poezija

Tihana Gambiraža: Pitko doba gluhoće

Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru gdje je završila studij kulture i turizma. Objavljivala je poeziju, prozu i filmsku kritiku u Riječima, Zarezu, RE, Knjigomatu. Članica je zadarskog društva pisaca ZaPis. Živi i radi u Zagrebu.



 

Svi moji stanovi

 

 

Svi moji stanovi

nesmiljene rupe

u srcima

ostavim ti svaki put jedno srce

nemaš ti toliko soba

ali nek se nađe

U prvome ne palim plin jer štednjak je tu od valjda sedamdeset i treće

bojim se da ću eksplodirati prije nego dočekam tvoju ljubav

a to ne želimo

uvjeravam se da nije tako loše 

kažem "baš je simpatičan taj moj prvi stan" 

kažem to da zaboravim da sam morala s jednim koferom iseliti u bespuće tuge

a ti si me požurivao,

da što prije odu nizvodno svi naši planovi, da odem dovraga

I otišla sam

dovraga

u stan bez veš mašine

bez ruku da me ne grle, bez hladnih večeri dobrodošlice

s jednom crnom mačkom i cigaretom u 23h u bespomoćno nebo

a ti si negdje ulazio u toplinu mog odsustva

 bilo ti je lijepo, znam, bilo ti je opet "doma"

svi moji stanovi nakon tebe

nemaju toliko hladnoće da sastave taj naš bivši dom

oronuli zidovi, korozija u kupaoni, vrućina u socijalističkoj zgradi,

ventilatori koji ne prestaju raditi,

kupaone koje cure,

ništa to nije prema onom kad sam rekla mami "nisam gladna, ali ovo je pakao"

a bila sam gladna

i ostala sam gladna

i zaboravila sam sve u tim stanovima

zaboravila sam tu glad

za blizinom

dok stojiš pored mene u sobi

i nema nas

dok te gledam kako spavaš

dok se instinktivno izmičeš u snu kad te diram

dok me ne voliš

dok me, jebote, ne voliš

svi moji stanovi nakon tebe

nemaju toliko bijede

da me samoća opet onako zaboli

kao one Nove godine

u polumračnoj kuhinji

kad si jedva čekao zaspati

kad si jedva čekao 

da konačno odem

i otišla sam

malo prekasno za dobar ukus

i svi su tvoji bili sretni

svima je laknulo

i tebi je laknulo

a ja sam još dugo htjela biti nesretna u tvojoj kuhinji

svaki sam mjesec u drugoj kuhala kavu

i nikako da se naviknem

na samoću nasamo

i zaboravila sam kako je to bilo

kako je boljelo u tri ujutro dok si spavao

a onda sam se vratila na jednu večer

i hodala kao Baltazar tvojim stanom

a nije me bilo

kao u onim čizi filmovima gdje duh baulja oko bivše ljubavi

i pokušava dati do znanja da je tu

nije me bilo

nikad me nije bilo tamo

i odšetala sam iz tog tvog stana 

s deja vu-om na neke tuđe domove u kojima me nikad nije bilo

na isti način

i otišla sam u te svoje stanove

u te svoje selidbe

u taj svoj život napokon

dovraga

otišla sam

i to je sad to

nekoj ćeš drugoj saviti hladan dom

 

 

Izbor

 

Srela sam je
nezaljubljenu,
s kišobranom i očima napola sklopljenim

nisam je ništa pitala
nismo se stigle pretvarati
kad tako kiši danima i skinulo je kože metereopatima
pričala mi je dugo i nepovezano
o svom vrtu i toploj zimi,
a negdje se ljudi dave u snijegu
i kuće plešu na vodi, odlaze u smrt širom otvorenih prozora,
o njegovoj blagoj naravi
i bujicama koje više nikad nisu zatutnjale
pričala je tiho i suhih očiju
oko nas su se otapali oluci
izdisao je grad pod njenim prešućenim,
prije nego je puklo nebo

još mi je rekla
da možda nema sve što je htjela,
ali kad joj priđe s leđa
i rukama poravna ramena
neće je nikad više
iznenaditi
"Ne volim te"
i to je sve što je htjela.
Otišla je s munjama
u svoju kompromisnu ljubav, potom.
Grad je pokisnuo do golog srca

i ispljunuo me u čistu sjetu

 

 

Neumoljivost vode (Angela)

 

Kad potopim vodom tamu u vlasima
u neku večer, pitko doba gluhoće
čujem njene šutnje, provaljuju zidove
vodenim ga rukama izgone iz kuće
do idućeg jutra,
a onda ispočetka
 
Angela progovori, Angela bar jednom,
ali voda je neumoljiva, voda odnosi sve
 
u neku večer, pitko doba gluhoće
ona je moje prste splela u svoje
i ne da mi da budem najnježnija što znam
prema njemu koji to ne zaslužuje
i baš zato baštini moje nježnosti,
ali dođe tako neka večer, neko doba moje gluhe mladosti
kada sam lišena mudrosti svojih pretkinja
i spremna slomiti vrat kao beskorisno bijelo grlo boce
i o zube njega koji ne zaslužuje
proliti tamnu tekućinu u sjećanje,
uvijek moje sjećanje,
ono jedino koje preostaje iza nas
 
kada porinem sebe kao olupinu u duboki zaborav
u neku večer, pitko doba gluhoće,
dođu mi kroz krvotok njihovi dijalozi jedne neprekinute šutnje,
zadnjih dvadeset godina bezglasja
od nekih pedeset, šezdeset ljubavi,
potopljena pisma žene jednog mornara
i rasuta tama riječi koje nisu trajno kupile ljubav
negdje su putem poginule u sebi
 
Angela progovori, Angela bar jednom
umirem od sepse jedne preduge ljubavi
koju nije porubila svojim čuvenim rubom i rukama
koje mi vire iz vode dok gledam svoje prste,
u meni se raspadaju njegovi krikovi dok voda naplavljuje kupaonu
i njena ustrajnost
tu nema spasa,
nitko neće riješiti ovu poplavu, nitko neće ove poplave
zaustaviti kad krenu hučati glasovima pretkinja,
one su jače, njihove muške ruke rješavaju sve
 
Angela progovori, Angela bar jednom
u ovu večer, pitko doba gluhoće
obavij me svojim vodenim rukama
i izbaci iz svoje milosti
naučila sam svoje izbore
možeš ići, ti najbjelja samoćo među vodama

 

 

 Nehajno     

 

Znam da sam rekla da neću više
i da sam se odrekla svega
jednim nevjerojatno nehajnim korakom
najosmišljenijeg nehaja u povijesti svih strategija pa i onih
ljubavnih,
znam da sam rekla da to nije za mene
i da to uopće nisam ja,
a ako sam bila
ako sam ikad bila
to je bilo iz onog dijela koji operativno mora biti
uklonjen
pa sam ga uklonila
iz nehata
i nitko ne može dokazati suprotno
i rekla sam tad još nešto, ako se vratim,
ako se slučajno i posve nehajno vratim
da se tako desi jer se može desiti
svašta se živoj ženi iza ljubavi desi
ako se vratim, a ti nemoj
nemoj nikad da se vratiš
ostani slika u kojoj te čuvam
mojim rukama spremljen u jutarnji kadar
uspavan
u posljednjem susretu gdje smo se smijali
bio je još jedan kad smo plakali i jedan kad si zaboravio što pijem
bili smo još jedni kad smo postali svjesni stranaca koji se drže za ruke
postiđeni u zagrljaju koji nije osmišljen da bude posljednji,
a bio je,
rekla sam da neću više
da je od sjećanja gore samo sjećati se nehajno
kao kad odmičeš pramen s lica pa ti padne na pamet kad si ono, a da,
sjećanje bez ozbiljnosti,
bez "bio si ljubav mog života", "bila sam ljubav tvog života"
sjećanje bez krivnje što nije tako, ipak s malom dozom jer smo tako naučeni,
da su sve ljubavi beskrajno teške kad umiru
i da nitko ne odlazi
iz nehaja
da je to uvijek pomno razrađena strategija
da se ne može samo tako jedno u drugom nestati
na onaj drukčiji način
onako zapravo,
rekla sam da neću više
a da neću više ni pisati rekla sam, da i to sam, čak,
ipak sam ja propisala kad sam se spremala zavoljeti te
znajući da ću baš tebe zavoljeti
i ne znajući da ću te jednako odvoljeti
nehajno,
a da ću ostati s pisanjem, da to nikad neće prestati očito
iako sam rekla
i znam da sam rekla da neću više
nikad
i ako se slučajno desi da tad unatoč svemu propišem,
na nekakav dan poezije, ljubavi ili obične neke zime
da ću ti posvetiti kadar
ne zadnji nego periodični jer ne mogu obećati
da se neću sjećati tvojih prvih pisanja u mom životu
svojih prvih pisanja u mom životu,
nehajnih,
kao da sam se čitav život spremala na to
da propišem kad te upoznam
ne zbog tebe
zbog sebe, zbog pisanja,
zbog ljubavi koja ne traži ništa osim da budem ono što ću nakon nje ostati
i ostala sam,
nakon što sam ti post festum rekla (napisala) da ja nisam tess, a ti nisi karver
i nakon što sam jedne jeseni zamalo odustala od sebe koja te je upoznala
da bih se vratila
nehajno,
a ti nisi,
ti se nisi vratio
ti si ostao ja i ti u jutarnjem kadru jedne rane mladosti
jedne dvadeset i prve
prije svih mojih neću više
prije oluja i tjesnaca
prije mene same koja se uvijek sebi vraća
nehajnoulazi u pjesmu kao u more osamdeset i devete, bez zebnje i okolišanja 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg