intervju

Iva Sopka: Pisanjem se mirim sa stvarima s kojima se inače ne mogu pomiriti

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

S 'Pričom prema istinitom događaju' i 'Neljubavnom pričom', u finalu Sedmice&Kritične mase našlo se i drugo mlado lice, Iva Sopka. Kako se snašla u odgovaranju na naša pitanja pročitajte u intervjuu.

-  Gdje i kako živiš?

Spletom okolnosti, nešto više od pola godine živim u Belišću, gradu koji broji 6.518 stanovnika, dok za nešto manje od pola godine odlazim u Kitišance, prigradsko naselje koje broji 150 stanovnika. Postat ću 151. stanovnik Kitišanaca zbog ljubavi, kao što sam većinu stvari u životu i učinila zbog ljubavi. Umjesto lagodnog života u stanu, odabirem život u kući i rad u vrtu u mjestu u kojem nema knjižnica ni knjižara, čak ni kioska – jedina prodavaonica je ona pokretna, a ja nemam ni bicikl. Ako to nije ljubav, pričekajmo tragove zemlje ispod noktiju i prve ujede obada. Radim kao knjižničarka u jednoj srednjoj školi, a dane, tjedne, mjesece i godine provodim u nadi da će se poboljšati moja satnica i učeničke čitalačke navike.

-  Gdje izlaziš? I što je zabavno u tome?

Već neko vrijeme ne izlazim, a odavno pronalazim zabavu i u tome. Ponekad mi znaju prigovoriti što rijetko izlazim, no sve više cijenim praktičnost izlazaka i sve više poštujem svoju potrebu za samoćom – što ne znači da nisam barska mušica. Možete pitati bilo kojeg konobara koji me je imao prilike poslužiti. Što je zabavno u tome? Kada sam dobro raspoložena – sve.

-  Što je za tebe književnost?

 Književnost je izlaz iz emocionalnog zatvora u kojem svi ponekad završimo. Nekad slučajno, a nekad svjesno. Neki od nas u takvom zatvoru završe više puta, nekad i zbog iste stvari. Neki od nas su rođeni u takvom zatvoru. Neki od nas će u takvom zatvoru umrijeti. Međutim, književnost je također jedan od takvih zatvora. Pomaže nam shvatiti da je ljubav najvažnija stvar na svijetu, ali i to da ljubav ponekad nije dovoljna.

-  Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem?

U književnosti mogu slobodno tražiti ugodu u zamjenu za ugađanje i ne osjećati se sebično ni površno zbog toga. Čitanjem i pisanjem, iznova dobivam mogućnost pomiriti se sa stvarima s kojima se ne mogu pomiriti. Mogu iznova čitati o lošim stvarima koje sam i ja napravila, napisati da ih nisam loše napravila ili dobro opisati kako sam ih loše napravila. Književnost mi dozvoljava da kažem stvari koje mislim, ali i one koje ne mislim. Da, ponekad želim reći i stvari koje ne mislim. Čudno, ali književnost mi pomaže da budem u romantičnoj vezi i s osobom koja ne voli čitati.

-  A ono najgore?

Čitateljska taština. Barem ona neprikrivena. U vremenu u kojem je knjiga tek ukras na polici kao i naočale za čitanje na licu (postale su nužni modni detalj na skoro svakom selfieju, a posjedovanje knjige zamjena za njezino čitanje), umara me kada se ljudi natječu u broju pročitanih djela, kao i kada kritiziraju tuđi izbor autora i naslova.

Strah od pomisli da ću neke stvari doživjeti samo čitajući o njima, kao i činjenica da o mnogima neću imati prilike znati samo zato što će me od njih odbiti vlastita čitateljska taština. Otkrivanje razloga zbog kojih pisana riječ boli više od izgovorene i zlouporaba tog potencijala.

Činjenica da ću ponekad satima i danima čitati ili pisati, umjesto da to vrijeme iskoristim za druženje s ljudima koje volim i koji mene vole. Spoznaja da se mogu ponašati kao lik iz knjige, a ipak ne postići ono što bih postigla da sam lik iz knjige. Kada književnost i čitanje/pisanje postane zamjena za život.

-  Koje su tvoje teme? Ili reci nešto na tu temu…

Pišem o svojoj ljubavi prema drugima i o svojoj mržnji prema sebi koju sam do sada imala prilike doživjeti. Pišem i o onome što bih željela doživjeti.

-  Što je motiv za pisanje (za tebe)?

Pisanje je dobra psihoterapija. Zar se ne vidi?

-  Što te drži?

Drži me tuđi i vlastiti smisao za humor. Čini se da je to, uz knjige, uvijek pomagalo u kriznim situacijama. Humor i knjige su ponekad znale i dovesti do kriznih situacija…

-  Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu / okolici; ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Ako i postoji, nisam upoznata s njom. Lokalni autori koje sam imala prilike upoznati, uglavnom su ostali na jednoj nelektoriranoj knjizi tiskanoj o vlastitom trošku. Moguće je da postoje i oni koji su bolje prošli, a da zbog nezainteresiranosti ili zavisti ipak ne znam za njih.

-  Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje...

John Fante, ali ću uvijek reći Charles Bukowski.

-  Što je ono što bi željela napisati?

Željela bih napisati toliko tužan roman, da svaki njegov čitatelj zadobije psihičke, ali i fizičke tegobe čitajući ga.

-  Što ti znači (ako išta) da si ušla/o u uži izbor 7Km?

Kada sam odabirala zanimanje, razmišljala sam srcem i postala sam knjižničarka. Između ostalog, na to sam gledala kao na priliku da cijelo vrijeme čitam i pišem knjige, no naravno, u stvarnosti to nije tako. Od kratke priče objavljene u Večernjem listu 2011. godine za književni natječaj Ranko Marinković, nisam aktivno čitala ni pisala. A onda sam prošle godine osvojila drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču, dok mi je objavljena kratka priča u Zarezu ušla u uži izbor Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak. Kada sam saznala da sam ušla i u ovaj uži izbor, opet sam počela sanjariti.

Oduvijek sam željela biti pisac. Ne znam kako se to postaje ni ostaje, ali znam da je danas mnogo onih koji to žele i pokušavaju. I ja sam među njima. Voljela bih kada bih mogla čitati i pisati stalno. Knjige su oduvijek bile moja utjeha i nažalost, mislim da čitam i pišem samo kada sam neutješna.

***

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljenje u izboru za književnu nagradu Ranko Marinković za najbolju kratku priču Večernjeg lista 2011. godine i Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak za neobjavljene prozne rukopise 2015. godine.