proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.



 

Suncem i vremenom opržena tijela

 

Jutrom otišli smo se kupati u moru. Miris borovine vrtio se u krugovima, zrikavci cvrčali su na suhom zraku, a mi smo se znojili hodajući po prašnjavoj zemlji. Svaki smo dan išli na istu plažu, sjedili u hladu istog stabla, pokraj istih ljudi, u istim kupaćim gaćama i kombinezonima i istim načinom kretali se od bova do ručnika i čini se kao da je sve isti dan – samo nam koža, svakim novim danom, tamni od sunca.

Sladoled što ga je Mirjam lizala topio se na vrućem suncu pa joj se slatka, ružičasta otopina lijepila za prste dok su joj komadići čokolade padali na pod gdje su ih dočekivali mravi. Nosila je naramenice sa žutim ukrasnim ribicama na vrhovima svake; taj ju je detalj odvajao od ostale djece po modnoj osviještenosti plivaćih pomagala jer ja sam, na primjer, imao neudoban kolut oko pasa koji nisam volio nositi, pa sam se držao plićaka hvatajući rakove, čupajući priljepke, Fpromatrajući ježince, bacajući žabice i zapljuskujući Mirjam vodom kada bi se sva ponosna vraćala iz morskih dubina čije bi mi plavetnilo ostajalo nedostižno kao visovi azura. Rijetko bi me počastila svojom pažnjom i pridružila se mojim igrama; češće bi hodala po vrućem i oštrom kamenju do suncobrana te ondje, jedući breskvu narančastog i mirisnog mesa, čitala!

Naši su se roditelji znali površno, pa mi je bilo neugodno biti joj blizu dok su njezini tata i mama tamo, no bilo je zanimljivo i iz daljine gledati kako joj se mokra, duga, smeđa kosa spušta na stranice knjige ili časopisa, a ona sriče u sebi slovo po slovo, a ushićenje joj raste svakim novim retkom. Htio sam i ja naučiti čitati ili da mi Mirjam čita, a najviše sam želio da se igra sa mnom – nije se dogodilo. Ostao sam do prsa u vodi natežući ulovljeni morski krastavac.

Umoran od ljetnih radosti i zamotan u ručnik položih glavu u mamino krilo ––

Za plavim, okruglim stolom sjedili smo i ogovarali roditelje i susjede, sestre i braću, nastavnike i šefove, kolege i prijatelje, nogometaše i političare, …, a pred nama je ribica plivala u malom, kuglastom akvariju te sve vrijeme pućila se staklu; prozračna zavjesa iza Martinovih leđa njihala se na povjetarcu i otkrivala prozor orijentiran na vrt gdje listale su se palme i cvjetale trešnje; parketi i zidovi crvenili su se jednako jarkom, industrijski čistom bojom, a jabuke kotrljale se po podu – koloristička perspektiva, građanski interijer otvoren prema vrtu i infantilni slikarski rukopis – fovizam, Matisse. (Divno sam se osjećao biti motivom majstoru od boje.)

Martin se nagnuo nad akvarij nastavljajući me pozorno slušati kimajući glavom, pa umoči ruku i zagrize (bar mi se tako čini) moju zlatnu ribicu; sočan sok kiselkastog mirisa curio je iz ribice na mjestu koje su otkinuli Martinovi veliki, bijeli zubi – nastavili smo razgovor o istoj temi, ni ne osvrćući se, tračali „prȁvo muški“.

Trgnuo sam se od jakog popodnevnog sunca što probijalo se kroz krošnje te kvržicama na prstima protrljah oči tjerajući s njih san: kružnim sam pokretima masirao vjeđe, a u mraku mojih prstiju ostala je spirala svjetla oskudnog, mliječnog sjaja. Puhao je maestral, pa sam se topao od spavanja spustio do zidića uz more gdje su se prijatelji sunčali i namakali stopala. Prespavao sam veći dio dana tako da sam propustio Ivanove i Martinove nevjerojatne priče o njihovom iskustvu s miješanjem votke, ekstazija, LSD-a i čega sve još ne, Ivin strasni monolog o tome treba li „odnos“ s Markom „podignuti na višu razinu“ ili da ostanu na trijadi Bog!-seks-Doviđenja! te Magdine pretjerane reakcije na što god Iva kaže; kada bi istrošili riječi netko bi uključio mobitel i brzo pustio trepersko-turbofolk zavijanje. Svaku od tih anegdota i pričica slušao sam danima isponova s minimalnim varijacijama; i ja sam, u početku, vrlo vješto reciklirao stare priče, no to mi je dosadilo, a ubrzo mi se i zgadilo jer pričao sam samo kako ne bi bilo tišine. Željan sam razgovora, no između tišine i rutiniranog prepričavanja koje treba da upotpuni prazninu – ne zvučnu, već onu osobnu u pustom mladom životu – odabrao sam zavjet šutnje koji prekinuh pitanjem:

„Gdje je Mirjam?“

„Otišla je u Tommy po slaju“, odgovori mi Magda, pa se okrene momcima, „Ajmo se kupat'!“

Skakali su s mola. Najprije su se u more pružili Ivan i Martin. Gledajući ih kako skaču na glavu, plivaju prvo kraul, pa prsno, kako izlaze iz vode, a mišići im se opuštaju i stežu dok se penju uz ljestve, nisam se mogao oteti zavisti. Teško mi je bilo naviknuti se da dvojac (koji poznajem kao dečkiće) sada stoji preda mnom s tijelima koja nosi atribute snage i ljepote. To su dva osnovna principa njihove puti jer svaki se muškarac znoji od uzavrele krvi, pazi što i koliko jede, diže i spušta teške, valjkaste predmete, prežvakava dosadu u teretani, u krevetu grize jastučnice trpeći muskulfiber i grčeve samo iz dva razloga: da bude zgodan i da bude jak. Nikakve laži o tome da se „bolje osjećamo“ ili „čuvamo zdravlje“ nisu mogle nadmašiti želju „da se jebe i da se tlači“, pogotovo ne u našoj dobi kada ostale životinje zasnivaju i brane vlastite ili osvajaju tuđe čopore. (Kod jedinki čovjekove vrste, u toj ili približno toj dobi, mladunci prvi put rade preko praznika ili, kao u mom slučaju poslije mamine i tatine rastave, ljetuju bez roditelja.)

„Ne volim kada muškarac pazi na izgled više od mene“, govorila je Mirjam i tu sam rečenicu čuo od mnogih djevojaka koje bi se oduševljene muškom predanošću ubrzo razočarale u predimenzionirane bicepse i torza. Kada se tu još pridodaju i metroseksualne tendencije koje često idu uz takav stil života postajalo bi sve to pomalo deguté. Iako je smiješno viđati dječake bikovske fizionomije ne odmaknute još sasvim od majčinih skuta, tu je i sa ženske strane bilo nesigurnosti u patrijarhalne uloge jer ipak je ljepota bila žensko bojno polje. No fitness falange i kozmetičko-modne kabale jako dobro znaju iskoristiti bivolje glave, bilo ženske, bilo muške. Mene je, međutim, privlačila druga strana – snaga. Bilo bi lijepo moći podići tešku stijen', iskobeljati se iz jame, uteći zvjerki ili zgnječiti ljusku samo stisnuvši orah u šaci. No, divljinu viđao sam samo uz autocestu, opasne životinje gledao sam u zoovrtu, a za probleme s orašastim voćem postoji sijaset oruđa i naprava.

Bez ikakve zadrške mogu reći kako je tehnologija (posebice ona nastala posljednjeg desetljeća) poremetila naše potrebe; primitivne možda, no i dalje naše. Tehnologija za bogove u rukama one iste polupećinske vrste hominida učinila je od nas bijednike koji „zadovoljavaju“ svoje životinjske potrebe Tinderom, Netflixom, Snapchatom, Porn Hubom, Instagramom.

Uz sve to, sada početi vježbati bila bi obična farsa jer tek sam se naučio služiti svojim žgoljavim tijelom, pa bi u mišićnom oklopu ostao trapav i izgledao karikaturalan. Ovako, ostat ću slabašan tijelom, a snažne volje da ništa ne učinim, nego plutam na leđima iskompleksiran. Ovako lijen mogao bih zaspati na pučini i utopiti se, ali nitko ne umire od dosade, ona štoviše produžuje sate, dane, godine.

Izvaljen na plaži zatvorenih očiju Mirjam me povukla za stopalo. Sjeli smo na zidić i kartali belu koju ne znam, no ona i Iva objasnile su mi pravila tako da sam je zaigrao kao da cijeli život zovem herc, vičem „belu od bele“ i sakupljam zvanja. Jedino mi je, zbog mog neprijateljstva prema brojevima, nemogućim ostalo zapamtiti vrijednost karata, pa bi mi na kraju partije, kada bacimo zadnji štih, Mirjam izbrojala talon pokazujući mi i naglas govoreći koliko koja karta vrijedi, a ja bi smješkao ništa ne upamtivši. S vremenom, postalo mi je sasvim normalno da više ne kartamo nego da ležimo jedno pored drugog sami na plaži te da prvo što vidim kada rastvorim vjeđe i posljednje prije nego što usnijem budu Mirjanine oči ––

Na terasi hotela na obali alpskog jezera društvo objeduje riblju platu: žene ispod hidžaba puše hašiš iz glinenih lula, muškarci s turbanima piju rumeno vino iz mjehova, ja gostim se s njima i pojedeno zalijevam sokom. Ispod balustrade galopira krdo dorata, a limena glazba za njima svira.

U daljini netko krasnoslovi: „Jedanput ide stari Amidža ko neki sivi mandarin, a za njim tapka, trči, skakuće junačke krvi najmlađi sin.“ Konobar prilazi našem stolu i svatko plaća što je naručio dok se pjesma nastavlja: „E, šta ćeš, sine, da kupi babo? - djeteta sklonost kušaše svog. - Hoćeš li sablju tu, britku, sjajnu, il voliš ata misirskog?“ Praznih džepova nemam da sebi platim hranu, pića, konje, glazbu, no konobar samo prođe pored mene s izrazom koji kaže da sve je već plaćeno. I bilo mi je jasno: travanj je, a to sa zvjezdanog neba glas moga mrtva oca govori: „Il, možda, želiš od svile ruho? Neka ti bude svileno sve! Govori, sine, govori brže, da kupim one toke zlaćene?“

Hvala ti tata što sjetiš se mog rođendana, no pored svih darova koje sam dobio, najlijepši je poklon ponovno čuti, makar i u snu, blagost u glasu tvom.

„Idemo“, rekla je, a ja sam se kao dijete koje treba da krene u školi pravio da čvrsto spavam. „Ajde! Ne moramo svaki put biti zadnji na plaži. Ajde, diž' se!“

Mirjam je bila u pokretu čim bi otvorila oči. Sklapala je ležaljke, ispuhivala lufić i činilo mi se da imamo previše plažnih rekvizita za par bez djece koji ljetuje sam, davno zanemarivši ili raspustivši sva poznanstva. Do nas, obitelj Čeha večerala je rajčice, slance umakala u paštetu i pila pivo iz plastičnih boca; nekada tako čest prizor na našim plažama potisnule su pice, hamburgeri, hotdogovi, kokteli, pa je tako autohtoni jadranski objed postao raritet koji bi nekako trebalo zaštititi kao nematerijalnu baštinu hrvatskih plaža. Nisam prepoznao da su to bili naši susjedi iz zgrade jer pocrnili su i stesali se plivajući. Sve ostalo oko nas bilo je isto, a vjerujem da je tako i na ostalim plažama svijeta jer svugdje se – od Malibua, preko Tenerifa i Zrća, do Nha Tranga – ljetuje na isti način te se s istim porivima i željama odmaraju turisti svijeta. Što je to što ljude privlači da odlaze na plaže? More. Ono je također uvijek isto, no njegovi vali i struje daju privid promjene u današnjem globalnom selu koje je svijet dovelo u stanje nepromjenjivosti prepune imitacija koje jeftinim sjajem iz uvoza zasjenjuju posebnosti šarolikih zemljinih krajeva. Svijet se mijenja u isto, a more se mijenja u različito.

Dok sam Mirjam pomagao da sklopi suncobran, rukom dodirnuo sam joj lice te osjetih nešto drugačije na njemu: gruba koža i duboka bora kod oka i još jedna oko vrata. Madež na čelu što sam ga percipirao kao bezvrijednu točkicu lijepog lica sada je bio velik i smeđ, pravi znamen staračke mudrosti.

„Mirjam, ti stariš“, rekoh neobazrivo, potpuno iznenađen onime što vidim.

„A dobro jutro i tebi“, rekla je s ironijom iza koje se krio prijekor što joj to kažem. „Odavno već, dragi moj, no nisi ni ti momak.“

Na te riječi pogledao sam si dlanove. Dugački prsti i šaka bili su išarani plavim venama. Crvene žilice vijugale su oko nosa, a ono malo što mi je ostalo od kose bijelilo se kao vata. „I ja starim“, prošaptah.

Krenuli smo preko plaže do ceste koja vodi do apartmana. Mirjam je zapalila cigaretu utaknutu u muštiklu. Razgovarali smo jedno o drugom, o našim tegobama koje smo stekli poslije šezdesete i njezin mi se dijabetes, visoki tlak i arterioskleroza učiniše manje zastrašujućim od mog išijasa. Demencija je učinila svoje, pa smo stalno vodili iste razgovore.

Premoren, čučnuo sam i teški ceker odložio kraj sebe, a ona mi pomazi glavu.

„Daj meni. Odmori se dok odnesem ovo gore. Skuhat ću nam čaj i čekat ću te na balkonu“, rekla je to s nadnaravnom bistrinom koju dugo od nje nisam čuo, a meni je laknulo kada mi skine ruksak s leđa i rukom osvježi tjeme. Ne stigoh joj ni zahvaliti jer već je bila na putu za gore.

Otišla je, prije dvije godine, nakon kratke i teške bolesti, u 82. godini života, s cekerima i putnim frižiderom u ruci, ostavila me uz more, rasterećenog, ali samog; istog, ali starog.

 

kolovoz, 2023.

 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg