Jednom davno, a zapravo sada, sjedim i gledam u telefon. Nekada davno, a ponekad samo to, mislim da ćeš i ti nazvati. Najednom me gurne s kreveta, ošamari: misao o nama, sjaji. Rijetko, samo tada, vrhovima prstiju prelazim preko slušalice, opipavam razloge kao početak selotejp trake. Noktima tražim novi početak, skriven od očiju, nadohvat prstiju. A tada ti iz mraka moje duše netko dobaci: Ma jebi se.

 

 

 

 

 

Što nam zaokupi um za lijepa dana? Niz aleju su tekli med i mlijeko. Šetao je pod krošnjama kestena i razmišljao o odglumljenom orgazmu te kako ta bitna tema nije dovoljno zastupljena u domaćoj književnosti. Odjednom, za leđima mu zaškripe gume, osjeti trzaj i oštru bol. Ulica poskoči i napravi puni krug. Krošnje se izokrenu, stopala zaplivaju zrakom, glava odvali o pod. Zaječi i na trenutak sve utihne. Otvorio je oči. Osjeti sitne kamenčiće u ustima, miris betona 

 

i friško obojene zebre. Detalji su oštri, u fokusu. “Možda sam okej”, pomisli. Pokuša podići glavu; ulica se snažno zaljulja, kao vjedro, tijelo je nepomično u čudnom položaju, prazno jedro. Netko vrišti. Žena prekoputa ceste gleda ga užasnuto; ispustila je vrećice iz ruku, pomalo teatralno stavila ruku na čelo (onako damski, s dlanom prema van) i presavinula se, povratila po pločniku, pošteno se zbljuvala. Ženu zatim zakloni žuti automobil, pa tramvaj. Svijet curi kroz sitni filter; zvukovi postaju jednoličan šum, svjetlo prošarano crnim flekama.

 

U što gledamo dok drugi vrište? Nebo se plavilo, sunce opalilo fasade. Hvata se za koljeno, neke kosti vire – nismo stvoreni za diranje vlastitih kostiju – čuje otvaranje vrata automobila, zatim zvuk potpetica. Pred lice mu dotrče crvene lakirane štikle, dramatično uskaču u kadar. “Dobre noge”, rekao je ili pomislio.

 

Zašto kažu da žena ne zaboravlja? Dobre noge pružile su ruku, na trenutak je to izgledalo kao dobrodošla pomoć, i on je pružio ruku, kao utopljenik iz mora krvi, no ruka spasa mimoišla je njegov dlan, produljila prema glavi, zgrabila mu uho, zgužvala ga kao Cigo ovrhu i stala mu lupati glavom o pod. Glava poskakuje, a ona čuči da pospješi radnju, i može joj vidjeti gaćice, hej, prepoznao je gaćice dok se ona dere, vrišti mu nad glavom, zabija je u beton, a onda je netko odvlači pa ne čuje kako joj on govori (ili ipak pomišlja): “Lutko, mogu objasniti!” Žena preko ceste povratila je još jednom, ovaj put možda iz drugih razloga.

 

Što jesmo kada nismo najbolji? Ako govorimo o ljubavi, bolje je zavijati na mjesec, nego zavijati rane. Ili ovako: mjesto nesreće uokviruje bijela policijska traka. Dva policajca u automobil guraju dobre noge u štiklama. Kola hitne pomoći odlaze polako, bez rotirke, više nema razloga za žurbu. 

 

 A on, da vjeruje u besmrtnu dušu i život vječni, lebdeći bi se izdigao nad kestene te odozgo vidio prolaznike kako se razilaze, promet koji počinje normalno teći i djevojčicu koja navlači majku za haljinu, upirući prstom u kredom nacrtan položaj tijela na asfaltu. Djevojčica se smije, a on mora priznati: Crtež opruženog tijela nevjerojatno nalikuje svinji.