proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

 U Limbu

U Limbu vrata wc-a na svojoj donjoj polovici imaju urez koji im omogućava da se otvore do kraja bez udaranja u školjku i odbijanja u glavu. Urez prati oblu liniju najisturenijeg dijela školjke, ali je izveden ružno i neuredno i mnoge su se hulahupke na njemu uništile i mnogi prsti našpranjili. Ali nitko nije mogao osporiti funkcionalnost ureza. Zbog njega nije nužno prekoračiti školjku pridržavajući se za vrata da bi se ušlo u wc, a rupa koja nastane kad se vrata zatvore omogućava osobi koja je unutra da vidi kad se netko približava – tada je dovoljno prekriti ju dlanom da bi se osigurala intima na obostrano zadovoljstvo. O svemu je tome proračunato razmišljala Branka dok se nešto ranije spremala za izlazak iz stana. Važno je imati lak, brz i neometan pristup zahodu kad ideš van s upalom mjehura i snažnom željom za ljekovitim biljnim likerom. Razmišljala je Branka o tome i sada dok je klečala na podu wc-a i povraćala u školjku. Bio je početak lipnja. Svibanj je bio prilično gadan. Svekoliko stanovništvo Zagreba sjećalo ga se mutno, kao kroz neki kolektivni san u kojem je cijelo vrijeme padala kiša; u tom neobičnom balonu ništa se posebno nikome nije dogodilo, dani su bili dugi i čudni i kiša iz stvarnosti ulazila je ljudima u snove. I Branka je u svibnju sanjala vodu, u voću i povrću – ključni je organ njezinog prijatelja Martina bio volovsko srce, njezina omiljena sorta paradajza, iznimno sočna i ukusna, pa ga je pojela, ali Martina je za to boljelo nešto drugo, a ne srce dok je, znala je, sanjao svoje fizički krhke djeve, imenom Anice, a životom redovito Laure, kako drže orošene hladne čaše alkohola s ledom na nekoj idiličnoj plaži gdje more u blagim valovima miluje donje ekstremitete. U svibnju su se svi budili prekriveni znojem koji bi im se hladio na koži čim bi iskliznuli iz kreveta, a zatim su otriježnjeni, opremljeni kišobranima i čizmama kalendarski neprimjerenima i uvredljivima, izlazili u svijet, praveći se da je sve normalno i u najboljem redu i da nisu sanjali kojekakve poremećene, morbidne i shizofrene gluposti.

Ali došao je lipanj, donio komarce i sasvim drugu vrstu znoja; sanjalo se više nije jer se više nije ni spavalo, ljudi su odlazili na posao i nosili se sa stvarnošću, iza sunčanih naočala skrivali su umorne i otečene poglede pune prezira upućene najčešćim ljetnim tramvajskim motivima: širom otvorenim pazusima i stopalima u japankama. Branki je najodvratniji bio onaj pomalo ljepljivi zvuk odvajanja i spajanja stopala i japanki koji ju je sada upozoravao da se netko približava vratima wc-a. Brzo je dlanom prekrila urez i izbacila još nekoliko komadića volovskog srca u školjku.

- Zauzeto! – kurtoazno je doviknula osobi s druge strane pa požurila pustiti vodu i oprati

ruke. Slijepila se uz prljavi zid kako bi mogla povući vrata prema sebi, finim pokretom lijevog kuka zaobišla školjku i graciozno se sudarila sa šljapkačem japanki.

- Eeeeeej, - monstruozno je zaječala – Kaj ti radiš u Limbu?

- A evo, nosim se sa životom…

Sjeli su zajedno za jedan stol i naručili peline dok je Brankina svita gledala s negodovanjem, a šljapkač japankama zaboravljao da mora na wc. Sljedećih petnaestak minuta pričali su o faksu i novostima; Branka je hitrom porukom u whatsapp grupu Čegrtuše umirila strahove prijateljica da će se ponovno spojiti sa šljapkačem; šljapkač je omraženom gestom pripaljivanja Brankine cigarete potpisao sebi presudu i na nekoliko je mobitela koji su ležali na šanku stigla još jedna poruka: LOL fkt ne.

Kad se u Limbu odjednom osjetila negativna promjena energije, Branka je instinktivno okrenula glavu u potrazi za izvorom. Martin. Obučen kao da lipanj ne postoji, kao nagovještaj novog svibnja, u trapericama i neizostavnoj kariranoj košulji, stopala skrivenih u vansicama kako je i primjereno mladoj gospodi. Vidno pripit, skočio je kako bi vršcima prstiju pomilovao desnu od dvije sise na stropu, doljuljao se do Brankinog stola, nasmiješio svojim bademastim očima i rekao:

- Ej.

Čegrtuše za šankom uzbuđeno su uglas zašuštale, a šljapkačevi otkriveni nožni prsti bijesno su se zgrčili. Branka je pokušala nonšalantno upoznati mladiće pa je rukom kojom je mahnula između njih dvojice posula pepeo po piću, prevrnula jednu čašu i naposljetku ispustila cigaretu ravno na još uvijek zgrčene nožne prste. Šljapkač je kriknuo, opsovao i otišao na wc. Branka i Martin ostali su sami.

- Mislim da će opet padati kiša.

Branka ga je gledala kao da ga prvi put vidi. Iskreno bi bilo reći da ga je često tako gledala, kao da je nevjerojatno da se tako nešto uopće može ispred nje nalaziti. Koliko god se trudila, nije mogla smisliti odgovor na tu njegovu izjavu, iako mu je htjela reći mnogo toga, htjela mu je prokleti kišu, htjela je i njega prokleti, a najviše od svega, Branka se u tim trenucima pitala ne bi li morao postojati nekakav zakon koji bi te oslobađao od snova koje sanjaš proljećima dok kiša baš nikako ne odustaje i zar ne bi moralo biti pravedno da su ti prokleti snovi simetrični na obje strane i da on nju isto ponekad

- sanja…

- Kaj?

- Jel ti mene nekad sanjaš?

Bilo je to najhrabrije pitanje koje je ikada ikome postavila. Šteta što ga se sljedećeg dana nije sjećala.

- Da, nekad… Mislim da da… Slabo pamtim snove.

Nasmijao se nekom svom sjećanju i počeo prevrtati orošenu čašu po rukama. Kapljice su mu klizile po nadlanicama. Razgovor im se nakon toga otopio kao kockice leda u pelinkovcu, kao i uvijek. Bilo je vruće i zagušljivo i znoj im je blistao iznad usana. Odlučili su izaći na zrak. Branka je dobacila neodređenu neverbalnu komunikaciju Čegrtušama za šankom koje su cijelo vrijeme pomno pratile razvoj situacije, a zapravo nedostatak istog dok je Martin pokušavao izbrojiti nekoliko novčanica koje je držao u rukama. Bacio ih je na stol, strpao ruke u džepove i upitno pogledao Branku koja je kimnula pa su iskoračili van. Iz smjera FER-a zapuhao je hladan vjetar i zatvorili su oči uživajući u zraku. Prve kapljice već su padale. Zatim, iz vedra metaforičkog neba, nešto se naglo okrenulo u Brankinom želucu.

- Muka mi je. I moram na wc, piša mi se.

- Ja idem doma.

Njegove iznenađujuće replike Branku nisu nikada iznenađivale. Cijelo je njihovo poznanstvo prošlo u Martinovim neočekivanim izjavama i naglim promjenama raspoloženja. Nije ju pitao treba li je otpratiti – njemu se nije dalo, a ona bi se uvrijedila. Kratko ju je zagrlio i odljuljao se dalje bez dodatnih riječi. Branka je ponovno utrčala u wc, promislila o prioritetima i prvo kleknula pred školjku, a tek kasnije na nju sjela. Izmoždena i tužna, dovukla se do šanka i sjela do prijateljica. Ostaci znoja hladili su joj kožu.

- I??? Kaj je bilo? – pitala je najbliža Čegrtuša.

- Kao i uvijek, - nasmiješila se Branka, - baš ništa. U ovom se neobičnom balonu nikome ništa posebno ne događa.

- Zakaj si uvijek tak čudna?

Branka je slegnula ramenima. U Limb je ušetala najnovija u nizu Martinovih Anica, a za sobom je dovukla i njega. Pogledao je Branku. Oko nogu mu se skupljala lokva vode koja mu se cijedila s odjeće. Branka se sjetila paradajza koji su plutali u školjci, i onih koji su već počeli gnjiljeti u njezinom frižideru. Nije izdržala pogled do kraja.

- Evo stvarno ne znam. – zakašnjelo je odgovorila i svesrdno se uključila u šuštanje čegrtuša.