proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.



 

 U Limbu

 

 

U Limbu vrata wc-a na svojoj donjoj polovici imaju urez koji im omogućava da se otvore do kraja bez udaranja u školjku i odbijanja u glavu. Urez prati oblu liniju najisturenijeg dijela školjke, ali je izveden ružno i neuredno i mnoge su se hulahupke na njemu uništile i mnogi prsti našpranjili. Ali nitko nije mogao osporiti funkcionalnost ureza. Zbog njega nije nužno prekoračiti školjku pridržavajući se za vrata da bi se ušlo u wc, a rupa koja nastane kad se vrata zatvore omogućava osobi koja je unutra da vidi kad se netko približava – tada je dovoljno prekriti ju dlanom da bi se osigurala intima na obostrano zadovoljstvo. O svemu je tome proračunato razmišljala Branka dok se nešto ranije spremala za izlazak iz stana. Važno je imati lak, brz i neometan pristup zahodu kad ideš van s upalom mjehura i snažnom željom za ljekovitim biljnim likerom. Razmišljala je Branka o tome i sada dok je klečala na podu wc-a i povraćala u školjku. Bio je početak lipnja. Svibanj je bio prilično gadan. Svekoliko stanovništvo Zagreba sjećalo ga se mutno, kao kroz neki kolektivni san u kojem je cijelo vrijeme padala kiša; u tom neobičnom balonu ništa se posebno nikome nije dogodilo, dani su bili dugi i čudni i kiša iz stvarnosti ulazila je ljudima u snove. I Branka je u svibnju sanjala vodu, u voću i povrću – ključni je organ njezinog prijatelja Martina bio volovsko srce, njezina omiljena sorta paradajza, iznimno sočna i ukusna, pa ga je pojela, ali Martina je za to boljelo nešto drugo, a ne srce dok je, znala je, sanjao svoje fizički krhke djeve, imenom Anice, a životom redovito Laure, kako drže orošene hladne čaše alkohola s ledom na nekoj idiličnoj plaži gdje more u blagim valovima miluje donje ekstremitete. U svibnju su se svi budili prekriveni znojem koji bi im se hladio na koži čim bi iskliznuli iz kreveta, a zatim su otriježnjeni, opremljeni kišobranima i čizmama kalendarski neprimjerenima i uvredljivima, izlazili u svijet, praveći se da je sve normalno i u najboljem redu i da nisu sanjali kojekakve poremećene, morbidne i shizofrene gluposti.

Ali došao je lipanj, donio komarce i sasvim drugu vrstu znoja; sanjalo se više nije jer se više nije ni spavalo, ljudi su odlazili na posao i nosili se sa stvarnošću, iza sunčanih naočala skrivali su umorne i otečene poglede pune prezira upućene najčešćim ljetnim tramvajskim motivima: širom otvorenim pazusima i stopalima u japankama. Branki je najodvratniji bio onaj pomalo ljepljivi zvuk odvajanja i spajanja stopala i japanki koji ju je sada upozoravao da se netko približava vratima wc-a. Brzo je dlanom prekrila urez i izbacila još nekoliko komadića volovskog srca u školjku.

- Zauzeto! – kurtoazno je doviknula osobi s druge strane pa požurila pustiti vodu i oprati

ruke. Slijepila se uz prljavi zid kako bi mogla povući vrata prema sebi, finim pokretom lijevog kuka zaobišla školjku i graciozno se sudarila sa šljapkačem japanki.

- Eeeeeej, - monstruozno je zaječala – Kaj ti radiš u Limbu?

- A evo, nosim se sa životom…

Sjeli su zajedno za jedan stol i naručili peline dok je Brankina svita gledala s negodovanjem, a šljapkač japankama zaboravljao da mora na wc. Sljedećih petnaestak minuta pričali su o faksu i novostima; Branka je hitrom porukom u whatsapp grupu Čegrtuše umirila strahove prijateljica da će se ponovno spojiti sa šljapkačem; šljapkač je omraženom gestom pripaljivanja Brankine cigarete potpisao sebi presudu i na nekoliko je mobitela koji su ležali na šanku stigla još jedna poruka: LOL fkt ne.

Kad se u Limbu odjednom osjetila negativna promjena energije, Branka je instinktivno okrenula glavu u potrazi za izvorom. Martin. Obučen kao da lipanj ne postoji, kao nagovještaj novog svibnja, u trapericama i neizostavnoj kariranoj košulji, stopala skrivenih u vansicama kako je i primjereno mladoj gospodi. Vidno pripit, skočio je kako bi vršcima prstiju pomilovao desnu od dvije sise na stropu, doljuljao se do Brankinog stola, nasmiješio svojim bademastim očima i rekao:

- Ej.

Čegrtuše za šankom uzbuđeno su uglas zašuštale, a šljapkačevi otkriveni nožni prsti bijesno su se zgrčili. Branka je pokušala nonšalantno upoznati mladiće pa je rukom kojom je mahnula između njih dvojice posula pepeo po piću, prevrnula jednu čašu i naposljetku ispustila cigaretu ravno na još uvijek zgrčene nožne prste. Šljapkač je kriknuo, opsovao i otišao na wc. Branka i Martin ostali su sami.

- Mislim da će opet padati kiša.

Branka ga je gledala kao da ga prvi put vidi. Iskreno bi bilo reći da ga je često tako gledala, kao da je nevjerojatno da se tako nešto uopće može ispred nje nalaziti. Koliko god se trudila, nije mogla smisliti odgovor na tu njegovu izjavu, iako mu je htjela reći mnogo toga, htjela mu je prokleti kišu, htjela je i njega prokleti, a najviše od svega, Branka se u tim trenucima pitala ne bi li morao postojati nekakav zakon koji bi te oslobađao od snova koje sanjaš proljećima dok kiša baš nikako ne odustaje i zar ne bi moralo biti pravedno da su ti prokleti snovi simetrični na obje strane i da on nju isto ponekad

- sanja…

- Kaj?

- Jel ti mene nekad sanjaš?

Bilo je to najhrabrije pitanje koje je ikada ikome postavila. Šteta što ga se sljedećeg dana nije sjećala.

- Da, nekad… Mislim da da… Slabo pamtim snove.

Nasmijao se nekom svom sjećanju i počeo prevrtati orošenu čašu po rukama. Kapljice su mu klizile po nadlanicama. Razgovor im se nakon toga otopio kao kockice leda u pelinkovcu, kao i uvijek. Bilo je vruće i zagušljivo i znoj im je blistao iznad usana. Odlučili su izaći na zrak. Branka je dobacila neodređenu neverbalnu komunikaciju Čegrtušama za šankom koje su cijelo vrijeme pomno pratile razvoj situacije, a zapravo nedostatak istog dok je Martin pokušavao izbrojiti nekoliko novčanica koje je držao u rukama. Bacio ih je na stol, strpao ruke u džepove i upitno pogledao Branku koja je kimnula pa su iskoračili van. Iz smjera FER-a zapuhao je hladan vjetar i zatvorili su oči uživajući u zraku. Prve kapljice već su padale. Zatim, iz vedra metaforičkog neba, nešto se naglo okrenulo u Brankinom želucu.

- Muka mi je. I moram na wc, piša mi se.

- Ja idem doma.

Njegove iznenađujuće replike Branku nisu nikada iznenađivale. Cijelo je njihovo poznanstvo prošlo u Martinovim neočekivanim izjavama i naglim promjenama raspoloženja. Nije ju pitao treba li je otpratiti – njemu se nije dalo, a ona bi se uvrijedila. Kratko ju je zagrlio i odljuljao se dalje bez dodatnih riječi. Branka je ponovno utrčala u wc, promislila o prioritetima i prvo kleknula pred školjku, a tek kasnije na nju sjela. Izmoždena i tužna, dovukla se do šanka i sjela do prijateljica. Ostaci znoja hladili su joj kožu.

- I??? Kaj je bilo? – pitala je najbliža Čegrtuša.

- Kao i uvijek, - nasmiješila se Branka, - baš ništa. U ovom se neobičnom balonu nikome ništa posebno ne događa.

- Zakaj si uvijek tak čudna?

Branka je slegnula ramenima. U Limb je ušetala najnovija u nizu Martinovih Anica, a za sobom je dovukla i njega. Pogledao je Branku. Oko nogu mu se skupljala lokva vode koja mu se cijedila s odjeće. Branka se sjetila paradajza koji su plutali u školjci, i onih koji su već počeli gnjiljeti u njezinom frižideru. Nije izdržala pogled do kraja.

- Evo stvarno ne znam. – zakašnjelo je odgovorila i svesrdno se uključila u šuštanje čegrtuša.

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg