proza

Borna Vujčić: Poglavlje iz romana 'Nužno zlo'

Borna Vujčić (1993., Zagreb) na diplomskom je studiju Dramskog pisma i filmskog pisma, a već za vrijeme preddiplomskog studija dramaturgije izvode mu se cjelovečernji tekstovi «Pa može se i tako reći» (Kazališna revija Akademije dramske umjetnosti, 2013.) i «Pečat» (Kazalište Ulysses, 2015.). Osim na kazališnim daskama, tekst «Pa može se i tako reći» izveden je i u Dramskom programu Hrvatskog radija, u emisiji Male forme. Objavio je roman «Nužno zlo» u izdanju Hena coma 2015. godine. Nominiran je za nagradu portala Teatar.hr za najbolji novi dramski tekst 2015. godine.

Čavao ili vijak

      Kako su se u subotu zajedno oduzeli, tako su se u ponedjeljak do zadnjega zbrojili u učionici br. 15. Na satu razrednika Renata je nad njihovim već nakupljenim izostancima hinila zabrinutost. Da se radilo o pripremljenom nastupu za pristup studiju glume, ne bi prošla ni da uz podeblju plavu kuvertu nosi dekanovo prezime. Kako se tih izostanka nakupilo (Ma, neće zapisivati prvi tjedan!), kazaljke iznad ploče Maksu su se počinjale činiti sve neposlušnijima. Pomisao na sve što može poći po zlu kao da ga je na neki neobičan način smirivala. Sobom je, činilo se, naučio upravljati jednako vješto kao i drugima. Školska klupa u kojoj je sjedio s Eminom kao da se preobrazila u pokeraški stol, s njegovim dolaskom u Zagreb na sredini, kao sve ili ništa ulogom koji ga može uništiti ili spasiti. Ovako visoke oklade nisu ga izbacivale iz takta – s njima se osjećao kao na domaćem terenu. Bilo što osim onog najboljeg za sebe ionako nije namjeravao prihvatiti, pa prema tome nije imao što izgubiti. Zlatna sredina? Kao prvo – pomislio bi kad bi čuo tu frazu koja mu je kidala živce – to dvoje ne ide zajedno. A ako baš mora ići, sebi bi naručio platinasti vrh. Osim toga, pripremio se. Razlika između pobjede u partiji karata i ostvarenja ovog cilja bila je u tome što Maks svoje karte nije dobio iz obilato izmiješanog špila, nego ih je sam odabrao. Ipak, džaba mu aseva i džokera ako ta Matea još i sekundu nastavi fotografijom kolone tramvaja starom dvije godine uvjeravati Renatu da je bio zastoj.

      Već na rubu očaja, pogledao je Viktora – njegovog tihog pomagača kojeg je angažirao da izvede scenski efekt u predstavi koju je posljednjih tjedan dana režirao u glavi. Iako o problemu vremena nisu unaprijed razgovarali, Viktor se snašao. Potpuno prirodno, nezainteresiranim tonom – Renati bi na prijemnom takvi talenti išli na živce – pitao je: „A što je s onim predsjednikom i to?“

            – A, to smo trebali danas... sad još i to. Dobro, ajde, za koga ste se dogovorili?

            – Pa... nismo baš – začulo se iz prvih klupa.

            – Dobro, zar ja zidovima govorim? Ajde, onda ćete sad. Ima li itko da to hoće?

Ton kojim je to pitala sugerirao je da će biti muka svoje vrste uopće nagovoriti nekoga da preuzme tu dužnost na sebe. Stoga je jasna njezina nevjerica koju su izazvale podignute ruke čak triju kandidata.

            – Pa vi mene... dobro. Emina, Frederik i, kako je bilo ono?

            – Maks. Što to radite?

            – Pišem vam imena da izvučem jedno, što bih radila?

            – Pa... možda neko glasovanje? – odgovorio je.

            – A sad bi ti tri izborna kruga!

            – Priliči da kormilara ove brodice izaberemo mi, a ne takav papirnati rulet! – oglasio se Armerije.

            – Dobro, Krleža, a na temelju čega? – odbrusila je.

            – Pa neka svaki kaže, ono... zašto baš on, jel' – predložio je Viktor.

            – Baš ste mi puni ideja danas. Ajde baš da vidimo.

Govori Maksovih protukandidata bitno su se razlikovali. Emina je dobrovoljno probila led svojim prirodnim nastupom. Bilo je jasno da nije došla s uvježbanom točkom, već da izmišlja u hodu. Sve ono što je kod nje najviše volio, Maks je u toj minuti zamrzio – njezina simpatična zaplitanja u vlastitim mislima, sposobnost da navede gotovo svaku rijeku na svoj mlin, a i iskreno dobre namjere koje kao da su joj utetovirane na čelo nasmijale su i razdragale cijeli razred. Frederik se učinio manjom prijetnjom, ali i on je na neki svoj uvrnut način izmamio osmjehe povicima poput: „Razum, prijatelji, samo razum!“

Posljednji je ustao on, stranac koji je prije tjedan dana banuo iz neke selendre, koji treba nastupiti nakon dvoje svima bliskih i poznatih prijatelja. Posve svjestan ovih otegotnih okolnosti, Maks je prema ploči koračao mirno. Ulog je odavno na stolu, a sad treba i karte otkriti. Natrag, zaključio je, pred svim tim pogledima u mukloj tišini, nema. Što i nije tako loše – može se, logično je, samo naprijed.

            – Pozdrav, 4.a. Znam da je mnoge od vas moja ruka u zraku maloprije začudila. Znam da vam nije jasno zašto bih uopće mislio da imam ikakve šanse pored vaših, a već se usudim reći i mojih prijatelja koji su vam se obratili prije mene. Ne znam imam li je. Ali nisam si mogao pomoći, morao sam vas pitati za ovo povjerenje. Jer baš o povjerenju se zapravo i radi – vi ne poznajete mene i ja ne poznajem vas. Bilo tko može reći da je to prepreka, ali ja vam želim objasniti kako je to moja prednost. Došao sam ovdje prošlog ponedjeljka i napokon povezao sve Eminine priče s vašim licima. Predodžbe koje sam imao pojačao sam stvarnim dojmovima i upoznao vas kao pojedince, ali i kao razred. Uvjerio sam se u jedno – vi ste divno društvo sastavljeno od neraskidivih prijateljstava. Ali kao razred, nemojte se uvrijediti, postižete premalo u odnosu na ono što biste mogli. Vaše uspomene, interne šale, vaše tri godine koje ste proveli zajedno su predivne, ali ne mogu se upisati u imenik. Niti će ikoga od vas upisati na fakultet. Ne želim vam se obraćati s visoka, niti to radim – samo vam želim iskreno prenijeti ono što sam uočio baš zato što sam došao tek sada. Tako niske ocjene ne idu zajedno s tako kvalitetnim ljudima. Kad se matura činila daleko, vjerujem da izbor između kave nakon škole i učenja nije bio težak. Ali ulaskom u ovu zadnju godinu svi moramo zapeti kao nikad prije. Ali ne svaki za sebe, nego svi zajedno. Time dolazimo do mojeg plana. Ne mislim vam samo reći da si moramo pomagati i ostaviti stvar na tome – želim da si pomažemo, ali na pošten način. Svima nam se dogodilo da iz osjećaja dužnosti ili prijateljstva nekome posuđujemo bilježnice, objašnjavamo neki predmet ili pomognemo na drugi način, a kasnije od njih ne čujemo ni hvala. Zbog ovoga sam osigurao par stotina žetona za koje predlažem da ih razmjenjujemo među sobom s obzirom na pomoć koju dajemo ili uzimamo. Zapravo je jako jednostavno – onaj koji nekome pomogne, od njega će dobiti žetone koje kasnije može dati drugome kad njemu pomoć zatreba. Tako se neće osjećati zakinuto jer je sve na vama – pomagat ćete onoliko koliko želite, i prema tome tražiti isto toliko pomoći. Naravno, žetoni neće riješiti sve naše nesuglasice. Svi mi možemo biti i najbolji prijatelji, ali ako smo šest sati dnevno osuđeni jedni na druge, kad-tad će doći do situacije koja se mora riješiti. Zato, ako izaberete mene, želim pozvati Eminu i Frederika da stoje uz mene kao treća, neutralna strana u svim mogućim nesporazumima. Također ih, ako na to pristanu, molim za pomoć i savjet. Ja vjerujem da sam sposoban za položaj koji danas pokušavamo popuniti, ali ipak je riječ o velikoj odgovornosti. I ja je želim preuzeti, ali neću lagati i vas i sebe govoreći da sve mogu sam. Obratio sam vam se danas jer mi se od prošlog ponedjeljka po glavi vrzma ideja Primarnog cilja. Cilja koji nam je svima zajednički – bolje ocjene. Ima nas trideset i svi smo različiti, ali baš je to naša najveća snaga. Ako si osiguramo poštenu razmjenu pomoći i odbacimo neslogu, čeka nas imenik ispunjen boljim ocjenama, bolji izbor fakulteta i, nemojte zaboraviti, nagradni izlet. To su, dragi moji, moje ideje. Dugo me slušate i ne želim vas gnajviti dulje. Hvala vam. I, naravno... neka pobijedi najbolji.

Maksov hod do klupe pratila je tišina u kojoj ne da se mogla čuti muha, nego i virus. A zatim se učionicom prolomio pljesak. Čak i da u posljednje vrijeme nije bio zahrđao, znao je da tako lijepu glazbu nikad ne bi mogao odsvirati na klaviru. Aplauz je poslužio kao jasan znak da bi glasanje bilo gubitak vremena, pa je Renata to bez komentara amenovala i nastavila s formalnostima. Nakon znatiželjne lavine pitanja u vezi s Maksovim idejama, koju su Renata i on zajednički stišali, potiho mu se obratila Emina.

            – Ozbiljno? 

            – Emina, nisam htio da...

            – Ajde nemoj, molim te. Nemoj pokušati okrenuti stvar ili se izvući na šarm. Ljuta sam i imam pravo da to ne mijenjaš na silu.

            – Kad su mi došle ideje, nisam mogao...

            – Ti ćeš se praviti da ne shvaćaš ili ti stvarno nije jasno? Maks, nije meni bilo do toga, ali mi nije jasno čemu to skrivanje.

            – Jednostavno sam htio naći najbolje rješenje za sve nas.

            – I bit će. Ideje su ti... jako su zanimljive. I bit ćemo super tim nas troje, sve to stoji. Ali nemoj to više raditi.

„Moglo je i gore“, pomislio je. Ali njegovi živci nisu dobili priliku za predah jer se odmah javio novi stres. Nakon uvijek preglasnog školskog zvona Renata mu je svojim neugodnim glasom naložila da je otprati do zbornice.

            – Ajde mali, reci sad. I ne muljaj. Šta to izvodiš? – pitala je čim su izašli.

            – Kako to mislite? Što bih imao izvoditi, predložio sam put do boljih ocjena. Ništa više. 

            – Možda me nisi dobro čuo. Rekla sam da ne muljaš – rekla je nešto ozbiljnije i time zaustavila Maksa u kutku hodnika.

            – U pravu ste. Želim bolje ocjene cijelom razredu, ali važniji su mi vlastiti ciljevi. Želim ugled i poštovanje koje sam osjetio uz pljesak, poglede i pitanja koje sam dobio unutra. Ali znam da od toga neće biti ništa ako sve ostane na obećanjima. Pazit ću na ovaj razred jer tako pazim na sebe. Recite što hoćete o mojim željama, ali ja ću vama reći da će tako svima biti bolje. Pa i vama. Vaš razred će na sjednicama svi hvaliti, a ne opominjati. A vi za to nećete morati mrdnuti prstom. I nemojte se uvrijediti, ali ako se već ne muljamo, i vi i ja znamo da je to jedino što želite.

Nije znao kako i otkuda, ali došlo mu je. Odgovor mu je bio još nevjerojatniji od onoga što je prethodilo.

– Tako znači. Napokon među ovim balavcima netko tko ne laže čim zine. Čula sam što sam htjela, radi što hoćeš.

I kao da iznenađenja nije bilo dovoljno, na kraju je spazio nešto što se u XX. gimnaziji viđalo rjeđe od gužve u Saboru – Renatin osmjeh. Uzvratio joj je. Da, on je koristoljubiv, i da, ona je lijena. Ali otkrivanjem svojih pravih lica oboje su se rasteretili nepotrebnog pretvaranja.

Međutim, je li istina nešto s čime valja darežljivo, ili škrto? Kad ga je Renata ostavila samog, napokon se nanovo mogao poigravati ovakvim razmišljanjima, pa je pitanje koje si je postavio doveo u pitanje. Shvatio je koliko je opasno trpati svoje postupke u djetinjaste ladice vrlina i mana. Kad bi svoje postupke ograničavao kloneći se onih koje drugi smatraju lošima, propustio bi postići mnogo toga. Potkupiti nekoga kutijom cigareta da započne pljesak nakon govora odluka je koju bi mnogi osudili – ali zapravo je jedno pišljivo nužno zlo. Korak bliže rješenju s kojim su svi zadovoljni.

Ipak, treba biti oprezan. Laž i njezin neraskidivo blizak srodnik, prešućivanje, Maksove su omiljene tehnike. Drugu opciju, iskrenost, smatrao je djetinjarijom. Pa gdje bi svijet završio da su svi iskreni? Je li bolji otac onaj koji svoj jedini trenutak slabosti s uredskom kolegicom na nekom udaljenom simpoziju prešuti, ili onaj koji zbog priznanja priušti vlastitoj djeci traumu i bol rastave? Sve što je do tada prošao natjeralo ga je da u sebi vidi onoga koji će radije tišinom očuvati obitelj. A opet, u slatkom piću koje si je smućkao pobjedom trzala se ta glupa utopljena mušica: Eminina ljutnja. Jedino što ga je sada kopkalo mogao je izbjeći tako što bi samo spomenuo svoju želju – ništa više. Isto tako, da pred Renatom nije bio tako iskren, ne bi joj se svidio do te mjere da mu potpuno odriješi ruke. Zadnje što bi mu trebalo kao predsjedniku bio bi neki dušobrižnik iznad njega koji prati i ograničava njegov rad. Slobodu koju si je ovako osigurao ne bi mogao zamisliti ni doživotni robijaš koji ni o čemu osim o slobodi ni ne razmišlja. S 4.a je, zahvaljujući savršenoj usklađenosti svih njegovih poteza, mogao što god poželi.

Iskrenost, zaključio je perući ruke, nije ni bolja ni lošija od laži, kao što čekić nije bolji ili lošiji od odvijača. Jedina Maksova zadaća je pogledati sugovorniku duboko u oči i pročitati je li pred njim čavao ili vijak.

Pogledao se u ogledalo i pred sobom je spazio pobjednika. Vidio je i sretnog čovjeka – čovjeka kojemu se na neki način divi. Sad, kad je značajna briga iza njega, napokon na miru može biti sa sobom. Ipak je, ponovio si je, najvažnije od svega voljeti sebe. Život nije ništa doli lutrija koja ljude oko nas tjera ili zadržava. Obitelj, prijatelje i sve ostale možemo voljeti, cijeniti i odnositi se prema njima kako hoćemo, ali na njih, ako su nam noge na zemlji, ne možemo do kraja računati. Bilo vlastitom voljom ili voljom te lutrije, oni mogu nestati. Ali od sebe se, psiholozi će dopustiti, odvojiti ne možemo. Stoga od svih odnosa koje mukotrpno održavamo prije svega moramo osigurati da je na miru taj najvažniji – sa sobom.

Maksov odnos s Maksom u ovom je trenutku bio odličan. Mogući ishodi tog dana bili su mnogobrojni, ali ovaj koji se ostvario činio ga je ponosnim prema vlastitom odrazu. Činio ga je i spokojnim – napokon je sve gotovo.

      A zapravo je sve tek počelo.