proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.



 

 Ispovijed serijskog samoubojice

 

Ja nisam onaj tip osobe koja se na pješačkom nekakvim trčkaranjem ili brzim hodanjem dodvorava nervoznim vozačima. Prezirem njihovo nervozno tapkanje po volanu, njihove ruke ispružene kroz spuštene prozore s obaveznom cigaretom između prstiju. Gasi tu cigaretu pizda ti materina nekulturna! Mrzim i sve one babe koje stoje pored zebre i čavrljaju o tome jesu li krumpiri danas na akciji u Konzumu ili Lidlu. Samo stoje i ogovaraju blagajnice koje kupe sve na popustu prije nego otvore trgovinu, a auti se uzalud zaustavljaju. Najdraže mi je kada to rade nasred pješačkog. I onda su mladi nekulturni, a? Ja jesam sigurno, ali me to licemjerje svejedno užasno nervira.

Čekam ispred zebre i auti mi šibaju pred nosom. Bacam se pod prvu BMW peticu. Uobraženi je klinac baš tresao pepeo s cigarete kroz prozor. Nosio je pilotke, marke Ray-Ban.

Ne prođe dan, a da se ne ubijem. Ne mislim probao ubit, ubit se od dosade ili alkohola, nego baš ono pravo ubit. Rezanje vena s tatinim žiletima ili maminim kuhinjskim noževima.

Sinoć sam nakrcao ruksak sa svim očevim boćama koje sam mogao naći, to jedva doteglio do neke bijedne barke i kad sam odveslao dovoljno daleko, skočio u ledenu, mračnu dubinu i pustio da me boće povuku na dno. Bilo koje metode koje se možete sjetiti, ja sam ju probao. Svake. Skakanje s mostova, zvonika, ispred kamiona i kombija, guranje glave u pećnice, mišomor, home-made omče od pojaseva.

Bacim se s mosta i onda me alarm probudi pola sata prije škole – blok sat tehničkog crtanja i dokumentiranja. Kao u onom filmu, znate ona romantična komedija u kojoj se glavni lik iz Ghostbustersa budi opet i opet i opet, dok napokon ne osvoji curu. Zaglavio je u jednom, napornom danu koji nema kraja. Mislim da je novinar. Ima i neka debela vjeverica koja prognozira vrijeme. Ne mogu se sjetit´ kako se zove.

Zato se dobro mogu sjetiti prvog puta. Prvog sam se puta objesio. Omču sam zakačio za karnišu i skočio sa stolice – one radne, s malim, škripavim kotačićima. Kardinalna pogreška. Poskliznuo sam se pa mi vrat nije puknuo. Izvisio sam.

Moj stari inače jako dobra igra boće. Svaki drugi vikend provodi na jednom od bezbroj boćarskih turnira, ostale vikende u jednoj od bezbroj gradskih birtija. Trebalo mu je dosta dugo vremena da otkrije kako ga žena vikendima vara. Napumpao je staru još u srednjoj pa su morali brzo proći maturu, odjebati faks, oženiti se i naći posao. Kako sam svakim danom sve više rastao, tako je njihov brak sve brže nepovratno letio u tri pizde materine. Rastavili su se dok sam još bio u prvom razredu srednje. Nisu me pustili u gimnaziju, morao sam upisati elektrotehniku. Nisam znao koji kurac elektrotehnika uopće znači. Bitno da ću lakše naći posao.

Stari je tu i tamo posjećivao, pokušavao se zbližiti sa mnom. Pitao me za prijatelje, cure, sreću, život općenito. Pričao mi je o sebi, prodavao neke jadne fore uzaludno pokušavajući uspostaviti bilo kakav oblik komunikacije. Neugodu je neuspješno prikrivao kiselim osmjehom. Kad bi iscrpio sve teme, prebacio bi se na komentiranje vremena. Razgovori s njim samo su me još više bacali u depresiju, a vjerojatno ni njemu nisu puno pomogli.

Stara me nije mogla trpjeti doma. Odgledao bi cijelu sezonu serije u jedno popodne, a večeri bi potrošio gubeći se po Internetu sa slušalicama nabijenim na uši. Još nisam naučio kako pobjeći od dosade. Ona bi došla sva isprebijana od posla, bacila stvari na pod i počela urlati. Skinuo bi slušalice. Kad bi završila, otišla bi zapaliti na balkon. Bilo mi je žao jer je uvijek vikala s dobrim razlozima.

Nemam braće ni sestara. Baka i djed s očeve strane već su odavno mrtvi, a starce moje majke posjećivali smo za Božić. Svake bi godine komentirali kako sam sve viši i viši, kako mi je glas postao toliko dubok da me više ne prepoznaju preko telefona. Logično da me neće prepoznat´ kad ih ni ja ni stara ne zovemo nikad, a javljamo se još manje. Večere sam tradicionalno provodio u zahodu. Sjeo bi na školjku i dosađivao se na mobitelu. Nisam morao ići na WC, samo mi ih se nije dalo slušat´ unutra. Mi smo umjesto razmjene poklona imali razmjenu uvreda. Svađali bi se oko rastave, ponašanja, posla, bilo čega. Baka bi se brzo rasplakala, a stara u napadaju bijesa izletjela van. Onda bi ja pustio vodu i jurnuo za njom dok bi nam djed vikao da se gonimo u kurac i više ne vraćamo. Sljedeće godine bi nas svejedno opet zvali.

I tako, već po ne znam koji put stojim na gradskom mostu. Kad bi depresija postala jednom od disciplina na Olimpijskim igrama, ja bi vjerojatno bio Michael jebeni Phelps.

Pogled je predivan. Inspirativan. Crna rijeka, u koju se slijevaju sva govna mog mrtvog grada, poput zmije vijuga između zahrđalih veš-mašina i starih bicikla. Zaobilazi stare gume i prevozi prazne limenke i boce dublje u kanjon, gdje toliko ne kvare panoramu za turiste. Ovaj je most nekoć davno povezivao industrijsku zonu s gradom, ali danas najbolje služi meni.

Zatvaram oči, širim ruke i lijevom nogom koračam u prazno. Udarac osjećam prerano i preblago, pao sam na krivu stranu. Lice mi je slijepljeno s hladnim asfaltom. Otvaram oči i ugledam nju. Sjedi na podu.

– Koji je tebi kurac?

– Molim? – cura iznenađeno odgovara.

– Ma opalim te golim, Sunce ti jebem. Pitam koji ti je kurac?

– Pa spasila sam ti život!

– Ma spasila si ti moj kurac! –viknem i zaletim se prema ogradi. Ona skače s poda i ponovo me ruši.

– Daj se smiri više! – ona leži na meni i osjećam kako joj smeđa kosa miriše po šamponu. Puno, okruglo lice i dva zelena, mačja oka. Zatvaram oči i krećem prema njenim usnama.

– Ajde odjebi ili ću te ja bacit´ preko te posrane ograde! – odvali mi šamarčinu i pobjegne u stranu.

Možda sam malo pretjerao, ali boli me kita. Uvijek mi fen može slučajno past u kadu dok se kupam i cijeli ovaj incident bit će izbrisan, a sutra počinjem iznova.

– Jesi za kavu?

– Ma odjebi!

Opet se dižem s tla i skačem preko ograde. Stojim na vanjskoj strani i držim se samo prstima desne ruke.

– Ideš sa mnom na kavu ili se bacam dolje.

– Samo naprijed budalo!

Dižem mali prst, dižem prstenjak pa onda srednji i…Ništa. Ne trza. Samo stoji i gleda me, a ja se po prvi puta ne želim baciti dolje. Skačem nazad i stanem pred nju.

– Zašto?

– Hah. – odmahujem rukom – Ne želiš znati.

– Ne. Zanima me. Što si morao propatiti, kroz koji si ti jebeni pakao morao proći da uopće i razmišljaš o tome? – iznervirano upita.

Vidim da ju stvarno zanima pa sam joj ispričao svoju sagu. Objasnio sam joj cijelu povijest moje disfunkcionalne obitelji, pričao o praznini koju osjećam, o BMW-ima, o toj nesnosnoj depresivnoj dosadi od koje nikada nisam mogao pobjeći, uz sve filmove, serije, muziku i knjige. Rekao sam joj da je sve prazno, da Bog ne postoji, a kad bi i postojao, ništa se ne bi promijenilo. Budale bi ostale budale. Moje se djetinjstvo ne bi promijenilo, a moji bi roditelji ostali pokvarene pijandure. Rekao sam joj kako je sve to kurac pa zašto se onda ne bi ubio odmah sad i oslobodio se dosade, muke i sumnji koje me ionako polako ubijaju. Zašto ne ubrzati već započeti proces? Još bi dobio i odgovor na pitanje o bogu. O mom joj problemu, stanju – ne znam kako to nazvati – nisam želio pričati.

– Pa ajde, – pogleda me ravno u oči – skoči.

Pregazila je cijelu moju argumentaciju s tri riječi. Jebeš mi sve, stvarno je prekrasna.

– Kava? – upitam.

– Ako ćeš napokon prestati s tim depresivnim sranjima, da.

– Lako tebi. Vjerojatno ti nikad nije bilo ljepše u životu. Normalni roditelji, prijatelji, izlasci, dečki, sigurno imaš odlične ocjene…

– Starci su mi poginuli u saobraćajki kad sam imala 11 godina. – ona prekine moj niz, hladno poput betona – I nemam baš neke super ocjene. Ali ja sam pobijedila svoj bol i tugu i nastavila živjeti. Nije mi bilo lako. Sigurno nije ni tebi, ali daj više skupi muda i prestani drkati na tu svoju idealiziranu patnju. Pun mi je kurac ljudi koji veličaju depresiju. Pogledao si sve sezone Rick and Morty-a, pročitao wiki-članak o Nietzscheu i tri kratke priče od Bukowskog i odjednom si najveći mizantrop na svijetu. Slobodno me zaustavi ako nije istina.

Šutim. I ona šuti. Šetamo gradom i šutimo.

– Dobro, nisam tako mislila. – ispriča se – Svijet je okrutno mjesto. Nije krivnja mojih roditelja što su završili ispod kamiona. Nije tvoja krivnja što su ti starci u kurcu. Nije tvoja krivnja što je svijet besmislen, nemilosrdan i dosadan. Nije tvoja kriv…

– Zvučiš ko´ Robin Williams u Good Will Huntingu. – ovoga puta ja prekinem nju.

Pogledala me. Smiješak joj na trenutak proleti usnama.

– Tamo je sigurno bolji nego u Društvu Mrtvih Pjesnika. – ona veselo uzvikne. Uspješno je nadglasala brujanje automobila, kombija i motora. Prošla su 3 sata, ljudi se s napornih poslova vraćaju svojim besmislenim životima.

– Ma Društvo Mrtvih Pjesnika je sranje. Pun klišeja, loše napisan, toliko sentimentalan da je neugodno, a humor je suh i neprirodan. Bolji je u Kralju Ribaru.

– Apsolutno se slažem.

Ne mogu skinuti oči s nje. Nadam se da ni ona ne može s mene. Kafić je preko puta ceste.

– E, znaš možda kako se zove onaj film u kojem neki novinar zapne u danu koji se ponavlja i ponavlja i ponavlja dok na kraju ne osvoji curu. Glavnog lika glumi onaj tip iz Ghostbustersa?

– Glavni lik je Bill Murray i nije novinar. Čita vremensku prognozu. A film se zove…

Nikada nisam saznao ime tog filma. Zasmetala mi je BMW petica koja me s pješačkog prijelaza katapultirala na drugu stranu ceste. Nije mogao imati više od 18 godina. Tresao je cigaretu kroz prozor i nosio pilotke. Sigurno su bile Ray-Ban.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg