proza

Marko Gregur: Sve je pickicato

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) objavljivao je poeziju i prozu u Večernjem listu, Vijencu, Republici, Zarezu, Poeziji. Dobitnik je nagrade Prozak koju dodjeljuju Zarez i Algoritam. Objavio je zbirku poezije 'Lirska grafomanija' te zbirke kratkih priča 'Peglica u prosincu' i 'Divan dan za Drinkopoly' (Algoritam).



 

 Sve je pickicato

 

 

Najvažnije je ugrabiti priliku. Na primjer, kad je Budalec u selu krenuo graditi autopraonicu. U to vrijeme ljudi su, recimo, mislili da je ekologija kad jelenjom kožom obrišeš farove. Inače i malo psihodelično vrijeme u kojem su posvuda visjele žute trake na koje su se lijepile muhe, a radio postajama bezglavo je srljao dance. E, u to vrijeme, ljudi su se smjestili sa strane, kako je tko znao, zapalili cigarete i podsmjehivali se autopraonici u izgradnji. Onda je kraj sela zašišala autocesta, a Budalec je zaklao posljednjeg bika i ispekao ga nasred nogometnog igrališta. Čitavo ga je selo glodalo do nedjelje, makar su bili malo kivni jer im se činilo da on ima veze u vrhu i da je imao povlaštene informacije, koje nije želio podijeliti s njima na dobrobit čitavog sela. On se na takva perfidna ispitivanja samo zagonetno smješkao, kimao glavom i nakon nekog vremena vikao: „Ruuuunda!“, kako bi nadglasao pleh mužiku.

U ponedjeljak su došli majstori iz grada i Negromantovu štalu pretvorili u tako krasan mali etno motel, da je načelnik s friško prerezanom vrpcom u ruci rekao samo: „Pickicato!“

Svake godine Budalec bi, najviše iz dosade, negdje nešto malo nadozidao i popravio, ne narušavajući sklad objekta za koji su Jürgen i Barica u knjigu dojmova napisali da „u njemu može da se osjeti stara patina i znoj generacija ljudi i da svaki detalj svjedoči o tome“. To ga je poticalo na daljnje usavršavanje i gdje god mu se činilo da treba nešto podboltati pojavio bi se antički stup. Jedan je čak podmetnuo pod jabuku u vrtu, jer mu se učinilo da se malo naherila.

 

Onda je jednog ljeta shvatio da je sve podboltao i da mu treba novi izazov. Čekao je, jer najvažnije je uhvatiti priliku. Puno ljudi fantazira da je ključ uspjeha pamet i takvi su mu najviše išli na živce. Znao je on da je ključ uspjeha sreća. Tko bi pametan nekad pomislio da će u selo doći asfalt, a kamoli autocesta?

Da, jednostavno je imao neki osjećaj. Kad je stajao u telekomunikacijskom centru, s malo previše roze za njegov ukus, i pokušavao zaustaviti mladog inkorporiranog bljedunjavog najamnika u njegovoj dosadnoj, pompoznoj prezentaciji.

„Jel' to satelitska?“

„Ne, to je platforma koja...“

„Ja nikad nisam kupio satelitsku. Koja budala je vidjela vješat tanjure po fasadi?“

„Apsolutno. Ovdje nema nikakvog tanjura. Samo ovakva mala kutijica koju stavite kraj televizora. Toliko je programa da je izazov gledati! Mijenjate programe...“

Izazov! To je tako moralo biti. Nije slučajno baš ovaj mjesec došao platiti račune!

„Može!“

„Kako to mislite?“

„Daj mi takva dva.“

 

Navukao se na nogomet. Svakodnevno je satima gledao utakmice, slušao govore nogometnih dužnosnika, vježbao izraze i odlučio postati dio tog svijeta. Prvo je pokucao na vrata domaćeg kluba, izvadio malo pinke i skupština je prihvatila novog predsjednika kao i ime kluba NK Pansion Budalec. Bacio se zatim u menadžerske vode. I nije bio loš. Po struci kovinotokar koji je uvijek običavao govoriti kako zna prepoznati dijamant kad ga vidi i zatim ga dobro izbrusiti, što se više puta doista pokazalo istinitim (kao recimo u slučaju Vinka Bleska koji je jedne polusezone bio najbolji strijelac lige i koji je u jednoj utakmici zabio pet komada i tako uvelike doprinio tome da imbriovečki Borac raspali zablatskog Udarnika s deset komada u velikom derbiju), ali tek kad je, prolazeći ujutro kraj vrtića ugledao čudesan prizor, shvatio je da je to to. Stajao je i gledao, sve dok teta, koja ga iza ograde nije najbolje vidjela, nije počela prijetiti policijom.

„Emanuel!“ povikala je teta i mali je potrčao prema njoj.

 

Sama providnost htjela je da se nekoliko dana ranije odluči i da na koncu radnog vremena ipak nazove glavnog direktora Poduzeća za proizvodnju planova i regeneraciju idejnih kapaciteta subjekata, inače i samog velikog zaljubljenika u nogomet, gospodina Janka Kidrića, jer je bio sklon povjerovati da je ono od neki dan, kad su se mimoišli na ulici i kad je ovaj umjesto da skrene pogled, ubo njegove oči, nasmiješio se i kimnuo u znak pozdrava bio svojevrsni svršetak koji je označio kraj jedne veoma loše faze njihovog odnosa, koji su nekad obojica znali nazivati prijateljskim. Odlučio ga je nazvati jer je u tom trenutku osjetio određenu naklonost. Osim toga, nije više znao što bi i kud bi sa svojim kumčetom, svršenim studentom strojarstva, kojemu su godine prolazile prvo na fakultetu (prilično brzo), a zatim svugdje ali zapravo nigdje, „bez stabilnog okruženja i sigurnosti u kojoj bi mogao zarađivati za kruh i planirati život“, kao što je jednom po nekom drugom pitanju rješavanja egzistencije rekao upravo gospodin Kidrić, a kojeg nikako nije želio zaposliti kod sebe.

Dugo se nitko nije javljao na telefon, Ivica je već pomislio odustati, kad je s druge strane žice ugodan ženski glas profesionalno referirao puni naziv pravne osobe, točno onako kao što stoji na najnovijem upisu na trgovačkom sudu: „Dobar dan! Dobili ste Institut za razvoj, proizvodnju planova i regeneraciju idejnih kapaciteta subjekata. Kako vam mogu pomoći?“

„Molim vas gospodina Kidrića“, rekao je Budalec nakon što se predstavio.

„Samo trenutak, da vidim je li gospodin ravnatelj slobodan.“

Slušao je jednu od onih glupih melodija koje se puštaju dok čovjek čeka da mu se netko javi pa ga prespoji ili obavijesti kako se onaj s druge strane neće javiti i bio je siguran da spada u ovu drugu kategoriju pa se iznenadio kad je s druge strane čuo njegov glas. Zvučao je opušteno, kao da se između njih dvojice nikad nije ispriječila žena, curetak koji se imao čime ispriječiti, pa se i sam malo opustio.

„Znači, institut, ha?“ rekao je nakon nekoliko kurtoaznih rečenica između kojih se gnijezdila neugodna tišina.

„Da, da, napredujemo. Usklađivanje standarda, poštivanje i implementiranje normi za normiranje i slično. Prilično suhoparno, zapravo“, skromno je rekao Kidrić.

„Daleko si dogurao. Ali znao sam ja, da“, ustvrdio je Budalec i pomislio kako se ipak trebao uključiti u politiku.

„Ha, slušaj, instituti moraju raditi svoj posao“, odgovorio je i usiljeno se nasmijao.

Budalec je pomislio koliko je puta ovaj već samodopadno izvalio tu foru.

„Tako je“, svejedno se uhvatio za nju. „Instituti moraju identificirati i transferirati.“

„Uvijek sam volio tvoj smisao za humor. Nego slušaj, kad smo već kod toga, možda bi ti mogao još nešto locirati, ha? Što kažeš?“

Nije znao kako će ga navući u taj plićak, a sad je sam ušetao.

„Slušaj“, počeo je Budalec.

„Ti lijepo lociraš, a ja transferiram. Nema smisla ljutiti se! Tako smo svi samo na gubitku“, upao mu je Kidrić u riječ.

 

Zadovoljan ovim razvojem situacije sjeo je na travu, naslonio se na ogradu i nazvao novog-starog prijatelja.

„I kažeš, fenomenalan talent?“ ponovio je Kidrić.

„Fenomenalan. Mali je novi Maradona.“

„Znači: Samuel?“

„Emanuel“, ispravio ga je Budalec.

„K'o neki Brazilac“, rekao je Kidrić više za sebe kao što već zna pijan čovjek.

Nije znao treba li nešto reći ili čekati da Kidrić nastavi. Šutio je i čekao. 

„Od Boga dan, ha?“ pitao je gledajući ga u oči.

„Da. Igra super i lijevom i desnom“, Budalec je mislio da govori o talentu.

Kidrić je, opet više za sebe, izgovorio samo hm i zagledao se u prazno. Činilo da je direktor zainteresiran.

„Koliko tražiš?“

„Pedeset tisuća.“

„Hmm…“

„I dijelimo zaradu fifti-fifti“, dodao je Budalec brže-bolje.

„Dam ti dvadeset. I šezdeset-četrdeset za mene.“

„Čovječe, to je malo. Takav talent i sve…“

„Dvajstjednu“, rekao je Kidrić opet gledajući u prazno. „Što ti znači tisuća-dvije, ako kažeš da ćemo se na njemu obogatiti?“

„Dvadeset i tri.“

Kidrić je šutio. Moguće da je razmišljao.

„U redu, dam ti ga za dvadeset i dvije“, ponudio je Budalec u strahu da ne ostane bez love.

„Znaš što? Dam ti dvajsttri. Ipak smo frendovi.“

 

Sutradan su potpisali ugovor o međusobnim pravima i obvezama menadžerske suradnje, a već drugog jutra Kidrić je parkirao službenu limuzinu kraj igrališta i nasmijan izletio iz automobila. U ruci je držao malu crnu torbicu.

„Dobar dan, dečki“, rekao je i rukovao se s partnerom i trenerom.

Emanuel je prekinuo vježbu i skutrio se uz Budalčeve noge.

„Gledaj ga, kako se uplašio. Kako si, daj pet“, pružio je malom ruku.

Emanuel je prestrašeno pogledao menadžera, a kad mu je ovaj kimnuo da je sve u redu, sramežljivo je pljesnuo dlanom o Kidrićev dlan i otišao se igrati.

„Malo se prepao.“

„Malo, ipak te prvi put vidi“, odgovorio je Budalec, ljut što se ovaj uopće pojavio.

„Možda bi mu trebali angažirati psihologa? Ha, što kažeš? Da malo očvrsne i to. Kako će se inače prepasti pred 100 hiljada?“

„S malim je sve u redu. Prvi put te vidi i normalno da se malo uplašio.“

„A malo je i nizak.“

„Što bi bio nizak. Koliko si ti bio visok s tri i pol godine?“

„Pa bio sam da. Znaš da sam u školi bio četvrti u vrsti?“

„S malim je sve okej.“

„Ako ti tako kažeš. Ali bolje ti je da je pravi.“

Budalec se okrenuo prema treneru i rekao mu da napravi s Emanuelom nekoliko vježbi kako bi se gospodin Kidrić uvjerio u njegove kvalitete.

Nakon samo dvije vježbe bio je fasciniran.

„Nemoguće!“

„Moguće, moguće“, zadovoljno je odgovarao Budalec na svako Kidrićevo nemoguće.

„Pa to je čudo!“ oduševljeno je rekao investitor.

„Rekao sam ti.“

Kidrić je opet ispustio jedno od svojih hm.

„Što je sad opet?“

„Jel' taj Grubi dovoljno dobar trener?“

„Dobar je, kako ne“, Budalec je sad već kipio.

„Mislim, ovakav talent i to… A tko je Grubi? Bio je prosječan lijevi bek, a sad je prosječan trener.“

Budalec je krenuo s isticanjem Grubijevih kvaliteta i nakon podužeg uvjeravanja Kidrić je pristao da Grubi ostane trener barem još neko vrijeme.

„Grubi!“ odjednom se proderao. „Grubi! Daj opet onu prvu vježbu! Čekaj, čekaj, ne još!“ vikao je i petljao po torbici koju je držao u ruci.

„Sad može, kreni!“ povikao je kad je izvadio kameru i stisnuo rec.

„Što radiš?“ upitao je Budalec koji je savršeno dobro znao što radi.

„Snimam, zar ne vidiš?“

„Zašto?“

„Kako misliš zašto? Pa moramo ga odmah prodati! Ovaj mali vrijedi čitao bogatstvo. Grubi, ne tako daleko, slabo vas vidim!“

„Janko, mislim da moramo razgovarati.“

„Pričaj samo, pričaj, na snimci se ionako neće čuti što govoriš, namontirat ćemo neku glazbu“, ufuran u režiju odgovorio je Kidrić.

„Ozbiljno moramo razgovarati. Slušaj me…“ tek što je to rekao Emanuel se rasplakao i potrčao mu u zagrljaj, a Kidrić je brzo spremio kameru, nervozan zbog prekida treninga ušao u auto i spremao se otići.

„On je još premalen.“

„Glupost. Nikad ne znaš što se može dogoditi. Pa nam propadne sav trud. S takvima kao on moraš biti oprezan. Znam ja takve. Jel' da mali? Buci, buci!“

 

Crna limuzina zaustavila se pred motelom i iz nje je izlelujao Kidrić.

„Burdo, Burdo!“ vikao je hodajući brzo prema ulazu na svojim kratkim nogama na koje je kao lonac na plot bio nabijen okrugao trbuh.

„Pogledaj“, pružio je papir i Budalec je pročitao: „Bordeaux.“

„Ha-ha! Ha!“ zacičao je i bacio se direktoru u zagrljaj.

Sjeli su na terasu svjesni da bi se mogli spontano proveseliti.

„Moramo to malo pojačati“, rekao je Kidrić.

Što su i učinili. Uvedena su mu dva treninga dnevno, a Grubi je postao prošlost. Umjesto njega iz Argentine je doveden Ómllà di Nac, famozni trener za mlađe uzraste, specijalist za manipulativnu didaktiku i poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje koji je kod maloga ekspresno anulirao već prvom vježbom koja je glasila: „Halo ti! 'Vamo gledaj!“ dok se palcem bockao u prsa.

Odmah se isplatio odlukom da se maloga ispiše iz vrtića i da ga završi dopisno, kako bi se mogao u potpunosti koncentrirati na karijeru.

Mama je tu počela malo fantazirati, mljeti o važnosti obrazovanja, pucati frazetinu za frazetinom pri čemu je svaka imala riječi škola i znanje, svaka druga poštenje i budućnost, a jedna čak i, a to ih je sve malo iznenadilo: renesansa.

Kidrić je poludio, ali se smirio i krenuo direktorski uvjerljivo u stvaranje nekih novih normi.

„Obrazovanje, da!“ uskliknuo je sa stisnutom šakom. „Renesansa – zakon!“

Sirota se malo preplašila te šake uperene na Sunce.

„Jedno ću vam reći, samo jednom i neću ponavljati: vi znate da sam ja završio visoke škole i sve je to važno, ali naš Emanuel ima posebni dar koji može pokloniti čovječanstvu. Jeste li vidjeli njegovu vanjsku felšu? Bio bi grijeh to uskratiti  ljudima. Vi kažete renesansa i meni srce zaigra u grudima! Ali znate što ja tada kažem? Ja kažem Rennes! I znate što? Koža mi se ježi. Kažem Burdo i širim ruke prema nebu!“

Stvarno se malo zagleda u nebo široko raširenih ruku, a onda desnu brzim pokretom strpa u unutarnji džep sakoa i izvuče onu Bordeauxovu ponudu.

„Čula sam da tamo imaju izvrsne škole“, rekla je gospođa mama.

 

„Znaš što je najvažnije u normiranju normi?“ upita Kidrić.

Budalec se zamislio, ali ništa pa je ovaj zadovoljno dao i odgovor: „Marketing.“

Jer da nije stvar u tome da ljudima namećeš norme, onda se bagra odupire, protestira, nego u tome da ih natjeraš da pomisle kako ih sami žele. Budalec ga je gledao zbunjeno i zainteresirano.

„Ljudi recimo ne vole mitraljesce po ulicama. Pa napraviš teroristički napad i sretni su da ih vide kako ih brane i brinu o njima.“

„Aha.“

„Jesi čuo za ona ISO sranja? E, to ti je to. Ali da ne odemo previše u s-t-r-u-k-u, vraćam se na marketing i naš projekt. Odnosno, treba nam bolja norma našeg Emanuela.“

I odmah ujutro krenulo se u njeno poboljšavanje. Na igralištu je bilo pet kamermana i jedan kran, koji su snimali svaki njegov pokret, a sve je nadzirao Jakov Sedlar koji je već imao iskustva sa snimanjem čuda.

Mali je prvo bio prestrašen da bi se potom silom želio penjati po kranu, ali je di Nac to odmah sredio palcem i krenula je akcija. Izgledalo je svjetski. Toliko da se Budalec osmjelio i pitao partnera bi li bilo moguće malome na majicu otisnuti logo njegovog pansiona.

U narednim danima u ekipu su priključeni maser, nutricionist, vidovnjakinja,  teta iz vrtića (na protivljenje di Naca), instruktorica pilatesa (na preporuku Kidrića), nekoliko sportskih novinara (inkognito, avansno), a pokušali su doći i do izbornika nogometne reprezentacije kako bi mali postao najmlađi reprezentativac u povijesti.

Budalcu je sve to bilo malo previše jer je kolega organizirao, a on je plaćao.

„A što kažeš da ga upišemo natrag u vrtić?“ pitao je čak, smoren od svega

„Jesi ti lud? Pa da ga tamo pokvari ona banda s lego kockicama? Znam da ti se tri soma mjesečno čini puno za nju, ali sve će se to vratiti.“

„Ne znam...“

„Kad je počeo raditi 200 trbušnjaka u komadu?“

Razmisli i bude mu krivo što je ovaj opet u pravu.

„Kad smo doveli tetu Gordanu.“

„Onda?“

„U redu. Ali mislim da bi ga morali ovih dana prodati Bordeauxu.“

„Ni govora. Čekat ćemo. Ako treba do sedme-osme godine. Važno je samo da si mama ne utuvi u glavu da mali u školu. Onda bi sve moglo propasti“, kaže Kidrić i zaplješće Emanuelu na škaricama.

 

Dva dana kasnije, noćnu tišinu koja je već dugo vladala u spavaćoj sobi bračnog para Budalec, prekinula je melodija jedne od bezvremenskih Grdovićevih balada.

On je, jel'da?“ nadrkano je rekla gospođa i okrenula se na bok. „Obojica ćete poludjeti od toga, a mi ćemo usput i bankrotirati.“

„Halo?“

Kidrić je već bio pukao. Vrištao je kao red pred ordinacijom kad neko krene mimo njega, kako bi samo nešto pitao: „Ajmoooooo!“ pa „Idemooooo!“ i on se u strahu već skoro uhvatio pakirati, ali je direktor srećom uspio smanjiti broj o-ova i prevaliti da je stigla nova ponuda.

„60 milijuna eura! Od Arsenala! A ti si prigovarao zbog frizera.“

Nije imao zraka, osjećao je težinu u prsima, srce mu je preskakalo i trnula mu je desna ruka, ali nekako sve to nije doživio. Ovo je bilo važnije od života.

„Dalje?“

„Arsene Wenger je rekao da će mali dobiti tetu iz nekakvog ludog vrtića koja je bila u novinama kad je po njoj bljucnuo neki od onih njihovih prinčeva. Harry ili tako nekako.“

„Super!“

Bio je sretan što su se riješili one gadure i što joj više neće nositi novac. Neka sad zove policiju.

„Ali zahvalio sam mu se! Moraš nekad pokazati malo muda tim hohštaplerima! Rekao sam mu da mi dovodimo svoju tetu! Ha! I instruktoricu pilatesa. Da si samo vidio kako je ostao zbunjen!“

Navukao je trenirku i krenuo van.

„Kamo sad ideš?“

„Dolje u pansion. Doći će Kidrić da nešto dogovorimo.“

„U dva u noći? Možda striptizetu za malog? Pacijenti.“

Vidjet ćeš ti tko je pacijent, mislio je. Isto je tako govorila kad je krenuo graditi praonicu, a sad joj godi kad ju u selu zovu gospođa autopraonikovica.

 

Budalec opet malo popravi čvor kravate. Malo ga je gušilo, a osim toga bilo mu je vruće. Pogleda mamu pa tatu. Osmjehne se. Ne zna što bi rekao. Okrene se prema Emanuelu koji se igra na podu. Opet se osmjehne. Popravi kravatu.

„Baš je danas vruće.“

„Sparina je neka“, kaže majka.

„Istina, da.“

Kidrić se konačno pojavi iz vecea.

„Krasnu kućicu imate!“ ocjeni pa sjedne i pljesne rukama po stolu.

„A vidio sam tamo u hodniku i neki dvorac?“

Otac porumeni.

„Neuschwanstein.“

„A“, kimne glavom.

„To ti je u Bavarskoj“, javi se s poda Emanuel.

„Pravi vam je sin. Nego, dođi malo sjedni s nama, imamo dobre vijesti.“

„Dođi“, kaže mu tata, gledajući ga ponosno. On ga je naučio da je u Bavarskoj dok mu je dodavao čačkalice za novu etažu.

Emanuel ustane ali se spotakne i padne. Svi ustanu od stola, s rukama na ustima i uzdasima očaja. Mali se nasmije i svi odahnu.

„Ma neka se on samo igra dolje“, kaže Kidrić i svi se slože.

On se zatim nakašlje i počne razvijati tezu. Prvo je tamburao da je mali fenomenalan nogometaš i kako su uopće svi, kao obitelj, prerasli okvire ovog sela od države, e da bi ih ostavio razjapljenih usta, slinavije od malog, kad iznese na stol ponudu londonskog Arsenala. Nakon nekoliko trenutaka u kojima je radio unutarnju sintezu, otac skoči, počne mahati rukama i vrištati, pa se nagne preko stola i počne ga grliti. Mama također počne vrištati i doda se muškarcima u zagrljaj. Emanuel ih je zbunjeno gledao pa prišao tati i uporno ga povlačio za nogavicu.

„Tata, tata, idemo graditi Nojšajštaj. Tata!“

Otac ga uhvati oko pasa i počne bacati u zrak. Doimao se sretan. Tata.

„Jesi čuo? Igrat ćeš za Arsernal!“

Mali se počne otimati i vikati da ga spusti.

„Ja hoću igrati za Miklinovec! Kao i ti!“

„Kasnije sine, kasnije.“

„Ne kasnije, hoću odmah! Obećao si! I hoću da idemo graditi Nojšajštajn!“

Vrištao je i batrgao se, a Kidrić je pomislio kako bi ga on dobro izdevetao, a ne kao ovi debilni starci, koji samo stoje sa strane i smješkaju se, zbunjeni kao giboni.

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg