proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.



 

 

KAD CRVENKAPICA ZAVOLI

 

Orka, gorostasnog čovjeka, diva koji je bivao viđen noću, a mogao si ga sresti na cesti ili po putu, povezivalo se sa rimskim bogom podzemlja. Što je bilo božansko u Orku ne može se sa sigurnošću reći, osim da je imao neke nesvakidašnje moći preobrazbe, pa bi tako, našavši se nekome na putu, mogao rasti i širiti se i tako prepriječiti daljnji put. Mogao se i smanjivati. Ništa drugog božanskog u njemu se ne nalazi, dapače, oni koji bi ga sreli govorili bi da liči na magarca.

Malik, šumski patuljak koji je provodio dane smišljajući spačke ljudima, osobito ribarima; s njima se znao dobrano našaliti, u Orku je vidio svog idola. Želio je biti velik poput njega. Čini se da svi patuljci po naravi imaju kompleks manje vrijednosti zbog svoje veličine, te im je suđeno da pate za neostvarenim snom – da budu visoki momci koji će nekad imati šanse kod vila. Još i da skinu tu crvenu kapu koju su morali, radi pripadnosti i identiteta, nositi na glavi. A vile su ionako bile izbirljive, birale bi samo ljepuškaste momke, tim teže je bilo patuljcima dorasti zadatku i zavesti pokoju šumsku. Znale su ih i zadirkivati – zvale bi ih Crvenkapice..

Malik je maštao o tome da jednom sretne svog obožavanog i štovanog idola. Što će mu reći? Kakav će biti? Hoće li biti tako velik kao što ga je zamišljao, ili možda čak i veći? Silno ga je želio upoznati, riskirajući čak i vlastitu sigurnost, naime, ako se ispostavi da je Orko doista tako velik, moglo bi se desiti da ne uoči Malika i slučajno ga zgazi.

Navodno Orka uglavnom sretnu iza ponoći oni koji se vraćaju sa zabava, polupijani, te bi se i Malik uputio na zabavu da bi poslije produžio cestom na kojoj je Orko često viđen. Lutao bi noću, pijanci bi mu prilazili, neki bi se ispovraćali po cesti te je Malik morao zaobilaziti njihove lokve bljuvotine, misleći u sebi kako ovakva cesta nikako nije dostojna da primi jednu tako veliku ikonu kao što je Orko.

Jedne noći mu se posrećilo. Išao je uobičajenom cestom vraćajući se sa jedne zabave, čak je malo i popio ali se još uvijek dobro držao, kadli sretne Orka koji mu se ukazao u svoj svojoj veličini. I nije mu se priviđalo, bio je stvaran. I doista je bio velik kao što ga je Malik zamišljao. Od uzbuđenja skine crvenu kapu i obriše znoj koji ga je oblio, a zatim vrati kapu. Iz perspektive Orka, na putu se vidjela samo jedna crvena točkica. Malik nije mogao a da ne upita Orka:

- Zašto imaš tako velike oči?

- Da te bolje vidim – odgovori mu Orko i čučne da uopće može čuti i razumijeti što mu ovaj mali priča.

- Zašto imaš tako velike uši? – Malik se i dalje ne može načuditi.

- Da te bolje čujem – Orko se još malo približi ne bi li se uvjerio da doista priča sa patuljkom. Nije se sjetio da ima moć da se smanji. Ne mogu se uvijek svi talenti iskoristiti u datom trenutku.

- Zašto imaš tako velike ruke? – upita ponovo Malik.

- Da ti lakše skinem tu tvoju kapu s glave – poče se smijati.

- Oh, slobodno, probaj je, sigurno ti dobro stoji - potakne ga Malik, sretan što njegov idol želi uzeti njegovu kapu i staviti je na svoju glavu.

Orko uzme crvenu kapu u ruku. Bila je toliko mala naspram njega, da mu je taman stala na srednji prst kad ju je malo navukao.

A da mu pokaže da doista ima moći o kojima se priča, Orko se pred njim pretvori u magarca, i pritom mu baci crvenu kapu. Malik brže bolje zgrabi kapu da udahne mirise svog obožavanog diva. Uto naleti vuk, pomisli da je patuljak zapravo Crvenkapica te navali na nju, odnosno njega i pojede ga, a magarca potjera duboko u šumu. I tako mali Malik strada zbog svoje prevelike ljubavi prema idolu, jednom i jedinom Orku. Nije bilo toga lovca da raspori vuka pa da spasi cijelu stvar i preokrene priču, ne bi to bilo to, ne mogu svi živjeti sretno do kraja života.

 

 

 

O ZMIJAMA I LJUDIMA

 

Jedna je zmija prolazila kroz težak porod. Naime, ljudska glava koja je imala izaći iz razjapljenog ždrijela ove životinje, nekim čudom prekrivene perjem, zapela joj je u ustima. Poput riječi koja se valja po jeziku a suzdržava se pustiti glas izvan sigurne pećine usne šupljine, tako je i ova glava budućeg čovjeka ostala na vratima izlaska u svijet, snebivajući se, pokolebana saznanjem što je tamo vani čeka. Mali ljudski stvor, oblikovan u utrobi zmije, tako je bivao zarobljen između dva svijeta – onog u kojem je taoc životinje koja mu nije i ne može mu biti naklonjena, i onog u kom bi mogao postati čovjekom, ukoliko se potrudi, ili ako mu se posreći.

Zmija je podnosila porođajne muke. Stiskala je koliko je mogla, izvrnula se i prevrnula nekoliko puta, kičma se s njom vrtjela u tom ludom ringišpilu rađanja i polaganog umiranja. Znala je - ne uspije li uskoro iscijediti ovo ljudoliko biće iz sebe, ono će je udaviti.

Pitala se – kako je do ovoga uopće došlo, i otkud njoj ljudsko biće izlazi iz njena životinjskog tijela, kako se našlo u njenoj utrobi, no, nije bilo odgovora. Uzela je duboki udah, koliko je mogla, čujno i nemalo nježno prikupila hračak odnekud iz grla, i napokon ispljunula čovjeka.

I tako na svijet stiže dijete, lijepo koliko može biti obzirom na balon hračka koji ga okruživaše, i ubrzo se začu prvi plač: SSSSSSIIIIIKK.............

Dijete je raslo. Dijete se prometnulo u čovjeka. Imao je sreće. Odrastao lik, sa stalnim poslom i jutarnjom smjenom. Tek ponekad bi, u osami svoje sobi, čuvajući tu tajnu samo za sebe, lizao stvari. Od tog bi osjetio strašno uzbuđenje. Volio je prelaziti jezikom preko namještaja, zidova, podova, pa čak i ženinih stvari – nakita, gaća. Naravno, bez njena znanja.

Žena mu je rađala dugo i bolno. Pitala se – kako je do ovoga uopće došlo, i dokle će ovo biće izlaziti iz njene maternice, no, nije bilo odgovora. Na kraju rodi istovremeno dvoje djece, neobično dugih nogu i jezika, isprepleteni, blizanci. Jednom će i njih uspjeti rastaviti.

Jednom prilikom čovjek izvede obitelj na večeru. Naruči zmijsko meso. Red je da se počasti. Puno radi. I dok je žvakao hranu, navire mu neko nejasno sjećanje. Nije mogao reći je li uistinu njegovo, i da li je stvarno. Ipak, bilo je tu, i ništa se više nije dalo učiniti. U glavi se stvori neka slika. Zmija rastvorenih usta, u njima ugleda sebe, svoju glavu. Zaprepašten ovim prikazom, čovjek ispljune iz usta preostalo meso. A volio ga je, oduvijek mu bijaše ukusno. Pitao se – kako je do ovoga došlo...

Blizanci se smiju, njihov smijeh podsjeća na siktanje, znali su to svi ali nisu znali zašto, žena mu se zacrveni od srama, jer nesretno je meso, skupa sa slinom i sokovima, završilo na njenom licu. Čovjek u jednom trenu pomisli kako je na neki način pljunuo vlastito lice na ženino. Još kad bi to mogao i polizati...

 

 

 

BEZ CRTICE, MOLIM

 

„Samo Ana Marija. Odvojeno. Da. Dva imena. Velikim slovima. I Marija isto. Da. Bez crtice“. Tako si uvjeravala sustav da si to doista ti. Jer imati dva imena koja nisu spojena crticom izazivalo je sumnju dali uopće pripadaju istoj osobi. Ne imati crticu u imenu davalo je natruhu da se ovdje radi o mogućem slučaju podvojenosti ličnosti gdje svaka od njih dvije odlučuje sebi natovariti ime i tegliti ga na suprotne strane. Svaka iole postojeća crtica od te je težine jednom morala puknuti. I ništa više na tom svijetu ta dva imena ne bi moglo sastaviti.

Prolazile su godine tvoje borbe sa vlastitim imenom, naime, ono je izazivalo ozbiljna samopropitkivanja tko si ti zapravo i je li Ana Marija, ona bez crtice, doista ova žena koja ima tvoje ruke i jede tvoju najdražu krumpirovu salatu. To mora da si ti, jer ne znaš kakva bi bila da ti netko kaže da moraš staviti crticu između svoje Ane i Marije, da ih moraš na taj način vezati jednu za drugu. Ana, Marija će biti s tobom do kraja života. Kako bi to uopće izgledalo? Ana-Marija. Ne, to više nisi ti.

Sustav je bio upoznat sa tvojim slučajem vlastitoimenične podijeljenosti, i sam je dvojio što učiniti s tim. Malo pomalo, postalo je općeprihvaćeno da je tvoje ime zauvijek lišeno crtice. Jest, bilo je pomutnji svaki puta kad se moralo prokopati matične knjige i podatkovne banke, ali to je jednostavno bilo tako. Sustav je već označio tvoj slučaj crvenom zvjezdicom kao potencijalno ugrožavajući. Već su te prepoznavali na osnovu te crtice koja ti je falila. Govorili su:da, to je ona bez crtice. To je ONA. Ana Marija je zauvijek nagrđena nedostatkom crtice koja bi zasigurno ublažila očigledno zastupljenu sklonost zastranjivanju s njene strane.

I onda si jednog dana čula priču o Josipu. Josip je volio curice sa crticama u imenu. Sustav ih je poznavao; svaku Petru-Marinu, Maju-Antoniju, Sanu-Elenu, Mariju-Magdalenu. Kod Josipa u sustavu nije postojalo ništa sporno. Josip je volio crtice u imenu jer je volio kada se raspuknu. Sve su te curice imale od šest do osam godina, a Josip je silno volio razdvajati im imena, i još ponešto. Crtice su pucale kao suhe grančice pod nogama u parku kraj zgrade u kojem ih je volio dočekivati. Poslije bi im rekao da mamicama kažu da su se igrale skrivača; Marina se sakrila Petri, a Antoniju Maja nije mogla dugo naći. Našla je dobro skrovište.

Nakon što si čula tu priču, tvoje su se muke po imenu činile gotovo pa slatke. Neka, hvala, ko da jesam, ako mogu birati, bez crtice molim.

 

 

 

 

MESNA PLATA

 

Oduvijek sam volio meso. Znam malo toga o kuhanju, ali isto tako znam da bih, kada bih imao od koga naučiti, jako dobro kuhao. Štoviše, bio bih vrhunski majstor u kulinarstvu, vrstan i precizan kao kakov kirurg. Jednakom pedantnošću rezao bih tetive i tkiva, otkoštavao i kotletirao, oprezno kako ne bih naljutio živac ili nepotrebno nategnuo mišić.

Jer ne volim samo znati kuhati, volim i pojesti skuhano.

Oduvijek sam volio jesti. Od svih okusa najuspješnije me zaveo upravo okus mesa. Meso je bilo naizravnije. Pogađalo me u srž. Ono se svakim zalogajem neposredno susretalo s mojim te se ovijalo oko žila, obrubljivalo je moj želudac, skanjivalo se potegnuti još dublje a onda je činilo upravo to – probijalo se do onih mjesta u meni koja su tim činom tek nastajala. Vjerovao sam da je meso koje bih pojeo zatrudnjelo u mojoj utrobi i rađalo je, onako iznutra, novo djetinje meso koje je bilo tako nevino i tako opasno za moje tijelo. Pomislio bih, ja sam stvoritelj nečeg tako tjelesnog, napipljivog, ja sam otac i majka svome mesu. Meso je bilo moja beba. Onda je ono raslo, ja sam ga odgajao, hranio ga novim mesom, a ono je pod mojim srcem postajalo mlado, tinejdžerski sočno, a zatim se razvilo u spremno odraslo biće, djevojku. Pa sam se zaljubio u nju. Pa sam je mazio. Pa sam se uvlačio u nju silinom kojom je ona bila usukana u meni, posvuda, kao metastaze. Moje meso i ja bili smo na taj način fizički vezani, ali bili smo i mnogo više od samog tijela, ili dvoje tijela. I nikada više nisam morao biti sam.

Nakon što sam prebolio majčin odlazak k drugome tati i majčinu bebu tog drugog tate, odlučio sam da i ja potražim sebi osobu s kojom ću stvarati novo, moje i njeno, naše, meso. Osobu koja bi pojela moje s jednakim užitkom kao što bih ja pojeo njeno.

Jednog si dana došla kupiti mljeveno u našu lokalnu mesnicu. Čim sam te ugledao, zamislio sam sve. Kuća. Pelene u košu za smeće u kupaonici. Blagi zadah mokraće. Jučerašnje novine. Ručak kod tvojih u nedjelju. Ne moramo ići svaki tjedan.

– Uzmite kotlete, svježi su.

Inzistirala si da ti dam mljeveno.

Iskreno, smatrao sam to bogohulnim. Samljeti meso i pretvoriti ga u crvolike komadiće neprepoznatljivih dijelova nekoć snažnih komada trupa, leđa ili lopatice, činilo mi se uvredljivim činom. Dijelove divnih tjelesa pretvoriti u nakupinu posve umrlih ostataka još maločas živog mesa, ne, to nisam mogao učiniti. Uzeti dušu tim lijepim, tako živim stvorenjima, anatomski savršenima, oskvrnjivati ih kao kakav manijak koji se iživljava nad mrtvom lešinom bez imalo poštovanja, nemoj me tjerati na to.

Moj kolega je već vagao kilu mljevenog za tebe. Meso koje sam ti nudio nisi uzela.

Osjećao sam se jednako napušteno kao onaj dan kad je majka zatvorila vrata kuće, uzimajući svoje stvari za moj još jedan, posljednji, pseći pogled na njenim ramenima.

Nisam mogao podnijeti pomisao da je moje meso odbijeno. Odlučio sam popraviti stvar. Uzeo sam one kotlete, nož i krenuo za tobom. U trenutku kada si skrenula u park, prišao sam ti i gurnuo ti nož u želudac. Gurao sam ga dugo i duboko, okrećući ga u tebi, pridržavajući ti usta. Bila su kao od čokolade. Komadići crijeva počeli su ispadati. Kao mljeveno. Onako kako si htjela.

Ne želeći da naša ljubav ostane nekonzumirana, pružio sam nam šansu da nas probamo. Odrezao sam mali komad mesa s unutarnje strane tvog trbuha i pojeo ga. Bila si tako sočna i vlažna. Tebi sam u usta ugurao onaj odbijeni kotlet od maloprije. Nisam ti dao svoje vlastito meso da probaš, jer ipak se u ljubavi mora ići polako.

 

 

 

 

JABUKA NE PADA DALEKO OD SUSJEDA

 

Želeći postati pametni i mudri poput svoje majke Reje, Adam i Eva tog su dana odučili ubrati jabuku koja je taman dozrijela na susjedovom drvu spoznaje. Majka im je neprestano govorila kako ne smiju dirati to stablo, no, zna se, zabranjeno voće je najslađe. Usto, bila je jesen, i čin je bio u njihovim mislima, a zatim i djelu, sasvim opravdan.

Rea je bila u visokom stadiju trudnoće, ne zna ni sama po koji puta, neka njena djeca nisu živjela s njome, i nije ih mogla čitavo vrijeme nadzirati. Otkad su Adam i Eva ušli u pubertet, doista su bili sve nestašniji. Sve je teže iznalazila načina da im dokaže što je dobro, a što se ne smije raditi. Samohranim majkama teže je odgojiti dobru djecu, znala je to ali nije vrijedilo misliti o tome. Tog dana mučila ju je probava i nije se htjela dodatno uzrujavati.

Adam i Eva su, dakle, ukrali jabuku. Ušuljali su se u susjedov vrt koji je, čudom, cijeli bio prekriven voćkama jabuka, poput otoka Avalona na kojima je živio Rein ujak i gdje su Adam i Eva provodili ljetne praznike. Naravno, tamo im jabuke nisu bile primamljive, bile su im, takoreći, nadohvat ruke, i nisu rasle na drvu spoznaje. Ali ovdje, ovdje su bile tuđe, nedostupne.

Uzeši prvi zalogaj, već su osjetili da su postali pametniji. Spoznali su da su tako nešto već odavno trebali uraditi. Bratski su je podijelili, i smazali brže da ih mama ne skuži. Sad kad su pametniji, lako će smisliti način da se izvuku. Optužit će nekog trećeg.

Na nesreću, jabuka im nije dobro sjela na želudac. Ne može se reći sa sigurnošću koji je razlog tome, toliko daleko u svojim spoznajama još nisu stigli. Oni krajnji dometi razuma doseći će se nakon defekacije. Rea je vidjela da su joj djeca nešto bljedunjava, i da provode neobično mnogo vremena na wcu. Više od nje. A njoj je danas stvarno loš dan.

Trenutak Reine spoznaje o tome što su Adam i Eva učinili, popraćen je neobičnim prolomom oblaka i pljuskom koji je doprinio napetosti ove cijele situacije. Kiša je zaokružila priču. Rea je osjećala da je podbacila u odgoju djece. Baš tu jabuku koju im je toliko branila, baš tu su morali uzeti. Nije mogla vjerovati da će oni to napraviti usprkos njenim zabranama. Gorko je zaplakala.

Adam i Eva spoznali su kako je u ovoj situaciji najmudrije šmugnuti u sobu i čekati da se mama ohladi. A htjeli su malo prileći, jabuka im je nakon svega prilično prisjela.

Susjed, vlasnik spornog drveta i još spornije jabuke, koji je inače često navraćao kod svoje zgodne susjede po čašicu dobrog razgovora i onoga što obično slijedi nakon nekoliko tih istih čašica, uvidio je da nešto kod susjede ne štima. Osim trudničkog trbuha, dakako. I on je bio mudar, spoznavao je stvari brzo i lako, jednako je tako spoznavao i susjedu. To da mu jabuka sa drva nedostaje, nije još stigao spoznati.

I ovog je puta iskoristio priliku da dođe utješiti Reu. Čuo je kako se dere na djecu, on će je malo smiriti. Stoga uzme bocu najbolje šljivovače i zaputi se k susjedi. U rakiji nema puno alkohola, Reina buduća beba to može podnijeti.

Rea mu otvori vrata. Uplakana, još se više rastuži ugledavši bocu. Kroz suze razočarenja upita:

- A nije bilo jabuke?

 

 

    

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg