NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019
Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.
ZOJA
Silueta sivog vuka razjapljenih čeljusti proteže se od donjih leđa, gotovo od brazde guzice, uz križa i lopaticu, sve do korijena vrata. Na drugoj strani, duž linije ramena, postrojeno je nekoliko kineskih kandžija čiji su mi obrisi mutno poznati iz vremena kad su me zemaljski jezici još uvijek zaokupljali. Osoba s kojom noćas dijelim sobu spava na boku, gotovo po dijagonali presjecajući krevet, s plahtom srozanom do koljena; orgazam ju je odnio ravno u san. Svjetlo koje dopola spuštene roletne pripuštaju u prostoriju omogućuje mi da prizor promatram iz naslonjača. Nekoliko trenutaka tako pratim kako tiho i ravnomjerno diše, kako se rebra nadimaju i spuštaju, graške znoja se ljeskaju, a vuk i dalje zijeva, propet; zatim se iskradam na balkon. Svježe je.
Ova zgrada navodno nudi optimalan pogled na bespuća megalopolisa nad kojim je iznikla. Kao u onoj reklami: „preokrenite svoj pogled na svijet“. Kad sam tu bio prvi put, nije mi se činilo da sam se popeo iznad svijeta, već da se on spustio pod moje noge. U tom doživljaju nije bilo ničeg trijumfalnog: svijet mi je djelovao umorno, zamorno, servilno. Zauzvrat, brzo sam ustanovio da vrh tornja Beauberger kao malo koje drugo mjesto na planeti omogućuje kontakt s prazninom. Ne želim reći da se radi o ispraznom iskustvu, naprotiv: svima koji su ikad doista došli u dodir s prazninom jasno je da ona može biti sve, samo ne isprazna. Praznina nije isto što i prazan hod, a pogotovo nije isto što i nepostojanje; ona je stvarnost za sebe, opipljiva stvarnost koja vam začas ispuni pluća, želudac, lubanju. Oni pripadnici naše vrste koji se svjesno i metodično nastoje približiti praznini mogli bi satima razglabati o njenom prisustvu, naravno, kad bi se o čemu takvome uopće moglo govoriti. Brzo naučiš da se prazninu ne smije htjeti ukrotiti: ona se smije izučavati, može se slijediti, s njom je moguće i pregovarati, ali ju se mora poštovati. U suprotnom se možeš pozdraviti s razumom.
Prošle su već decenije otkako sam prvi put izbliza iskusio prazninu (i pravovjerni i praznovjerni možda bi rekli da sam za to odmalena bio predodređen). Evo kako je izgledao taj susret, koji će presudno oblikovati moju životnu putanju. Jesen je, poslijepodne, kristalno bistro, roditelji lunjaju po gradu a ja čekam Zoju, koja je otišla istraživati panoramu s pedesetak metara visine. Razdražen kako to i priliči tinejdžeru kojeg nenadano zapadnu bejbisiterske dužnosti, ovlaš listajući Stripoteku koju sam dobio kao mito, na livadi među tuđom rodbinom i prijateljima, čekam da glomazna klepetava konstrukcija prizemlji. Kad se vrtuljak primiri, tehničar će priskočiti da oslobodi putnike iz njihovih sjedala, a štrkljava, starmala desetogodišnjakinja među prvima će iskočiti i doskakutati do mene. Zaista: vrtuljak pristaje uz uobičajeni klepet, koči uz poznatu škripu, tehničar dolazi odvezati rijetke letače. Međutim, Zoje nema. Bio sam tu kad se ukrcala, krckajući svoje pržene bademe, brbljajući punih usta kao što to uvijek radi (vjerojatno je nastavila i nakon što je više nisam mogao čuti). Ja sam tu gdje sam bio, ali ona nije nigdje: nema je u njenom sjedalu, niti u bilo kojem drugom, nije unutra, nije vani, nema je i nema joj traga. Jasno mi je da nije mogla ispasti iz sjedala, ili se nekim čudom iskrasti i pobjeći, a da to ne primijetim ni ja niti itko drugi. Zoje naprosto nema: umjesto nje mi u susret stiže neslućena, silovita praznina. Ne mogu je vidjeti očima, ali je jasno vidim ostatkom tijela; ona vibrira u mojim mišićima, žilama, salu, u kostima i sivoj tvari. Iskustvo je odveć intenzivno: noge mi otkazuju poslušnost.
Tjedana koji će uslijediti sjećam se u komprimiranom obliku, sabijenih u jedan maratonski, konfuzni dan. Danas sam siguran da su mi uvaljivali lijekove kako bih se izborio s onim što su mislili da osjećam. U staničnoj čekaonici neprirodno je vruće. Majka neumorno šparta po stanu, neprestano me doziva i oblijeće, dok otac za trpezarijskim stolom puši i švrlja po papirićima. Telefon zvoni, ne smiruje se. Inspektor koji mi je naredio da ga zovem Slavko nudi me biskvitima. Zojino lice u novinama – otac iskružuje i lijepi isječke u posebnu svesku – ubrzo i na televiziji. U školi su isprva svi previše brižni, kao da mi je netko umro. Zatim me počinju izbjegavati; poneko mi nešto dobaci, ali većina obara glavu i pazi da mi se ne nađe na putu. Nikome ne govorim ništa o praznini, o novim osjećanjima koja me spopadaju, o mislima koje me počinju opsjedati. Pogotovo se čuvam da ništa ne spomenem psihologu, koji mi se svakog tjedna čini sve tupavijim, sve površnijim, sve zatucanijim. Iz razgovora, iz došaptavanja, iz odjeka TV programa koje usputno presrećem shvaćam da postajemo nacionalna senzacija. Debeli Šore mi razbija nos i pljuje me dok sam na zemlji. Preko noći nam isparaju karoseriju. Roditelji spominju selidbu.
Situacija se smirila neočekivano kao što je i eskalirala. Kao da smo se jednoga jutra probudili i odjednom više nikome nismo bili zanimljivi. Druge i drugačije teme nametnule su monopol i u svakodnevnom životu i u sredstvima informiranja. Tko je u ovoj državi suveren? Kako stati u kraj inflaciji? Može li se izbjeći građanski rat? Zoja je po drugi put nestala – iz novina i s televizije, iz brbljarija, tračeva i kafanskih teorija. Ja sam se prenuo iz svoje letargije: možda se moje tijelo, predosjetivši kakvo vrijeme dolazi, pod pritiskom nagona za samoodržanjem odlučilo reaktivirati. Ipak, bilo mi je jasno da mi nema povratka na staro – da sam to drugi ja, da su vremena druga, da predstoji drugi život.
Zahvaljujući poznanstvima i rodbinskim vezama, roditelji su me na vrijeme poslali vani. Otišao sam neokrznut ratom, iako sumnjam da me je rat uopće mogao okrznuti: mogao me je, naravno, ubiti, ali ne i preobraziti, ne na način na koji je to učinio tolikim drugima. Ja sam već bio preobražen. Nekoliko godina nakon rata, roditelji, i sami u izbjeglištvu, umrli su jedno za drugim („nisu mogli prežaliti“, govorili su mnogi u pola glasa). I dan-danas mi veoma nedostaju; pa ipak, Zoja mi nedostaje posve drugačije negoli majka ili otac. Nisam to znao formulirati, no otpočetka sam osjećao da ona nije naprosto propala u materiju, nije istrgnuta iz svijeta, nego je zamijenjena unutar poretka stvari. Godinama i godinama kasnije, ovako ću to sebi objasniti: praznina je overrajtala Zoju. Ljudska vrsta morala je steći svijest o smrti kako bi stekla svijest o životu, a da nije osvijestila umiranje ne bi nikad osvijestila ni življenje: toliko sam mogao naučiti i u školi. Zauzvrat, da bih uopće pojmio što se dogodilo Zoji, da bih bio u stanju razmišljati o njoj, o sebi i o našem odnosu, morao sam se okrenuti drugim izvorima znanja – ili, bolje, okrenuti se izvorima drugog znanja. Tako sam postao istraživač praznine.
U onom aspektu zbog kojeg do njega držim, pogled s Beaubergera ni ovoga puta ne iznevjerava. Tako dugo učim komunicirati s bespućima koje većina ljudi nije spremna ni zamisliti, a svaki put me iznova spopadnu početnički žmarci. Daleko od toga da išta sustavno radim: samo uživam u jezivoj blizini predmeta svoje fascinacije, koji sa svakim sljedećim iskustvom ne postaje ništa pitomiji. Uz to, premda mi se svijet pod mojim nogama i dalje čini lažnim i banalnim, moram priznati da nisam do kraja oguglao na sve užitke koji se iz njega daju izvući. Gledati kako se ulice, zgrade i trgovi uvijaju, preoblikuju, raspadaju i ponovno sastavljaju, kako tvoj novac diktira; uranjati u mlada tijela koja ti nude svoje tajne na degustaciju; smijati se političaru koji nastupa kao da on povlači poteze, a samo što ne nosi tvoj logo na leđima. Premda mi se događa da to i sam zaboravim, nisam izgradio poslovno carstvo samo da mi bude paravan za one druge aktivnosti: oduvijek sam slab na spektakl.
Ne znam koliko vremena ostajem na balkonu, no kad zakoračim natrag u sobu, moje društvo još uvijek duboko i ravnomjerno diše. Nadam se da će dočekati jutro, sneno se protegnuti, rastjerivati mamurluk, koketno mi se smiješiti ili zamuckivati od nelagode prije nego što ode. Ne bude li išlo tako glatko, znam da neće biti ničega što sam mogao učiniti da to spriječim, a ipak: znanje ne donosi olakašnje. Gledam kako trza ramenom i zabacuje vratom: vuk pospano otresa njušku. Nadam se da su samo snovi. Ja sam ponekad nostalgičan za snovima koji su samo snovi, proizvod elektromagnetne aktivnosti i biokemijskih procesa. Sad ili sanjam aktivno, obvezujuće, s mogućim reperkusijama po svoj život na javi, ili spavam šupljim, kliničkim snom bez snova. Možda još najčešće bdijem. I predstojeći ću dan, po svoj prilici, dočekati u naslonjaču, istina s pet zvjezdica, ali daleko od spokoja. Ne pijem viski ili džin kao neki holivudski antiheroj: cuclam prašak iz svoje osobne apoteke. Izbjegavam kemikalije koliko god mogu, no ova je biljno-kemijska smjesa jedna od rijetkih stvari koje me još uvijek drže s ove strane zdravog razuma (nije na odmet ni što me čini znatno mlađim).
Tek što uspostavim odnos s drugim bićem, neizvjesnost ga uzme pod svoje. Bilo bi sjajno kad bih ljude s kojima prakticiram ovu ili onu vrstu kontakta mogao barem upozoriti na rizike koje to nosi. Jednostavno, objasnio bih im prirodu svojih hobija i naveo potencijalne nuspojave. Dok sam još uvijek dopuštao rekreativnim drogama da se umiješaju u rad mojih čula, događalo se da takvo što i pokušam: brbljao bih, nasumice, šta mislim o praznini, o tamnim vibracijama, o tipovima struna i fenomenu duboke žute. Naravno da me nitko ni izdaleka nije razumio, a kamoli da bi mi vjerovao. Srećom, jer kakve bi tek reperkusije takva spoznaja mogla imati po njih i po mene? Možda bih se morao zauvijek rastati s mogućnošću da opet vidim Zoju. Kao što sam već više puta sâm sa sobom zaključio, transparentnost bi potencijalno samo pogoršala stvari.
Dogodilo se. Ono najpotresnije. Ne mogu reći u kojem trenutku, jer točan trenutak nije moguće uhvatiti: uvijek se već dogodilo. U svakom slučaju, i prije nego što sljedeći put skrenem pogled na krevet, znam šta ću tamo zateći. Odnosno, znam šta neću zateći: prpošnu guzicu, mišićava leđa, sivoga vuka i natpis na kineskome. Plahta je srozana do pola kreveta, jastuk je udubljen, a, premda nisam u stanju da odem provjeriti, siguran sam da su i plahte tople i natopljene mirisom toplokrvnog tijela. Međutim, u prostoriji sam sâm – barem u konkurenciji smrtnih bića. Praznina zauzima krevet, ali se širi i dalje: jedva da to stignem opaziti razumom, a već osjećam da je ispunila prostoriju. Osjećaj je veličanstven, kao i obično, ali mu se ne uspijevam prepustiti onako kako to zaslužuje. Krivnja se krčka u malome mozgu. Gušterasta zvjerka iz dubina utrobe lizne me iznutra dok sam ranjiv i munjevito se povuče natrag. Unatoč lijekovima, meditaciji, tjelovježbi i svim ostalim naporima koje ulažem da se dovedem u ravnotežu, emocionalne reakcije naprosto moraju odigrati svoj dio. Dani koji će uslijediti nakon ovoga, najintenzivnijeg od svih ishoda, biti naizmjenice isprani tugom i izjedeni tjeskobom. No, ja sam riješio da idem do kraja.
Kad bi mi se takva mogućnost nudila, bez imalo razmišljanja bih se mijenjao sa Zojom. Nažalost, piljarska logika u ovim stvarima ne vrijedi: potrebne su drukčije, često suptilnije i dugoročnije žrtve. Neki su životi uništeni, neki će to zacijelo postati, uključujući možda i moj – da ne spominjem lošu savjest, najuporniju od svih nuspojava. Rekao bih da moja odlučnost zna izazvati stanoviti zazor i kod onih rijetkih koji dijele moje interese i koji su im po pravilu i sami krajnje posvećeni. Neke brine i činjenica da su pojedini događaji u mojoj blizini privukli pažnju obavještajnih službi, a za njima i medija. Suvišno je napominjati da nikome nije milo kad mu njuškaju za vratom. Međutim, znam da mi ne mogu ništa, i to ne samo zato što mi veze i novac kojima raspolažem omogućuju diskreciju, fleksibilnost i manevarski prostor. I novinarske i policijske intrige teško mogu pomrsiti račune nekome tko je imao priliku zaviriti u one druge, doista spektakularne intrige, koje se od milisekunde do milisekunde odvijaju u dubinama materijalnog svijeta. Zvuči pretenciozno, ali odgovorno tvrdim: riječ je o različitim kategorijama.
Na milisekundu je osjetim. Kao kad krajičkom oka uhvatite da se nešto mrijesti u sjenama, ali kad tamo pogledate, više nema ničega – tako ja krajičkom svijesti registriram vibraciju, interferenciju u prostoru, titraj koji nestane u trenutku kad usmjerim pažnju na njega. Možda bi bilo odveć odvažno nazvati to prisustvom: prije će biti da je u pitanju nagovještaj, ili tek mogućnost prisustva. Pa ipak, nema sumnje da je to ona (ili je to bila, ili će to biti; kod takvih opažaja kronologija nikad nije jednostavna). Kako bih mogao zaboraviti frekvencije koje su me kao klinca toliko izluđivale? Slabašno se smiješim. Ovakvi mi trenuci obnove entuzijazam za novim danom, učine da opet povjerujem kako će mi se energija, novac i vrijeme koje ulažem u konačnici isplatiti. Kao što sam rekao: i s prazninom se može pregovarati, pod uvjetom da je poštujete i da ne pokušavate njome ovladati. Ustrajava li itko u tom nastojanju s više poštovanja i takta od mene? Shvatit ću strukturu praznine. Pronaći ću Zoju. Nijedna karijera, nijedna sudbina, nijedan život nisu toliko važni da ih se u to ime ne bi moglo staviti na kocku.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.