poezija

Katarina Sarić: Dvije pjesme

Katarina Sarić rođena je 1976. godine na Cetinju. Autorica više pjesničkih i proznih knjiga. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, diplomirala je filozofiju, a potom jezik i južnoslovenske književnosti. Na Fakultetu za političke nauke u Podgorici završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše socijalno angažiranu poeziju, prozu i esejistiku namijenjenu za izvođačke performanse.
Nastupala je na mnogim regionalnim festivalima, a njezini su tekstovi zastupljeni na svim važnijim portalima u regiji te u časopisima, zbornicima i antologijima. Njezina poezija objavljena je i na engleskom jeziku.

PRONAĐENA

Naći ćeš me u zavežljaju u hodniku
u kojem nema svjetla 
Upucala sam sijalicu one posljednje noći 
u ovoj kući 
u kojoj sam čuvala majku 
u ormaru 
Mirisale su dunje pečene za očev put u Rusiju 
na stepeništu neplaćeni računi za struju
naramak drva i dva izbijena zuba 
Ne znam da li ćeš moći 
podići 
me 
karlica mi je srasla s betonom
Slika ovog hodnika
urasla je dlaka 
u jajetu mog embriona
tražiću od tebe da mi budeš tata 
Hoćeš li moći da mi razdvojiš noge 
stonoge 
razbiješ lice ljubavnice 
ubiješ pauka iz mraka 
Ja imam snagu Edipa 
oči sam izbola pletećom 
iglom 
pretečom 
grčkih patosa 
igrala sam se još kao mala
hibrisom i snom 
A ti si bio velik i strašan 
prije elektronskog loma ovog stoljeća 
sloma nervnog 
Elektrinog
i nekih nacionalnih mitova 
jeftinijih od smeća 
crnih vreća 
popakovanih pred kišu 
ovih kaljača 
u hodniku 
Šta ti se to moglo dogoditi 
a da meni već viđeno nije 
- Niko ne smije da vas bije 
da te tako izlomi sliko moja odbjegla 
na zid
Živ uzidan 
u onaj miholjski muvama popljuvan ram
crvljiv sram
retuširan 
Naći ću te u ovom istom hodniku 
obješena o porodično stablo portretno 
skinuti s najviše grane 
U istoj onoj noći kad upucam ovu sliku
kad mi opet svane 
noć u dan
kad mi
dug ispane 

KORA

Kad protegne se ispod kore
ona
kojoj sinovi utrobu pocijepaše
i mine strah od 
žene 
majke 
života
Ja sakupiću rubove naborane haljine
i sašiti 
novo srce za svečanu priliku
da paše 
kao saliveno uz ovo lice i sliku 
oboljelu od anemije 
- vazduha treba 
izliveno rudarsko okno
pretopljeno 
je 
u posljednji ciklus alhemije 
presušen 
je 
plač iz kolijevke 
Kad izbaci more 
posljednje kosti pitomih fosila 
ja sjedjeću na obali 
prebirajući krše
u pozi djevojčice s razglednice 
u kliše 
zaglavljene
i obavezno snene
u bijelom 
s jednom šiškom preko čela
prebačenom naizgled ovlašno 
poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja
a 
zapravo ću željeti da vrisnem odušno
i 
pocijepam taj ram 
- vazduha mi treba 
ispod Heraklovih stuba
grčkih tragičara koji slave oceubistvo silovanje 
majke 
zemlje 
žene 
pravdajući ga neznanjem 
umro mi je sram 
i niko nije došao na sahranu
otišao je u spam
Kad ustane i protegne se ona
prašnjava 
silovana
pocijepana
pogrebena 
zemlja 
majka 
žena
u posljednjem kriku 
epske završnice
koja ostaje bez daha
Kad odu i otac i brat i drug 
ja vratiću se na ono naše mjesto ispod gvozdenog mosta 
otkopaću nam davno urezana imena iz betona
prenijeti u Afriku
ih
ja postaću prsten vremena
stih
što zatvara krug
daleko od zemlje naših predaka