proza

Marina Veljača: Prazno mjesto

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Veljača (1985., Vukovar) diplomirala je anglistiku i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 2014. godine objavila je roman 'Iznutra', a 2015. su joj dvije kratke priče objavljene u Večernjem listu u sklopu Natječaja Ranko Marinković.



 

Prazno mjesto

 

Vlado je uporno pogledavao u prozor pivnice sve dok se nije smračilo i dok pogled na magloviti park nije zamijenio njegov vlastiti odraz u staklu. Mjesto za šankom pored njegovog bilo je već danima prazno, a činilo se da će tako i ostati. 

Popio je gutljaj piva i razmijenio kratak pogled razumijevanja s konobarom. Žac definitivno nije dolazio. I oni definitivno nisu mogli dokučiti zašto. Što je dovelo do tog poremećaja u njihovoj rutini, u finom tkanju njihove svakodnevice.

Na drugom kraju grada, još je nečiji uporni pogled bio uprt u prozor. – Mia, makni se s tog prozora i pospremi igračke! – mama je bila nervozna. Često je bila nervozna, ali zadnjih nekoliko dana bila je neuobičajeno nervozna. Mia se teškom mukom odvojila od prozora i počela pospremati igračke. Većinu njih darovao joj je djed. Ali, djeda nije bilo. I mama je rekla da ga više neće niti biti. Suze su joj padale na tepih. Gledala je kako se upijaju, kako ih tkanina guta. I progutala je ostatak suza u sebi, kao prava mala frajerica, onakva kakvu je djed volio, jer, nije htjela da ju mama vidi.

Kuća njezine bake, bila je u to vrijeme tiha. Baka je, u sablasnoj tišini, sjedila nasuprot slike svog supruga i pila whiskey. Nije pila godinama. No, kada je počela čistiti njegove stvari i pronašla još jednu skrivenu bocu, odlučila je nazdraviti.

Podigla je čašu u zrak i uperila ju prema slici. I dok joj je whiskey klizio niz grlo dopustila je samoj sebi da se na trenutak prisjeti. Samo na trenutak. Preletjela je uspomene u glavi, niz kronološki nepovezanih slika, bez riječi. A onda je sliku odložila u kutiju s njegovim stvarima i odnijela ju na tavan.

Istovremeno, u pivnici, mjesto kraj Vlade još uvijek je bilo prazno. Marko je naišao, no nije htio sjesti na njega. – Valjda je bolestan. Da se nekaj desilo, čuli bi već, ne? – doviknuo je Vladi s drugog kraja šanka.

Vlado je kimnuo glavom na to, sasvim razumno, obrazloženje. To ga je donekle zadovoljilo, pa je naručio još jedno pivo. Nedostajao mu je njegov prijatelj. Nije s Markom mogao komentirati iste stvari koje je komentirao sa Žacem. Novine je već danima bacao u stranu, a vijesti nije niti gledao. Bez prilike za komentiranjem, praćenje dnevno-političkih događanja izgubilo je svrhu.

- A da odemo tamo? – predložio je. – Mislim… možda, ako je bolestan… trebalo bi ga posjetit! Ja nemam njegov broj – rekao je. Njihovo prijateljstvo nije zahtijevalo korištenje mobitela. Oni su se nalazili bez dogovora, uvijek u isto vrijeme, na istom mjestu. Bio je to savršeno organiziran odnos koji nikada do tada nije zakazao. Vlado je sa strepnjom pogledao u Marka. Ovaj je gledao pred sebe kao da nešto smišlja, a onda je naručio još jedno pivo.

Sjedili su tako u tišini, grijali se i razmišljali, sve dok zadnji gosti nisu otišli, pa ih je konobar zamolio da i oni krenu doma.

A dok su njih dvojica izlazila u hladnu noć, Mia se smještala u krevet, malo kasnije nego inače. Mama nije pretjerano vodila računa ni o čemu zadnjih nekoliko dana, tako da je uživala sve više slobode.

Promatrala je njezino lice dok ju je pokrivala. Čudila se njezinoj hladnoći. Kako to da mama nije plakala? Da je njoj umro tata, plakala bi čitavo vrijeme. Htjela ju je to pitati, ali nije se usudila spominjati djeda. Nikada nije puno spominjala djeda pred mamom. Jer mama je uvijek bila ljuta na njega, a Mia to nije mogla podnijeti.

- Mama! – viknula je panično kada je vidjela da stavlja ruku na prekidač. – Šta ti je? – pitala ju je mama, držeći ruku još uvijek u zraku. – Ostavi svjetlo. –promumljala je ispod pokrivača. Mama je okrenula očima i izašla iz sobe, a Mia se potpuno zavukla pod pokrivač. Bojala se. U školi su pričali o duhovima. Ako djeda više nije bilo, možda će ju posjetiti kao duh. Pomisao na to ledila joj je krv u žilama. Pokušala je misliti na nešto drugo, no već je znala da će probdjeti još jednu noć.

Njezina baka također je bila budna. Gledala je televiziju u svojoj, odnedavno neobično tihoj i praznoj kući i pokušavala se naviknuti na osjećaj samoće. Više ni za koga nije trebala kuhati, ni za kim čistiti, čekati ga da se vrati iz pivnice, osluškivati korake na cesti. Više nije morala ujutro provjeravati je li živ, tražiti njegove stvari po dvorištu i po cesti, odgovarati na znatiželjna pitanja susjeda i tražiti skrivene boce po kući. Više nikada neće morati isprazniti bocu skupog pića u zahodsku školjku. Nikada. Željka definitivno više nije bilo. Maknula je i sve njegove stvari iz kuće. Čak i one stare zahvalnice koje je dobivao na poslu, ribičke trofeje i suvenire sa službenih putovanja koje joj je nekada davno donosio. Mogla se ponašati kao udovica, no isto tako se mogla i praviti da se njezina „velika životna greška“ nije niti dogodila i da kreće iz početka.

Prošetala je po kući. Bila je sada samo njezina. Mogla je upravljati svojim vremenom kako je htjela. Obišla je svaku sobu, upalila svako svjetlo, razgledala sve oko sebe, kao da je prvi put ušla u nju.

– Ovdje bum si ja napravil svoj kutak! – govorio je za malu sobu u prizemlju od kada je otišao u penziju. To popodne očistila ju je u potpunosti, tako da je sada stajala pred njom prazna, gola i spremna za svoj novi život. Odlučila je da će ju koristiti kao špajzu, zadovoljno ugasila svjetlo i krenula dalje.

I dok je ona ponosno hodala po svojoj kući, palila i gasila svjetla i u glavi radila mentalni razmještaj, nije bila niti svjesna da se Vlado i Marko približavaju. Zabrinuti za svog prijatelja sa šanka, odlučili su ipak navratiti do njegove kuće i vidjeti što se događa.      

- Čuj, a kaj ak mu ženu probudimo? – promumljao je Vlado ispod šala kojeg je nabio na lice.

- Njegovu Katarinu? Pa ona spava ko top, pa znaš kaj je pričao o njoj, ha! – Marko je odmahnuo rukom i nastavili su teturati po Željkovoj ulici. – Čuj, a jesi ti siguran da je to ta kuća? – pitao je Vlado kada su se približili. Svjetla su se palila i gasila u čudnom ritmu, a malo na jednom, malo na drugom prozoru, pojavljivala se sjena.  

- Ma jesam, bil sam jednom kod njega, dok vještica nije bila doma – odgovorio je Marko, pomalo nesigurno.

Katarina je čula glasove ispred kuće i u trenu se u nju uvukla jeza. Ta dobro joj poznata isprekidana melodija pijanog razgovora tjerala ju je na povraćanje. Iznenada ju je oblio hladan znoj i srce joj je počelo lupati, baš kao i nekoliko večeri ranije, kada je Željko zadnji put došao doma. Vani je ledeni vjetar počeo nositi pahulje snijega, baš kao i te večeri, kada je odložila knjigu koju je čitala, izašla iz toplog kreveta i, vidjevši kroz prozor u kakvom joj je suprug stanju, vratila se u njega.

Pokrila se poplunom preko glave kako ne bi čula njegovo kucanje i vikanje. Znala je da će svi susjedi proviriti iz svojih kuća i dobro se nasmijati. Nitko ne bi nazvao policiju. Spektakl je bio i suviše zabavan. Naviknuta na takve predstave, naučila je o tome ne brinuti. Neka lupa, neka viče. Pustit će ga unutra kada ona bude htjela i ne prije.

Miu je kasnije te noći probudio majčin uznemireni glas. – Odi u krevet Mia – rekao joj je tata. Grlio je mamu. Činilo se da ona plače. Bilo je teško reći. Sve je još uvijek bilo mekano i toplo. Mislila je da sanja. Vratila se u krevet i nastavila spavati. Kada se probudila mame nije bilo. Tata joj je rekao da je otišla kod bake. A gdje je deda? Tata nije znao odgovoriti na to pitanje.

Sjedila je na tepihu u tišini, igrala se i nervozno osluškivala duge i konfuzne tatine telefonske razgovore. Spominjala se riječ srce i nije joj bilo jasno što se događa, jer uvijek je mislila da je srce nešto lijepo i da su ga zato crtali u školi i darivali roditeljima za praznike. U toj je pozi dočekala mamu. Bila je ozbiljna, ali smirena. Tada joj je rekla da dedu više neće vidjeti.

- Jel' mu to žena na prozoru? – pitao je Vlado ugledavši Katarinu kako viri iza zastora.

- A valjda – odgovorio je Marko i mahnuo – Gospođo! Gospođo! – vikao je.

Vlado ga je pokušao obuzdati. – Ne deri se!

- Pa moram ju pitat! – Marko ga je odgurnuo. – Gospođo! – cupkao je i mahao rukama, sve dok nije otvorila prozor. Gledala je u njih bez riječi nekoliko trenutaka, a onda je Marko prekinuo tišinu. – Gospođo, jel' Žac doma?   

- Žac je umro – odgovorila je nakon duge i mučne pauze i zatvorila prozor. Njezin glas parao je noćni zrak. Nošene vjetrom i pahuljicama, njezine su riječi lebdjele oko njih još dugo nakon što je pogasila sva svjetla.

U Mijinoj sobi svjetlo je i dalje bilo upaljeno, no ona nije mogla zaspati. Mislila je na duhove, na događaje koji su se odvijalo posljednjih nekoliko dana i koji su joj bili samo polovično jasni. Stisnula je uza se plišanog zeku kojeg joj je djed poklonio i zaplakala. Pokušavala je prigušiti jastukom svoje jecaje, no ubrzo ga je potpuno natopila suzama.

- Mia – začula je mamin glas iza leđa, a zatim i njezino tijelo kraj svog. Milovala ju je po kosi i micala joj slijepljene pramenove s lica. – Nemoj plakati – šaptala je.

Mia je prepoznala mirnoću u maminom glasu i okrenula se prema njoj, još uvijek potiho jecajući. Mama ju nije gledala. Gledala je u daljinu i njihala se. Oči su joj bile raširene, a usne poluotvorene. Kao da nekome pokušava nešto reći. Kao da je ugledala duha.

Katarina si je natočila još jednu čašu whiskeya i zagledala se u vrata Željkove sobice. Pažljivo je osluškivala. Do nje nisu dopirali zvukovi. Sve je ponovno bilo potpuno tiho. Kao i one noći kada je kucanje prestalo.

Ustala je iz kreveta, zaogrnula se kućnim ogrtačem i otišla mu otvoriti vrata. I dok im je prilazila u nju se počeo uvlačiti strah. Tišina nije slutila na dobro. S mučninom u trbuhu, otvorila je vrata. Hladnoća joj je zapuhnula lice i prisila ju da se bolje zaogrne. Nije ga vidjela i laknulo joj je. Pomislila je da je otišao dalje, prespavati kod nekoga.

No, iznenadni zapuh vjetra srušio je kantu i ona se otkotrljala do garaže. Pošla je u tom smjeru ne bi li ju podigla. A tamo, na samom ulazu u garažu, tijelo je ležalo skvrčeno na tlu.

I prepoznala je njegovu jaknu, onu istu koju je godinama nosio, od prvog dana penzije, svakog božjeg zimskog dana. Govorio joj je tada da je sretan što više u životu ne mora obući odijelo. Da će se nanositi odijela kada umre, a da će do tada biti u svojoj jakni. I na tren je pomislila, kao i inače kada bi ga ugledala u njoj, kako je vrijeme da baci tu grozotu, no nakon toga je shvatila. Jakna više nije bila važna.

- Infarkt, da. Rekla mi je njena susjeda – govorio je konobar sutradan u pivnici – Kažu da je lupao kao lud, nije ga htjela pustit u kuću. Luđakinja. Nitko nije ni znao. Ni sprovod mu nije napravila kak spada. Tak ga je mrzila da nije dala ni da se prijatelji pozdrave s njim – rekao je.

Vlado je mirno držao ruke na novinama. U nekom ih je trenutku pokušao čitati, no svi naslovi koje je pročitao činili su mu se besmislenima. Pogledao je kroz prozor svjestan da ga više nikada neće vidjeti kako tetura preko parka i gurnuo novine u stranu.

A u jednom sasvim drugom parku, Mia je sjedila na hladnoj i vlažnoj ljuljački i bezvoljno se njihala. U njezinom je malom svijetu još jako malo toga imalo smisla, jer više nije mogla očekivati da će joj deda priči s leđa i zanjihati ju najjače što može, onako, kao pravu malu frajericu, da vrišti.

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg