proza

Mirta Maslać: Iz romana 'Junak ili čudovište'

Mirta Maslać (1993., Zagreb) na diplomskom je studiju kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, surađivala je s Mufom i članica je Inicijative za feministički Filozofski. Ove godine Derieux objavljuje njen roman prvijenac 'Junak ili čudovište' iz kojeg donosimo ulomak.



 

Iz psihologijskog testiranja od 6.12.2013:

U testu intelektualnog funkcioniranja pacijentica ostvaruje ukupni rezultat na razini nižeg prosjeka, uz značajne razlike po subtestovima (mentalna brzina ispodprosječna, spacijalni faktor tendira iznadprosječnim vrijednostima); kvalitativna analiza sugerira izvorno viši intelektualni kapacitet, sada reduciran po depresivnom tipu (bezvoljna, zamorljiva). Bilježe se blaže do umjerene smetnje pamćenja/koncentracije, vjerojatno psihogenog karaktera. Na grafomotoričkom planu diskretno je naznačena mogućnost psihoorganske deterioracije te sklonost egocentričnom postavljanju.

Ispitivanje ličnosti upućuje na značajne poteškoće samoaktualizacije i socijalne prilagodbe koje izviru iz negativnih bazičnih vjerovanja pacijentice o sebi (slaba, bezvrijedna, necjelovita, kriva) i drugima (sebični, bezobzirni, emocionalno hladni, nasilni). Ambivalencija je trajno obilježje socijalnog funkcioniranja kod pacijentice. U kompenziranom stanju manifestno prevladavaju prosocijalne (simbiotske i objektno-libidne) tendencije, dok asocijalne tendencije (nepovjerljivost, hostilnost, sram) djeluju 'iz drugog plana', narušavaju kvalitetu i stabilnost socijalnih odnosa te priječe adekvatnu emocionalnu gratifikaciju. Na planu samoaktualizacije dominira kompulzivna potreba pacijentice 'dokazivanju' (drugima, sebi) kroz akademsko postignuće, podržana intrinzičnom potrebom za razvojem i kreativnošću. U održavanju krhke unutrašnje ravnoteže pacijentica pribjegava izolaciji (bazični kompleksi ličnosti), izbjegavanju (spontanost, bliskost, rizik), idealizaciji (osobe iz simbiotskog kruga) te hipomanom/omnipotentnom postavljanju. Opisani model prilagodbe dugoročno rezultira kroničnom emocionalnom depriviranošću te mučnim i stalno prisutnim osjećajem ispraznosti (neautentičnosti, narcističke praznine). Frustracije u prilagodbi pacijentica donekle zatomljuje i prisiljava sebe da funkcionira 'racionalno', potom regredira u smjeru depresivnosti, bezvoljnosti, pasivizacije, samoizolacije. U depresivnim fazama mogući su heteroagresivni ispadi (verbalni), ali i autodestruktivnost – u rasponu od samoozljeđivanja do suicidalnih poriva.
U aktualnom statusu dominiraju simptomi depresivnosti, okvirno umjerenog intenziteta, praćeni fobičkim tendencijama (strah od gušenja hranom) i suprimiranim agresivnim nabojem difuznog tipa.
Elemenata dubljeg regresa ne nalazim, kao ni akutnih autoagresivnih ili heteroagresivnih poriva.
Pacijentica iskazuje relativno dobar uvid u prirodu i etiologiju opisanih smetnji prilagodbe, intrinzično motivirana za terapiju (dijelom kompromitirano nepovjerljivo-hostilnim 'gardom').

***

DOK uvlačim prvi dim džointa u pluća neznalački, izgovaram u sebi: relax, just do it, ponavljam dok ne postane istina. Pušenje nikad nije bilo moj porok, mada mi je cigareta zgodno pristajala, kao modni detalj ako već ni za što drugo. Da sam ikad imala prisilu izbora, vjerojatno bih od svih načina drogiranja izabrala i iglu prije nego inhalaciju. Ovdje mi je važan samo okus trave na jeziku zbog nespretnog manevra cigaretom. I strah koji se već tada počeo javljati, već tada, kažem, a bilo je tek negdje oko 6 sati uvečer, po zimskom računanju, zna se, mračno ko svemir, a ja lebdim i Ground Control to Major Tom, vrtoglavica i naznake oluje, osjećaj levitacije nad rosnom travom koja se ljulja, visoko dižem noge, lelujavost, po čemu to gazimo? po žitu lovimo! nit' su snijezi, nit' su labudovi... Moji pokušaji da smirim misao ne nailaze na odobravanje centara za samokontrolu i osjećaj me nagoni da dokažem družbenici svoje stanje. I opet se mrzim, i opet se proklinjem ko Edip sama, zašto idem u ono što mi nije poznato kad sam i ovako fragilna kao samopouzdanje osmašice koja otvara školsku priredbu recitacijom i sekundu prije ne zna više je li bilo kako se kući vraća ili kako se vraća kući...

Prokleta! Tijelom prođe bijes mi! Usta će krik razderati spontan! Lutaš digresijama. Činilo se ipak da ću uspjeti ostati prisebna i da će me nesvjestica proći. Zajedno smo odlučile otići do grada da napustimo seosku kolotečinu, da se vidimo pod drugačijim, nižim svjetlima. Počelo je u vlaku. Najprije kao blaga osjetna senzacija: hladnoća. Zatim gradacijom do klimaksa, hiperbolom do adinatona, slavenskom antitezom do odgovora! Nisam osjećala ništa osim straha od smrti koja će doći jer će mi se čeljusti toliko stisnuti da se više neće moći razdvojiti ni za udah. Iracionalno ko sam vrag, moja uobičajena iluzija, tipična greška malih hipersenzibilaca, ali nije bilo načina da u tom stanju povjerujem u išta iz usta tuđeg razumskog funkcioniranja. Moji pozivi i krikovi nisu imali ništa drugo za cilj nego: stop this madness! Učinit ću sve, sad ću učiniti sve što je u mojoj moći, samo mi recite što da radim! I BAM! udarih svom snagom o željezni okvir prozora, tamo gdje je pisalo NE PAS SE PENCHER AU DEHORS.  Ne-disanje nije prestalo. U pozadini čujem samo Matejinu želju da se smirim, što mi je razumljivo, jer neka je žena sjedila do mene, ali teško izvedivo. Iskačem iz vlaka, ma ludeći, ludeći doista od želje da sve ovo zaustavim. Čini se da je napokon došlo ono do čega stalno tek treba doći, da sam sve ove mjesece mraka čekala samo na ovaj najmračniji dan. Mateja mi je dobacivala utješne riječi, naći ćemo mjesto gdje ću moći potajno iskazati svoj bijes - ispostavilo se da smo ga kasnije i našle u privatnosti dobrog starog javnog wc-a, besplatnog, molim.

Trudila sam se tako ostati živa, pratiti kolodvorske pločice, probati se izvući iz ovog bad tripa, ne stati na crtu, fokusirati se, Mirta, ne umireš, možeš normalno disati, to što cvokoćeš zubima kao da ćeš ih razbiti još uvijek nije toliko loše, zar ne? Zraka imaš, micek, je l' da da imaš? Počinjem se parodirati dok s Matejom sjedam na zadnja sjedala ogromnog taksija i izgovaram nešto što bi moglo biti Rebro, a vozač će baš bolnica ili? Umjesto: ne, jebeni hotel, suzdržano i odsječno kažem: da, i time završavam konverzaciju za  koju se ovaj, vidjelo se po veselim očima, baš zapalio. Ne ulijeću mu svake večeri u vozilo dvije mlađahne djevojčice s ovakvim direktivama. Zapravo nisu ni htjele u njegov prostrani auto, ali su im taksisti rukama pokazali da je po redu vožnje vrijeme za kombi.

Sjećam se samo da sam gledala naprijed, u taksimetar, i nije me bilo briga za novac. Imala sam ga napretek. Ruka me nije boljela, no ipak sam prstima lijeve doticala desnu, tek da vidim kolika je šteta. Oteklina je bila poprilična, a adrenalin koji me pucao nije mi davao razloga za brigu. Ostala mi je samo nada da ću preživjeti do bolnice, jer tad će sve biti u redu, bit ću na sigurnom, oni će znati što treba, njima ću se prepustiti u ruke, nitko me neće moći vratiti u nezaštićeno... Na Matejina pitanja jesam li sad mirnija, jer tako djelujem, odgovaram negacijom i proklinjem je što me podsjeća. Dobacujem novac vozaču i istrčavam na ulicu. Zajedno ulazimo u Centar za krizna stanja i bacam se na pult u nekom poluiskonskom grču, mašući osobnom iskaznicom. Zaposlenica, ne odviše oduševljena mojom gestom, uzvrati mi jednim upitnim da? ... Imam napad panike, umirem, da, ne mogu se smirit i umirem, trebam vašu pomoć jer nemam drugog izbora, srce mi luđački udara, ne, ne, ja, ja ne mogu, ne mogu disat, to se vidi, oprostite, molim vas, pomozite mi... Napad panike, kažete? Tko vam je to rekao? Dok se pitam je li ovo neka dijabolična šala, žena mi nastavlja govoriti da prema mjestu stanovanja ne pripadam njihovoj teritorijalnoj jedinici. Jedino što možete, cure, je otići u Jankomir. Tamo pripadate. Mateja s nadom upita gdje je to, ali se ona odmah raspršila ženinim slijeganjem ramenima. Birokracija je ubila Kafku, hej!

Dok je Mateja pokušavala saznati još štogod korisno, ja sam hodala gore-dolje prostorijom, pazeći gdje stajem, navlačeći rukave preko šaka i petljajući ruke na prsima. Zatim smo izletjele kroz staklena vrata bez treće Furije, uskočile u onaj isti taksi i odvezle se natrag na kolodvor. Mi same, ove od sad, više nismo iste kao nekad. Ja sam sad beznadna. Taksist je blesavo promatrao u retrovizoru pun neizgovorenih pitanja. Spoznaja da na jedinom mjestu koje u sebi sadrži pojam pomoći ja to ne mogu dobiti zbog neke birokratske zavrzlame dovodila me do neke tihe tuge, mirne kao posljednji par plamičaka dok se vatra gasi i ostaju samo pregoreni raspadljivi komadi ugljena.

Ostaje mi još da se prisjetim putovanja vlakom do Vrapča, iako mi se čini da mu prethodi novi snažni no neprofitabilni udarac u wc-u i jedan McSundae u pokušaju da toplina i gostoprimstvo McDonald'sa poprave moje stanje. U prozorima putničkog vlaka za Zaprešić -  Zabok - Savski Marof, mađarca, udvajale su se naše slike i slike drugih putnika. U mojim je mislima ovo bila ta noć. The Night. Ništa neće stati na put mom kraju, pa ni novi početak. This is the end, beautiful friend. Just do it. Samo napokon idi do kraja. Konačno si dovoljno daleko, sad završi ovu ludost! Ground Control to Major Tom, your circuit's dead, there's something wrong...

Izlazimo iz vozila treći put te večeri na mjestu koje sam prvi put vidjela u posljednjim filmskim scenama Glembajevih, baš nakon gospon doktor zaklali su barunicu; tražimo mi pomoć, više nismo sigurne ni trebam li je ni što mi je. Opet iz istog razloga odbili su me primiti u bolnici. Jurisdikcija nije ni njihova. Umjesto da, onako osvetnički, kao Polanski u Stanaru, ponovno skočim, ja sam otišla pomirena s nemirom, čak s nekim disonantnim notama stoicizma koje su se čule dok sam čekala da si Mateja srola još jednu pljugu na tribinama lokalnog odbojkaškog igrališta. Pričekala sam jutro da se prijavim u bolnicu uz pomoć svoje psihijatrice, a u međuvremenu se zadovoljila slučajno pronađenom tabletom za smirenje, nisam li?

***

IDUĆEG mi je jutra odlučnost popustila. Znala sam da hoće, zato sam si večer prije, inspirirana tetoviranjem u Mementu, na lijevu podlakticu ispisala nemoj popustiti samoobmani, nisi dobro, traži pomoć. Zgodan trik. Svašta naučim kad živim laž. Ipak sam se uspjela dovući do svoje psihijatrice, prepričati joj sinoćnju avanturu i priznati da je ovo već peti dan otkako gotovo ništa nisam jela ni pila i da ovakva ne mogu nastaviti ni studij ni život. Svjesno sam zatražila da me zatvori. Morala sam se odreći svoje slobode jer za nju više nisam mogla biti odgovorna. Složila se i poslala me kući da se spakiram. 

Pokušala sam suvislo objasniti majci da moram ostati u bolnici, a njoj je to bilo neshvatljivo jer u cijelom ovom višemjesečnom vrtlogu događaja nije sudjelovala. Dok sam užurbano spremala stvari, ona je bijesno vikala misleći da je ovo neka moja glupa adolescentska igra života. Nisam imala argumenata ni dovoljno života u žilama da odgovorim išta, pa sam prešutjela i napustila kuću usred nedovršene svađe. Padala je kiša i cestom me pratio zvuk kotačića kofera.

Kad sam se vratila u Vrapče, već je prošlo podne. Kasnila sam jer sam morala kupiti trenirke, obavezan bolnički dresscode kojeg se u privatnom životu ne držim. Doktorica me dočekala s priličnim entuzijazmom koji je prešao na mene, ali je lagano splašnjavao dok sam se od nje opraštala i slijedila sestru Lanu do svoje sobe broj tri. Budući da sam došla svojevoljno, a ne prisilno kao većina na ovom odjelu hitne psihijatrijske pomoći, red je bio da se sa svime slažem i na sve pristajem. Zato mi nije bio problem izvaditi švicarski džepni nožić iz torbice, drugi iz jakne, Opinel s drvenom drškom iz džepa i suzavac iz ruksaka. Sestra me zbunjeno gledala dok je moj arsenal oružja odnosila na mjesto sigurno od mene. Kamo sreće da takvo mjesto postoji. Kasnije, kad sam napuštala bolnicu, kao znak predanosti nisam tražila da mi sve to vrate. 

Sestra mi je pojašnjavala kako svijet u malom ovdje funkcionira i usput nadgledala kako se raspakiravam, uzimajući mi remen, vezice s tenisica i traperice. Nisam se njima namjeravala objesiti. Zbog moje su me zbirke oružja doktori etiketirali kao opasnog potencijalnog švercera pa sam imala poseban nadzor. Ovdje su svi bili u pidžamama i papučama osim mene. Zbog toga su mi izgledali kao da su se predali. Ja nisam htjela biti dio toga tima, ostala sam vjerna hudicama, košuljama, trenirkama i onome što mi je ostalo od tenisica. Na brzinu sam upoznala cimerice: jednu anoreksičnu malu iz dijaspore i shizofreničnu dvadesetogodišnjakinju iz Litve koja je ovdje na studentskoj razmjeni na Akademiji likovnih umjetnosti. Ona je zatim negdje nestala i ostavila me samu da zdvajam, dok je vani lagano padao mrak, vidjela sam kroz rešetke. Tada mi je prvi put sinulo gdje sam zaista. Manično sam koracima mjerila sobu i na kraju sjela u kut kraj prozora i zida s vratima, u onom visokom raspoloženju, nasmijanom, koje tako graniči s plačem. Kad me sestra Lana tražila da me pozove na večeru, nisam se javila, i odmah mi bude žao jer me ona nije mogla vidjeti kako u mraku pišem ove retke:

Day 01
2.12.2013. psihijatrija, zatvoreni odjel

Ivy, Darija, Dolores

Ništa se ne podrazumijeva.

Neobični ljudi, pričaju puno, bez predaha. Treba im novi sugovornik da ispucaju stare frustracije, shematizirane pripovijesti o povijesti bolesti  i osobe same. Sjedim na podu u kutu sobe. Još ti je soba topla, prijatan raspored, rijetki predmeti. Puštam hladan zrak kroz prozor. Mirna slika, idila jeseni, Leoné Glembay, dugi uzlazni, gospon doktor zaklali su barunicu, Vi – u ime impersonalnog reda.

Izrazita nervoza, nastojim razumjeti ovdašnju dinamiku. Sve su mi uzeli , osim probrane odjeće, knjiga i olovke. Tu će se naći spas. Kad bih barem mogla pronaći fizički mir. Osjećam, kao Michelangelov Mojsije, čudovišnu snagu, kao da ću sada ustati i dati sosirovski mišljen znak Crvenom moru da se rastvori ili prokleti idolatriju. Iritantan nemir, nemogućnost da ostanem na mjestu upravo je takva - iritantna.

GINSBERG
Kerouacovim očima – jedan običnjak
Piper Chapman

NIŠTA SE NE PODRAZUMIJEVA

Ovdje vlada sinkronija. Jadni nemir. Andrić u Hrvatskoj mladoj lirici. Iznimno mi je drago imati sestru Lanu za saveznicu.

Ti nisi kao oni! Mamine riječi... A Tinove? Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom... Kad bih samo mogla smiriti tijelo, da me ne goni na pokrete, titraju mi mišići, kosti se taru, žile bujaju!

JA SAM DANAS ISPIO SUNCE PLAMNO

I ŽILICE SU MOJE NABREKLE KO POTOCI.

Htjela bih detaljno zapisati današnje činjenice, ali ne da mi nemir. Prestani ga personificirati, note to self.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg