NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019
Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.
Con calma
Snimka traje dvadesetak minuta. Relaksirajući zvuk potoka izgubljenog u šumi. Umirujući glas doktora koji te navodi da opustiš svoje tijelo i očistiš svoje misli. Prije slušanja napomenuo je kako bi slušanje te snimke trebala postati naša svakodnevna navika. Svi prisutni, uključujući njega, znamo da nitko od nas neće poslušati tu snimku jednom kad se vratimo s terapije. S blagom dozom ljutnje u glasu nam priznaje tu činjenicu i doda kako nas u neku ruku i razumije. Potvrdno klimamo glavom i lažemo kako neće doći do toga. Doktor se nasmiješi, odmahne glavom i okrene ploču na drugu stranu. Priča kako se nada se da smo barem tijekom ove dvanaestodnevne terapije uspjeli pronaći svoje mjesto zahvaljujući snimci, tu sigurnu kuću u koju se možemo zavući jednom kad zagusti, kako bismo se ondje smirili prije povratka u stvarnost. Neće nam trebati nikakav CD da iz dubine svoje podsvijesti prizovemo zvukove s koji nas vode prema spokoju. Smirenost tijela i duha je tek jedna od metoda protiv mucanja koja služi kao temelj na kojemu se grade ostale vježbe. Smiri se i uspori, u tome je ključ za ispravan govor.
Nasloni se u neudobnoj stolici. Očisti svoj um. Nemoj razmišljati o ničemu. Nemoj razmišljati kako si jučer udario rukom u vrata jer si samog sebe zamrzio zato što si nakon deset dana na terapiji ponovno zamucao kao što si znao prije, s onim užasnim tikom koji ti zgrči lice. Želiš opsovati sve svece. U trenutcima u kojima nekog šalješ u tri mile materine ne mucaš. Znanstveno je dokazano da kada se osoba pronađe u stanju agresije ona više ne muca. Nemam živaca ni volje da budem agresivan ostatak života. Smiri se. Očisti svoj um. Ne razmišljaj o boli u desnoj šaci. Ne razmišljaj o šteti na vratima. Nije bitno što će drugi reći, nije bitno tko te čuo. Očisti svoj um. Pronađi kućicu u šumi. Kolibu pored potoka. U njoj te očekuje miris jutarnje kave i svježe pečenih waffla.
Ovo je trenutak u kojemu gradiš svoj azil u kojeg ćeš se povlačiti u trenucima krize. Oduvijek te je zanimala arhitektura, ali si u školi bio preglup za matematiku, fiziku i ostale predmete koje su sadržavale brojeve. Džabe si završio elektrotehniku. Imao si četrnaest godina kad si upisivao srednju. Nisi imao pojma što želiš dalje od svog života do osamnaeste godine. Jedino u što si bio uvjeren je da mrziš matematiku i njoj srodne predmete. Dobro da si imao frenda od kojeg si mogao prepisivati, dobro da si imao razrednicu koja je predavala matematiku i koja bi zažmirila na jedno oko svaki put kad bi vidjela da prepisuješ. Znala je da želiš upisati novinarstvo i da matematiku nećeš više u životu vidjeti. I onda se pitaš zašto sam pao maturu. Pitaš se zašto ti se mucanje vratilo kada su se snovi o upisivanju novinarstva srušili. Upisao si prvi fakultet na koji si upao bez plaćanja. Nema veze s elektrotehnikom. Nema veze s novinarstvom. Upisao si ga iz straha. Strašili su te pričama što se događa ljudima koji ne odu na faks iste godine kad i završe srednju. Zaposle se i nikad ne odu iz grada. Nikad ne ostvare svoj potencijal. Ostao bi osuđen na doživotnu robiju grada u kojem te svi znaju kao onog malog mucavog.
Od toga je prošlo deset godina i mucanje nikad nije bilo gore. Ne sjećam se da sam ikad ovako jako mucao. Zadnjih godinu dana se posebno pogoršalo. Prije ne bih mucao pred prijateljima. Sad pred njima mucam kao pred strancima. Mogao bi tome pripisati stres, ali kakav stres? Jedini stres kojeg sam imao u životu je bio diplomski ispit u rujnu, kojeg sam pao kada nisam uspio ni izmucati odgovore na neočekivana pitanja. Nije potrebno napomenuti kako se nakon tog dana mucanje dodatno pogoršalo. Možda se krivac može pronaći u atmosferi koja me zadnjih godinu dana gušila svojim nagovještavanjem kako završavam s fakultetom, da se sa zadnjim danom lipnja vraćam u isti onaj grad od kojeg sam tolike godine bježao, što opet postajem onaj mucavi mali koji paranoično misli da svi govore o njemu s podsmijehom?
Prije bi alkohol pomagao kao instant terapija. Dvije-tri pive bi ispravile govor, opustile čovjeka. Postepeno bi te pretvarale u alkoholičara koji mucanje zamjenjuje za nerazumljivo mrmljanje. Gdje si se izgubio? Smiri se. Vrati se. Usredotoči se na snimku. Slušaj potok, slušaj greške na snimci koje su nastale prilikom konverzije s kazete na CD. Kako da stvorim svoj unutarnji mir kad ga ni sama snimka ne posjeduje?
Klinci ispred mene se smijulje. Osjećam njihove poglede. Smiju se bradatom čudaku s pivskom trbušinom. Otvaram oči i razbijam svoj mir. Gledam oko sebe. Sklopljenih očiju, pacijenti stvaraju čahuru spokoja. Čak i mali klipani ispred mene. Glave su usmjerene prema prozoru. Doktorice ispunjavaju formulare. Dvadesetak minuta mira da riješe papirologiju prije nego započnu s cjelodnevnom terapijom. Zatvaram oči prije nego što me primijete. Sumnjam da bi me opomenule. Nasmiješile bi se i vratile na posao.
Mlađi glas doktora vodi me kroz šumu, pored potočića koji se prelijeva iz lijevog uha u desno uho, spajajući desnu hemisferu s lijevom. Kažu da je to jedan od razloga našeg mucanja. Krivo spojene hemisfere što stvaraju kratki spoj u svakodnevnoj komunikaciji. Sve zaiskri, tijelo se zgrči, a mi, poput pokvarenih automatona ponavljamo dva sloga prije nego nas netko ne udari po glavi i ispravi. Mi smo televizori na popravku. Učimo se autoservisu. Tako su nam rekli. Dali su nam alat i na nama je da ga koristimo. Kao što je rekao prijatelj, uvijek ćemo biti auto s greškom koji će voziti dobro do prvog sudara.
Prestani sa samosažalijevanjem, misli na potok, misli na sigurnu kuću koju želiš stvoriti, Sherlockovu palaču u kojoj možeš unutar milisekunde obaviti čitav remont uma. Kada počinje nova sezona Sherlocka? Mislim da još nije počela ni sa snimanjem. Mogli su komotno završiti sa serijom nakon katastrofalnog finala četvrte sezone. Glumac koji glumi Watsona kaže da su fanovi uništili seriju jer su je previše voljeli. Slažem se s njim. Umjesto njegovog britanskog naglaska čujem snimljen dječji smijeh s vrpce. Povlači me natrag, daleko od razmišljanja o tome kako su Benedicta Cumberbatcha ili kako se već preziva počeli trpati u svaki film. Koliko godina ima dijete sa snimke? Snimka je stara sigurno dvadesetak godina. Ima li ona ili on djecu? Nije bitno. Smiri se.
Večeras ponovno idemo u grad, maltretirati slučajne prolaznike s pitanjima gdje se nalaze određene trgovine ili ulice. Zadatak je zaustaviti deset prolaznika i zamoliti ih da nas usmjere prema Konzumu, zatim prema pošti i kao šećer za kraj, prema Trgu kralja Tomislava. Dobio sam na lutriji s tim nazivima. Tri kritične kombinacije. P, K i T. Sveto trojstvo mucanja. Od deset osoba, na osam sam zamucao. Hvala bogu da Konzum propada. Čuo sam da ga Tommy preuzima. To mi se čini nekako lakše za izgovoriti nego K-k-k-ko-ko-konzum. Što ako umjesto svoje kolibe mira stvoriš Konzum? Supermarket unutar mjesta relaksacije, zvuk skeniranja namirnica umjesto potoka, desetominutne gužve za kupiti litru mlijeka, a u zraku vlada miris ustajalih bureka. Ispred sebe si predočim sliku spomenutog Konzuma. Ugledam ostale pacijente kako stoje u redu. Ovo nije mjesto za tebe. Izađi van.
Idi dalje. Nastavi uz potok. Prati glas. Tvoja prošlost je puna smeća izbačenog na obali. Baci to smeće u potok i neka ga on odvede što dalje od tebe. Iz smeća prošlosti vadiš jedino ljubavno pismo koje si primio u životu, gužvaš ga i zastaneš prije nego što ga baciš u potok. Tko zna gdje vodi. Što ako završava pored kolibe? Što ako te ondje bude dočekalo svo ovo smeće koje misliš ostaviti za sobom? Nemoj razmišljati o tome na ovaj način. Postaješ Ingrid Divković. Zar zbilja želiš biti poruka na boci? Zašto zapravo nisi poput njih, zašto se ne uvjeriš u te neke pozitivne spike kako voliš samog sebe? Svaki dan smatraš poklonom kojeg treba iskoristi za neke inspirativne radnje. Postani uspješan. Samo onda možeš biti istinski sretan. Zbilja više vjeuješ poruci s boce nego samom sebi?
Pokreni blog i piši o tome, ljudi danas gutaju takva sranja. Poslušaj Ingrid. Budi uspješan. Pokrenuo si već par projekta, pa evo, možeš još jedan. Dizajn bi ti mogla riješiti sestra, web stranicu bi mogao riješiti frend. Samo treba još nekoga nabaviti da ti pomogne oko promocije na društvenim mrežama. Jedan si dan objava na društvenoj mreži, drugi dan si nasmiješeno lice koje gleda prolaznike s naslovnice Jutarnjeg lista. Ne mogu vjerovati koliko su poskupjele te vražje novine. Više ih ne kupujem. Koga ovdje zavaravam? Nisam ih kupio jednom u životu. Nona ih uvijek kupuje. Ja imam tablet. Ujutro prstom prelazim preko smrti, starleta i ostalih vijesti iz svijeta. Slušam radio preko aplikacije specifično dizajnirane da mi omogući pristup svim stanicama koje postoje na svijetu.
Uvijek sam htio raditi na radio stanici. Biti urednik svoje emisije koja bi se puštala nakon deset navečer, nakon što bi djeca i moralni dušobrižnici utonuli u san. Vodio bih svoju 18+ emisiju u kojoj bismo satirički secirali društvene prilike kroz groteskne likove. Zvala bi se Trio Porco Dio. Već znam tko bi mi se mogao pridružiti kao drugi voditelj. Već vodi sličnu emisiju. Koga da uzmem za trećeg? Nemam pojma. Možda moja koliba posjeduje studio.
Pogledaj oko sebe. Mrak je. Gdje se nalaziš? Odlično, izgubio si se. Čuješ glas doktora. Čini se kilometrima udaljen od mene. Pogledam oko sebe. Gusta šuma zamračuje dan. Umjesto potoka čujem greške na snimci. Preskače. Muca poput mene. Bol u šaci se vraća. Otvorim oči i pogledam na sat iznad sebe. Snimka traje dvadesetak minuta. Prošlo je deset minuta. Imaš deset minuta da se vratiš. Ovo je posljednje slušanje snimke u ovakvom miru. Kući će te uvijek nešto privlačiti da otvoriš oči. Zvuk klime, klinci na velikom odmoru, stari susjed koji uvijek neki vrag radi oko svog automobila.
Zatvori oči, pronađi put i mirni smo. Ponovno u šumi. Glas je udaljen nekoliko kilometra. Prati ga. Za ruku te povuče ona. Kaže da joj nedostaješ. Pokazuje na izlaz iz šume. Umjesto potoka, čuješ valove mora. Ugledaš ribarske brodice koje klize niz ponoćno more. Osjećaš oblo kamenje na bosim nogama. Miris soli u zraku pomiješan s Nivea kremom koju koristi za svoje suhe ruke. Možda si pogriješio to što joj se nisi javio godinu dana, što ignoriraš svaku njezinu poruku. Možda bi ti ona ponudila taj neki osjećaj kao balzam za glas.
Stojite u plićaku, obasjavaju vas svjetla ribarskih brodica. Scena za filmski poljubac, scenografija za tvoju kolibu mira. Odmakneš se. Znaš što dolazi poslije. To je najbolja stvar koju si napravio u životu.
Pažljivo koračaš natrag prema obali. Osjećaš meduze kako se motaju oko tebe. Svjetla ribarskih brodica osvjetljavaju prošlost. Bacaju mamac u nadi da te uhvate u nju. Vidiš sve prilike koje si izgubio jer si mucavo smeće. Razgovor za posao. Crveniš se. Preznojavaš se. Nijedna riječ ne izlazi kako treba, osim jedne jedine – jebem ti mater. Kažeš je samom sebi, ali svi je čuju. Ispričaš se. Kažu da nemam problema. Šalješ molbe drugima. Znaš da te ne misle zaposliti jer znaju tko si. Ovo je mali grad. Znaju da mucaš. Ideš na usmeni ispit. Srce udara. Iz usta izlazi niz riječi nastalih kao posljedica kratkog spoja, bez ikakvog reda i smisla. Konzistencija – nula bodova. Ideš na razgovor u drugi grad. Vraćaš se kući autobusom. Iz tunela izlazi u noć. Smješkaš se samom sebi. Opet si sjebao.
Na dijagnozi, doktor ti govori kako je tvoje mucanje toliko snažno da se nalaziš u predinfarktnom stanju. Kako normalno razmišljati u takvim situacijama? U džepu pronalaziš svoj nalaz. Isprintan je na recikliranom papiru. Ekološki su osviješteni. Pažljivo čitaš između redaka latinskih izraza. Do osamdeset posto nerazumljivosti. Najgora vrsta mucanja, ona u kojoj si možeš pregristi jezik. U odrazu mora gledaš snimku samog sebe s prvog dana terapije. Znojiš se i crveniš se. Kamera se fokusira na tvoja usta, na jezik koji bježi prema vani, na lice koje se grči. Znojni dlanovi ostavljaju tragove na trapericama.
Izgubljeno promatraš svoj odraz na površini mora. Snimka se zaustavila u najgorem trenutku, u kadru gdje je intenzivni grč prouzrokovan mucanjem deformirao tvoje lice. Zar te takvog ljudi vide? Oko tebe plutaju svjetlosti lažne prošlosti. Svjetlosti onoga što je moglo biti da ne mucaš. Stvaraju oblik omče. Zaroni u nju i ostani u njoj. Uguši se u mogućoj prošlosti. Netko ti šapuće na uho – gdje si ti već mogao biti, samo da ne mucaš.
Pijanim korakom hodaš prema obali, gaziš po oštrim krhotinama razbijenih boca pive koje si popio samo da smanjiš svoje mucanje. Problem je u tebi, ne u govoru.
Umoran padaš na obalu, osjećaš kako ti se želudac diže. Zatvaraš oči. Otvaraš ih. Još pet minuta do kraja snimke. Osjećaš se kao da te netko pregazio traktorom. Dobra neka relaksacija, ha? Hajde, sklopi oči. Odmori se. Prije si ovu plažu smatrao svojim sretnim. Miris mora, zvuk valova, sunce zalazi iza tebe dok u miru gledaš otok ispred sebe s pivom u ruci. Pogledaš oko sebe. Plaža je puna smeća izbačenog iz utrobe mora. Među njima ugledaš VHS kazete iz vrtića, tih snimaka s recitala preko kojih si kao osnovnoškolac nasnimio filmove da izbrišeš dokaze s nadom da, jednom kad odrasteš, više nećeš mucati.
Galebove su zamijenile vrane. Jedna kljuca po kazeti. Baciš kamen u nju i otjeraš je. Uzmeš kazetu u ruke. Pokušavaš vratiti vrpcu natrag u kazetu. Premotavaš svoj život. Kadar u kojemu pokušavaš izrecitirati dječju pjesmicu. Isuse, kao klinac sam imao plavu kosu. Izmucaš pjesmicu do kraja i vratiš se na svoje mjesto. Nisi opterećen glupostima. Mahneš prema kameri.
Legni na plažu. Stvarno si zabrijao. Od jednostavne šumice s potokom, došao si do ove apokaliptične apstrakcije od plaže. Pogledaj prema pučini. Primjećuješ nešto? Svjetla su utihnula, ona je nestala. Nema nikoga, nema ničega. Jedino je VHS kazeta ostala pored tebe. U pozadini, iza sebe, čuješ glas doktora.
Šepam kroz šumu. Ne, to nije istina. Ne šepam, već hodam normalno, kao većina ljudi. Vratim se na put. Očistim si misli. Stvorim šumu onakva kakva je bila na samom početku putovanja. Miris proljeća u zraku. Doktorov glas me prati u stopu. U daljini ugledam kolibu, tu sigurnu kuću.
Uđi u nju.
Brian Eno svira s gramofona. Glazba za aerodrome u mentalnoj kolibi. Miris waffla i kave u zraku. Osjećaj spokoja u rano proljetno jutro kada sve spava. Sjedni u fotelju. Gledaj u praznu točku izvan prozora, u sunce zaglavljeno u krošnjama. Poslušaj ono što ti doktor cijelo vrijeme govori. Ne razmišljaj o ničemu. Samo se smiri. Kako bi ono moji rekli doma - con calma i boh. Laganini. Glas doktora te budi. Zvuči dvadeset godina starije.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.