proza

Mirta Maslać: Iz romana 'Junak ili čudovište'

Mirta Maslać (1993., Zagreb) na diplomskom je studiju kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, surađivala je s Mufom i članica je Inicijative za feministički Filozofski. Ove godine Derieux objavljuje njen roman prvijenac 'Junak ili čudovište' iz kojeg donosimo ulomak.



 

Iz psihologijskog testiranja od 6.12.2013:

U testu intelektualnog funkcioniranja pacijentica ostvaruje ukupni rezultat na razini nižeg prosjeka, uz značajne razlike po subtestovima (mentalna brzina ispodprosječna, spacijalni faktor tendira iznadprosječnim vrijednostima); kvalitativna analiza sugerira izvorno viši intelektualni kapacitet, sada reduciran po depresivnom tipu (bezvoljna, zamorljiva). Bilježe se blaže do umjerene smetnje pamćenja/koncentracije, vjerojatno psihogenog karaktera. Na grafomotoričkom planu diskretno je naznačena mogućnost psihoorganske deterioracije te sklonost egocentričnom postavljanju.

Ispitivanje ličnosti upućuje na značajne poteškoće samoaktualizacije i socijalne prilagodbe koje izviru iz negativnih bazičnih vjerovanja pacijentice o sebi (slaba, bezvrijedna, necjelovita, kriva) i drugima (sebični, bezobzirni, emocionalno hladni, nasilni). Ambivalencija je trajno obilježje socijalnog funkcioniranja kod pacijentice. U kompenziranom stanju manifestno prevladavaju prosocijalne (simbiotske i objektno-libidne) tendencije, dok asocijalne tendencije (nepovjerljivost, hostilnost, sram) djeluju 'iz drugog plana', narušavaju kvalitetu i stabilnost socijalnih odnosa te priječe adekvatnu emocionalnu gratifikaciju. Na planu samoaktualizacije dominira kompulzivna potreba pacijentice 'dokazivanju' (drugima, sebi) kroz akademsko postignuće, podržana intrinzičnom potrebom za razvojem i kreativnošću. U održavanju krhke unutrašnje ravnoteže pacijentica pribjegava izolaciji (bazični kompleksi ličnosti), izbjegavanju (spontanost, bliskost, rizik), idealizaciji (osobe iz simbiotskog kruga) te hipomanom/omnipotentnom postavljanju. Opisani model prilagodbe dugoročno rezultira kroničnom emocionalnom depriviranošću te mučnim i stalno prisutnim osjećajem ispraznosti (neautentičnosti, narcističke praznine). Frustracije u prilagodbi pacijentica donekle zatomljuje i prisiljava sebe da funkcionira 'racionalno', potom regredira u smjeru depresivnosti, bezvoljnosti, pasivizacije, samoizolacije. U depresivnim fazama mogući su heteroagresivni ispadi (verbalni), ali i autodestruktivnost – u rasponu od samoozljeđivanja do suicidalnih poriva.
U aktualnom statusu dominiraju simptomi depresivnosti, okvirno umjerenog intenziteta, praćeni fobičkim tendencijama (strah od gušenja hranom) i suprimiranim agresivnim nabojem difuznog tipa.
Elemenata dubljeg regresa ne nalazim, kao ni akutnih autoagresivnih ili heteroagresivnih poriva.
Pacijentica iskazuje relativno dobar uvid u prirodu i etiologiju opisanih smetnji prilagodbe, intrinzično motivirana za terapiju (dijelom kompromitirano nepovjerljivo-hostilnim 'gardom').

***

DOK uvlačim prvi dim džointa u pluća neznalački, izgovaram u sebi: relax, just do it, ponavljam dok ne postane istina. Pušenje nikad nije bilo moj porok, mada mi je cigareta zgodno pristajala, kao modni detalj ako već ni za što drugo. Da sam ikad imala prisilu izbora, vjerojatno bih od svih načina drogiranja izabrala i iglu prije nego inhalaciju. Ovdje mi je važan samo okus trave na jeziku zbog nespretnog manevra cigaretom. I strah koji se već tada počeo javljati, već tada, kažem, a bilo je tek negdje oko 6 sati uvečer, po zimskom računanju, zna se, mračno ko svemir, a ja lebdim i Ground Control to Major Tom, vrtoglavica i naznake oluje, osjećaj levitacije nad rosnom travom koja se ljulja, visoko dižem noge, lelujavost, po čemu to gazimo? po žitu lovimo! nit' su snijezi, nit' su labudovi... Moji pokušaji da smirim misao ne nailaze na odobravanje centara za samokontrolu i osjećaj me nagoni da dokažem družbenici svoje stanje. I opet se mrzim, i opet se proklinjem ko Edip sama, zašto idem u ono što mi nije poznato kad sam i ovako fragilna kao samopouzdanje osmašice koja otvara školsku priredbu recitacijom i sekundu prije ne zna više je li bilo kako se kući vraća ili kako se vraća kući...

Prokleta! Tijelom prođe bijes mi! Usta će krik razderati spontan! Lutaš digresijama. Činilo se ipak da ću uspjeti ostati prisebna i da će me nesvjestica proći. Zajedno smo odlučile otići do grada da napustimo seosku kolotečinu, da se vidimo pod drugačijim, nižim svjetlima. Počelo je u vlaku. Najprije kao blaga osjetna senzacija: hladnoća. Zatim gradacijom do klimaksa, hiperbolom do adinatona, slavenskom antitezom do odgovora! Nisam osjećala ništa osim straha od smrti koja će doći jer će mi se čeljusti toliko stisnuti da se više neće moći razdvojiti ni za udah. Iracionalno ko sam vrag, moja uobičajena iluzija, tipična greška malih hipersenzibilaca, ali nije bilo načina da u tom stanju povjerujem u išta iz usta tuđeg razumskog funkcioniranja. Moji pozivi i krikovi nisu imali ništa drugo za cilj nego: stop this madness! Učinit ću sve, sad ću učiniti sve što je u mojoj moći, samo mi recite što da radim! I BAM! udarih svom snagom o željezni okvir prozora, tamo gdje je pisalo NE PAS SE PENCHER AU DEHORS.  Ne-disanje nije prestalo. U pozadini čujem samo Matejinu želju da se smirim, što mi je razumljivo, jer neka je žena sjedila do mene, ali teško izvedivo. Iskačem iz vlaka, ma ludeći, ludeći doista od želje da sve ovo zaustavim. Čini se da je napokon došlo ono do čega stalno tek treba doći, da sam sve ove mjesece mraka čekala samo na ovaj najmračniji dan. Mateja mi je dobacivala utješne riječi, naći ćemo mjesto gdje ću moći potajno iskazati svoj bijes - ispostavilo se da smo ga kasnije i našle u privatnosti dobrog starog javnog wc-a, besplatnog, molim.

Trudila sam se tako ostati živa, pratiti kolodvorske pločice, probati se izvući iz ovog bad tripa, ne stati na crtu, fokusirati se, Mirta, ne umireš, možeš normalno disati, to što cvokoćeš zubima kao da ćeš ih razbiti još uvijek nije toliko loše, zar ne? Zraka imaš, micek, je l' da da imaš? Počinjem se parodirati dok s Matejom sjedam na zadnja sjedala ogromnog taksija i izgovaram nešto što bi moglo biti Rebro, a vozač će baš bolnica ili? Umjesto: ne, jebeni hotel, suzdržano i odsječno kažem: da, i time završavam konverzaciju za  koju se ovaj, vidjelo se po veselim očima, baš zapalio. Ne ulijeću mu svake večeri u vozilo dvije mlađahne djevojčice s ovakvim direktivama. Zapravo nisu ni htjele u njegov prostrani auto, ali su im taksisti rukama pokazali da je po redu vožnje vrijeme za kombi.

Sjećam se samo da sam gledala naprijed, u taksimetar, i nije me bilo briga za novac. Imala sam ga napretek. Ruka me nije boljela, no ipak sam prstima lijeve doticala desnu, tek da vidim kolika je šteta. Oteklina je bila poprilična, a adrenalin koji me pucao nije mi davao razloga za brigu. Ostala mi je samo nada da ću preživjeti do bolnice, jer tad će sve biti u redu, bit ću na sigurnom, oni će znati što treba, njima ću se prepustiti u ruke, nitko me neće moći vratiti u nezaštićeno... Na Matejina pitanja jesam li sad mirnija, jer tako djelujem, odgovaram negacijom i proklinjem je što me podsjeća. Dobacujem novac vozaču i istrčavam na ulicu. Zajedno ulazimo u Centar za krizna stanja i bacam se na pult u nekom poluiskonskom grču, mašući osobnom iskaznicom. Zaposlenica, ne odviše oduševljena mojom gestom, uzvrati mi jednim upitnim da? ... Imam napad panike, umirem, da, ne mogu se smirit i umirem, trebam vašu pomoć jer nemam drugog izbora, srce mi luđački udara, ne, ne, ja, ja ne mogu, ne mogu disat, to se vidi, oprostite, molim vas, pomozite mi... Napad panike, kažete? Tko vam je to rekao? Dok se pitam je li ovo neka dijabolična šala, žena mi nastavlja govoriti da prema mjestu stanovanja ne pripadam njihovoj teritorijalnoj jedinici. Jedino što možete, cure, je otići u Jankomir. Tamo pripadate. Mateja s nadom upita gdje je to, ali se ona odmah raspršila ženinim slijeganjem ramenima. Birokracija je ubila Kafku, hej!

Dok je Mateja pokušavala saznati još štogod korisno, ja sam hodala gore-dolje prostorijom, pazeći gdje stajem, navlačeći rukave preko šaka i petljajući ruke na prsima. Zatim smo izletjele kroz staklena vrata bez treće Furije, uskočile u onaj isti taksi i odvezle se natrag na kolodvor. Mi same, ove od sad, više nismo iste kao nekad. Ja sam sad beznadna. Taksist je blesavo promatrao u retrovizoru pun neizgovorenih pitanja. Spoznaja da na jedinom mjestu koje u sebi sadrži pojam pomoći ja to ne mogu dobiti zbog neke birokratske zavrzlame dovodila me do neke tihe tuge, mirne kao posljednji par plamičaka dok se vatra gasi i ostaju samo pregoreni raspadljivi komadi ugljena.

Ostaje mi još da se prisjetim putovanja vlakom do Vrapča, iako mi se čini da mu prethodi novi snažni no neprofitabilni udarac u wc-u i jedan McSundae u pokušaju da toplina i gostoprimstvo McDonald'sa poprave moje stanje. U prozorima putničkog vlaka za Zaprešić -  Zabok - Savski Marof, mađarca, udvajale su se naše slike i slike drugih putnika. U mojim je mislima ovo bila ta noć. The Night. Ništa neće stati na put mom kraju, pa ni novi početak. This is the end, beautiful friend. Just do it. Samo napokon idi do kraja. Konačno si dovoljno daleko, sad završi ovu ludost! Ground Control to Major Tom, your circuit's dead, there's something wrong...

Izlazimo iz vozila treći put te večeri na mjestu koje sam prvi put vidjela u posljednjim filmskim scenama Glembajevih, baš nakon gospon doktor zaklali su barunicu; tražimo mi pomoć, više nismo sigurne ni trebam li je ni što mi je. Opet iz istog razloga odbili su me primiti u bolnici. Jurisdikcija nije ni njihova. Umjesto da, onako osvetnički, kao Polanski u Stanaru, ponovno skočim, ja sam otišla pomirena s nemirom, čak s nekim disonantnim notama stoicizma koje su se čule dok sam čekala da si Mateja srola još jednu pljugu na tribinama lokalnog odbojkaškog igrališta. Pričekala sam jutro da se prijavim u bolnicu uz pomoć svoje psihijatrice, a u međuvremenu se zadovoljila slučajno pronađenom tabletom za smirenje, nisam li?

***

IDUĆEG mi je jutra odlučnost popustila. Znala sam da hoće, zato sam si večer prije, inspirirana tetoviranjem u Mementu, na lijevu podlakticu ispisala nemoj popustiti samoobmani, nisi dobro, traži pomoć. Zgodan trik. Svašta naučim kad živim laž. Ipak sam se uspjela dovući do svoje psihijatrice, prepričati joj sinoćnju avanturu i priznati da je ovo već peti dan otkako gotovo ništa nisam jela ni pila i da ovakva ne mogu nastaviti ni studij ni život. Svjesno sam zatražila da me zatvori. Morala sam se odreći svoje slobode jer za nju više nisam mogla biti odgovorna. Složila se i poslala me kući da se spakiram. 

Pokušala sam suvislo objasniti majci da moram ostati u bolnici, a njoj je to bilo neshvatljivo jer u cijelom ovom višemjesečnom vrtlogu događaja nije sudjelovala. Dok sam užurbano spremala stvari, ona je bijesno vikala misleći da je ovo neka moja glupa adolescentska igra života. Nisam imala argumenata ni dovoljno života u žilama da odgovorim išta, pa sam prešutjela i napustila kuću usred nedovršene svađe. Padala je kiša i cestom me pratio zvuk kotačića kofera.

Kad sam se vratila u Vrapče, već je prošlo podne. Kasnila sam jer sam morala kupiti trenirke, obavezan bolnički dresscode kojeg se u privatnom životu ne držim. Doktorica me dočekala s priličnim entuzijazmom koji je prešao na mene, ali je lagano splašnjavao dok sam se od nje opraštala i slijedila sestru Lanu do svoje sobe broj tri. Budući da sam došla svojevoljno, a ne prisilno kao većina na ovom odjelu hitne psihijatrijske pomoći, red je bio da se sa svime slažem i na sve pristajem. Zato mi nije bio problem izvaditi švicarski džepni nožić iz torbice, drugi iz jakne, Opinel s drvenom drškom iz džepa i suzavac iz ruksaka. Sestra me zbunjeno gledala dok je moj arsenal oružja odnosila na mjesto sigurno od mene. Kamo sreće da takvo mjesto postoji. Kasnije, kad sam napuštala bolnicu, kao znak predanosti nisam tražila da mi sve to vrate. 

Sestra mi je pojašnjavala kako svijet u malom ovdje funkcionira i usput nadgledala kako se raspakiravam, uzimajući mi remen, vezice s tenisica i traperice. Nisam se njima namjeravala objesiti. Zbog moje su me zbirke oružja doktori etiketirali kao opasnog potencijalnog švercera pa sam imala poseban nadzor. Ovdje su svi bili u pidžamama i papučama osim mene. Zbog toga su mi izgledali kao da su se predali. Ja nisam htjela biti dio toga tima, ostala sam vjerna hudicama, košuljama, trenirkama i onome što mi je ostalo od tenisica. Na brzinu sam upoznala cimerice: jednu anoreksičnu malu iz dijaspore i shizofreničnu dvadesetogodišnjakinju iz Litve koja je ovdje na studentskoj razmjeni na Akademiji likovnih umjetnosti. Ona je zatim negdje nestala i ostavila me samu da zdvajam, dok je vani lagano padao mrak, vidjela sam kroz rešetke. Tada mi je prvi put sinulo gdje sam zaista. Manično sam koracima mjerila sobu i na kraju sjela u kut kraj prozora i zida s vratima, u onom visokom raspoloženju, nasmijanom, koje tako graniči s plačem. Kad me sestra Lana tražila da me pozove na večeru, nisam se javila, i odmah mi bude žao jer me ona nije mogla vidjeti kako u mraku pišem ove retke:

Day 01
2.12.2013. psihijatrija, zatvoreni odjel

Ivy, Darija, Dolores

Ništa se ne podrazumijeva.

Neobični ljudi, pričaju puno, bez predaha. Treba im novi sugovornik da ispucaju stare frustracije, shematizirane pripovijesti o povijesti bolesti  i osobe same. Sjedim na podu u kutu sobe. Još ti je soba topla, prijatan raspored, rijetki predmeti. Puštam hladan zrak kroz prozor. Mirna slika, idila jeseni, Leoné Glembay, dugi uzlazni, gospon doktor zaklali su barunicu, Vi – u ime impersonalnog reda.

Izrazita nervoza, nastojim razumjeti ovdašnju dinamiku. Sve su mi uzeli , osim probrane odjeće, knjiga i olovke. Tu će se naći spas. Kad bih barem mogla pronaći fizički mir. Osjećam, kao Michelangelov Mojsije, čudovišnu snagu, kao da ću sada ustati i dati sosirovski mišljen znak Crvenom moru da se rastvori ili prokleti idolatriju. Iritantan nemir, nemogućnost da ostanem na mjestu upravo je takva - iritantna.

GINSBERG
Kerouacovim očima – jedan običnjak
Piper Chapman

NIŠTA SE NE PODRAZUMIJEVA

Ovdje vlada sinkronija. Jadni nemir. Andrić u Hrvatskoj mladoj lirici. Iznimno mi je drago imati sestru Lanu za saveznicu.

Ti nisi kao oni! Mamine riječi... A Tinove? Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom... Kad bih samo mogla smiriti tijelo, da me ne goni na pokrete, titraju mi mišići, kosti se taru, žile bujaju!

JA SAM DANAS ISPIO SUNCE PLAMNO

I ŽILICE SU MOJE NABREKLE KO POTOCI.

Htjela bih detaljno zapisati današnje činjenice, ali ne da mi nemir. Prestani ga personificirati, note to self.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg