kritika

Književnost iz logora

Piše: Nikica Mihaljević

Đorđe Miliša: U mučilištu-paklu Jasenovac;
Milko Riffer: Grad mrtvih – Jasenovac 1943;
Ante Ciliga: Jasenovac: ljudi pred licem smrti;
Naklada Pavičić, Zagreb 2011.

Objavljeno je u Republici (DHK), 2012, br. 3.

"Iako historiografija uvijek daje prednost dokumentarnoj, primarnoj građi nad ovakvom, memoarsko-dnevničkom, sekundarnom, ipak bez kvalitetne memoaristike nema cjelovite i vjerodostojne povijesne znanosti. A tri djela koja su nam predstavljena u okviru ovoga projekta, svakako spadaju među najuvjerljivija i najbolja ostvarenja hrvatske logoraške književnosti", piše Nikica Mihaljević.



 

Koncentracijski logori nisu posebnost novijega doba ljudske povijesti. Poznati su, pouzdano, od Peloponeškoga rata (431-404. pr. n. e.). Osnovne karakteristike koncentracijskih logora jesu odluke civilnih, policijskih i vojnih vlasti po kojima se na neodređeno vrijeme, prema različitim kriterijima i bez suđenja zatvaraju veće ili manje skupine ljudi. Konclogori novijega doba, od Napoleona do naših dana, postali su najozloglašenija mjesta mučenja, ubijanja i istrebljivanja ljudi. Osobito su okrutni bili postupci u nacističkim konclogorima (tvornicama smrti) za vrijeme II. svjetskoga rata na području Njemačke i okupiranih zemalja. U cjelokupnoj povijesti hrvatskih zemalja najozloglašeniji sabirni logor bio je i ostao onaj u Jasenovcu. U njemu je ubijeno na najokrutniji način, živo spaljeno ili izgladnjivanjem i teškim radom umoreno, prema jugoslavenskim izvorima 600.000 do 1.200.000 (Vojna enciklopedija, tom IV, Beograd 1972, V. Dedijer), a prema najnovijim hrvatskim izvorima između 50.000 i 90.000 ljudi (F. Tuđman, S. Goldstein, V. Žerjavić, Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac i dr.).

            Projekt Naklade Pavičić U logoru rukovodi se dvjema svrhama. Prva je, oživljavanje sjećanja - putem pretisaka ispovijesti logoraša i svjedoka - na zločine logora Jasenovac, ali i na same te knjige koje su bile zabranjene i/ili nedostupne hrvatskim čitateljima. Druga je, napor da se takvim svjedočenjem suzbiju i spriječe dnevnopolitičke licitacije i nadmudrivanja koja nanovo antagonistički dijele žitelje Hrvatske i sprečavaju da se pojedine stvari iz prošlosti smire i utišaju u toj prošlosti. Ako se i čini preuzetnim, ovaj napor nije bez vrijednosti i, vjerujemo, bez učinka i odjeka. Njegov doprinos – u obliku knjiga – potpomaže kolektivnom pamćenju onim što je najuvjerljivije za logorašku književnost, vlastitim iskustvom i autentičnim, pouzdanim svjedočenjem njihovih autora. Iako historiografija uvijek daje prednost dokumentarnoj, primarnoj građi nad ovakvom, memoarsko-dnevničkom, sekundarnom, ipak bez kvalitetne memoaristike nema cjelovite i vjerodostojne povijesne znanosti. A tri djela koja su nam predstavljena u okviru ovoga projekta, svakako spadaju među najuvjerljivija i najbolja ostvarenja hrvatske logoraške književnosti.

            Sva trojica autora u ovoj maloj kolekciji logoraške literature su intelektualci. Vični su pisanju, a po svom profesionalnom zanimanju, iskustvu i širini pogleda itekako sposobni da trezveno i uvjerljivo prikazuju sve ono što su oko sebe u logoru zapažali.

            Đorđe Miliša (1896-1973), nekadašnji student prava i medicine, novinar prijeratnih Novosti, lektor i korektor u poslijeratnom Vjesniku, proveo je kao zatočenik više od tri godine u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. O svojim logoraškim iskustvima i tamanjenju (Milišin izraz) ljudi u Jasenovcu i St. Gradiški napisao je knjigu U mučilištu-paklu Jasenovac i izdao je 1945. u vlastitoj nakladi. Na kraju knjige najavio je i drugi dio, pod naslovom Psihologija mučilišta-pakla Jasenovca, ali za života nije objavljen, a poslije njegove smrti rukopis nije pronađen.

            No knjiga je ubrzo, odlukom javnog tužioca za grad Zagreb od 6. II. 1946., zabranjena i povučena iz prodaje. Kao razlog navodi se u rješenju o zabrani da „širi lažne vijesti koje ugrožavaju narodne interese, te vrši tešku povredu morala i poticanja na kriminal“ jer je „blago“ prikazao režim u logoru i poboljšanje postupanja uprave logora prema zatočenicima. Osobito mu se zamjera: „Daljim svojim pisanjem npr. na str 216 i 217 on još više iskrivljuje sliku logora Jasenovac pišući o kulturnom i prosvjetnom radu, o razonodi, koju su ustaše pružali zatvorenicima logora, on pobija sam sebe u svojoj nakani da Jasenovac prikaže kao pakao, i širi lažne i neistinite vijesti kakove su se dosad nalazile jedino u štampi 'promičbenog ureda NDH'“.

            Nakon čitanja Milišine knjige ovi stupidni reci pisani administrativno-birokratskim stilom mogu izazivati samo gađenje i negodovanje. Milišini opisi mučenja koje pretrpio u zatvoru, prije logora, boravka u zatvorskoj bolnici te vlastitih stradanja i stradanja zatočenika u oba logora više su negoli ekspresivni, uvjerljivi, plastični i nadasve potresni. Mehanizmi „tamanjenja“ prikazani su do u tančine, a psihologija izdržavanja torture i svakodnevnoga mučenja zatvorenika raznim sredstvima uzbuđuju svojom uvjerljivošću i današnjega čitatelja podjednako intenzivno kao i Milišine suvremenike. Štoviše, svojim jezičnim, stilističkim i fabulacijskim postupkom on je od jedne memoarske građe, nesvjesno i nenamjerno, sačinio jednu prozu kakvu mogu sačiniti samo neposredni učesnici i svjedoci (što autorima fikcijske proze jedva da polazi za rukom). Čak i u onim dijelovima knjige koji su nastali na osnovu svjedočenja drugih logoraša. Beskrajna je šteta što se izgubio najavljeni drugi dio.

            Postupak, pak, ondašnjega javnog tužitelja, kao i postupci svih javnih tužitelja svih vremena, diktirani su ideološko-političkim razlozima s kojima su često, prečesto, skopčani (prikriveni) osobni razlozi ponekoga moćnika na vlasti. Tako se i o pravoj pozadini zabrane Milišine knjige pletu različite spekulacije, nedovoljno istražene i argumentirane. Na ovome mjestu ne možemo podrobnije iznositi do sada otkrivene činjenice. No, ukratko, nekoliko razloga može se smatrati prilično utemeljenima. Prvo, dr. Giuseppe Masucci, O.S.B. (dakle, benediktinac), bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog Episkopata, u svome dnevniku Misija u Hrvatskoj (izdanje Drine, Madrid 1967; pripremio za tisak, predgovor i komentari: Marijan Mikac) navodi 2. siječnja 1946. da je uputio prosvjed „predsjedniku vlade Bakariću, Nazoru i Mons. Ritigu povodom tvrdnja pisca knjige 'Jasenovac' s obzirom na predstavnika Svete Stolice Mons. Marcone-a i profesora Dabinovića“. Nakon svega nekoliko dana, 4. siječnja, bilježi da je primio odgovor na prosvjed i dodaje „bilo mi je veoma drago saznati, da je knjiga 'Jasenovac' odmah povučena.“ (Misija u Hrvatskoj, str. 243, 244). Drugo, neki autori navode da je razlogom zabrane mogao biti Milišin opis bombardiranja logora Jasenovac u ožujku 1945. koji da je naredio sam Josip Broz Tito, a to se željelo sakriti od šire javnosti. Treće, navode neki da je zabranu prouzročio Milišin opis „neprimjerenog ponašanja logorašice Marine Gregorić, drugarice osnivača KPJ, člana CK KPH, prvoborca“ Pavla Paje Gregorića, koja da je „za vrijeme prisilnog boravka u logoru Stara Gradišta živjela u priležništvu s tamo zatočenim ustaškim dužnosnikom Vladom Singerom“ (navodi iz predgovora M. Keve).

            Kako bilo da bilo, prostora za istraživanje ima mnogo, a trebalo bi imati i puno opreza prilikom donošenja sudova. Naime, u tekstu Milišine knjige uopće nisu obje tvrdnje, iznesene u gornjim navodima u vezi s Marinom Gregorić, podudarne. Ovu našu tvrdnju potkrepljuje tek nedavno objavljeno logoraško sjećanje Grge Gamulina koji je u isto vrijeme bio zatočen u St. Gradiški. U napisu pod naslovom Zagonetka gospodina Iksa (Književna Rijeka, 2010, 1, str. 3-9) Gamulin prilično opširno, s dosta podrobnosti, opisuje svoje prijeratne odnose s Vladom Singerom, frankovačkim studentskim vođom na zagrebačkom Sveučilištu, inače Židovom, te njihov susret i povremena druženja u logoru. Iz tih kontakata saznavao je o prilikama u kojima je živjela u logoru Marina Gregorić „odvojena od ostalih žena, u tzv. Bolnici“, a konspirativne veze koje su bile uspostavljene omogućile su mu kasnije i neposredne kontakte s Marinom. Inače, tu Bolnicu Miliša je opisao u poglavlju „Hotel Gagro“, kako su Bolnicu nazvali sami logoraši: „Naziv 'Hotel Gagro' dali su sami zatočenici po zapovjedniku tog najstrašnijeg odjeljenja ukupnog pakla Jasenovca-Stare Gradiške, po vodniku Nikoli Gagri – Hercegovcu“ (Miliša, str. 197).

            A kako se uredovalo u tom „Hotelu Gagro“, napisat će Miliša: „Uvijek puni, često su bili prepuni, da su zatočenici ležali jedan na drugome… Tu se tuklo, mlatilo, rezalo, paralo, ubijalo, klalo, i po živim još ljudima skakalo ko po vrećama“. A o Marini Gregorić, najprije piše ovako: „Za dolaska Viktora Tomića i Đuke Šilovića iz Zagreba u pakao Staru Gradišku 5. jula 1942. godine, istu noć 6. jula, pozvana je bila na preslušavanje u samicu br. 7 'Hotela Gagro' zatočenica Marina Gregorić. Kad se batinama i mučenjem ni najmanje nije uspjelo pri tom teškom preslušavanju, da se od nje bilo što otkrije i sazna, određeno je, da se dalje, pred njenim očima, najprije zakolje Jakovljević, zatim Kovačević, a ako ne bi ni to dovelo do cilju, da se zakolje i Andrija Hebrang“. Odustalo se od ovoga monstruoznoga plana da bi se pristupilo mučenju i ubojstvu Karla Kovačevića.

            U vezi s Marinom Gregorić, nešto dalje Miliša piše: „Svjedok svih tih strahota 'Hotela Gagro', jedan od rijetkih, kojima je uspjelo da bude pušten na slobodu, zatočenik je i Radovanović iz Zagreba, i sam preslušavan u samici br. 7 odmah iza ubistva Karla Kovačevića, kada je tu spazio na krevetu ležeću, blijedu i izmrcvarenu zatočenicu Marinu Gregorić, ženu dra Pavla Gregorića“.

            O kakvom priležništvu s Vladom Singerom se može uopće spekulirati!? Pogotovo kad Gamulin ovako piše: „Ne znam kako je došlo do dodira među njima, vjerojatno je on ponekad i išao tamo, ali znam da se dobro i vješto čuvao, tako da se njihov kontakt odvijao vizualno, i preko pisama, koje je nosio (to sam tek kasnije doznao) jedan mladi zatočenik, Musliman (Meho?), koji je nosio hranu zatočenicima u Bolnicu. Tamo su ustaše držale neke za njih izuzetno važne logoraše. Postepeno sam počeo otkrivati utjecaj Marine na Vladu Singera, u pitanju političkih prilika u svijetu, a i obzirom na logorske okolnosti. Znam da su imali šifre u dopisivanju, te da je po njenoj sugestiji baš meni počeo davati podatke: o veličini garnizona, broju stražara na pojedinim izvidnicama, o skladištu oružja, što sam sve prenosio našoj logorskoj organizaciji… Znam da je predlagala bakteriološki rat, a čini se, i njemu je o tome govorila… U ideološkom i moralnom procjepu u kojem se našao nije za nj više bilo nikakva izlaza… Neko svoje pristajanje uz ljevicu ili komuniste nije izričito očitovao, ali njegove su neke izjave upućivale da je via facti o tome sve više razmišljao, a Marina mi je kasnije to energično tvrdila“.

            Vlado Singer je pogubljen neposredno poslije kapitulacije Italije: Miliša piše: „Zaklali su ga članovi ustaške 'Crne ruke', neki među njima u civilnim odijelima, stigli čak iz pakla Jasenovca da to izvedu“ (str. 267). Gamulin, pak, piše sljedeće: „Ubojstvo su izvršili ustaše koje je Luburić poslao iz Jasenovca. Oni su prespavali u Zapovjedništvu, noću su provalili u njegovu sobu i izboli ga noževima. Netko mi je rekao da se borio…“. Marina Gregorić umorena je u ožujku 1944. (Miliša, str. 199). Gamulin svjedoči: „Pričalo se da je to učinio Ante Vrban“.

            Kako to da su ovakvi događaji ostali neistraženi, a knjige koje o njima govore zabranjivane? Odgovore ćemo teško pronaći, ali u jednoj konstataciji Grge Gamulina možda se krije nukleus stvarne istine: „cijela [je] logorska epizoda u našem poratnom životu, začudo, postala nevažna“.

            Mnoge od pojedinosti koje je javni tužilac za grad Zagreb stavljao na teret Đ. Miliši, ishodivši zabranu i uništenje njegove knjige, knjiga Milka Riffera (1908-1972) Grad mrtvih Jasenovac 1943 (Nakladni zavod Hrvatske, 1946) samo je potvrdila. Istina, knjiga nije zabranjena, donekle je skraćena i popravljan rukopis, na traženje Grge Gamulina, ali je, s druge strane, po izlasku bila više-manje prešućena. Možda se, opet, odgovor na nedoumicu zašto se tako dogodilo može početi tražiti iz već navedenog Gamulinovog stajališta. U ovom ponovljenom izdanju Naklade Pavičić, pored cjelovitoga teksta s dodatkom ispuštenog poglavlja Ćelo i registra logoraša koji je sačinio sam autor, svakako je dragocjen ilustrativni materijal kojega sačinjavaju obiteljske fotografije, poštanske potvrde o poslanim paketima Rifferu u Jasenovac te nadasve zanimljive i rječite službene dopisne karte pomoću kojih je jedino bilo moguće legalno komunicirati sa zatočenicima. Na onima koje je slao logoraš pisalo je „Pisanje je nagrada za dobar rad i vladanje, i daje pravo na primanje paketa“, a na onim dopisnicama koje mu je pošiljala obitelj stoji: „Saobćenja na hrvatskom jeziku, obiteljske naravi do 20 rieči. Prilikom odašiljanja na svaku dopisnicu priliepiti pošt. marku od 1,50 Kune“. Dakako, na svakoj dopisnici bio bi udaren pečat „Službeno pregledano“. I ovakve sitnice otkrivaju štošta iz logoraškoga života.

            Knjiga Ante Cilige (1898-1992) iz ove trilogije Jasenovac: ljudi pred licem smrti šesto je poglavlje Ciligine opsežne memoarske knjige Sam kroz Europu u ratu (1939-1945), objavljene prvotno u Rimu 1978. Ovako izuzeto i tiskano u zasebnoj knjizi, a u okviru narečenoga projekta, dobija sasvim drugačije značenje i obilježje. Ciliga, književnik, novinar, profesionalni revolucionar, iskusni komunistički konspirator i logoraš iz sovjetskih logora (1929-1936), krajem 1941. biva uhapšen u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942. Nakon puštanja iz logora imenovan je urednikom u časopisu Spremnost, potom odlazi u Berlin, a u proljeće 1945. prelazi u Švicarsku.

            Ciliga svoje utiske o Jasenovcu iznosi u dvostrukom obliku. Prvenstveno se osvrće na karakter, svrhu i način rada njemačkih koncentracijskih logora, uspoređujući ih sa sovjetskima, te ocjenjujući logor Jasenovac u tom kontekstu: „Jasenovački logor bio je originalna 'balkanska' tvorevina; tvorevina Ante Pavelića… Kao logori Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, tako je i ovaj logor Pavelićeve NDH imao dvostruku funkciju: proizvađačku, pomoću prisilnog rada i istrijebilačku tih istih zatočenika. Na beskrajnim ledenim poljanama sjeverne Rusije i Sibirije, u deset tisuća kilometara dugom području, tu se priroda sama brine da drvosječe nedostižnih prašuma i kopači zlata, platine, ugljena, petroleja i mnogih drugih bogatstava (…) sami umiru, obilno i u mukama, bez posebnih ubilačkih sredstava i mjera. Sovjetskoj administraciji, kao pravilo, dovoljno je brinuti se za proizvodnju, za osiguranje radne snage… Blaža klima Njemačke i Hrvatske trebala je [za] istrijebilačku funkciju, djelatniju pomoć sa strane vlasti. Istina, nepovoljno zavlačenje rata prisililo je Hitlera da čini koncesije krutim, materijalnim potrebama, na štetu čistog ideala istrebljenja. Samo jedan logor nije poznavao tih koncesija, odnosno poznavao ih je posve neznatno; samo jedan logor bio je posvećen stalnom i na široko organiziranom uništenju ljudi: Auschwitz! Jasenovac je sličio Auschwitzu. I u Jasenovcu glavno je bilo, ne prisilni rad, već istrebljenje…“ (str. 35-36).

            Druga vrsta Ciliginih utisaka odnosi se na ustaške postupke prema logorašima u vremenu u kojem je on u logoru boravio, na mučenja i likvidacije. Iako je isprva i sam učestvovao u teškim radovima, hraneći se logorskim splačinama te u dva navrata izbjegao odvođenje na likvidiranje, zahvaljujući svojem iskustvu i sposobnosti prilagođavanja trenutnim prilikama i preciznom procjenjivanju ljudi, kako ustaških čuvara i zapovjednika, tako i zatočenika i zatočeničke uprave, uspio je izvojštiti povoljniji položaj, s boljom hranom i posebnim stanovanjem, tako da je mogao i pisati. Posebno je značajno njegovo svjedočanstvo o zatočeničkoj upravi: „U Jasenovačkom logoru komunisti nisu imali zatočeničku upravu u svojim rukama, nisu bili 'unutarnja vlast', niti 'vodeća grupa' logora. To je bila prva originalnost Pavelić-Luburićeva sistema u usporedbi s Hitler-Himmlerovim logorima. U Jasenovcu logorsku 'upravu' držali su židovi, oni su bili 'unutarnja vlast' u logoru. Pri službenom antisemitizmu Pavelićevog režima to izgleda nevjerojatnim i mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no takva je bila stvarnost. Ta činjenica već sama po sebi govori da Pavelić u svom držanju prema židovima nije bio vođen rasnom mistikom, mističnim antisemitizmom kao Hitler, nego običnim političkim računom… Neprijateljem br. 1 smatrali su Pavelić i ustaše Srbe. Protusrpstvo je bila njihova mistika, jedino načelo kojemu je Pavelić ostao stalno vjeran. Praviti razliku između velikosrpskih, protuhrvatskih, imperijalista i srpskih demokratskih elemenata, lojalnih prema Hrvatima – to je bilo za Pavelića neshvatljivo i nedostupno.“ (str. 42-43).

            Dok su Miliša i Riffer u ognjici neposrednih doživljaja, više čuvstveno negoli racionalno, bez distance i iskustva stečenoga po raznim robijaškim „univerzitetima“ pisali svoja svjedočanstva, Ciliga je ne samo svjedok nego i analitičar koji je svojim zapisima dao viši i trajniji značaj te time i kvalitetniji prinos hrvatskoj logoraškoj književnosti.

 

23. IV. 2012.                                                                      

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg