poezija

Tihana Gambiraža: Pitko doba gluhoće

Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru gdje je završila studij kulture i turizma. Objavljivala je poeziju, prozu i filmsku kritiku u Riječima, Zarezu, RE, Knjigomatu. Članica je zadarskog društva pisaca ZaPis. Živi i radi u Zagrebu.

Svi moji stanovi

Svi moji stanovi

nesmiljene rupe

u srcima

ostavim ti svaki put jedno srce

nemaš ti toliko soba

ali nek se nađe

U prvome ne palim plin jer štednjak je tu od valjda sedamdeset i treće

bojim se da ću eksplodirati prije nego dočekam tvoju ljubav

a to ne želimo

uvjeravam se da nije tako loše 

kažem "baš je simpatičan taj moj prvi stan" 

kažem to da zaboravim da sam morala s jednim koferom iseliti u bespuće tuge

a ti si me požurivao,

da što prije odu nizvodno svi naši planovi, da odem dovraga

I otišla sam

dovraga

u stan bez veš mašine

bez ruku da me ne grle, bez hladnih večeri dobrodošlice

s jednom crnom mačkom i cigaretom u 23h u bespomoćno nebo

a ti si negdje ulazio u toplinu mog odsustva

 bilo ti je lijepo, znam, bilo ti je opet "doma"

svi moji stanovi nakon tebe

nemaju toliko hladnoće da sastave taj naš bivši dom

oronuli zidovi, korozija u kupaoni, vrućina u socijalističkoj zgradi,

ventilatori koji ne prestaju raditi,

kupaone koje cure,

ništa to nije prema onom kad sam rekla mami "nisam gladna, ali ovo je pakao"

a bila sam gladna

i ostala sam gladna

i zaboravila sam sve u tim stanovima

zaboravila sam tu glad

za blizinom

dok stojiš pored mene u sobi

i nema nas

dok te gledam kako spavaš

dok se instinktivno izmičeš u snu kad te diram

dok me ne voliš

dok me, jebote, ne voliš

svi moji stanovi nakon tebe

nemaju toliko bijede

da me samoća opet onako zaboli

kao one Nove godine

u polumračnoj kuhinji

kad si jedva čekao zaspati

kad si jedva čekao 

da konačno odem

i otišla sam

malo prekasno za dobar ukus

i svi su tvoji bili sretni

svima je laknulo

i tebi je laknulo

a ja sam još dugo htjela biti nesretna u tvojoj kuhinji

svaki sam mjesec u drugoj kuhala kavu

i nikako da se naviknem

na samoću nasamo

i zaboravila sam kako je to bilo

kako je boljelo u tri ujutro dok si spavao

a onda sam se vratila na jednu večer

i hodala kao Baltazar tvojim stanom

a nije me bilo

kao u onim čizi filmovima gdje duh baulja oko bivše ljubavi

i pokušava dati do znanja da je tu

nije me bilo

nikad me nije bilo tamo

i odšetala sam iz tog tvog stana 

s deja vu-om na neke tuđe domove u kojima me nikad nije bilo

na isti način

i otišla sam u te svoje stanove

u te svoje selidbe

u taj svoj život napokon

dovraga

otišla sam

i to je sad to

nekoj ćeš drugoj saviti hladan dom

Izbor

Srela sam je
nezaljubljenu,
s kišobranom i očima napola sklopljenim

nisam je ništa pitala
nismo se stigle pretvarati
kad tako kiši danima i skinulo je kože metereopatima
pričala mi je dugo i nepovezano
o svom vrtu i toploj zimi,
a negdje se ljudi dave u snijegu
i kuće plešu na vodi, odlaze u smrt širom otvorenih prozora,
o njegovoj blagoj naravi
i bujicama koje više nikad nisu zatutnjale
pričala je tiho i suhih očiju
oko nas su se otapali oluci
izdisao je grad pod njenim prešućenim,
prije nego je puklo nebo

još mi je rekla
da možda nema sve što je htjela,
ali kad joj priđe s leđa
i rukama poravna ramena
neće je nikad više
iznenaditi
"Ne volim te"
i to je sve što je htjela.
Otišla je s munjama
u svoju kompromisnu ljubav, potom.
Grad je pokisnuo do golog srca

i ispljunuo me u čistu sjetu

Neumoljivost vode (Angela)

Kad potopim vodom tamu u vlasima
u neku večer, pitko doba gluhoće
čujem njene šutnje, provaljuju zidove
vodenim ga rukama izgone iz kuće
do idućeg jutra,
a onda ispočetka
 
Angela progovori, Angela bar jednom,
ali voda je neumoljiva, voda odnosi sve
 
u neku večer, pitko doba gluhoće
ona je moje prste splela u svoje
i ne da mi da budem najnježnija što znam
prema njemu koji to ne zaslužuje
i baš zato baštini moje nježnosti,
ali dođe tako neka večer, neko doba moje gluhe mladosti
kada sam lišena mudrosti svojih pretkinja
i spremna slomiti vrat kao beskorisno bijelo grlo boce
i o zube njega koji ne zaslužuje
proliti tamnu tekućinu u sjećanje,
uvijek moje sjećanje,
ono jedino koje preostaje iza nas
 
kada porinem sebe kao olupinu u duboki zaborav
u neku večer, pitko doba gluhoće,
dođu mi kroz krvotok njihovi dijalozi jedne neprekinute šutnje,
zadnjih dvadeset godina bezglasja
od nekih pedeset, šezdeset ljubavi,
potopljena pisma žene jednog mornara
i rasuta tama riječi koje nisu trajno kupile ljubav
negdje su putem poginule u sebi
 
Angela progovori, Angela bar jednom
umirem od sepse jedne preduge ljubavi
koju nije porubila svojim čuvenim rubom i rukama
koje mi vire iz vode dok gledam svoje prste,
u meni se raspadaju njegovi krikovi dok voda naplavljuje kupaonu
i njena ustrajnost
tu nema spasa,
nitko neće riješiti ovu poplavu, nitko neće ove poplave
zaustaviti kad krenu hučati glasovima pretkinja,
one su jače, njihove muške ruke rješavaju sve
 
Angela progovori, Angela bar jednom
u ovu večer, pitko doba gluhoće
obavij me svojim vodenim rukama
i izbaci iz svoje milosti
naučila sam svoje izbore
možeš ići, ti najbjelja samoćo među vodama

 Nehajno     

Znam da sam rekla da neću više
i da sam se odrekla svega
jednim nevjerojatno nehajnim korakom
najosmišljenijeg nehaja u povijesti svih strategija pa i onih
ljubavnih,
znam da sam rekla da to nije za mene
i da to uopće nisam ja,
a ako sam bila
ako sam ikad bila
to je bilo iz onog dijela koji operativno mora biti
uklonjen
pa sam ga uklonila
iz nehata
i nitko ne može dokazati suprotno
i rekla sam tad još nešto, ako se vratim,
ako se slučajno i posve nehajno vratim
da se tako desi jer se može desiti
svašta se živoj ženi iza ljubavi desi
ako se vratim, a ti nemoj
nemoj nikad da se vratiš
ostani slika u kojoj te čuvam
mojim rukama spremljen u jutarnji kadar
uspavan
u posljednjem susretu gdje smo se smijali
bio je još jedan kad smo plakali i jedan kad si zaboravio što pijem
bili smo još jedni kad smo postali svjesni stranaca koji se drže za ruke
postiđeni u zagrljaju koji nije osmišljen da bude posljednji,
a bio je,
rekla sam da neću više
da je od sjećanja gore samo sjećati se nehajno
kao kad odmičeš pramen s lica pa ti padne na pamet kad si ono, a da,
sjećanje bez ozbiljnosti,
bez "bio si ljubav mog života", "bila sam ljubav tvog života"
sjećanje bez krivnje što nije tako, ipak s malom dozom jer smo tako naučeni,
da su sve ljubavi beskrajno teške kad umiru
i da nitko ne odlazi
iz nehaja
da je to uvijek pomno razrađena strategija
da se ne može samo tako jedno u drugom nestati
na onaj drukčiji način
onako zapravo,
rekla sam da neću više
a da neću više ni pisati rekla sam, da i to sam, čak,
ipak sam ja propisala kad sam se spremala zavoljeti te
znajući da ću baš tebe zavoljeti
i ne znajući da ću te jednako odvoljeti
nehajno,
a da ću ostati s pisanjem, da to nikad neće prestati očito
iako sam rekla
i znam da sam rekla da neću više
nikad
i ako se slučajno desi da tad unatoč svemu propišem,
na nekakav dan poezije, ljubavi ili obične neke zime
da ću ti posvetiti kadar
ne zadnji nego periodični jer ne mogu obećati
da se neću sjećati tvojih prvih pisanja u mom životu
svojih prvih pisanja u mom životu,
nehajnih,
kao da sam se čitav život spremala na to
da propišem kad te upoznam
ne zbog tebe
zbog sebe, zbog pisanja,
zbog ljubavi koja ne traži ništa osim da budem ono što ću nakon nje ostati
i ostala sam,
nakon što sam ti post festum rekla (napisala) da ja nisam tess, a ti nisi karver
i nakon što sam jedne jeseni zamalo odustala od sebe koja te je upoznala
da bih se vratila
nehajno,
a ti nisi,
ti se nisi vratio
ti si ostao ja i ti u jutarnjem kadru jedne rane mladosti
jedne dvadeset i prve
prije svih mojih neću više
prije oluja i tjesnaca
prije mene same koja se uvijek sebi vraća
nehajnoulazi u pjesmu kao u more osamdeset i devete, bez zebnje i okolišanja