proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.



 

HUMORESKE O ŽENAMA KOJE SE NE SMIJU

 

"Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrirale u društvo."

Charles Bukowski

 

1.       Uho

Moj šef ima problem sa samokontrolom. Kada se nanervira počne se tresti i udarati šakama o stol. Jednom je, nakon razgovora s bivšom ženom, udario šakom o zid i završio na hitnoj. Bez obzira na to nitko ne dovodi u pitanje njegov zdrav razum i svi ga slušaju. Kada se počne tresti ili bacati predmete svi se ponašaju kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čovjek je pod stresom, o tome se radi. Ni ljudi koji dođu izvana u naše urede ne govore ništa. On je ipak vlasnik velike firme i mora se ispuhati.

Moj šef uglavnom ništa ne radi i sve prepušta nama. Zadnja ideja koju je imao jest kupnja ogledala za wc na kojoj je nacrtana ljama i na kojoj piše NOPROBLAMA. Svi smo se složili kako je to dobra ideja koja unosi veselje u naše tmurne dane. On je zadovoljno kimnuo.

Jednom sam pljunula na ogledalo i gledala kako se pljuvačka cijedi niz bijelu ljamu.

 

Jedan dan šef me pozvao u ured i rekao kako je nezadovoljan nekim od mojih postupaka u firmi. Jedan od njih je činjenica da se ne smijem dovoljno. Stvar je u tome da klijenti mogu steći krivo mišljenje. Ne smijem se, kad smo već kod toga, ni njemu – istaknuo je. Što bi bilo da on izvadi kurac i počne njime mlatit okolo, odnosno, što bi bilo da se on počne ponašati kako mu se prohtje. Njegov glas stapao se sa zujanjem radijatora. U uredu je bilo toplo i ugodno. Ja sam šutila jer sam taj dan dobila račun za struju koju je trebalo platiti. A ako ne budem imala posao neću moći plaćati račune. To je bila ta logika koja se slagala u mojoj glavi. To i zujanje radijatora. Osim toga treba šutjeti kad nemaš ništa lijepo za reći – netko mi je jednom napomenuo.

Počela sam se smijati sve dok me nije zaboljela čeljust. Onda sam se smijala još više dok mi se usta nisu pretvorila u ogromnu rupu bez dna. Jedan dan rekao je da izgledam nakaradno. Nitko u uredu nije podigao glavu sa svojih računala. Nisam ni ja. Treba šutjeti kad nemaš ništa pametno za reći. On je ponovio svoju rečenicu od neki dan no ovaj put je koristio riječ penis jer su i drugi ljudi bili prisutni. Ja sam se široko nasmijala. Tako da mi je mogao vidjeti krajnike. Počeo se tresti , a zujanje radijatora iz njegove sobe kao da se pojačalo i teklo je kroz hodnike i naše urede u ritmu njegovih podrhtavanja. Krenuo je prema meni, a ja sam pomislila - da li bi se moji ispadi mogli opravdati kao i njegovi? Zujanje radijatora i ja skačem. Ja sam mačka. Tako me nekada zove. Mačke ponekad grizu. Kriknuo je od boli a zujanje se zaustavilo.

Otrčala sam u wc i otvorila usta. Komadić šefova uha pao je u lavabo i počeo se cijediti ostavljajući crvenu crtu po toj bjelini. NOPROBLAMA i dalje je stajalo na ogledalu.

 

 

 

2.       Napredna vremena

Fotografija u novinama je u boji tako da se jasno mogu vidjeti ženine starinske, crvene cipele i crne naočale s crvenim okvirom koje joj prekrivaju pola lica. Na drugoj je fotografiji muškarac u odjelu, mjestimično zgužvanom (žena nije stigla popeglati – netko komentira između dva gutljaja kave u bučnom kafiću. netko drugi se smije) i vidi mu se cijelo lice. On ga ne skriva s naočalama.

Ono što ih veže jest brak i nekoliko slomljenih kostiju. To je sve. On je župan a ona je nitko.

 

ja sam kliše u svojim pedesetim godinama i izblajhanom kosom nikoga ne pokušavam prevariti da sam nešto što nisam ja sam majka i domaćica ne znam jesam li odlučila da ću to biti ili je netko odlučio umjesto mene ali nitko ne može odlučivati umjesto tebe draga moja netko mi je jednom rekao i ta rečenica me ovih dana probada u želudac kao da je rečena s visoka draga moja patronizirajuće prvi je put lupio šakom o zid pored moje glave uspio se kontrolirati a bilo mu je teško slijedeći put me samo počeo tresti svom snagom da istrese iz mene sve ono što mu se ne sviđa tres,tres,tres treći put me gurnuo i rascjepao mi glavu cjep

živimo u naprednom vremenu pa su mi ljudi govorili neka ga tužim ne može to tako prije bi mi rekli neka istrpim ali svakako sam zahvalna što živim u ovom modernom naprednom vremenu pa ne moram trpit nakon petog puta sam ga tužila jer više nisam znala što ću jedva sam hodala to hoću reći ljudi su me podržali onda je to završilo u novinama s našim fotografijama i sve to skupa on se naljutio i počeo udarat u vrata jer je pametan i znao je da ne smijem imati svježe povrede rekao je novinarima da se to dogodilo jednom slučajno njegov je posao stresan ja nemam posao i ja nisam pod stresom onda je neki političar rekao da je to osobna obiteljska stvar ipak je on odličan župan onda je netko drugi rekao nešto slično a moj muž je rekao da sam ja njegova vlastita žena što god je to značilo ljudi su me počeli izbjegavati bilo im je neugodno žvimo u naprednim vremenima i svatko ima pravo na svoje mišljenje moj muž je ostao na svome radnom mjestu i ja na svome nisam imala kuda rekao je kako sam nepotrebno napravila paniku i jel nam to trebalo onda me pogladio palicom po faci pa su mi ispala dva zuba i to na tepih koji je dobio od nekih prijatelja nikada mi se nije sviđao taj tepih ta krv se neće moći oprati pomislila sam i nasmijala se u sebi jer nisam mogla naglas (ha-ha)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3.       Prioriteti

Imao je kravatu boje šljive koja mu je, činilo mi se, previše stezala vrat. Svakih je dvije ili tri minute prstima prelazio po njezinoj omči, kao da ima kakav tik. Njegov stol bio je uredan i čist. Osim nekoliko papira, spajalica i olovaka uredno posloženih.U kutu se nalazila fotografija uokvirena srebrnom ramom. Na fotografiji je bila žena koja se smješila, s njezine desne strane stajao je dječak plave kose, a s njezine lijeve moj šef. Sve to me podsjetilo na američke filmove, a ja sam bila sporedan lik koji se nakon uvoda neće više pojavljivati.

-Svakako možete pretpostaviti zašto sam Vas pozvao.

-Ne, zaista ne znam.

-Molim Vas, nemojte mi otežavati ovu situaciju. Dovoljno mi je teško i bez toga – pogledao je, preko stola, na moj trbuh koji je svakim danom bio sve veći.

- Dakle, Vaš ugovor ističe u siječnju. Na žalost, nećemo Vam ga moći produžiti.

- Ali rečeno mi je da dobro radim i da ću ostati.

-Gledajte, svatko ima svoje prioritete – ponovno je pogledao u moj trbuh, ovoga puta nesvjesno, a onda prstima prešao po kravati.

Netko je vani pitao nekoga hoće li kavu i ovaj mu je odgovrio da hoće. Bez mlijeka. Osjetila sam miris svježe skuhane kave i preplavila me nemoć.

Kravata boje šljive zatezala se sve jače, sve dok vrat nije poprimio istu tu boju.

Ugovor mi nisu produžili.

 

 

 

4.       Sram

Moja majka se ne smije često. Njezino je lice okruglo i mjestimično prošarano sitnim borama. Njezina je kosa smeđa ali boja je u plavo otkako ja znam za sebe. Njezin muž, a moj otac, poginuo je u automobilskoj nesreći prije trinaest godina. Od tada je moja majka skrbila za nas dvoje. Nekada je znala raditi po tri posla pa mi je tako uspjela priuštiti fakultet. Upisao sam medicinu i preselio u grad.

Ona se zaposlila u jednoj od krčmi. U našem selu ima ih tri i sve posluju prilično dobro već nekoliko desetljeća. Majka radi u onoj koja je najbliža našoj kući.

 

Bio je ožujak kada sam došao u nenajavljeni posjet majci. Kuća je bila u mraku, a kada sam upalio svjetlo mogao sam vidjeti šalicu nepopijenog čaja u sudoperu i koricu tosta na tanjuru. Taj prizor stvorio je iznenadnu tjeskobu duboko u mome želucu.

Pretpostavio sam da je na poslu pa sam odlučio otići tamo. Iz krčme se čula glazba. Netko je izašao i narančasta svjetlost razlila se po pločniku. Pogledao sam kroz prozor i mogao sam vidjeti moju majku u ljubičastoj vesti dubokog izreza, raspuštene kose s velikim izrastom. Smijala se nekim muškarcima za stolom. Njezin osmjeh bio je prazan i očajan. Muškarac s debelim obrvama stavio joj je napojnicu u dekolte, a onda je udario po stražnjici. Moja se majka ponovno nasmijala. Bilo me sramota, nisam htio ući unutra. Nisam htio da znaju da je ona moja majka.

Nakon toga sam dolazio sve rijeđe te sam naposlijetku prestao dolaziti. Kada su mi javili da je preminula bio sam na piću s dečkima. Nisam plakao.

Došao sam u svoj stan i sjetio se one večeri, šalice čaja i korice kruha. Obuzeo me sram. Takav sram koji me nije napustio više nikada. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg