proza

Mira Petrović: Prema ludilu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović (Split, 1989.) diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Dobitnica je nagrade Vranac – 2015 za najbolju kratku priču. Književna kritika 'Niccolò Ammaniti: Pokupit ću te i odvesti' objavljena je u Večernjem listu.



  

PREMA LUDILU

 

Došla je noćas oko dva kad sam je najviše trebala.

Tvoja stara kaže da nisi dobro, tako me pozdravila. Moja stara je umrla.

Ira pali svjetlo koje mi para rožnice, na tren sam slijepa. Kao na faksu, kaže, a usput gleda papire koji su razasuti posvuda, mrlje od kave kraj laptopa, rastvorene knjige na podu, po policama. Shvaća da je napravila par koraka kroz vrijeme, ušavši u repliku straćare u kojoj smo živjele dok smo studirale književnost prije svega par godina, u uvjerenju da samo knjige mogu spasiti svijet od ludila. Ja sam možda ostala u tom filmu, ali Ira je pametnija. Ira se prebacila na marketing i smišljanje reklamnih oglasa, jer ipak je tu zarada, cijeli život je jedna velika reklama za bježanje od stvarnosti koja je tako nehumana. A njezine rime su upravo to – s fanfarama dočekani zaborav; lako pamtljive, catchy, feel good riječi koje su joj toliko slične, njoj koja je sama nešto kao slogan, parola, dok mi gleda u kosu i pita – nije valjda da je opet čupaš i tipkaš?

Odmičem glavom kao lutka. „Eno je u četki“, kažem, „ispada. Prođem rukom kroz kosu i klupko završi na podu. Kosa posvuda, a ja samo pišem, već mjesecima samo pišem, ispada.“

„O meni?“, pita. Nije o njoj i možda je u tome problem – što nije o njoj.

Moj prvi roman koji je prihvatila i publika i kritika bio je o našim studentskim danima, o Zagrebu u koji je ona stigla iz Splita da je prihvatim raširenih ruku čim sam je ugledala – njezinu deračinu, umiljatost, zločestoću; pršteću senzualnost duha. Njezine velike oči, hrpu kose. Njezine ogorčene jadikovke protiv Zagreba, sve dok ga nije napustila. „Tolko toga imate ovde“, govorila bi, „a nimalo duše; kako možete toliko bit bez duše?“

Ira je dušu davala na tone. Bacala se u ralje života bez zadrške i sve bi sa mnom dijelila, što bih ja onda pohlepno koristila u svojim radovima, onda kad sam shvatila da je ona ta koja je zanimljivija ljepša pametnija životnija, ona je radnja. Kad god bih napisala nešto u čemu bi ona izostala, dobila bih komentar da je mlohavo – bez krvi, bez bijesa.

U početku, dakle, bijaše riječ, a ta riječ je Ira. Zato je molim i ovaj put – reci nešto, priča moja koža, no riječi nema. Umjesto razgovora ona me miluje po ramenima; potom grabi četku s police i počinje me češljati, nijema, nježnim pokretima da bi me onda krenula potezati sve grublje. Nemilosrdna je. Plačem od boli, ali ne opirem se. Ira me čupa kao da sam kokoš, njezini prsti su oružje.

Kad se pogledam u ogledalo, na glavi je ostalo par dlaka – ja sam strašilo u vrtu nekog propalog poljoprivrednika.

„Tako će ti sve izrast jednako“, govori Ira dok je tražim u zrcalu, a moje lice u njezinom me plaši. Bojim se svog unakaženog izgleda; bojim se sebe u njoj, toga što ja i ona kao da nemamo granica, što je tijelo? Hrabrim se, ali svejedno se okrećem uplašeno – oči u oči s njezinim divljim pogledom od kojeg panično bježim, koji me čini nervoznom, nasilnom, na rubovima vlastitosti.

U sobi sam zadihana kao da sam odradila maraton. Je li Ira moj neprijatelj? Ne želim misliti tako, ali tako je. Za stolom iščitavam roman po tko zna koji put, a moje disanje je zanimljivije od njega, ona je za to kriva. Ona je kriva što iz njega iskače samo moje suzdržavanje, dosada; rubne situacije koje sam zakočila. Tek uz njezin dolazak toga postajem svjesna – svih svojih mana zbog kojih sam ljuta, koje mi se rugaju otvoreno i bijesna sam što je to tako, što je Ira zatočila sve moje riječi i sad ih polako ispušta dok ih ja pohlepno hvatam, ovisna; što vjeruju više njoj nego meni. Njoj koja je nešto kao zalazak sunca; kao mračno podzemlje koje okuplja ljude u potrazi za snom za votkom za smrću, zbog čega je želim iskopati, razrovati, pronaći to nešto bitno što ja nemam i sažvakati, postati ona. Divlja i slobodna, nadrogirana. Pijana. S prozorom u neki drugi svijet koji je samo njoj vidljiv i na koji sam ljubomorna.

 

Vrijeme prolazi, Ira i ja i dalje živimo zajedno, ali nastojimo se ne primijetiti. Naša mimoilaženja su nešto kao bljeskovi, nepredviđeni dodiri. Jednog dana njoj to dosadi pa se ukazuje na vratima moje sobe gola – „oćemo li?“

Nikad se s njom nisam ševila. Jedne studentske večeri padale smo po stanu po bocama. Porezala sam se na krhotinu stakla, skakala sam na jednoj nozi plačući i smijući se u isto vrijeme od sreće i boli, od slobode i zatvora tijela. Ira je počela ljubiti moje posjekotine, posjela me na pod i krenula zavlačiti ruku ispod majice. Stenjala sam tiho, odmaknula sam je. „Zašto se toliko bojiš?“, upitala me. „Jer sam izgubila sve osim svojih strahova“, rekla sam tada, pomislivši kako je to dobra rečenica.

„Dosadna si“, kaže Ira i ovog puta. Dosadna sam. Kad se okrene, vidim Afriku na njezinim leđima. Madež koji izgleda kao čitav kontinent, simbol svega, kako mi je jednom rekla.

Neko vrijeme gledam za njom, a onda odvlačim pogled – postoji toliko različitih načina za ispoljavanje čežnje. Nastavljam s ispravcima, s iščitavanjima, nema mi druge. Nisam spavala danima i više nisam lucidna; riječi se kotrljaju a njima ne vladam, vode me negdje na polove svijeta, u savani sjedim na slonovima, gradovi se rastaču i postaju tekućina svijet je muzika vječna glazba bez mržnje satkana od valova snova

Moj želudac zavija, ta buka me ometa. Odlazim u kuhinju, skidam pljesnive dijelove s nekog starog sira i tražim sredinu, dobru stvar, i vuka bih pojela koliko sam gladna. Iz Irine sobe trešti neka tehno psihodelija. Penje se po mojoj kralježnici kidajući je na pola – jezovita je, zastrašujuća, nasilna. Zbog nje zaboravljam što radim i zarežem prst, duboko. Krv šiklja posvuda; krv koje se bojim. Stavljam prst ispod slavine, voda teče, krv teče. Zovem Iru, ali ne odaziva se. Vrti mi se. Sjedam za laptop i nastavljam pisati – neka iskrvarim, briga me. Ujutro gledam prst, na njemu nema ni traga rane.

 

Par dana poslije Ira kaže, „Ne mogu te više trpit.“

Od kave mi noge poskakuju same od sebe, Ira ih drži rukama.

„Moraš malo živit“, kaže, „kako ćeš inače pisat? O čemu ti uopće pišeš, Miki?“

„Ne zovi me tako.“

„Di je Zoran?“

„Otišao.“

„Gad. Da mu odrežemo jaja i prepržimo?“

Zoki je svježa rana, ne želim ga niti spomenuti. Naša priča je jadna, ukorijenjena u realnosti koja skriva istine. Umjesto toga joj govorim da se želim zabaviti pa je pitam gdje ćemo večeras – di ćemo, Ira, di? Prebacujem se na njezin govor koji je tako privlačan, vuče me; u njemu nema kontrole, nema granice.

Izlazimo tip top sređene. Imam maramu na glavi da sakrijem ono dvije dlake što su ostale, a Ira mi govori da nikad bolje nisam izgledala, nikad bolje. Osjećam se čudno, kao da sama sebi ne pripadam i to me zbunjuje; kao da sam umrla pa se gledam izvana – jesam li to ja? Tko sam ja?

Moji koraci odzvanjaju po pločniku kao da su poduplani, marš tuđih nogu sinkroniziran s mojim pokretima. Stalno imam osjećaj da netko ide za mnom, zbog čega se okrećem, saplićem o vlastite noge, a Ira mi se ruga, ponavlja, „stvarno si luda, ljubice“. Neki glas mi govori ne idi, imaš posla; svejedno, opaljujem mu ignore kao slovo na papir, ništa me ne zanima.

U klubu me svjetla ponovno rađaju, ulazim u neku drugu dimenziju. Glazba je nešto kao droga na čije supstance plešem kao opsjednuta, privijajući se uz Iru koja me mazi svojim rukama. Njezino tijelo savršeno pristaje mome, kao da smo jedno – ja plešem zajedno sa svojim tijelom. Njezin jezik kruži po mojim ustima i ja nestajem gubim se uživam; ne znam tko sam ni što radim, koja je moja uloga. Djelić sekunde se pitam je li mi nešto ubacila u piće, potpuno sam ošamućena. Sljedeće sekunde nje više nema i ja plešem sama. Kružim po klubu, upijam mirise, osjećam.

Nakon nekog vremena vidim je kraj Zorana. Stoje uz šank, nešto pričaju. Ira me gleda i onda ga poljubi, ljube se. Ne mogu vjerovati, nevjerojatno je. Bijesnim, ali nespremna sam za scenu. Provlačim se kroz masu, izlazim iz kluba, trčim prema kući. Plače mi se. Nemam fokusa – ima me pa nema, poput fotografije koja blijedi. Tijelo je probodeno iglicama kao na akupunkturi koja ne donosi željeni učinak, ne iscjeljuje. Van sebe sam i mahnito udaram po tipkovnici, zaboravljam na to kako se sad već ševe u nekoj praznoj ulici.

U zoru je čujem kako ulazi u stan, iskačem pred nju poput nepoželjnog oglasa. „Jel moraš pojebat baš sve u gradu, a? Jesi morala završit i s mojim bivšim, kurvo jedna bezobrazna?“

„O čemu ti pričaš, Miki?“

„Ne zovi me tako! Vidila sam vas, ne laži. Šta mi lažeš?“

„Samo sam pričala sa Zoranom, šta ti je.“

„Ljubili ste se, jebote. Kako mi možeš tako lagat?“

Hvatam se za glavu, ali na glavi nema ničega za počupati. Očajna sam.

„Marina, smiri se, samo smo pričali. Kaže da si ga ostavila.“

„Ja da sam ga ostavila? Budala! Kreten! Reka mi je da me više ne podnosi, o čemu ti pričaš? Šta govoriš, ej?“

Hodam u krug poput životinje u kavezu, a Ira me gleda podrugljivo. Njezin pogled me omalovažava, belji se.

„Kaže da si luda“, govori. „Ljubice, jesi ti meni luda?“

„Šta je tebi, Ira? Zašto njemu viruješ a ne meni?“

„Kaže da je zabrinut, Miki, da si ubila mačku. Crni mačak. Jesi ubila mačku? Stvarno?“

„Ma koju mačku? Kad sam... Još će reć da san ubila i čovika a tiš mu virovat! I šta skrećeš s teme, a?“

Ira baca vazu u zid, za dlaku me je promašila. Krhotine lete po zraku i šušte pri udaru o pod – koja bi to lijepa buka bila da nije tako zlokobna. Na parketu je mozaik nereda, na tren mu se divim bez razloga.

„Pa šta da smo završili skupa“, govori Ira, „šta gnjaviš? Dobar je jebač, šta si ga ostavila, šta bi ti sad?“

Jurim u sobu, ne mogu je slušati. Glava mi puca, raspast ću se, evo mi glave ako se neću raspasti.

„Kukavice jedna“, viče Ira, „šta bižiš? Šta se ne iskališ?“

Čujem je kako odlazi u kupaonicu. Moja vlastita soba me pritišće, kisik nestaje. Osjećam se zatvorena, htjela bih izaći iz sebe. Svaka žilica u mome tijelu, svaki dio moje kože spreman je na borbu; nabrijan, naelektriziran, napet. Promatram svoje noge a u njima nešto se kreće, dolazi do mog trbuha i pravi nabrekline, ispupčine; kao da je u meni dijete koje je odlučilo izaći na krivi otvor i sad se guši, sad će mene ugušiti.

Marširam do kupaonice; treba mi neki ventil, inače ću poludjeti. Ira se taman tušira, gleda me izazivački.

„Ne znaš koliko te mrzin.“

„Sereš. Previše me voliš.“

Šakom udaram po staklu iznad umivaonika, a Ira me gleda uplašena, podrugljivi osmijeh joj nestaje s lica. U glavi mi šumi. Ulazim u kabinu, silovito je ljubim. Usne, vrat, ramena, grudi. Ona se spušta na koljena i skida mi hlače, liže me. Osjećam grč u sebi kako pršti, mislim kako ću pasti. Ira me guta pogledom, pojest će me – nestat ću u njezinim ustima, a ne želim biti u njoj, ne podnosim je.

Uzimam komadić stakla iz umivaonika i zabijam ga duboko u njezin vrat; saginjem se do nje i gutam tu krv koja natapa pločice, tapet, širi se prema sobi. Njezino mrtvo tijelo leži u kabini. Moje ruke, moja usta su krvavi. Drhtim.

U sobi prsti opet klapaju po tipkovnici, jure. Rečenice koje vode u druge rečenice, tko ih diktira? Miris krvi je posvuda, nešto kao čađa u mojim nosnicama. Nisam sigurna koliko dugo pišem, nesvjesna ičega; sve do zadnje točke, zadnja točka je ljubav.

Ujutro se budim skroz smantana, čujem majku. Njezin duboki glas je upozorenje, krik iz bunara – Maariiinaaa!

Otvaram oči, jedva podižem glavu s laptopa. Vidim crvenu mrlju kako natapa odjeću iznad mog trbuha, staklo stoji duboko u koži kao ukras, dio pupka. Pokušavam ustati, padam. Mama zove hitnu, ja plačem, ne znam što se događa.

U daljini čujem sirene, kiša udara. Netko lupa po vratima, oko mene više nikoga. Ni mame, ni Ire, nikoga. Od straha vrištim da me čuju, tko god da je tu, a moj glas me čudi – ta moja osobna revolucija u vokalnim akordima koja kao da lomi stakla, dok zamišljam kako leti kroz vrata da razjari žive, da probudi mrtve, posije kaos na ulicama.

Sve oko mene se crni – duša puca, odvodi, vuče. Ispod prozora čujem tramvaj, klapaju tračnice. Kiša pljušti i grmi poput bubnjeva, bum bum bum, lupanje po vratima, a razuma niotkuda; razum bježi od mene i ja ga pozdravljam, smijem se za pozdrav dok on curi, curi poput krvi koja pravi nejasne šare na tapetu, ispisuje neku svoju poruku koja nadilazi običnu mene, ima svoj put.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg