Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.
Od izvora do pogleda u budućnost
Postojanje brojnih plodonosnih rasprava o ontološkoj dimenziji kanona već dovoljno govori o važnosti tog pojma za određeni civilizacijski krug. Različite iteracije značenja riječi kanon funkcioniraju kao kolosijeci tumačenja kulturnog kapitala, kao gradbeni materijal kralježnice i okosnice temeljnih kulturnih vrijednosti. Dakle, kanon u glazbi jest višeglasna skladba u kojoj melodiju početnog glasa u određenim vremenskim razmacima ponavljaju (imitiraju) od početka do kraja svi ostali prateći glasovi, u tradiciji svetih spisa kanon predstavlja autentični popis priznatih svetih knjiga židovske i kršćanske zajednice, iz pravne perspektive kanon podrazumijeva skup zakona koje preskribira, u ovom slučaju, institucija katoličke crkve, a koji vrijede za ukupnost vjerske zajednice; kanonizacija jest proces prepoznavanja kršćanskih svetaca.
Slojevita povijest značenja riječi kanon ukazuje na inherentnu vezu između umjetnosti i postojanja mjerila u odnosu na koja bi se procjenjivala umjetnička djela. Korijene treba tražiti u antici, među skulptorima (Poliklet), filozofima (Aristotel), književnicima (Vergilije), retoričarima (Ciceron) koji neposredno ili posredno izdaju mjerila (ili barem izrazito uzorita djela) koja procesom baštinjenja bivaju očuvana za buduće generacije. Idealne proporcije tijela, gramatička i retorička ispravnost, postavljanje čvrstih žanrovskih odrednica i doličnosti ukazuju na želju za sustavnom kategorizacijom onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi tj. onoga što tako reći gravitira oko jezgre nikada ne čineći jedan njezin dio.
Popisi kanonskih djela oni su koji čine jezgru, a sakupljeni su putem različitih kriterija koje je vrlo važno odijeliti, upravo zbog prepoznavanja razlika između kanona zapadnog kulturnog kruga, kanona istočnog kulturnog kruga te personalnih ili individualnih kanona u potpunosti ovisnih o individualnim mjerilima jedne osobe koja popunjava iznimno mjesto arbitra, ali i donekle relativizira poziciju personalnog kanona naspram svih ostalih mogućih, uključujući i nacionalne kanone, primjerice kanon hrvatske književnosti.
Proces kanonizacije umjetničkih djela uglavnom sprovode stručne skupine koje minuciozno proučavaju cjelokupni proizvodni i recepcijski proces te tako rekontekstualiziraju, u slučaju primjetnog vremenskog odmaka od proizvodnog procesa, vrijednost i značenje umjetničkog djela u, za analitičare, suvremenom diskurzivnom bazenu. Kanonizacija nije nimalo jednostavan proces, ponekad dovoljno o potencijalu nekog umjetničkog djela govori već dostupnost i uspješnost na djelatnoj sceni, a ponekad su potrebne godine da bi određeno umjetničko djelo potom ušlo u neki od specifičnih kanona (nadrealisti i Lautréamont), iz faze tako reći hibernacijskog zaborava.
Od 19. stoljeća koncepcija kanona se mijenja i proporcionalno zaokretu u općem mnijenju i percepciji u kojoj središnju figuru u stvaranju umjetničkog djela predstavlja autor genijalac, jedini sposoban za uobličavanje mentaliteta suvremene mu epohe. Autor biva mistificiran, gotovo eteričan, idealiziran i apsolutan rukovoditelj u spoznaji onostranosti. Kultovi autora šire se, s vrtoglavim porastom pismenosti raste i receptivni bazen te uzročno posljedično autori imaju sve više utjecaja na društvenu zbilju i polako, ali sigurno, metaforički izbijaju na vrh društvene hijerarhije (po kriteriju mogućeg utjecaja) što se, naravno, zrcali i u samom procesu kanonizacije koji biva utoliko olakšan i prohodan. Razvoj književne kritike i komparativne književnosti omogućuje stvaranje konsenzualnog analitičkog aparata onda primijenjenog na književna djela nastala u eksperimentalnim i stilski pluralnim fazama književne povijesti (modernizmu i avangardi) tijekom kojih se između ostalog testiraju granice zbira kanonskih tekstova promatranog kao funkcionalna cjelina u kojoj se ne naziru osobine pojedinačnih elemenata. Avangardne ideje poput destrukcije kanona i stvaranja novog zanimljive su jer tobože sustavno razmatraju budućnost kanona. Što i kako dalje nakon postmodernističkog smiraja u rezignaciji s motom „Anything goes“?
Postmodernizam otvara vrata „malima“, favorizira male priče, deklamira određenu skepsu naspram „apsolutističkog“ modernizma, postavlja tezu o iscrpnoj inovaciji, potkrepljuje pluralističku narav igrom i minucioznom posvećenosti detalju, podriva temelje klasične književne kritike, iznimno upravlja s kataloškim elementima u intertekstualnoj mreži, neograničeno proizvodi značenja, propituje ontologiju čina pisanja izrazitim metatekstualnim postupcima itd. Sva navedena obilježja upućuju na dezintegraciju kriterija kanonizacije na relacijskom polju. Miješanje trivijalnog i tzv. visokog modusa pisanja također otežava proces kanonizacije iz razloga što ni uspjeh na književnoj sceni više nije usko vezan uz književnu kvalitetu. Hiperinflacija uspješnica na suvremenoj književnoj sceni ostavlja trome izmjene u zbiru kanonskih djela daleko iza sebe i stvara golemu disproporciju, potencijalno opasnu jer kanon ubrzano postaje anakron.
Prolazni uspješni tekstovi ne podliježu odmah procesu kanonizacije, to čine znatno kasnije od očekivanog (zamjetno skraćenje vremena kanonizacije za vrijeme modernizma) čime se stvara „lista čekanja“ s eksponencijalnim prirastom. Originalnost je izgubila zanos još u avangardi dok su retorička i gramatička ispravnost već arhajske kategorije. Postavlja se pitanje hoće li kanon preživjeti izmjenu epistemološke i ontološke crte jer se u postmodernizmu i mogućnost spoznaje dovodi u pitanje, a upravo spoznaja jest okosnica i temelj svakog kanona. Pouzdanje u „male“ priče pruža priliku manjim nacionalnim književnostima za stupanje na globalnu književnu scenu (južnoamerički bum, skandinavska književnost), ali pritom treba pažljivo odvojiti pojam scene (izvedbeno mjesto, podrazumijeva oblik događanja) od kanona (rigidan zbir tekstova, tvrd, okoštao).
Promjene u kanonu jesu i dalje minimalne unatoč procvatu manjih nacionalnih književnosti (barem u drugoj polovici 20. stoljeća). Književnost je, vraćajući dugove „apsolutističke“ avangarde i modernizma, postala retrogradna, vraćajući se nazorima u razdoblje mitova i parcijalnih teorija bez okvira ili uokvirujuće perspektive. Globalni kanon se rasipa ostavljajući za sobom ostatke stare slave iz dominacije „imperijalističkih“, velikih književnosti. Dakle, glokalizam, mudar spoj globalnog i lokalnog čini strukturu suvremenog kanona fluidnijom no ikad, ili primjerenije, strukture suvremenih kanona fluidnijima no ikad.
Suvremenost u ruhu dekadencije
Ulaskom u 21. stoljeće opet se zbivaju korjenite promjene, otkrićem interneta i procvatom masovnih medija mijenja se cjelokupna kulturna krvna slika. Internet kao prostor susreta različitih kulturnih vrijednosti, kao prostor ispunjen mogućnostima objave, kao najdemokratičniji oblik medijskog izražavanja omogućuje sraz amatera i profesionalaca na, tako reći, impersonalnom, neutralnom terenu. Proces selekcije na internetu gotovo da i ne postoji, a ako postoji on je „potpuno“ (podosta je proizvoljan i kada ga odradi književna kritika ili analitika) proizvoljan i ovisan je o jednom, često neupućenom, arbitru. Velik broj književnih djela zapinje u tom digitalnom prostoru, ostaje negdje na margini, nikada pročitan, a prepun potencijala.
Vrijednosno gledano, takav rasplet nije nepoželjan jer svi tekstualni dokumenti na internetu ipak opstaju i ostaju sačuvani u ovom ili onom obliku. Sasvim sigurno će postojati mogućnost obnavljanja svega komprimiranog u digitalnoj sferi u budućnosti. Gotovo da bismo zbog toga već mogli govoriti o kanonu nesvrstanih, o arhivu nepriznatih, o novom „salonu odbijenih“.
Mnogobrojni e – magazini (Arteist, NE-MA, Zarez, Afirmator, Moderna vremena), digitalne zbirke pjesama („Mačje pismo“), književne skupine (FAK-ovci, Eventualisti, „90 +“), već svojom pojavom rastaču i ono što je ostalo od kanona. „Tvrdi“, generalni kanon je pod kanonadom kanonâ. U tom metežu gubi mu se glas, on blijedi pod opsadom malenih i drukčije pozicioniranih kanona u sustavu moći. Internet mijenja odnose moći, Internet čini sve dostupno svima pa tako i omogućuje afirmaciju od svih. Afirmacija postaje jedina dovoljna i izolirana kategorija za procjenu vrijednosti zbog denominacije književnih natječaja ili nagrada koji su tendenciozni i uglavnom podaju interno selekcionirane poluproizvode koji loše prolaze na kapitalistički usmjerenoj književnoj sceni.
Školska lektira nameće se kao suvremeni bastion književnog kanona i čuvar ukusa. I u Hrvatskoj smo svjedočili pokušaju promjene kurikuluma obrazovanja koja bi također zahvatila i popis djela za školsku lektiru. Poticanje javne rasprave na tu temu produktivno može biti i izvan usko specijaliziranog književnog područja jer ukazuje na potrebu za zaokretom u percepciji važnosti elemenata kulturnog kapitala. Naravno da je utoliko promjena ovisna o većinskoj političkoj opciji i treba biti poimana s određenom dozom ideološke skepse. Javne rasprave svojevrsna su zamjena za rasprave polemičke naravi iz prošlog stoljeća vođene u tako reći nestručnim književnim krugovima, a koje su funkcionirale i kao književna kritika i kao poticaj za daljnji autorski rad.
Daljnja profesionalizacija književnog rada smješta autora na sam rub proizvodnog procesa kada on svoja autorska prava ostavlja po strani u nadi da će utržiti dovoljno za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Izdavačke kuće i nakladništvo vode kolo suvremene književne afirmacije, autorska riječ sve je zagušenija, autor se pretvara u pereptuatora vlastite nemoći. Ne pomažu mu ni pozivi na brojne književne panele jer bez uspostave strogog autoriteta, ujedno i dionika književne scene (primjerice Krleža), nema ni uspostave strogog zbira kanonskih djela. Multiplikacija stručnjaka otvara mnoge polove mišljenja koji su međusobno suprotstavljeni, vuku spone kanona na svoju stranu i nesvjesno transformiraju onotološku dimenziju samog kanona koji ne može biti samo jedan, on mora biti pluralan i višedimenzionalan, mora biti polifon.
Opće mnijenje, za koje je karakteristična skepsa prema svakovrsnim autoritetima, ogleda se u afirmaciji 'drugosti' (feministička kritika, kulturalni studiji), posebice naglašenoj u globalnoj kulturnoj proizvodnji. Preostaje nam prepustiti se toku, potražiti utočište u nomadističkoj svijesti postmodernog čovjeka koji operira s mnoštvom signala i elemenata lišenih svog prvotnog značenja, ali resemantiziranih u postavljanju istih u netipične odnose te skepsom prema činjeničnoj građi.
Kanon budućnosti
Iz navedenog valja postaviti dijagnozu kanona budućnosti koja kao da dijelom dotiče i status kanona sadašnjosti. Važno je ponovno naglasiti kako konstantan tenološki napredak također konstantno mijenja proizvodni proces književnih djela, čiji se autori ubrzano moraju prilagođavati zahtjevima tržišta ne bi li osigurali mjesto na pijedestalu besmrtnosti. Demokratizacija kriterija kanonizacije upravo sada jest ili se ubrzano bliži vrhuncu te je za očekivati kako će doći vrijeme odluke (krize). Da ili ne kanonu? Postoji li mogućnost opstanka kanona u obliku bilježenja civilizacijski važnih djela (uspješnica) čiji broj eksponencijalno raste. „Mekši“ pristup kanonizaciji relativizira čvrsto utemeljenu važnost izdvojenog, ali je prijeko potreban, takav jedan evolutivni zahvat.
Razvoj interneta i nedostatak „čuvara vrata“ (gatekeepers) tzv. filtara, omogućuje nepovratnu diseminaciju enormnih količina informacija u interesno polje, čime svrhovitost održavanja kanona postaje u najmanju ruku dubiozna. Postoje načini, suživot digitalizacije i književnosti (kanona) itekako je moguć i plodonosan, moderacija otvara vrata ka stvaranju zdravog polja proizvodnje nove simbolike i značenja u okviru tematski reakcionarnih, čak utilitarnih, djela jer stihijsko propuštanje „svega“ kristalizira i kanon kiča, nepoželjne varijante ukusa. Stoga lektira, kao eufemizam za kanon, mora postati važna okosnica očuvanja konsenzualne vrijednosti i fokus progresivne rasprave.
foto: Sofija Modošanov
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.