proza

Sanja Brnobić: U pismu sve piše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sanja Brnobić (1986., Pula) diplomirala je kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Trenutno priprema znanstveni rad na temu istarskih fresaka i srednjovjekovlja u Istri.



 

U PISMU SVE PIŠE

 

U mračnoj sobi, maloga mjesta Luce je disala. Vodila je svakojake bitke sa sobom. A vani se vodio rat. Kosu je nosila u pletenici, nije ju puštala da diše. Sve su njene školske prijateljice poslušno ispunjavale želje roditelja, no ona nije bila jedna od njih. Noću bi osluškivala cestu, kao sova bila je budna. Rat se odvijao, tko bi samo mogao mirno zaspati, osim da ne usne zauvijek!  – mislila je u sebi. Ujutro bi se uhom prilijepila za radio ne bi li čula kakvu novost. Bila je u stanju pripravnosti. Znala je da se povijest odvija pred njenim vratima.  Srce joj je radilo ubrzano, bila je napeta. Nije vjerovala u nikakvu ideologiju, ni u boga, vjerovala je samo u to da ljudi rade razliku. Acta non verba, ponavljala je u sebi.

-  Luceeeee! Ajde doma materi, ča svitliš pod tim svitlom, bogati! Kasno je!  - povikao je Marko, stariji gospodin  koji je šetao u predvečerje selom.

-  Evo sad ću, barba, sad ću! – odgovorila je tiho Luce, iako se opirala povratku kući.

Luce je voljela ulične lampe, za njih bi se rukom hvatala pa vrtila u krug.  Znalo joj se sve u glavi pomiješati od vrtnje, ulica bi poprimila drugačiji oblik i na tren bi izgubila svijest, a zatim bi se naglas nasmijala! Nekada su joj prazne ulice grada davala osjećaj mira, no zadnjih dana osjećala se napetost u zraku. Nijemci su blizu!

Njemačka je vojska već okupirala jedan dio okolnih mjesta, no u njeno još nije stigla. Načula je kako najprije dolaze po mladiće njenih godina, a kasnije i po ostale koje odvode u logor, ljepšu riječ za smrt. Znala je poimence svakog  iz svog mjesta i osjećala je potrebu da napiše na papir sva imena, počevši od muškaraca, prvo onih mlađih, pa starijih, djece i žena. Pored svakog imena napisala bi jednu natuknicu, što bi joj prvo palo na pamet za tu osobu, ukratko. Dok je pisala osluškivala je tišinu svoje sobe.  Kako je mirno! - mislila je u sebi. No, jesu li to zadnji trzaji mira, ili je zatišje pred buru - pitala se Luce.

Stiglo je novo jutro, a Luce je odmah nakon buđenja odjurila ravno u poštu. Tamo je radila njezina starija sestra. Bila je već deset godina glavna kurirka u mjestu, svi su je poznavali i poštivali. Luce bi pratila sestrine ruke dok je ona slagala pisma u posebne kutije po abecednom redu. Zanima me što sve piše unutra, tko koga voli, a tko koga ostavlja -  mrmljala bi Luce sebi u bradu.  Karla ju je smatrala nestašnom i previše luckastom, pogotovo jer se Luce uvijek svima suprotstavljala. No, bila joj je mlađa sestra pa iako to nije htjela priznati voljela je svoju malu nestašnu sestricu jer ju je podsjećala na dijete u njoj samoj koje je zatomila otkad radi ozbiljan kurirski posao. Osjećala je da mora biti ozbiljna zbog odgovornosti koju je nosila na svojim leđima. Ne daj bože da nekome kasni mirovina, ili da netko ne dobije pismo svoga voljenoga, ili da kasni obavijest o umrlima. Sve je to bilo na njezinim leđima, stoga si je Karla rijetko dopuštala opuštenije trenutke. 

-  Ma Luce, ča to delaš!   Pušti pisma i dokumente na miru! – vikala je Karla na svoju mlađu sestru.

Luce se nasmijala i nježno zagrlila sestru.  Ali ja ti pomažem! –  namigujući je izgovarala.

Juriiiiiim!!  – u letu je povikala i odjurila iz pošte kao da je gone.  

Karla je djelovala jako ozbiljno, no kad bi se nasmijala otkrila je svoju nutrini, nježniju stranu, punu topline. No, čim bi sama osjetila da se to primjećuje naglo bi se uozbiljila. Znala je to Luce pa bi ju često zadirkivala, a često i škakljala kad god bi uhvatila priliku, jer je znala da bar tada neće moći ostati ozbiljna. Kad bi se Karla nasmijala Luce bi se u tom trenu osjećala voljeno. Taj je osjećaj davno izgubila, zajedno sa svojom majkom koja je umrla u trenu kad je nju porodila. Imala je samo sestru na ovome svijetu.

Oca su rijetko vidjele doma, on je provodio dane tugujući u lokalnoj krčmi ili radeći na polju. Prepustio je sve starijoj kćeri i odgoj mlađe i cijelo domaćinstvo. Luce je imala samo sliku na kredenci i nekoliko opisnih pridjeva o majci, koje je čula od oca. Često je na slici vidjela sličnost, ili ju je bar pokušavala vidjeti. 

- Moje su obrve iste kao tvoje- mrmljala je u sebi Luce, dok bi prstima prolazila preko slike.

Zamračilo se u selu. Ulične lampe nisu gorile kao inače. Čuo se marš vojnika kroz ulice. Karla je naredila ocu da zamrači sve prostorije, samo je jedna svijeće gorila u dnevnom boravku. Bila je posebno nervozna taj dan. Luce nije razumjela zašto.

Kod susjeda Jure su Nijemci! – potiho je šaputala Karla.

Karla i otac su su nešto mrmljali jedno drugom, a Luce je vidjela kako se Karlino lice odjednom naglo počelo znojiti.

-  Machen Sie die Türe auf! 1 – čulo se na vratima! 

Otac je odškrinuo vrata, a četvorica vojnika je ušlo naglo,  gurnuvši ga sa strane.

Koja je Karla od Vas dvije? – upitao je jedan od vojnika.

Ja sam! - odgovorila je Karla i istupila ispred vojnika.

Vodite ju! - povikao je čovjek sa dubokim zelenim očima.  

Otac i Luce gledali su jedan drugoga i pritom se ukipili. Strah im se uvukao u kosti, kao neizlječiva bolest.

Zanijemili su.

Tu noć Luce je drhtala u krevetu. Nije se mogla umiriti, niti zaspati.  Cvokotali su joj zubi, ali ne od hladnoće već od očaja. Otac je rano negdje otišao, Luce je čula samo njegove korake pred zoru. Nije znala što joj je činiti, osjećala se bespomoćno.

Luceeeee-  netko je vikao u dvorištu njezine kuće.  Požuri , Luceeeee !

Luce je žurno navukla pletenu haljinu na sebe, namjestila pletenicu, obula cipele i potrčala prema izlazu.

Vani ju je čekao barba Jure, njihov susjed, čiji je sin bio u partizanima.

Dite moje, reci barbi, ko boga te molim,  di je Karla? – uplašeno je upitao Jure.

Odveli su je sinoć Nijemci, barba.

Ajme bože moj premili, majko božja!

A zašto barba tako, vratiti će ju živu i zdravu, nije ona ništa učinila! –reče Luce samouvjereno  dok je Jure nervozno hodao po dvorištu.

Luce moja, dite moje, cvite nepropupani!  Sestra ti ima pismo u košulji, što ga je meni sinoć nosila ali nije mi ga stigla dati prije nego li su vojnici stigli.

Pismo?

Da, od Milana, sina moga, koji je na fronti. Došli su sinoć po njega,  a on se skriva tjednima od Nijemaca. U pismu piše gdje je otvore li pismo, naći će ga i streljati!

A ako im pismo ne bude dala, tada će Karlu,  ajme, ne,  Karlu, barba! – Luce je zaplakala, noge su joj se odsjekle i u sekundi  se našla na podu.  Jure je kleknuo uz Luce, čvrsto ju zagrlio i brisao joj suze, naboranim rukama.

Karlu su u lisicama doveli u mjesni odbor sela, koju su sada Nijemci koristili za svoje potrebe.

-  Molim Vas mogu li samo u toalet?  – ponizno je upitala oficira, pred ulazom u njegovu prostoriju.

-  Imaš minutu!  I  da ne bi povukla vodu! Odbrojavam! – ljutito je odgovorio oficir dok je palio cigaretu.

Frauen! – promrmljao je sebi u brk.

Karla je ušla u malu prostoriju sa čučavcem, i na brzinu izvadila pismo iz džepića na košulji. Znala je da vodu ne smije povući, a pismo će joj naći čim izađe iz toaleta koji je imao visoke stropove i mali prozorčić do kojeg ne bi stigla niti da se ima na što popeti.  Karla je pismo napola rastrgala, rukama, koliko je mogla, pazeći pritom da se to ne čuje. Gurnula je usta, dio po dio i počela ga žvakati kao da je najfinije jelo. Žvakala ga je i gutala u isto vrijeme, nije razmišljala samo je gutala i žvakala, dok joj je srce kucalo ubrzano. Oblio ju je hladan znoj, no nije posustala, samo je gutala i žvakala dok nije sve progutala.

Gehe raus!, 3  povikao je oficir, znala je da mora izaći.

Sjedi tu i reci nam gdje si sakrila pismo!

Pretražite ju!- naredio je oficir.

Pretražili su ju cijelu, a jedan od vojnika otrčao je u toalet ne bi li što našao.

-   Sie hat uns hereingelegt, laßt sie nur gehen, damit ich sie nicht mehr sehen muss!, 4 lupao je šakom po stolu, i vikao.

Karli su skinuli lisice, i pustili je vani. Pješke je krenula kući. Polako joj se vraćala boja u obraze. Bila je sretna kao malo dijete, čak je i pjevušila. Došla je kući gdje su je svi čekali. Luce joj je skočila u zagrljaj čim ju je ugledala, dok je Jure sa suzama u očima čekao na njen glas.

-  Milan će Vam doći kući zdrav i živ, barba, pojila sam pismo, neće ga najti! – rekla je staloženo Karla.

A sada oče zasviri jenu , na harmonici, a ti Luce sidi mi u krilo, sestrice moja!  

Vidiš Luce, sve je dobro, svitlo sestrino, svit je tvoj samo ko znaš! – rekla je Karla sestri dok joj je sjedila u krilu.

Živjeli! – povikala je Karla. I svi su odzdravili.

 

 



1 Otvorite vrata molim Vas!

Žene!

Izlazi van !

4 Prešla nas je, pustite je neka ode, da ju više ne vidim!

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg