proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.



 

 Lee

 

Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. Mrzim ugovore za stalno. Ugovore na određeno. Mrzim što se Borisov diler umirovio. Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike.

B.K.  budalasto se cerekao, baš onako kako se cere mali pobjednici, gledajući više u čelo nego u oči jednako budalastom momku koji je sjedio nasuprot njega. Sjetio se onog vozača koji mu je bio obećao posao. Što će taj jadnik? Jednom mu je pacijent ispao iz bolničkih kola. B.K. je iznad toga. Sad kad je Lee otišao, on je glavni.

Lee. Imao je išarano lice i medvjeđe obrve. Nosio je markirane sunčane naočale, potpuno suprotne raščupanim, ofucanim, sivim rukavicama koje je navlačio na dlanove zimi. Znao je plesati, kuhati i čitati atmosferu. I nikad nikoga, pa čak ni sitnog jadnika kakav je B.K., nije zajebao.

B.K. Duguljasta faca, smežuran nos. Jedan od onih što je počeo s Columbom, a završio na bijelom Marlboru. U klubu, kad mu ponestane cigareta, odbija tanke, pederske LD-jeve. Srednju je završio u trenerci, a onda je prešao na dolčevite. Nosi sat naopako. Nosi lakirane tenisice. Zauzeo je Leejevo mjesto. Zajebe svaki put. Planira kupiti Audija.

Lee nije bio samo diler. Kad bismo polugoli i promrzli, bez lipe u džepovima, u jutarnjim satima zvali njegov broj, Lee je ustajao iz kreveta, navlačio nostalgičnu spitfajericu i dolazio po nas u svojoj staroj metalik Mazdi. Znao je svakog DJ-a, svaku pjesmu, svaku rupu u koju se zalazilo.

Prije šest godina, B.K. je još bio u trenerci. Povremeno je uskakao kao konobar u rođakovom kafiću. Radio je na istovaru robe u hotele. Planirao je upisati neki tečaj, nešto tada aktualno. Zanimale su ga velike pare. Onda mu je jedan od vozača s istovara obećao posao. B.K. bio je zadovoljan. Načuo je priče o dostavama, može se sa strane dignuti dobra para. Planirao je u roku od nekoliko godina biti šef. Čega, to samo on zna. No, plan se izjalovio, vozač ga nije uspio ubaciti i B.K. je opet bio na početku. Tada je uletio Lee. B.K. i Lee poznavali su se jer su pili kavu u istom kafiću. Lee je načuo kako B.K. nema pribijene pare, dok su njegove narudžbe rasle i bilo ih je nemoguće isporučiti. Ponudio je B.K.-u nekoliko bezopasnih isporuka i tako je krenulo. B.K. je opet mislio da je uhvatio Boga za bradu.

Leeja je uvijek zvao Boris. Čak i kad bismo izašli bez Borisa i poželjeli malo zasladiti izlazak, uvijek smo prvo zvali Borisa, koji je potom zvao Leeja. Često bi nam upravo Boris pričao priče iz Leejeve mladosti, kako je na kartama osvojio Mazdu, kako se švercao po vlakovima Europe i kako je nekoć imao bend. Ipak, omiljene priče bile su nam one koje je Lee sam pričao, a najviše se tražila ona o Velikoj nagradi Italije jer je Lee toliko volio Formulu 1 da bi mu oči svjetlucale i činilo bi se dok prepričava da će s klimaksom priče poletjeti kao bolid.

B.K. pije malu kavu s toplim mlijekom i neovisno o dobu dana, žesticu razbijenu ledom. Ostavio je dugogodišnju djevojku, neprimjetnu smeđokosu strašljivicu i uselio u stan s novom, nezaobilaznom crnkom. Iz jednosobne rupe koju je dijelio s roditeljima na Sućidru, B.K. je odlepršao u trosobnu novogradnju na Matejušci. Krenulo mu je. Novac se prelijevao.

Lee je živio s mačkom u stanu kojem je nedostajalo pokućstva i radio u maloj uljari u Kaštelima. Šef uljare bio je neki kršni poštenjak koji je saznao za Leejev ilegalni hobi. Zamolio je Leeja da da otkaz, što je ovaj odmah učinio. Poštenjak mu je pokušao srediti neku otpremninu, no Lee je odbio. Imao je dovoljno. Uvijek je govorio kako ima dovoljno. Njegovi kasniji poslovi na određeno bili su usputne postaje, paravani, dugovi društvu i zavodu za zapošljavanje.

Jednog od naših brojnih ljeta, Leeju je uginula mačka. Nije bila dovoljno velika ni zrela za potomstvo, međutim ono ju je ipak dopalo i pri okotu je uginula. Tjedan dana Lee je plakao. Nije radio, nije dostavljao, samo je sjedio u mjesnom kafiću i kapao suze u svoj mali espresso. Lee se tada zakleo kako više ni jedna životinja neće prijeći njegov prag. Tada sam najviše voljela Leeja. Našeg Leeja koji je besramno plakao nad mačkom, Leeja i njegov crni espresso, Leeja koji je nekoć tako luđački volio djevojku koja je pjevala u njegovom bendu.

Boris je naučio voziti kad je imao trinaest godina. Mogao je upaliti svaku kantu koje bi se domogao. Mrzio je automatik i nove automobile. Uvijek se prisjećao peglice koju je dopremio s otpada. Nedostajala su joj vrata i sva sjedala osim vozačevog. Vrata je nabavio, sjedala nije. Oko 5 sati jednog jutra, Boris je zamišljao da njegova peglica juri dok smo zapravo vozili izrazito niskom brzinom. Boris za volanom, a Lee i ja na suvozačevu mjestu, očiju u ravnini instrument table. S ukradenog kazetofona šibali su Poguesi, a nekoliko metara od nas policajac je mahao onim svijetlećim vragom, poznatim kao lizalica. Boris nas nije stigao upozoriti na situaciju, samo je umirio treskajući motor i zaustavio se pred policajcem. Nitko od nas nije bio čist. Dvoje srednjoškolaca i četrdesetogodišnjak. Policajac nije znao što bi od šoka kad je vidio mene i Leeja kako sjedimo na podu izdrndane, pokojne pegle, pa se udario smijati. Pola sata kasnije častio nas je burekom i masnih obraza pitao: „Djeco, a što će biti s vama ako preživite?“

Prije četiri godine Boris se javio s vijestima. Lee kaže da ide u mirovinu. Društvo se skupilo kao igle na magnet i onda se Boris objasnio: Lee više neće dilati, ide na brod i odlučio se srediti. B.K. se ponudio da preuzme sve poslove.

Obećali smo da nikad nećemo zvati B.K.-a. Onda smo ga nazvali već iduće večeri. Pa onda još jednom. Pa opet kad nismo imali koga. Sve skupa, dvadesetak puta. B.K. nije bio Borisov diler, bio je samo B.K., nužno zlo, i uvijek bi zasjeo i s nama pušio travu koju smo mi platili. Priče su mu bile ljigave, pokreti dosadni, planovi milijunski.

Mjesec dana nakon onog incidenta s peglicom i policijom, Boris je konačno pokopao automobil. Potom me nazvao.

„Mala, što će biti s tobom ako preživiš?“

„Pjevat ću u Leejevom bendu.“

„Dobar plan. Lee više nema bend.“

„A s tobom?“

„Bit ću publika Leejevu bendu.“

Leejeva kosa mirisala je na čaj od jagode i Fairytale of New York. Zvao nas je klincima. Shvaćao nas je ozbiljno.

„Ovdje se od snova ne živi“, običavao je reći na kraju skoro svake priče. No mi smo živjeli. Od svojih i Leejevih snova. Bar neko vrijeme.

B. K. smrdio je po osvježivaču zraka. Kasnije po Armanijevoj toaletnoj vodici. Živio je, kao i većina, od novca.

Mrzim. Vatromete koji ne mare za vedrinu neba. Ceremonije i prikladnu odjeću. Mrzim velike planove. I male planove. Mrzim što se 'odmah' pretvorilo u 'kasnije', a najviše od svega mrzim male pobjednike.

„Jesi još na onom planu o pjevanju u bendu?“ nagnuo se Boris prema meni jednog od Božića koji su nas privukli kućama. Sjedili smo u preuređenom baru u koji smo nekad zalazili.

„Jednako kao i ti na onom s publikom. Čula sam da inžinjeri čine najbolju publiku.“

„Baš kao novinari pjevače.“

Lee je još bio na brodu. Boris je završavao fakultet u Rijeci. Ja u Zagrebu. Ostali na nekim drugim mjestima. B.K. je prao novac gdje god je stigao. Svake godine najavljivao je da se ženi. Bila sam nova mlada nada. Obećavali su mi poslove u mnogim redakcijama. Plavokosi prvostupnik FERa me volio, znao da ne volim razgovarati ujutro, držao mi glavu kad bih povraćala i vukao me za sobom u restorane, na izložbe i koncerte.

Istog Božića, Boris je objavio: „B.K. više ne dostavlja. Sad ima nekog novog klinca. Da ga zovnemo?“

Nismo ga zvali. Pogasili smo cigarete, platili račun i razišli se kao povorka sa sprovoda.

Buđenje je pobijedilo. Završili smo fakultete. Dobili ugovore na određeno, hornorarne, za stalno. Nebitno. Netko u redakciji doviknuo je da provjerim Shanea McGowana, navodno je mrtav. Sjetila sam se one noći u peglici s Poguesima. Što će biti od nas ako preživimo?

Živjet ćemo od novca i provjeravajući točnost informacija, zaboraviti da je sve što smo željeli bilo da peglica izdrži još koji metar. San da će Shaneov lajavi glas zauvijek biti soundtrack Borisova i mog života dok se besposleno cerimo negdje na Kubi.

Idući tjedan Boris odlazi raditi u Norvešku. Odlučili smo još jednom izaći, samo on i ja, kao nekad, usred radnog tjedna. Lokati kao klinci, plesati kao budale kakve smo bili i ljubakati se kao da nam je ponovo šesnaest. Dok je Boris urlao narudžbu za šankom, osjetila sam probadanje nečijeg pogleda na potiljku. Lee. Potrčali smo prema njemu. Smijao se kao pas i grlio nas s iskrenom nostalgijom. Do njega je u separeu sjedila srednjovječna žena, ugodna, ali bezbojna. Zvali smo Leeja da zapleše s nama, no odbio je. Ona se osmjehivala usiljeno, a on pomireno.

B.K. paničario je u dnevnom boravku istog onog budalastog momka s kojim se nekad cerio. Bio je mali pobjednik, veliki kralj kvarta, a sad će ga ubiti.

Lee zimi nosi kožne rukavice i karirani šal. Pod jednom rukom vodi srednjovječnu bezbojnu, a u drugoj drži podvodac. Počeo je kapati mlijeko u espresso. Blago mi se osmijehne ako se susretnemo u trgovini na odjelu voća.

Mrzim. Kada noge zaborave plesati. Mrzim što je Lee nabavio psa. Mrzim prihvatljiviju stvarnost i olupine srebrne metalik Mazde na otpadu. Mrzim što je Boris otišao, a najviše od svega mrzim male pobjednike. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg