proza

Marina Čović: Poduzeće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Čović (1981., Sarajevo) završila je Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Piše poeziju i kratke priče, a dobitnica je nagrade Ulaznica u kategoriji proze za 2014. godinu.



                       

  PODUZEĆE

 

Središnjica je izračunala da će bruto mjesečni dohodak firme porasti za dvadeset i sedam cijelih pet posto. Dvadeset i sedam cijelih pet posto nije mala stvar. Pogotovo u ovakva doba kad su sve Šume u toj nekakvoj krizi. I veće i jače od naše male, ali srčane Šume.

Uvijek smo se držali zajedno.

Nekako smo se još više stisnuli jedni uz druge kako nas je kupila ta velika firma šta je lagano širila pipke po svim okolnim šumama. Uglavnom, pukla vijest da dolazi netko da nas pouči kako ćemo dalje (eto kao nismo znali do sad), desetak dana prije nego smo ga zaista i vidjeli. Do tad su mu (u toj našoj igri pogađanja) u nekoliko navrata izrasli golemi vampirski očnjaci ili pak anđeoska krila ovisno tko bi ga se spomenuo. Što se može, Kokica- naša tajnica- nije baš od neke velike diskrecije. A potencijalne rupe u informacijama popunila bi njena osebujna mašta. Uglavnom kad je novi Direktor odvagao da je pravi čas da nam najavi tog važnog roll-modela, vodećeg lidera i coacha (volio je riječi iz druge daleke Šume, imao je osjećaj da ga čine većim) na području upravljanja i organizacije svi smo se morali praviti ozbiljni- da Koka ne najebe.

Sutradan, u utorak, započeli smo dvodnevnu sesiju ispiranja mozga. Glava mi je bila dupla kad sam došao kući. Coach je bio zajeban, objasnio nam je kako da razmišljamo, često je poentirao prstom, dizao samo onu jednu obrvu i nedajbože da ste svojim pitanjem pokazali neslaganje s „novim metodama“. Uh! Čuli smo da je Magare najebalo upravo radi toga, Coach je pojasnio Direktoru kakav to damage radi ostatku našeg malog kolektiva i ako on misli da ostanemo tako „kompaktni“, valjalo bi Magare „uputiti“ u benefite ovakvog načina organizacije, dodao je i životnog razmišljanja uopće (kaže se mindset ako niste znali). Sve nam je to Kokica prenijela, ali nije se puno ni trebala truditi, naime novi Direktor nije vjerovao u zidove pa smo od njegova „instaliranja“ na čelo našeg malog kolektiva (da instaliranje je prava riječ, čuli smo i tko ga je tu instalirao, ali to vam ne smijem reć!) bili u prozračnoj prostoriji odijeljeni nekim kartonskim zidovima šta su sezali do pupka- onako za ukras, tako da smo ključne riječi i sami čuli. Zamislite samo jezične konstrukcije- „ostanemo tako kompaktni“, e da je bar Magare znalo tako postaviti pitanje ne bi mu Direktor bio ribao uši čitava dva sata. Izišao je iz njegove kancelarije (da, zaboravio sam vam napomenuti da ona teorija o zidovima nije vrijedila za našeg Direktora- on je imao važnog posla i trebao mu je mir i tišina) sav k'o popišan, objesile mu se one rutave uši još i više. Medo ga je pokušao malo odobrovoljiti (dobar je Medo, veseljak i prijatelj), ali Magare više nije progovaralo.

Idući dan nas je dočekala ta ploča. Ono baš ploča, k'o u školi. I sad, trebalo je upotrijebiti svo ono pusto znanje koje smo stekli u zadnja dva turbulentna dana da počnemo raditi „kako treba“. Direktor je najavio svoj dolazak (inspekciju?) točno u podne. Telefoni su zvonili već od ranog jutra. To je doba godine kad jednostavno imamo najviše posla. S proplanka na drugom kraju Šume tražili su procjenu koliko bi došao novi krtičnjak. Gospođa Krtica je zvala- bila je u velikoj žurbi i sve njoj je to trebalo još jučer. Spominjala je i nekakav bazen (popizdili su svi za tim bazenima od prošle godine, navodno ne možeš više apartman iznajmiti bez njega...). Znači trebalo je izići na teren procijeniti stanje trenutnog krtičnjaka (navodno se urušava, ali nije ženama za vjerovati) zatim napraviti proračune i iscrtati projekt. Poslije je zvao Orao. Širi „preduzeće“ i malo bi da mu „nacrtamo to, ako more odma“ pa da zove radnike da mu to „poziđaju“. Srećom Lija se javila. Dugo je pričala, kimala glavom i slušala s razumijevanjem, ponavljala je Orlove riječi, na niti jedno pitanje nije odgovorila s konkretnim odgovorom, a kad je poklopila rekla nam je: „Sve u redu,“ i nasmijala se kako samo ona zna (svaki put me trnci prođu).

Dobili smo do deset sati još tri narudžbe: projektirati novu kućicu na drvetu za našu priju Vjevericu (s njom se sve možeš dogovoriti, normalan insan), iz Šume preko puta zvali su da bi oni neki mall. Tamo su imali nekog nabrijanog mladog voditelja koji je došao iz daleke Šume, e kad je Sova umal' popizdila usred razgovora s njim, kaže čuli su da: „...smo jeftini, a kvaliteta može proć.“ Sve se nekako mislim šta njoj je diglo tlak- Sova je inače naša „moralna vertikala“, ili u terminologiji one daleke Šume quality gard. Naravno zvala je i Perzijska maca, kao i svake godine u ovo doba, malo bi preuredila, „nekako joj je dosadilo“ (muž joj je na terenu u onoj dalekoj Šumi, nema ga po cijelu godinu, rinta bleso k'o pas).

Sad smo mi to sve trebali podijeliti na manje „radne jedinice“ (tako nas je Coach naučio), to jest tasko-ve, zatim svaki novi posao (projektiranje mall-a, kućice na drvetu... ) predstaviti jednim velikim A4 papirom na toj našoj novoj ploči. I tako smo došli do toga da ploča ima pet redova (jedan za svaki posao) i četiri kolone. Kolone su se zvale: proračun, iscrtavanje, revizija, napravljeno. S pet redova i četiri kolone predstavili smo posao koji radimo (u prosjeku zadnjih petnaest godina). I sad su oni taskovi na koje smo razbili poslove stajali na početku odgovarajućeg reda (tj. pripadajućeg A4 papira), a mi smo ih trebali uzimati i lijepiti svoje ime na njih. Da, imali smo samoljepljive papiriće na kojem smo imali napisana naša imena u desetke primjeraka (da možemo više posla napraviti)- to je Mrav radio cijela tri sata, gledao kome najbolje pristaje koja boja, zatim određivao font, bitno je da se ime dobro vidi na odabranoj podlozi tj. boji, pazeći pritom da boje nisu slične, jer ne bi to bilo dobro znate, ispalo bi da jedna boja ništa ne radi- pa šta bi naš Direktor na to?

Mrav je inače bio poznat po tome da svemu pristupa s jednakom ozbiljnošću i predanošću. Možda se pitate čemu sve to? Dakle Coach, a nisam vam to rekao Coach je bio Zmija (ipak su u pitanju u onoj igri nagađanja bili samo dobri zubi), je rekao da ti naši taskovi moraju letit po ploči, nema zastajkivanja i čekanja u kolonama (sad mi nešto onaj Orao odmah pade na pamet); i naravno ovako je „bolja preglednost“. Kokica je kasnije komentirala kad smo pušili ispred firme da je to sve stvar kontrole. Sad svaka budala koja prođe kraj ploče vidi šta k'o radi. Zec je potegao dim i nervozno odbrusio: „Eto k'o do sad nismo nikako radili. Jeb'la ga ploča!“ Dok se Kornjača složila glavom s njime već smo završili s cigarom i kavom. Sreća, jer je bilo jedanaest i po već, i trebalo je sad počistiti sav onaj nered koji je ostao nakon rezanja pustih papirića i lijepljenja po našoj šarenoj ploči.

Dok smo mi to sve radili naišao je Prasac da nam popravi klimu (Direktor ga poslao, ovi sa Zaštite na radu su fala Bogu brzi na kaznama). Kad je vidio ploču pogledao nas je prezrivo od glave do pete i odroknuo: „Lako ti je tako, zajebavat se na poslu, a ja odi zarađujem kruv u loju lica svog, eee jadna majko!“. Zec se krenuo opravdavati i prepirati, ali nema smisla Prasac je- hm šta reći...Prasac? Uglavnom, Medo se isprsio pokraj njega pa je požurio s tom klimom- sreća jer ne bi bilo dobro da je vidio ono šta je uslijedilo i ovako nas je cijela Šuma sutradan zajebavala da na poslu samo „šaramo po ploči“ i dijelila nam flomastere, post-ite i ine školske materijale...

I već se tad vidjelo kako se tko nosi sa stresom.

E jesam vam spomenuo da smo bili na tečaju i za to? Dobro ne mogu se sad svega odjednom sjetiti, dajte malo olabavite... Uglavnom rezime tečaja je da ne valja kad ste pod stresom, različiti ljudi različito reagiraju na njega- na netu vam ima dosta materijala o tome, ali u svakom slučaju trebate disati. Držao ga je gospodin Udav, vanjski konzultant- sve nam je ispričao o svoja tri udavčića i njihovim „mamama-zmijama“ (upravo je u potrazi za trećom ako ste zainteresirani dam vam broj?). Tako tu smo se bili baš ono fino zbližili. Gdje sam ono stao? Aha- šta je uslijedilo... Dakle inspekcija.

Šta reći! Direktor je bio vidno razočaran.

Kao prvo nije: proračun, iscrtavanje, revizija i napravljeno. Srce ga je odmah tu zaboljelo.

Treba pisati: Calculation, Drawing, Revision i Done. Treba pisati kako treba!

Dalje - ne kaže se posao nego projekt - ako treba i za to će nam organizirati tečaj da nas konačno više i jednom za svagda nauči kako se govori. Pa kako mi mislimo uopće raditi kad nemamo pojma ni šta radimo? Zamislite. Zapravo siguran sam da Mrav nikad ne bi znao da treba napraviti proračun za taj naš veliki mall projekt. Ali sad kad će pisati Calculation, e sad je naš Mrav apsolutno siguran i zna šta treba raditi. Tako je barem Direktor rekao.

Zec je nešto nervozno pocupkivao pa ga je Direktor upitao da jel mu se piša i ima li kakvih problema? Pocrvenio je k'o ris, ali nije „a“ rekao. Takav je on. Poslije smo ga slušali kako izbacuje žuč cijelih sat vremena.

Sova je mudro šutjela cijelo vrijeme i čekala da se Direktor ispuše. Mrav je slušao i pamtio šta sve treba napraviti. Dok je Kornjača na Direktorovo: „Jel jasno?“ potvrdila glavom, on je već odmarširao u svoju čibu (tako smo mu zvali kancelariju).

Kokica je doletjela do naših „kartona“ čim je Direktor nježno zatvorio vrata. Zanimalo ju je šta je bilo. Direktor ne vidi šta se događa na ploči, treba to bolje, preglednije... Magare ju je rado uputilo, no bilo je dovoljno pametno ovaj put da ne izgovori ono šta misli. Zapravo, šta svi misle. Šta treba promijeniti? Nitko nije znao. Ali do sutra su trebali to nešto promijeniti.

„Inače...“

Direktor je bio jasan. 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg