NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019
Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.
JAPAN: PUT 88 HRAMOVA
(ulomak)
ODLUKA
Dolazeći ovamo, bili smo prazni. Bez predznanja, bez očekivanja. O zemlji smo znali samo osnovno, kao i o dugačkom putu pred nama. No nešto nam je govorilo da se posljedica takve praznine ne moramo bojati i da će nam putovanje ukazati milost ako mu se uspijemo prepustiti. Da će se pojaviti sadržaj koji će nas ispuniti.
Lišeni očekivanja, bili smo spremni na sve, dobro i loše. Dobro ćemo pripisati naklonosti svemira prema dvoje putnika koji su se bacili u nepoznato, a potonje sebi samima, vlastitim odabirima. Sami smo naposljetku i donijeli odluku da se zaputimo na drugi kraj svijeta, gotovo iznenada, i prehodamo otok za koji jedva da smo i čuli.
Odlučujemo, dakle, putovati onda kad se u nama podignu oluje i nemiri. I krećemo prema dalekom istoku nadajući se da ćemo putem otkriti jesmo li pošli u potragu ili se dali u bijeg.
KRUG
Japan je zemlja odana tradiciji, koja ju drži čvrsto, ali ne i grčevito, zemlja u kojoj je ona utkana u svaki segment postojanja. A ta tradicija živi usporedno s industrijskim razvojem i uplovljavanjem zapadnih utjecaja.
Kako bi drugačije išta i dospjelo na ovaj otok osim uplovljavanjem, iskrcavanjem na obalu, prebacivanjem s pramca?
Možda smo i mi stoga trebali doploviti ovamo, sagledati obalu izdaleka, odakle se još doima poput šačice razbacanih kamenčića, pripremiti se za nju polako pristižući, pustiti da nas Pacifik strese sa sebe, da nas ispljune, da se dočepamo kopna kao utopljenik kojem još nije kucnuo čas.
Nismo li trebali upravo doploviti ovamo, otkriti ovaj otok kao moreplovci, ili brodolomci, ugledati ga tek onda kad vjetar raspuše maglu, a vulkanski vrhovi probiju horizont?
Japan je pun nagovještaja i slutnji, nedorečen, nedefiniran, u mnogočemu dvosmislen. U ovoj zemlji suprotnosti pored mističnih, maglom obavijenih hramova jurcaju vlakovi brzi kao munje, a niz istu ulicu hodaju graciozne gejše, ekscentrični tinejdžeri i poslovni ljudi u otmjenim odijelima. Ona ostavlja mogućnost bezbrojnih, različitih interpretacija, pojednostavljena do krajnosti kako bi se svakom promatraču pružila mogućnost da iz nje iščita što želi i upiše vlastito značenje u red koji tu postoji. Posjetitelj Japana istovremeno iščitava i ispisuje, a da pritom možda nikad ne pronikne u smisao, naročito ako ne ostane dovoljno dugo da mu se približi.
Smisao svega je nadohvat ruke, ali to je velika udaljenost koju još ni ne poznajemo.
Ovo je zemlja na dalekom kraju svijeta i na njegovom početku, mjesto gdje se dan rađa, a noć umire, ili obrnuto, početak i kraj, iznova i istovremeno, svakodnevno, podsjetnik na to da je sve krug koji nema ni početka ni kraja, da su u tom krugu početak i kraj spojeni i mogu se nalaziti bilo gdje.
Ako raširimo ruke dovoljno široko, istovremeno dodirujemo i polazište i cilj, istovremeno za nas postoje svitanje i sumrak. A ako je sve krug i sve se u krugu kreće, onda to znači i da neprestano dobivamo nove prilike. Prilike za uspjeti gdje smo ranije podbacili, za ispraviti pogrešku u ponavljanju trenutka u kojem smo nadomak tome da je opet počinimo. Krug možemo iskoristiti za postajati boljim, za učenje.
I to je jedan od razloga zbog kojih smo došli. Da izbrišemo sebe, da se nanovo ispišemo. Da odrastanje shvatimo kao neprestano ljuštenje slojeva, a život kao uvijek otvorenu mogućnost za rast.
TOKUSHIMA
Iskrcavamo se u Tokushimi, na autobusnom kolodvoru koji je ujedno i glavni gradski trg. Na njemu se nalazi i visoka zgrada trgovačkog centra na čijem šestom katu je smještena Topia, turističke informacije. S ruksacima na leđima penjemo se na vrh zgrade u potrazi za knjigom koja će nam pokazati put.
Djelatnica u turističkom centru veoma je uslužna, dočekuje nas srdačno, kao da je samo nas čekala, ispisuje i kopira potrebne materijale, obilazi s nama sve katove zgrade u bezuspješnoj potrazi za vodičem „Shikoku Japan 88 Temples.“
Među promotivnim materijalima u turističkom uredu pronalazimo zemljovid otoka s označenom hodočasničkom rutom. Promatramo tlocrt otoka kao na nismo upravo na njemu, kao od njega odvojeni, kao nešto što će vlastitim nogama prijeći netko drugi umjesto nas.
Na zemljovidu je označeno osamdeset i osam točkica koji će biti naši svjetionici prema kojima ćemo se orijentirati.
Hodočašće na otoku Shikoku sastoji se od 88 „službenih“ hramova i nebrojenih drugih svetišta, ponajviše šintoističkih. Vjeruje se da je osnivač shingon budizma u Japanu, učitelj Kobo Daishi ili Kukai, proveo neko vrijeme na mnogima od tih svetih mjesta pa upravo on ima središnju ulogu na ovom putu. Postoje zapisi o ljudima koji su ga već u 12. stoljeću prehodali, no javnosti je postao poznat tek kad su krajem 17. stoljeća napisani prvi vodiči.
Putovanje podrazumijeva spajanje svih 88 hramova, predavanje molitvi u svakom od njih, od prvog do posljednjeg. Ne postoji pravilo koje hodočasniku određuje odakle će krenuti i gdje će završiti put, no uobičajena je praksa da se kreće od hrama broj 1, Ryozenji, u prefekturi Tokushima i nastavi dalje u smjeru kazaljke na satu, završavajući u hramu broj 88, Okuboji u prefekturi Kagawa. Neki ga hodočasnici odlučuju prevaliti u obrnutom smjeru, što je fizički zahtjevnije, ili ga pak podijele na nekoliko većih dijelova pa u više navrata prijeđu cijelu rutu od 1100 kilometara.
Međutim, ovo hodočašće nema cilj u klasičnom smislu te riječi, nema najsvetijeg među svetim mjestima, destinacije određene geografski. Nema točke na kojoj duhovno putovanje završava i s koje se vraćamo kući. Ovo je putovanje u svojoj osnovi krug, a krug nema ni početka ni kraja, pa nije ni bitno gdje započinje i gdje završava. Ono što je važno jest da se on zatvori, a putnik vrati na početku točku, odakle može sagledati svoj duhovni proces. Cilj je zatvoriti učenje zatvaranjem kruga i biti spreman to učiniti iznova, jednom kad se pojave novi izazovi.
Danas Put 88 hramova prelaze stotine tisuća ljudi, automobilom, autobusom, biciklom, pješice ili kombinacijom tih sredstava. Premda nema propisanog načina prelaska, tradicionalni je upravo pješice jer je to najbliže pojmu asketske obuke kakvu je prakticirao Kukai. Hodočasnici prelaze ovaj put iz mnoštva različitih razloga, neki kako bi se odmaknuli od svakodnevnog života, promišljali o njemu i svojoj ulozi na svijetu, a neki kako bi se povukli u osamu. Ma kako ga prelazili, zbog čega god se uputili, ovo je neupitno duhovno putovanje, čvrsto vezano uz religiju, i za svakog Japanca koji drži do čistoće svoga duha poželjno je da ga prijeđe barem jednom.
Mi nismo Japanci i idemo iz znatiželje, iz želje za hodanjem, za novim iskustvima, za učenjem o drugačijoj religiji od naše, ali i znatiželje za otkrivanjem vlastitog duha i koliko je spreman podnijeti, koliko je sposoban opraštati se, otpuštati i ići dalje.
Ići dalje, dalje, dalje. Duhu koji to želi najviše odgovara hodanje jer je svaki fizički korak istovremeno i korak unutra.
Put 88 hramova nerijetko se isprepliće s drugim značajnim stazama na otoku. Primjerice, Shikoku no Michi je pješačka staza koja vodi do raznih lokalnih zanimljivosti, a koja često koristi upravo hodočasničku stazu kako bi povezala mjesta od posebnog značaja i ljepote. Shikoku presijecaju i biciklističke staze, a jedna od najljepših je ona koja vodi na otok Honshu, preko čak sedam mostova.
Doznajemo da putem postoji nekoliko mogućnosti smještaja: hramovi koji iznajmljuju sobe za spavanje (shukubo), maleni obiteljski hoteli (minshuku ili ryokan), poslovni hoteli i o-henro houses otvorene od ožujka do lipnja i od rujna do studenog. No postoji i pregršt mogućnosti besplatnog noćenja – zenkonyado, tsuyado, nadstrešnice, skloništa, kampovi… Svuda na otoku može se postaviti šator bez straha od plaćanja kazne.
Ukupna duljina puta je oko 1300 kilometara, ako hodočasnik uz 88 glavnih hramova odluči posjetiti i 20 sporednih tzv. bekkaku hramova. U protivnom, dugačak je oko 1150 kilometara.
Neki vjeruju da se broj službenih hramova odnosi na broj svjetovnih zabluda, a hodočasnik na svom putu uklanja jednu po jednu, posjećujući svaki hram. Drugi pak tvrde da se brojka 88 odnosi na zbroj takozvanih „godina nesreće“, yakudoshi. Nesretne godine za muškarce su 25., 42. i 61. godina, a za žene 19., 33. i 37. Za djecu su nesretne 3., 4., 5. i 13. godina. Smatra se da je u tim godinama veća vjerojatnost da će vam se dogoditi nešto nepovoljno, no ako prijeđete ovo hodočašće, tu ćete vjerojatnost značajno umanjiti odnosno godine najveće nesreće - za muškarce 42., za žene 33. a za djecu 13, čiji je zbroj ukupan broj hramova - neće se ostvariti.
Početak je veljače i procjenjujemo da će nam trebati mjesec i pol dana da spojimo svjetionike sa zemljovida. Prema našim procjenama, na cilj bismo trebali stići 27. ožujka, dan prije mog 33. rođendana.
NARUTO
Nakon svega 20-ak minuta vožnje vlakom iz Tokushime iskrcavamo se u gradiću Naruto, udaljenom oko 15 kilometara, u kojem se nalazi prvi hram, Ryozenji. Željeznička postaja Bando pokazatelj je da smo na dobrom putu, na zidovima je pregršt zemljovida i uputa za hodočasnike koji pristižu na polazišnu točku. Osim toga, daje naslutiti i da će željezničke postaje u slučaju nužde moći poslužiti i kao improvizirano prenoćište. Japanske su stanice, autobusne i željezničke, nerijetko zatvorene strukture, održavane i čiste, u kojima je moguće provesti noć zaštićen od vjetra i kiše, opružen na klupicama ili podu.
Od stanice Bando prvi je hram udaljen desetak minuta hoda uzduž glavne ceste. Na raskrižju kod male pošte, skrećemo udesno i uživamo u prvom pogledu na prvi hram – naš službeni početak puta. Koračamo do njega uzbuđeni i nestrpljivi, s ruksacima koje zaboravljamo da nosimo na leđima, privučeni pogledom na velika hramska vrata.
Hram Ryozenji prvobitno je izgrađen u 8. stoljeću po naredbi cara Shomua. Ime je dobio prema svetoj planini Reizan u Indiji na kojoj je Buda držao propovijedi, stoga je redovnik Kukai, koji je u njemu svojedobno naukovao, odlučio preurediti hram na sličan način i nazvati ga Ryozenji. Izradio je kip Bude, ustoličio ga kao glavno božanstvo hrama i posvetio kao početnu točku hodočasničkog puta po otoku Shikoku. Da se radi o početnoj točki puta svjedoče i lutke hodočasnika obučene u bijelo koje pokazuju put prema obližnjim trgovinama u kojima se prodaje hodočasnička oprema.
Ulazimo kroz velika vrata, još nas ništa ne razlikuje od običnih turista s prevelikim ruksacima na pogrbljenim leđima. Skupine hodočasnika koji hramove obilaze autobusom već su unutra, smješteni na postolju za fotografiranje.
Bez obaveze izvođenja rituala kojih ćemo se kasnije pridržavati, obilazimo hramski kompleks. U blizini vrata je veliko zvono i jezerce s debelim, šarenim ribama. Koračamo prema glavnom hramu, hondo, plutamo od jedne točke do druge, nošeni valom emocija koje nas obuzimaju svaki put kad tek pristignemo u nepoznati kraj. Sa stropa glavnog hrama vise stotine svijeća i kupaju ga blagom, prigušenom svjetlošću.
Nakon kraćeg obilaska odlazimo u obližnju suvenirnicu kako bismo nabavili hodočasničku odjeću i ostale potrepštine. Djelatnici su pristojni, ali nezainteresirani, odgovaraju na postavljena pitanja bez entuzijazma koji bi očekivali na tako važnom mjestu kao što je nulti kilometar puta koji se sastoji od preko tisuću njih.
Razgledavamo svaki predmet u suvenirnici vezan za hodočašće i ubrzo otkrivamo da se samo takvi i nalaze u ponudi. Prije svega nabavljamo vodič koji smo tražili u Tokushimi i u kojem se nalazi popis svega što hodač mora odjenuti kako bi postao henro – hodočasnik na Putu 88 hramova.
Obući se u bijelo kao pravi henro nije nužno, ali je praktično i korisno, jer upravo po tome lokalno stanovništvo razlikuje hodočasnike od turista. Osim toga, ovom se hodočašću prema tradiciji treba predati „djelima, riječima i mislima“, a bijelo ruho simbolizira upravo ovo prvo. Hakui je svojevrstan bijeli kimono, a simbol je čistoće i iskrenosti, no u prošlosti je također simbolizirao samrtnički pokrov, sugerirajući da je hodočasnik na putu spreman umrijeti u svakom trenutku. Neki hodočasnici hramske pečate stavljaju i na kimono koji tako postaje obiteljsko blago i ruho u koje se pokojnik oblači prije kremacije.
U ruke uzimamo sugegasu, slamnati šešir, no prilično je neudoban pa odlučujemo da ga nećemo nositi. Korisno je, doduše, kupiti zudabukuro, torbicu u koju ćemo pohraniti sve što nam mora stajati pri ruci. U nju ubacujemo osame-fude, papiriće na koje se ispisuju ime, prezime, adresa, datum i želja te se ostavljaju u fudashu, mjestu za fudu, odnosno kutijama koje stoje pred hondom i Daishijevim hramom, drugim važnim hramom unutar kompleksa. Osame-fude se poklanjaju i osobi koja vas je nečim darovala, a služe i kao posjetnice. U prošlosti su se radile od bakra ili papira i ostavljale u hramovima, a danas su od papira u bojama koje ovise o tome koliko ste puta prešli hodočašće.
Mnogi hodočasnici kupuju i nokyocho, hodočasničku bilježnicu u koju se stavljaju pečati prilikom dolaska u svaki hram. Pečat je ispisan predivnom kaligrafijom, a sastoji se od imena hrama i datuma posjeta. Tu je još i jirei, zvonce kojim treba zazvoniti nakon recitiranja sutre. Gotovo svi japanski hodočasnici nose i wagesu, dio ruha koji nalikuje šalu i koji inače nosi redovnik, a koja se nosi isključivo unutar hramskog kompleksa.
Za kraj kupujem kongozue, štap koji je mnogo više od toga. Naime, vjeruje se da je štap utjelovljenje Kobo Daishija koji hodočasnika prati u stopu. Nekoć se tim štapovima označavalo grobove onih koji su umrli na putu, a većina hodočasnika i danas stavlja gornji, izrezbareni dio štapa na svoje grobove. Svi koji nose štap moraju se pridržavati nekoliko pravila. Prvo, po završetku hodanja ili prilikom predaha, najprije treba zbrinuti štap, a tek onda sebe. Drugo, jednom kad dođemo do cilja, treba oprati „tabane“ štapu i odložiti ga na posebno mjesto u prostoriji koje je nalik malenom oltaru. Treće je pravilo najvažnije. Naime, budući da se vjeruje da bi lutalica Kobo Daishi mogao spavati pod mostovima po putu, ne smije se udarati štapom dok se prelazi preko njih. Udarali štapom ili ne, donji dio će se s vremenom istrošiti, a posljednje pravilo nalaže da se izlizani dio ne smije odrezati nožem već samo kamenom ili drugim tupim predmetom.
Isprva nam se doima da je pravila previše i da ih nećemo uspjeti upamtiti, no s vremenom ćemo ih, pretpostavljam, naučiti i opustiti se u njihovom izvođenju. Za početak se vraćamo u Ryozenji kako bismo po prvi put obavili potrebne rituale i uzeli prvi pečat u hodočasničkoj putovnici.
BISTRA ZRCALA
Pored visokog cedra u drugom hramu, Gokurakuji, stojimo i ponavljamo tek naučeno gradivo, redoslijed i način izvođenja hramskih rituala.
Prilikom svakog posjeta hramu, hodočasnik obavlja određene radnje. One doduše nisu obavezne, ali su svakako preporučene ako ste na ovo putovanje krenuli vođeni duhovnim motivima.
Stupivši u glavna vrata hrama, veliku konstrukciju na samom ulazu u kompleks, henro staje na lijevu stranu, sklapa ruke i kratko se klanja, kako bi odagnao zloduhe. Jednom kad to učini, odlazi do zdenca u kojem ritualno pere dlanove i usta ne bi li očistio svoja djela i misli. Potom oko vrata stavlja šal, a oko zapešća brojanicu. Nakon pranja na zdencu, henro odlazi do velikog zvona o koje udara kako bi obavijestio božanstvo toga hrama o svom dolasku. U zvono udara samo jednom i to pri dolasku, budući da se smatra da udaranje o zvono prilikom odlaska donosi nesreću.
U glavnom se hramu nalazi kip glavnog božanstva. Pred njim hodočasnik pali svijeću i tri mirisna štapića te kratko udara o manje zvono. U odvojene kutije ubacuje papirić sa svojim imenom, osame-fudu, kopiju sutre i donaciju. Zatim sklapa ruke u molitvu i recitira sutre. Naposljetku odlazi do hramskog ureda gdje uzima pečat, vraća se do hramskih vrata i klanja jednom, u znak odlaska.
Naposljetku odlazi do hramskog ureda gdje uzima pečat, vraća se do hramskih vrata i klanja još jednom, u znak odlaska.
Cijeli ritual iziskuje prilično mnogo vremena, a dok smo ga obavili, poslijepodne je već odmaknulo. Susrećemo prvu japansku hodočasnicu, stariju ženu odjevenu od glave do pete u bijelo i zastajemo kako bismo kratko popričali. Njezin je engleski u najbolju ruku slabašan, no to je ne sprječava da nas nečim daruje. U ruke nam stavlja neobičan pravokutni predmet, mekan na dodir, za koji tvrdi da će nas grijati u najavljenim hladnim danima ako ga nalijepimo na sebe…
U Narutu ne uspijevamo pronaći prenoćište pa već prvi dan odlučujemo krenuti prema idućim hramovima u nadi da će nam se putem nešto ukazati. Naruto je malen i nema bogznašto za vidjeti jednom kad se obiđe glavna znamenitost, Ryozenji.
Nastavljamo uskom cestom kroz malo mjesto i premda se ne nazire nikakav rasplet oko prvog prenoćišta, iz nekog razloga nismo zabrinuti. Uskoro stižemo do trećeg hrama, Konsenji. U njemu je još mnoštvo posjetitelja koji obavljaju rituale i mole pred glavnim hramom pa i mi na trenutak odlažemo ruksake i krećemo u obilazak.
Hram nosi ime po Zlatnom zdencu, Konsen, koji se nalazi pored Daishijevog hrama. Prema legendi, ako u odrazu ovog dubokog zdenca uspiješ vidjeti svoje lice, poživjet ćeš 92 godine. Ako ne, umrijet ćeš u roku od tri. Legenda je prilično nemilosrdna i konkretna s brojkama pa isprva zazirem od toga da pogledam u duboki zdenac. No znatiželja je ipak jača pa se naginjem nad malenim natkrivenim kamenim zdencem.
Moj se odraz pojavljuje polako, kao da ni sam nije siguran želi li doživjeti gotovo cijelo jedno stoljeće.
Ogledam se u tom zrcalu na dnu duboka ponora kao da odraz koji je tamo nije moj, kao da je u Japan pristigla samo moja sjena, moj odraz, a ja tek trebam doći.
Zrcala su u hramovima česta pojava, kao i u japanskoj mitologiji. Jedna uzrečica kaže: „Ako je zrcalo mutno, duša nije čista.“ Prema jednoj ovdašnjoj legendi, bog Izanagi je svojoj djeci podario ulašteni srebrni disk poručivši im da svakog jutra i svake večeri kleknu pred njega i dobro se promotre. Učio ih je da moraju ukrotiti svoje strasti i zle misli kako bi se u tom disku ogledao njihov čisti duh.
Postoji i pregršt narodnih priča u kojima se pojavljuje zrcalo, a jedna od najpoznatijih je ona o majčinskoj ljubavi naslovljena „Zrcalo iz Matsuyame.“ Jedan je čovjek svojoj ženi poklonio metalno zrcalo koje je kupio tijekom posjeta Kyotu. Na poleđini zrcala bili su ugravirani simboli dugog života i bračne odanosti, stablo bora i dva ždrala – za koje se vjeruje da imaju samo jednog partnera u životu. Žena nikad nije vidjela vlastiti odraz pa se posramila kad je ugledala svoju ljepotu. Njih dvoje su imali jedno dijete, kćer lijepu koliko i majka. No jednoga dana, majka se teško razboljela. Na samrti je kćerki poklonila zrcalo, pomno zamotano, rekavši da će je ono utješiti kad god bude tužna. Tek kad je majka umrla, djevojka je odmotala zrcalo i po prvi put pogledala u njega. U svom je odrazu vidjela majčin. Nježno mu se obraćajući i gledajući ga kako se pomiče, vjerovala je da razgovara sa svojom pokojnom majkom i u tome pronašla utjehu.
Budući da smo u Konsenji stigli netom prije zatvaranja, malo prije pet sati poslijepodne, nakon obilaska smjesta odlazimo do hramskog ureda i obraćamo se djelatnici koja samo što nije napustila radno mjesto. Dobivamo od nje pečat i raspitujemo se oko mogućnosti da ovdje prenoćimo. Zahvaljujući bijelom kimonu, jasno joj je da smo hodočasnici, ali ništa nam ne može ponuditi osim nadstrešnice pred glavnim hramom. Isprva prihvaćamo i odlazimo do nadstrešnice no uskoro uviđamo da će noć biti veoma hladna i vlažna i da odluka koju smo donijeli nije bila ispravna. Na kraju krajeva, veljača je, a noći u Japanu u to su vrijeme i dalje veoma hladne.
Odlazimo u obližnju samoposlugu da se ugrijemo, najedemo i razmislimo kamo dalje. Briga nas još nije obuzela premda je već pala noć. Na ulazu smo u gradić Itano kroz koji prolazi pruga pa odlučujemo provjeriti željezničku postaju.
ISAMU I OSETTAI
Diljem otoka gostoljubivost je izražena karakteristika stanovnika, a za takvu velikodušnost i darežljivost koristi se i posebna riječ: osettai. Osettai su darovi, bilo materijalni, kao što je novac, hrana, napitci ili odjeća, ili nematerijalni kao što je pomoć na putu ili krov nad glavom, pomoć hodočasniku koja može doći u bilo kojem obliku. U davna je vremena lokalno stanovništvo hodočasnike darovalo čak i uslugama šišanja i brijanja.
Osettai je nesebično darivanje svih koji prelaze ovaj put, radilo se pritom o strancima ili domaćem stanovništvu. Jednom kad na sebe obuče bijeli kimono, putnik postaje o-henro, hodočasnik, i ne razlikuje se više od Japanaca koji su na istom putu. Na neki način, on gubi svoj dotadašnji identitet.
Ova praksa darivanja u Japanu se održavala stoljećima, no s vremenom se izgubila, kako su hodočasničke rute postajale sve napučenije i komercijaliziranije. No na otoku Shikoku ta se praksa ipak zadržala još tri stoljeća, a danas je jednako živa kao i prije. Dijelom se to pripisuje vjerovanju da svaki put kad netko daruje hodočasnika ili mu na neki način pomogne, zapravo pomaže Kobi Daishiju. Osettai tako postaje prva japanska riječ koju smo naučili.
Japanci su redom srdačni i velikodušni pa ovakvih iskustava ne manjka. Nakon svega nekoliko prijeđenih kilometara od Ryozenjija, u trgovini u koju smo stali da kupimo vodu, prodavač nam je poklonio dvije naranče. Nastavilo se to i u drugim trgovinama u kojima bismo pri izlasku redovito dobivali sitne slatkiše za okrjepu, a i neobični grijač koji nam je darovala japanska hodočasnica iz drugog hrama bio je itekako pažljiv i promišljen osettai, kako ćemo kasnije uvidjeti.
No u mjestu Itano, prvoj stanici našeg puta, osettai pokazuje svoje najbolje lice. Od hladne noći na željezničkoj postaji spašava nas čovjek po imenu Isamu Konishi koji nas poziva da prenoćimo u njegovoj kući.
Nakon kraćeg lutanja po Itanu napokon stižemo do željezničke postaje. Unutra nije toplo, ali sa strane se nalazi nekoliko klupica na kojima ćemo se moći ispružiti, uvući u vreće za spavanje i pričekati jutro. Provjeravamo vozni red i utvrđujemo da u sitne noćne sate ne bi trebalo biti prometa.
U obližnjem smo se restoranu malo zagrijali i premda su nas vlasnici počastili tradicionalnim grickalicama, cijenu smještaja nisu htjeli spustiti pa smo ih napustili čim su obznanili da je vrijeme zatvaranja.
Prelazimo cestu i smještamo se na klupice koje smo ranije uočili. Neki stari Japanac netremice nas promatra pa uskoro zapodijevamo razgovor.
Nema puno riječi koje su nam zajedničke: Tokushima, mjesto iz kojeg smo došli i u koje se on uputio, i henro, naš novi identitet. Uglavnom komuniciramo pokretima ruku i pogledima, a Japancu ne treba dugo da shvati da namjeravamo prenoćiti na željezničkoj postaji. Odustaje od namjere da ide u Tokushimu i rukom nam daje znak da pođemo za njim.
U nevjerici dohvaćamo ruksake i pogledavamo se. Isamu nas vodi do svog automobila parkiranog u blizini, sjeda za volan i smješta nas otraga, a trenutak poslije već smo pred njegovom kućom.
Isamu je samac, koliko uspijevamo doznati, a njegova je kuća zatrpana svim i svačim. Kao da se pred nama nalazi sve što je Isamu ikad dotaknuo ili koristio. Hodnik je prepun cipela, dnevni je boravak zatrpan knjigama i novinama, kuhinja je neprohodna od neopranog posuđa i ostataka hrane koji prekrivaju svaki komad poda.
Iznenada osjetim golemo suosjećanje. Pitam se što je navelo tog čovjeka da živi tako, je li to njegova odluka ili posljedica tuđih. Isamu se ponaša kao da je to sasvim normalno, pomiče nekoliko stvari kako bi nam oslobodio mjesto za sjedenje i uskoro počinje s pripremom večere.
Nudi nam sve što ima, između ostalog i alkohol kojeg u kući ne manjka. Uspijevamo komunicirati o sitnicama, odakle smo i što tu radimo, Isamu proučava našu zemlju na Internetu. Ograničena komunikacija uglavnom se svodi na sadašnji trenutak, dajemo mu do znanja da smo zahvalni na hrani i pozivu da prenoćimo pod njegovim krovom. Naše je druženje prepuno smijeha, mi smo dobro raspoloženi jer su Japanci već prve noći pokazali svoje nevjerojatno gostoprimstvo, Isamu vjerojatno zato što nikad nije upoznao hrvatske hodočasnike i zato što mu nakon dugo vremena društvo čine druga bića osim tri šikoku psa koji stoje pred kućom i neumorno laju.
Prije odlaska na spavanje ponovno mu zahvaljujemo, klanjajući se, i penjemo prema sobi u koju nas je smjestio. Smještamo se u krevet, s golemih osmijehom radosti na licu i povjerenjem u pozitivan ishod.
Ujutro nas dočekuje veliko iznenađenje. Premda na otoku Shikoku u ovo doba godine ne bi trebalo biti snijega, a otok i inače uživa blagu klimu s čak nekoliko stupnjeva više nego što se mjeri oko Tokija u isto doba godine, s druge strane prozora guste pahulje polako prekrivaju krajolik. Gledamo se u nevjerici, Goran i ja, dok se naše hodočašće pretvara u zimsku pustolovinu.
BUĐENJE VJERE
Početak je pun sumnji i iskušenja, otežao od premišljanja, ne toliko o odustajanju koliko o lakšim putovima do cilja.
Pitam se, što je to u meni što uvijek traži lakši put? I padam li pritom već na prvoj lekciji kojoj bi me trebao podučiti tražeći smjer s manje žrtvovanja?
Ovaj se otok sastoji od četiri prefekture, što odražava i njegovo ime. Naziv Shikoku, doslovce znači „četiri (shi) regije (koku).“ Nakon restauracije Meiji 1868. godine nekadašnje provincije Awa, Tosa, Iyo i Sanuki postale su današnje Tokushima, Kochi, Ehime i Kagawa. Mnoga odmorišta, prenoćišta ili prirodni lokaliteti i danas nose stara imena ovdašnjih provincija. Svaka prefektura ima i svoj dojo, budističko ime i mjesto je određene vrste duhovne obuke, a put kroz četiri prefekture ekvivalent je prolaženju kroz četiri duhovne faze.
Hodočašće započinje u prefekturi Tokushima, Hosshin dojo, što označava „buđenje vjere“ koja će biti potrebna za kasnije duhovno napredovanje. Zatim se prelazi u pokrajinu Kochi, Shugyo dojo, gdje započinje proces potpunog predavanja strogoj religioznoj disciplini. Treća je pokrajina Ehime, Bodai dojo, i označava buđenje, prosvjetljenje, u njoj put konačno postaje jasan. Naposljetku ulazimo u Kagawu, Nehan dojo, područje nirvane u kojoj put dolazi svome kraju. Odatle se vraćamo u svakodnevni život, nakon što smo naučili kako bi ga trebalo živjeti.
No hoćemo li uspjeti naučiti kako bi ga trebalo živjeti ako već na samom početku tražimo lakše puteve do cilja?
Početak je pun izazova i iskušenja, put testira našu odlučnost da se u njega upustimo, naše granice tolerancije i poimanje ideje da idemo do kraja. Kraj će ujedno biti i početak, nakon dugog hodanja, vratit ćemo se opet ovamo gdje smo napravili prvi korak i, još sasvim nespremni, otisnuli se u nepoznato.
A što uopće znači biti spreman, ili još bolje, nespreman za takav put? Biti bez želje za dubokim uranjanjem, biti bez dobrog motiva za polazak? Ili se nespremnost očituje jednostavno u nepoznavanju imena i koordinata krajeva koji su pred nama, a koji će se vrlo brzo razotkriti? Jer, čak i u hodanju, neke se stvari događaju „vrlo brzo.“ Brzo, primjerice, otkrivaš da ti je teret koji nosiš na leđima pretežak pa nastojiš izbaciti iz ruksaka i glave sve ono što nisi ni trebao ponijeti.
Tolike duple stvari i rezerve, tolike suvišne misli.
Sav si težak od tih misli, one su tvoja gravitacija. One ti ne daju da poletiš i skrivaju zavojiti put koji naposljetku vodi do – tebe.
Tražiti svoj glas znači tražiti svoj put, a ja sam još tiha poput prvih pahulja u Itanu, moj glas još se ne čuje. No nije li neobično što ga tražim baš u ovoj zemlji gdje je sve uniformirano, gdje svi teže tomu da budu isti, poslušni, uklopljeni, ukalupljeni?
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.