Bila je babina, pa mamina, pa njezina. Mala bijela haljina. Prvi puta ju je obukla kao dijete i kroj koji je zamišljen da seže do koljena njoj je prekrivao i male, debele prste na nogama. Zavrtjela se u njoj jednom pred ogledalom, iako su joj oči ostale zatvorene. Majka ju je pomazila po glavi, svukla široku bijelu tkaninu s nje, uredno je složila i spremila u istu ružičastu najlonsku vreću u kakvoj je držala i ostalu sezonsku robu. Haljina će počekati dok ne porasteš, rekla je majka, pritisnuvši najlon da ispuše preostali zrak. Tada je zamislila kako će je obući prvog dana škole, no prvog dana škole, haljina je još uvijek sezala do poda. Ali narasla sam! – rekla je protestno, na što se majka nasmijala  i dodala samo – ne još dovoljno. Možda za koju godinu, kada budeš izlazila s nekim dečkićima. Kakvim, šugavim dečkićima – odbrusila je, a onda se zahihotala. I zaista, nekoliko godina kasnije, prvog puta kada ju je neki šugavi  dečkić pozvao u kino, bilo je baš ono lijepo ljetno vrijeme kakvom sjajno stoje lijepe ljetne haljine. Prekopala je cijeli ormar. Kopala je i kopala i kao u crtićima su iznad njezine glave letjele ružičaste najlonske vreće, svuda po sobi. Sve dok nije došla do zadnjeg niza vreća, samog dna dubokog ormara, gdje ju je hermetično zapakirana haljina čekala netaknuta. No jednom kada je kroz  ovratnik provukla glavu i ruke kroz rukave i ponosno se sagnula da vidi prstiće koje više ništa ne prekriva, osjetila je kako haljina oko nje nekako pleše. Nije joj stajala onako kako se sjećala da stoji njezinoj majci. Na području poprsja umjesto ispunjenog prostora ostao je propuh i izrez gotovo da se spustio do pupka. Ne baš nužno do pupka, ali tako joj je to tada djelovalo, nakaradno. Zgužvala je haljinu i strpala je u vreću, kao da je haljina kriva što joj ne pristaje. Preko nje je bez strpljenja i pedantnosti pobacala sve ostale vreće, u hrpu ništa nalik onoj koju je prvobitno zatekla. Majku je taj nemar nemalo naljutio. Tako se prema predmetima ne ponašamo, tako se vrijedne stvari ne čuvaju. Nije prošla ni godina dana, već joj se neki drugi šugavi dečkić, kako ih je još uvijek zvala, prišuljao. Ali ovaj nije zapravo bio šugav. Ovoga je promatrala mjesecima, prešetavala se svakog dana do kraja hodnika gdje je bio njegov razred, a prijateljice su joj se rugale i govorile da je 'prozirna' – prozirna si i uopće nisi kul i sve se kuži. Ali ona si nije mogla pomoći, pa ga je gledala i gledala sve dok je jednog dana, relativno ravnodušno i kao da nema pametnijeg posla, taj zapravo uopće ne šugavi dečko nije pozvao, što bi se reklo, na spoj. I u ovom se slučaju ne bi reklo krivo, jer to je točno ono što je ona htjela, htjela se spojiti s njim, biti ista kao on, nerazlučiva od njega. Tog je dana opet ispreturala cijeli ormar bacajući vreće iznad glave i opet je haljina bila na samom dnu i opet je morala zaroniti u cijelo more ljetne robe da ju nađe. Ali kada ju je uzela u ruke i pogledala njezinu bjelinu nešto nije bilo kako treba. Ne tako šugavi dečkić je darker, tako se barem to tada zvalo, bio je to onaj klinac koji prati trendove turbo tužne muzike i malo si maže oči maskarom i uvijek mu kosa pada preko bezizražajnog lica i crno je jedino što nosi. Crno, crno, crno, crno, crno. I odjednom joj je ta bjelina izgledala blesavo, naivno i dječje. Tako je kroz narednih nekoliko tjedana i sama počela pratiti trendove turbo tužne muzike i malo si mazati oči maskarom i puštati da joj kosa pada preko zapravo uopće ne bezizražajnog lica i crno je jedino što je nosila. Ali sva muzika i sve maskare i sva kosa i sva crnina nisu mogle sakriti ekstazu koja je na njezinom licu bliještala, mijenjala boje, buktala i bujala i prelijevala se čineći čitavu pojavu pomalo smiješnom. Ne tako šugavom dečku je ona bila smiješna. Najprije smiješna, zatim naporna, potom nepotrebna. Tako je ne šugavi dečkić postao ipak jako šugav, a njezina crnina uvjerljiva. Mala bijela haljina neće joj pasti na pamet približno narednih pet godina. Tih približno pet godina koliko joj je trebalo da se riješi prvog pubertetskog crnila prošlo je u bezuspješnim pokušajima romansiranja s nekim jednako mračnim muškarcima. Sve dok se na jednom od satova gitare, koje je jednako bezuspješno pohodila, nije pojavilo dugokoso šarenilo u psihodeličnim uzorcima, poderanim starkama i neoriginalnim lenonkama i počelo pjevati pjesme koje nije poznavala. Odjednom je i njen ormar postao šaren, cvjetan i psihodeličan, pa joj je svaki put kada ga je otvorila djelovao kao najsretnija halucinacija. Iako pravu halucinaciju do tada još nije bila ni doživjela. Niti će joj tu halucinaciju pružiti svi ti nesretni jointevi koji su joj stizali u krugovima, a koji na nju, ma koliko se pretvarala, zapravo nisu imali baš nikakvog posebnog efekta. Ni sve te psy, prog i protest pjesme koje je poslušno preslušavala nisu je uspjele posebno dojmiti. I na kraju su sva ta šarenila i cvijeće i psihodelija i jointevi i psy i prog i  pjesme protesta postala jednako uzaludna, jer se njezino dugokoso muško šarenilo u psihodeličnim uzorcima uparilo s nekom brucošicom predugih kariranih sakoa. Ona je znala sve o hegemonijama, ideologijama i opresijama vladajuće klase i osim što je slušala pjesme protesta i svima im do reda znala izvornike i obrade, još ih je uspijevala i post-strukturalno dekonstruirati. Što god post-strukturalno dekonstruirati značilo. Tada se konačno dogodio fakultet. I premda je sa sobom u novi grad dovukla malu bijelu haljinu i u novom je ormaru ona završila na njegovom dnu. Jer djevojčica je i sama u tom periodu postala djevojka predugih kariranih sakoa i post-strukturalna dekonstrukcija ju je navela da dekonstruira tu bijelu haljinu kao reprezentaciju za feminizam opstruirajućeg katoličkog patrijarhata.  Što god  reprezentacije za feminizam opstruirajućeg katoličkog patrijarhata točno bile, jer dragi bog zna da takvih reprezentacija ima puno. To je pomislila jedne večeri kada ju je ipak iskopala s dna ormara, samo da se podsjeti kako haljina iz njezinog djetinjstva izgleda. Pomislila je kako bi bilo ironično da se u njoj pojavi pred svojim jako progresivnim, nadala se, budućim partnerom feministom. No prilike koje je imala da se pred njim pojavi koristila je jako proračunato, prezentirajući se u zapravo vrlo stereotipnim reprezentacijama ženske seksualnosti. Pa je tako ispod njenih predugih kariranih sakoa i muško-krojenih hlača redovito virila čipka, a ponekad lateks, a u stadiju potpunog trasha, čak i pliš. Ma koliko progresivan njen, nadala se budući partner feminist bio i dalje je bio dovoljno mlad pa da ga život nije naučio kada mora narediti očima da ne lutaju. I ma koliko te oči njenog nadala se budućeg partnera bile progresivne, redovito su bježale prema nekim eksploatiranim golim bedrima ili podčinjenim sisama što su se prelijevale niz duboko dekoltirane bluze poprsja-bogatih djevojaka. No, s vremenom su se i čipke i lateksi i predugi karirani sakoi i muško-krojene hlače i svo znanje o reprezentacijama opstruirajućeg katoličkog patrijarhata pokazali jednako uzaludnima. Njezin jako progresivni, nadala se, budući partner feminist, nakon godina razjarenih rasprava i kontemplacija o kulturološkim konstruiranostima i dekonstruiranostima i rodnoinstruiranostima, pod ruku je uzeo neku sitnu i šutljivu, sramežljivu brucošicu u  maloj bijeloj neironično nošenoj haljini. Pa dobro, pomislila je i nekako po putu, diplomirala, uspjela naći dobro plaćen posao u nekoj kapitalom nahranjenoj marketinškoj agenciji, još uvijek dobrostojeći roditelji kupili su joj stan solidne kvadrature na zahvalnoj lokaciji čiji je nedramatično velik kredit sama neopterećeno otplaćivala  i generalno se moglo reći da zapravo uopće nije postala toliko nezadovoljna žena. I u ovaj je stan uzela sa sobom malu bijelu haljinu, još uvijek je ostavljajući na dnu ormara. Nakon nekoliko godina podnošljivog nezadovoljstva i povremenih epizoda po ničemu posebne, ali ispunjavajuće sreće, upoznala je svog budućeg muža. Bio je nekoliko godina mlađi od nje i prilično miran, pitom i pouzdan. Ni po čemu taj čovjek nije bio nalik kočoperljivim, zapravo uvijek malo šugavim i nikad do kraja odraslim dečkićima u kakve se čitav život zaljubljivala. Kako si ti ugodan i normalan, rekla mu je jedne večeri, dok su zajedno pušili cigaretu u prostoriji za pušenje i on ju je poljubio. Ljubio se onako kako je zamišljala da  žene ljube, iako se sama nikada zapravo nije poljubila sa ženom, već su joj to tako prepričavale njezine eksperimentiranju sklone prijateljice. Pa evo, ovaj miran, pitom i pouzdan tip se tako ljubio, nježno i meko i kako su joj prijateljice prepričavale, a tada nije razumjela što to znači – s osjećajem. Ona im je do tada govorila kako se njoj čini da tim njenim frajerima uopće ne fali osjećaja, njoj se zapravo čini, da ti njeni frajeri osjećaja imaju malo i previše. Mjereći valjda razinu osjećaja proporcionalno snazi kojom su je njihove ruke čapale svuda po tijelu ili dometu i dinamici jezika koji je divljao po njezinoj usnoj šupljini kao da tamo luđački nešto traži. Sada je znala što ljubiti se s osjećajem znači. Tada se ništa ne grabi i nitko ne divlja, ništa se ne uzima i ništa se ne traži jer je sve već tu. Pomislila je kako će od sada tražiti samo takve dečkiće, iako do kraja života više neće tražiti nikoga. Nekad tada, otprilike kada su njih dvoje postali pravi par, a to je bilo prvi put da je bila dio nekog pravog para uopće, sjetila se male bijele haljine. Bila je jesen i spremala je  ljetnu robu u ormar i dok je on postkoitalno blažen ležao na krevetu ona je konačno, nakon dugo godina, rastvorila tu zgužvanu bijelu haljinu i prislonila je na sebe. Sviđa li ti se, pitala ga je i on je kimnuo glavom. Izgledalo je kao da mu se stvarno sviđa. Kao da je njome malo očaran, kao što je nekoć davno i ona bila. Onda ću je nositi kada dođe ljeto, rekla je, vratila haljinu u ružičastu vreću i spremila je, ovaj put, na vrh gomile. Ali ljeto je došlo i ona je nije obukla jer je s ljetom došao i poveći trbuh šestomjesečne trudnoće. Bila je to neplanirana trudnoća koja ih je unatoč tome obradovala. Ne, njihov brak, iako poguran prinovom i konvencijama, nije bio katastrofa. On je ostao taj isti miran, pitom i pouzdan čovjek koji je i kada je umorna i kada je ljuta i kada je nervozna i nesnošljiva i svijetu i sebi i životu kao takvom i dalje ljubi s osjećajem. I da nije bilo tog ljubljenja s osjećajem ne zna kako bi preživjela dva zakomplicirana poroda i sveukupno tri ozbiljne postporodiljne depresije i otkaz i dva opasna mobinga na poslu i drugi samostalni otkaz, i konačno ostajanje kući i postajanje domaćicom. Kroz sva ta nelijepa vremena on ju je i dalje ljubio s istim tim osjećajnim poljupcem. Sve dok jednog dana više nije. Kada bi mu ona namjestila svoje usne, brzopotezno bi je poljubio u obraz. Tada se jako zabrinula i počela  paničariti, plašeći se kako je više ne voli, kako će otići. Pogledala se u ogledalo i zatekao ju je prizor ružne raskvašene žene, kratke prosijede kose, zgužvane kože na vratu, grudima, po trbuhu i stražnjici, naborane, bezlične kože koja se objesila kao da ničemu više ne pripada. Nije pala u onaj klasičan očaj odustajanja, iako je u ponašanju koje je uslijedilo zaista bilo jako puno očaja. Očajnički je vježbala, očajnički se odupirala inače obimnim obrocima, očajnički je pazila da jede zdravo i očajnički se umiljavala svom mužu. On se nije ponašao drastično drugačije, samo je jednostavno više nije onako ljubio. Prolazili su mjeseci u tim ne potpuno bezuspješnim pokušajima proljepšavanja i postepeno je počela shvaćati kako taj i dalje miran, pitom i pouzdan čovjek zapravo nigdje ne ide. Kroz svo to vrijeme, možda ju je prestao ljubiti s osjećajem ili uopće, ali i dalje je bio tu. Sve dok jednog dana, očito, više nije. Jedno se subotnje jutro vraćala s tržnice kada je shvatila da  auto nije parkiran pred kućom. A zna da je subotom ujutro kod kuće, subotom je ujutro kod kuće zadnjih osamnaest godina. Zadnjih osamnaest godina subotom ujutro sjedi u svojoj cvjetnoj fotelji i čita svoje knjige. Ali ovu je subotu cvjetna fotelja zjapila prazna i nikakvih knjiga nije bilo na stolu. Ni knjiga na stolu, ni robe u ormaru, ni dvd-ova pored televizije, ni cipela ispod vješalice za kapute, ni kaputa na vješalici. Samo ceduljica na stolu na kojoj je šrakopisom naškrabano: oprosti ne mogu oprosti. Bez točke, zareza, ali ne sasvim i bez objašnjenja. Na dno papira sjetio se nadopisati – zaljubio sam se. Godinu dana nakon, bez djece u kući i s antidepresivima razbacanim po ladicama, pakirala je stvari i prodavala  prazan dom. Na dnu ormara u onoj istoj ružičastoj vreći čekala ju je mala bijela haljina. Ofucana iako nenošena, na mjestima pojedena od moljaca.

Izvukla ju je iz vreće i obukla preko pidžame koju je osim po kući, nekad nosila i vani. Zavrtjela se jednom pred ogledalom i nasmijala se. Mala bijela haljina joj konačno pristaje.