proza

Marin Lisjak: Sinegdoha 35mm

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Lisjak (Zagreb, 1994.) studira komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu te dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Nekolicina pjesama objavljena je u zborniku „Hrvatska mlada lirika 2“.



 

SINEGDOHA 35mm

 

Nešto nije kako bi trebalo biti. Iznad ljetnog polja izdizao se lagani vjetar bez mirisa, a preko njegovih granica hlapili su mjestimično tornjevi i neboderi prekinuti ovješenim vodovima, obrisa koje je omara izvijala toliko da su oblikom podsjećali na nešto više i nešto manje od sebe. Usamljeno je i pretiho u tom varljivom okružju – ono ne ugrožava samo po sebi, ali nepravilno srastanje tišine i neispravno vezanih slika djeluje kao déja-vu čiji šavovi pucaju tako da ga se više ne može prepoznati pa se u njemu lako izgubiti. Neka zloslutnja je uhodila ovakva mjesta i dok se ta razgažena i isušena – mrtva – trava raspadala pod lijenim drapanjem sunčevih zraka, Linova se ruka nakostriješila od križanja tih neopipljivih i hladnih struja. Nije tomu pridodavao previše pažnje pa je, kao da ne želi provocirati zasjedu točno preko vidnog polja, nastavio prilagođavati objektiv. „Ovdje nema nikoga i ništa se ne događa“. Ravnoteža se krajolika trebala ocrtati kao ulje netom raslojeno po vodi – dovoljno da se međusobno zaraze – ali se u tom nasilnom tkanju potkradala neka petlja koja je panoramu cijepala. To bi visoko stablo, kao i njegovu upečatljivu izmještenost, izoštreno oko moglo smatrati ili davno uzdignutim spomenikom, koji zbog strahopoštovanja podčinjenih gruša u urokljiv podsjetnik na apsolutnu kontrolu, ili obrednim aparatom koji od njihovih želja čini uskladištenu jeku. A opet, figuriralo je gotovo kao znak slijepe ulice, simptom ekološke katastrofe čije se posljedice naslućuju tek preko, ili zbog, njegove raznobojne krošnje – a ona se u kadru žarila kao da okuplja neko neartikulirano zračenje. I tek je u tom rubnom odsjaju cijeli prizor djelovao zastrašujuće; kao pogled kroz rđavu ključanicu s čije se druge strane probija netko drugi s čijim se pogledom neočekivano i neželjeno sretnemo.

Sat je vremena bilo prošlo u pripremama za možda nepotrebno kamufliranje te endemične atmosfere – što zbog ranovečernje vlage nabrane u oblacima koji su se protiskivali nebom što zbog ruke; nju je ranio prije par sati kad je, zbog težine opreme, zapeo za žicu koja je rasjekla, a samo negdje rastvorila meso – koje pod trenjem odvrtanja objektiva, grčenja šake, rezanjem i namještanjem ND aparature bridilo u dodiru s nedišljivim zrakom. Pod aparatom koji je, izbrazdan od raznih padova prije izgledao kao muzejni izložak, čitav se mozaik polegnute prašine i zemlje rasprostro u otisak netom utihnutog poprišta surove bitke. U toj je nesređenoj cjelini Lino bio strano tijelo, čak uzrok reakciji prirode da se izobliči i prisilno skupi u nešto konkretno – površinu, slijepu kartu, grad – što joj nije bilo previđeno. Njegove su svjetlosne sinkope prostoru dodatnih sat-dva otkrivale njegove granice i činilo se da se svaka sličica ispunjavala tupim pigmentima koji se preko klasja i tornjeva cijede kao viskozni trik – čas primjetljivi čas, gotovo kao refleks, blijedi. A ispod površine, ispod tog finog sloja pozelenjelih negativa, kolažirala se druga ekspozicija – golom oku ne nužno nevidljiva, ali u svakom slučaju dovoljno vješta da se zakloni naličjem – čiji je rukopis bio daleko od formiranog, ali je dozirano najavljivao rušenje zastora. Obrasci rahlih industrijskih i rezidencijalnih zgrada – koje se razlikuju dobrom voljom promatrača – s trulim i neparnim rebrenicama, u čijem se napuklom staklu ogledaju igrališta, zaposjeda Fujicolor Superia X-tra 400 okvir.

Slijepljene je odjeće i vjerojatno neprijatna mirisa krenuo kroz koloplet prirode koja prožidre tehnološke i ljudske olupine. S ovim je materijalom krenuo kući:

 

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

_______________________________________________________________

(**************************************************************

***************************************************************

***************************************************************) _______________________________________________________________

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

 

prijevod:

gornjilijeviugaopovišenupadsvjetlogustislojneopipljiv

šumneštoskrivatiizaužarensuncesedamvoddometatiseulana

ckojinalikovatikleinovbocaprividangibanječijetrompuls

iranjenaglotjeratinapokušajispravljanjenedosljedankon

turakojekrivitislikatakodanalikovatitipfelerubinarnik

oddoljedesnositnijimrljakojaprijemoćibitimeđanegoprik

azneštoprocjepjeistovremenospajatiirazdvajatisamoštod

oklinogledatifotogramononemigriratinegokaodaprvislika

pripadatidnosvežanjpamastiložigjedvanatapatisesviznak

ovionirezbaritiuakromatskiulubljenje

 

Povratak je kroz to polje, kroz nepregledne jedinice raslinja koje su se oko grada obavijale u polumagnetski zid, kao da ga žele zaštititi, kao oko završnog komadića neke slagalice, bio dodatno otežan kišom. Ne otkrivenjem, nego sipkim, srebrnastim pravcima koji su padali u nepravilnim razmacima – kao da ih djelić isparava prije dodira. Grad nije bio daleko, ali se ta trasa koja do njega vodi, kao da je netko okrznuo šestar, preispisivalamjesto se mimikrijom samo znalo kriti od lutanja nesigurnih ili, još gore, stranaca. I u tom je bilo neke neobjašnjive ljepote. Lino se zato odlučio prepustiti stockholmskom sindromu i u pasivno-agresivnom okolišu postaviti aparat za posljednji snimak kisele kartografije, zakopavši tronožac u ljepljivo blato. Sva je ova atmosfera pomalo omamljujuća; predvečerje se prelijevalo u suhoj kiši i žaru, tijelo od gladi i umora tetura. I tamo ga je zateklo to peckanje, nelagoda od nematerijaliziranog zurenja, ojačano činjenicom da je sa svih strana izložen zalutalim naletima, i podređen zlonamjernom šuštanju koje ostavlja metalan okus u ustima jer podrazumijeva okruženost. I nije znao što bi ga više uznemirilo – uočiti neko približavanje ili da sve ostane komprimirano, poravnato koliko je moguće tako da se pejzaž zatvara u Kaniszaov trokut. Ubrzano postavljanje završnog kadra rezultiralo je slabim svjetlom, koje zbog energetskog pražnjenja stabla kao da mijenja nagib slike, i prostorom koji se u toj prisilnoj perspektivi razapeo. Kao da se otvorio neki most – fizikalno zrcalo koje stapa okolinu s njezinim lešom – kiša je prestala, vjetar rasplinuo, a pred Linom se nalazilo onesviješteno polje iščašenih, bezbojnih vlati i propadajuće peludi. U lokvi se odraz njegova lica slamao na poluutopljenim kapljama, a pored njega ga je nešto sustizalo. U jednom se bljesku fleša nagovijestilo, u drugom već poprimalo obrise, i u zadnjem se, i tek je onda zamijetio, u oči pretisnulo nekakvo polutjelesno biće – svjetlost bezizražajnog lica, kose i napola sklopljenih, staklastih zjenica. Onda je puknuo grom i cijeli se usporeni prizor vratio u 25 FPS-a.

Kao svladan oporim grčem, prene se i po prvi put nepovjerljivo okrene vrebajućem području i krene trpati opremu iznuren naglom sinestezijom – dok to radi, preleti pogledom okružje i otrči neutabanom cestom. Ali nje do maloprije nije bilo. Gazio je po nenačetoj zemlji neizvjesnog postanja; teren se odjednom razmaknuo i Lino se pažljivo približavao nečemu što je mogao nazvati poznatim ili barem jasnim: nasukane zgrade prošarane fasadom grafita, tiskovinom oblijepljena čekališta s ostacima industrijskog ljepila, prazne ulice i izlazi autocesta koji se pletu u kostur neke praživotinje. Prokrvljen uleknutim trotoarima i konveksnim borama iz kojih gdješto cvjeta neko cvijeće, grad se doimao kao fatamorgana. Do kraja je ovog opisa ulični sat, čiji je mehanizam u mjestu razbacivao minute, tek izgledao kao stlačena stabljika presijecana žičanom ogradom koju će morati preskočiti kako bi se dokopao grada. Pretovarivši krhkiju opremu na vrh, a masivnije objektive na dno, vezao je naramenicu oko vrata i nestabilno propeo lažnom konstrukcijom do njezina vrha, do dvostrukog obzora koji se vlada kao optička varka. Zanesen iluzornim pokretima, u prvi se mah zbunio i izgubio ravnotežu kad je razmještaj poremetila težina torbe, ali je prekrio i probio nezaobljen vršak ograde desnom rukom. Ta je bol bila neugodna, ali je brzo prerasla u neku tupu, mlaku vibraciju koja je rasjekla meso, a samo ga negdje rastvorila. Izvući to iverje željezne prašine je bilo bolnije. Kad se napokon dočepao tla, pljunuo si je po ruci, razmjestio krv i provjerio dubinu rane. Nije prestrašno – uskoro će se gaza skoriti i zatezati kao prava posjekotina, a uostalom trebalo je potrošiti samo jedan film. Dignuo je glavu i primijetio nanovo prekrojen prostor – istu užeglu pustoš polja – a iza njega, grad s istim obrisima toplane, zgrada, porazbacanih tornjeva i strojeva koji su mutirali u prirodu, a povrh svega budan žamor stabla – bioenergetske aporije čija je krošnja bila natopljena neznatnim stupnjevanjem boja. Nešto nije bilo u redu. Slično kao kad je Laura nestala.

            „Recimo da se radi o nekom Tehnopolisu,“ odvrati Laura u potpunosti zagrijana za razgovor – u njoj je bilo nekog neobičnog, skoro gravitacijskog, potencijala za ateriranje ideja; skok strujnog vala, tako ih je gipko povezivala – „što bi sve u njemu htio uhvatiti? Mislim da bi mene najviše zanimalo cvijeće… to bilje. To je… ne znam, kao negativna fotosinteza, na njima se najviše vidi kako ih ispija.“ – „Misliš? Ne znam… ja stvarno želim boje – nije me briga na čem su, ali nekako ih želim zaskočiti. Tu i tu zgradu, taj i taj auto. Jer, pazi, ne radi se tu o nečem praznom, nego ispražnjenom. A taj se talog morao negdje nakačiti.“ Lino približi šalicu i otpije čaj. Ta mlaka voda koja u temperaturi nije rasla ni padala, nego se samo rasprostirala, imala je primjese Laurine kose, gotovo kao savršeno montažno pretapanje, i mirisala je na njezinu kožu. Zato ga je ujutro pio. „Mhm, ajmo i tako probati. Možda s duljim upadom i manjim zrnom dobijemo paletu?“ – „Da, da … ali to ne rješava ništa.“ Često bi ju tako sasjekao kad bi zaključio da je dosta katalizatora i da je ideja ipak u njegovoj oblasti. „Kako ćemo do tamo? Kolike ekspozicije? Koliko ostati i sve dozvole – ma daj, nema to smisla“ – „Lino? Pogledaj me… Ostavio si me. Kako ćemo dotamo.. kakocemo dotamo… kakocemodotamo?“ *** Taj se slijed slika ponavljao dovoljno često da ga ne može više zvati snom. Budio bi se oparen raznim mirisima koje je dovlačio iz te sekvence i mokar od hladnog znoja. Onda bi gledao po zidovima lijane vlage, pa letimice izoštrio sjenu zavjese – ravnao oblike koji se razbijaju o pokućstvo – prisjećajući se lica koje u drugoj projekciji vidi resko. Najčešće se od tih intenzivnih osjećaja nakostriješi u jezi – puknuo je radijator, odzvonilo drvo polica – i trgne. Jutro. 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg