proza

Katarina Kušec: Stoljeće žena

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Katarina Kušec (1995., Bjelovar) magistrirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kako je odrastala u ruralnoj sredini često je bila suočena s patrijarhatom na kojeg je postala alergična. Stoga je borba za ženska prava i žene postala njezina opsesija. Konkretnih književnih radova nema, uglavnom ono što razmišlja nastoji pretočiti na papir. Posebice kada su to ideje koje ona smatra revolucionarnima i za koje misli da će jednoga dana nekome i pomoći. No, nije istaknuta u aktivizmu, a ni u novinarstvu se ne bavi takvim temama. Kada je riječ o novinarstvu, tu se pokušava afirmirati u onom sportskom u kojemu i radi. Dio je sportske redakcije jednih dnevnih novina u Hrvatskoj.



 

Stoljeće žena

 

Sjela sam na njega kao kauboj na konja, na onaj pivski trbuh, na prljavu polu-poderanu majicu i udarala ga šakama po glavi. Bez stajanja. Bez kajanja. Krv mu je tekla niz lice i kapljice su padale po mokrom podu natopljenom kišom. Nisam se mogla zaustaviti. Bio je to moj trenutak, trenutak ludila u kojem sam osjetila da sam baš ja upravitelj svemira i da osvećujem sve one na koje je i same nekada bila podignuta ruka. Ma bit će da me je zaposjeo neki demon. To sam imala u glavi, ali nisam ga se mogla riješiti.

Zaudarao je na alkohol i znoj i to me je tjeralo da udaram još jače. Više se nije ni branio, nije ni mogao kada je beživotno ležao ispod mene. A onda... onda se čuo jecaj žene koja je sjedila pored mene dok sam mlatila đubre koje je ležalo na podu. Prestala sam... nisam ga više ni vidjela od silnih suza koje su mi tekle niz lice. Nos mi je bio pun šmrkalja, stezalo me nešto u grlu, a ruke su mi bile raspucane i krvave. Ubila sam ga. To sam pomislila, to je bila i istina. Ubila sam tada i sebe. Ali nije me opleo osjećaj krivnje ili gađenja kao što bi i trebalo biti ako ubiješ drugo živo biće.

Njegovoj ženi također nije bilo krivo. Izdahnula je kao da osjeća olakšanje i zato mi je bilo drago što smo tako mirno sjedile pored tog beživotnog tijela.

Bio je to naš trenutak, bio je to trenutak kada je žena pobijedila.

Barem sam tako mislila...

Onda smo se obje smirile, naslonile na željeznu ogradu i gledale malo u nebo, a malo u prozore na zgradama Mamutice. Pravile smo se kao da se ništa nije dogodilo i kao da se poznajemo cijeli život.

Iskreno nisam imala pojma ni tko je ta žena, ni tko je taj muškarac. Nije me bilo ni briga jer bio je odličan osjećaj izbaciti svu energiju iz sebe u tu njegovu antipatičnu facu.

Taj bijes koji se gomilao u meni godinama sada je bačen na njega, na jednog pijanog čovjek. Ja taj teret nepravde svijeta, koji sam trebala ispraviti, više neću nositi, sada je na njemu. A i po prvi puta u životu imala sam muda napraviti tako nešto.

U tom sam trenutku nakratko zatvorila oči i odmorila. Sve mi je tada prošlo kroz glavu. Ipak sam ubila čovjeka, ali polako sam se počela osjećati kao i da ja umirem, kao da me kazna već sustiže. Dvojila sam da zovem hitnu ili ne, da mu provjerim puls ili ne, da ga smo gledam kako umire ili kako je već mrtav ili pak ipak nešto napravim, da se pomaknem... Njegova žena isto je bila mirna. Nije ju bilo briga i nije ništa govorila samo mi se u jednom trenutku bacila u zagrljaj i počela plakati i vikati – Hvala.

-Hvala što sam ubila čovjeka? Jesi ti luda?

- Hvala što si me spasila - odvratila je.

Konačno sam bila superheroj koji je do tada djelovao samo riječima.

.....

Te sam se večeri vračala s večernje smjene u kafiću u Sloboštini. Mamuticom sam išla pješice kući, bila je to prečica iako je meni ledila krv u žilama. Uvijek nakon 23 sata nije bilo gotovo nikoga. Tko bi rekao da na tako malenom prostoru žive tisuće ljudi, a tako je mrtvo. E, a te je noći još i padala kiša, nekoliko dilera na parkiralištu iza sjedio je u svojim automobilima i naplaćivalo travu. Tako je bilo svaku večer. Uvijek sam, prolazeći tamo, zamišljala tko mi sve može skočiti iz grmlja i ubosti me nožem, ali svejedno sam uvijek išla sama i uvijek sam išla pješice iako imam auto. Nije to bez vraga, morala sam čuvati sav novac da bih si platila fakultet, stan, režije, sve. A i to pravo nije bilo lagano završiti iako sam bila zadnja godina. Ali dobro znam zašto sam ga upisala i opet bih da mogu birati.

Jedina misija mi je bila spasiti žene od zlostavljača, od nepravde koju gledam cijeli život i koju ne razumijem nikako. Pa zar im nitko nije rekao da imaju izbora? Da ne moraju trpjeti udarce i vrijeđanja? Koliko god da sam se borila za prava žena, toliko sam bila ljuta i bijesna što su se uspjele dovesti u situaciju da netko dugi gospodari njihovim životima. Gadila mi se ta njihova indiferentnost, strah, to što su trpjele. Gadio mi se ženski rod koji se doveo (nas je doveo) u situaciju da se pokorava nekom muškarcu, gadio mi se što se u jednom djeliću povijesti nisu postavile kako treba i što su se morale boriti za neka prava koja su ionako imale. Pa koliko je glup taj paradoks? Ili sam glupa ja što tako razmišljam? Ne znam!

....

A onda sam se popela stepenicama kod Mamutice, standardno prošla pored jednog frizerskog salona i dućana i čula plakanje i vrisak. Ogledala sam se, nisam vidjela nikoga. Pogledala sam na prozore zgrada, svjetla su bila upaljena na nekolicini njih, a nitko nije izašao na prozor ni provjeriti što se događa. U kakvom to jebeno poremećenom svijetu živimo?, pomislila sam. Ima li kraja toj ljudskoj gluposti, bezobrazluku i mržnji? Ima li??? Možda je to govorio moral iz mene, a možda strah što ću baš zato ja morati nešto napraviti kada već nitko drugi nije.

Jebeni ljudi!

Znala sam da je kocka pala na mene i bez razmišljanja sam potrčala. Vidjela sam debljeg muškarca kako drži za kosu neku ženu. Opalio joj je šamar, dva, pljuvao je.

Jebem ti mater bezobraznu, promrmljala sam si u bradu i krenula prema njemu.

- Kurvo jedna, izdajnička- vikao joj je.

- Ubit ću te. Nećeš otić' jer si glupa. Jebem ti mater.

Ona je samo plakala i molila da prestane.

Vukao joj je kosu i udarao je nogom. Bio je poprilično pijan pa nije bio spretan, ali bio je jak.

Stala sam na trenutak i nisam vjerovala svojim očima.

Bacio ju je na tlo, primio za crnu gustu, čupavu kosu i udarao nogom u trbuh, a potom je krenuo vući po betonu. Bila mu je kao trofej. Istu takvu scenu gledala sam u filmu Troja kada Ahilej ubije Hektora pa ga vuče kolima ispred vrata amo – tamo kako bi njegova obitelj mogla gledati beživotno tijelo natopljeno krvlju kako na sebe skuplja prašinu...

Nisam razmišljala ni sekunde, skočila sam mu na leđa.

Okrenuo se, odbacio me i udario šakom u oko. Zacrnilo mi se. Zato sam i ostala ležati da dođem sebi, a on se vratio na onu ženu koja je puzajući pokušala odgmizati u grmlje. Nije je više dizao, ni primao za kosu, samo ju je ritao, a ja sam to gledala. Nije bilo druge, ustala sam i udarila ga nogom iza koljena. Kleknuo je. Već je bio na podu, tako da sam ja njega počela ritati u rebra, a potom sam sjela na njega i nastavila ga mlatiti šakama kao da nema sutra.

Sjetila sam se u tom trenutku kako je moj susjed tukao susjedu, kako ju je vukao za kosu, kako je baka cijeli život bila služavka djedu koji je nije cijenio ni mrvice, letjela je oko njega kao da je plaćena robinja, a on kakav sultan. Uvijek mi se gadio taj prizor, prezirala sam je zbog toga. Zbog toga što je mislila da je primjer meni i da ću ja jedan dan pristati biti robinja jer je to normalno jer je to njezino normalno. E, pa prevarila se. Tim je svojim ponašanjem od mene napravila monstruma koji može sam razmišljati svojom glavom... Sve sam ih tada zamišljala u licu ovog odvratnog, pijanog jadnika.

Do tada nisam nikada niša napravila, a sada sam bila puštena s lanca.

Jecaj žene do mene me ipak zaustavio. Gledala sam ga još koju sekundu i sjela pored nje, kao da sam završila s mečom za šampionsku titulu. Samo nije bilo ni publike, ni pojasa. Ostale su mi krvave ruke, bijes i beživotno tijelo đubreta.

- To mi je muž. Zajedeno smo osam godina i imamo dvoje djece – prekinula mi je tok misli, ali i tišinu koja je vladala.

- Vratio se ranije iz birtije i taman ušao u stan kada sam s koferom i djecom planirala pobjeć'. Ali ovaj put nije bio dovoljno pijan da ga oborim – briznula je u plač.

- Odvuko' me van, reko' je da će mi pokazat' gdje mi je mjesto tako da svi susjedi vide. Govorio je da će me ubit', vuć' po platou dok će se iza mene prostirat' crvena linija krvi. Pristala sam. Pristala sam na sve samo da se maknemo iz stana i da djeca to ne vide. Da ne gledaju još jednom kak' me mlati.

- Trpjeli ste to sve ove godine?

- Bojala sam se. Uvijek je prijetio, tukao, govorio da ako odem da će naudit' djeci. Da si samo nađem grobno mjesto.

- A prijava, policija? Išta?

- Nisam imala hrabrosti. Ponekad bi vrištala, ali nitko me nije čuo, nitko nije želio čut'. Zato sam sada i pristala da me prebije vani, neka svi vide. Nek' netko podigne jebenu slušalicu kada već ja nisam mogla. Zato sam i uspela dorčat' do Mamutice. Gledala sam je iz stana svoje zgrade svaki dan i razmišljala kako tamo ima puno ljudi, kako će netko nešto morat' čut' pa onda i napravit'.

Sada sam i ja briznula u plač. 

Govorila sam joj da se ne brine, da i ona i djeca mogu ostati kod mene dok ne uspiju napraviti nešto od života.

No, nisam razmišljala o tome kako ću ih pustiti u svoj život koji nije nimalo sređen, u život koji za sobom vuče rep ubojstva. U tom sam trenutku bila heroj, ali i kompletni propalica. Ni č od čovjeka. Najgore od svega je što sam osjećala olakšanje. Uništila sam svoj život da bi ta žena imala bolji. Počela mi se gaditi i ona jer me natjerala na to, jer sam ja nju stavila ispred sebe. Ona je ta koja je sebična. Ona je ta koja je to mogla napraviti i sama. Nije trebala čekati nekog drugog. Pa koji je kurac mislila i čekala, njezin život ionako je već bio uništen.

Te su me misli paralizirale. Nisam se mogla pomaknuti, a kiša mi je počela lagano šprkati po licu. Pala mi je točno ispod oka, ali nisam ustajala, sjedila sam i dalje u onoj lokvici krvi sva natečena i šmrkava. I krenula je ona standardna procedura životne mudrosti i preispitivanja. Što ja znam o životu? Pa imam 27 godina, sama sam, zatrpana ili knjigama ili čašama. 'Ko sam ja da se miješam u tuđe probleme i živote. Mogla sam žmiriti kao i svi. Mogla sam staviti slušalice u uši, praviti se da ne čujem, proći, otuširati se i leći u krevet, spavati kao beba. A sada imam krv na rukama i rupe u duši. Odvratna sam jednako koliko i on.

Žena se pomaknula, htjela je ustati i otići. Nije mogla. Izvrnuti gležanj ponovno ju je posjednuo. Zamotala sam ga šalom i uzela mobitel da nazovem hitnu. Parada je gotova, nema smisla da sjedim na pozornici i čekam aplauz kada nema publike.

Ipak. Stala sam. Pa kraj mene leži mrtav čovjek, došlo mi je iz dupeta u glavu. Ustala sam i krenula raditi krugove, nervozno sam se šepurila po platou. Naprezala se da mi dođe neka sjajna ideja, ali nije je bilo. Nema. Gotovo. Suša.

Okrenula sam se i pogledala ih oboje.

Razmišljala sam da ga odvučem u prvi grm ili da ga samo ostavim. Ali opet, ubojstvo. Tu su otisci, tu je moja grižnja savjesti koja će kad tad pokucati na vrata. Jebem ti život, jebem ti ovakav život.  

Primila sam ga za vrhove majice iznad ramena i jedva ga odvukla bliže ogradi da bude manje uočljiv ako će netko prolaziti. Sa šepavom ženom sam tada krenula u njezin stan. Djeca su je čekala. Dovukle smo se do vrata. Ona ih je krenula grliti i do kraja spakirati stvari. Bio joj je to trenutak sad ili nikad.

Iako joj je muž mrtav, znala je da ne postoji to što bi je zadržalo u toj sobi u kojoj je bila robinja i vreća za boks.

Gledala sam je koju minutu kako otvara kofer i stavlja robicu u njega. Okrenula sam se, zatvorila vrata za sobom i otišla. Snaći će se ona, pomislila sam.

...

Vratila sam se do mrtvaca i dalje je ležao tamo i dalje nije bilo nikoga. Prošlo je možda pola sata otkako sam mu gotovo samljela facu. Gledala sam ga. Samo sam ga gledala i razmišljala kako ću se sada vratiti doma roditeljima i pogledati ih u oči i reći da idem na robiju. Kako ću im reći da su me poslali u Zagreb na studij, a ja sam sjebala život u tri minute.

Da, bila je samoobrana, ali ja nisam stajala. Zašto nisam stala s udaranjem? Da sam imala sprave za mučenje i dalje bih ga maltretirala, da nije bilo te žene i dalje bih sjedila na njemu i udarala ga. Pomislila sam u tom trenutku da je najbolje da sada ubijem i sebe. No, odustala sam. Toliko hrabra nisam.

Od muke sam počela povraćati. Sada konačno shvaćam kako je bilo Raskoljnikovu u romanu Zločin i kazna. On je bar uspio sakriti oružje, onu sjekiru, ja svoje šake ne mogu, niti želim. Bile su dio mene, kao što je i taj čin ubojstva sada dio mene.

....

Ponekad kada nam se nešto ružno u životu dogodi, kada sam bila mala, uvjerila bih samu sebe da je to samo san. Toliko jako da ni sama više nisam znala je li stvarno san ili ipak stvarna stvarnost. Osjećala sam da ću se probuditi svaki tren. Da se ne moram brinuti više. To je taj balončić koji će sada puknuti, a ja se probuditi sva u znoju. Možda sam zapravo još uvijek to dijete koje leži u svom krevetu, sada je dva ujutro, mrk je, spavam i sanjam sebe s 27 godina i sve ovo. Napipala sam tada šljivu ispod svog oka. Zaboljelo me. Sad je gotovo, znala sam da nije san. Barem ne više. Nisam se više mogla zavaravati. Bez razmišljanja sam uzela mobitel i pritisnula 194. Valjda sam bila veći čovjek od njega, od sebe same. Ne znam.

- Hina pomoć, izvolite – rekao je glas s druge strane.

- Mislim da sam ubila čovjeka, na Mamutici sam.

To je sve što sam uspjela izustiti i u tom je trenutku Đubre pored mene pomaknulo ruku.  

Još mi je samo nedostajala zombi apokalipsa, ali ako me ubije, neka. I ja sam njega. Valjda sam zaslužila.

Pomaknuo je i glavu i zagrcnuo se. Shvatila sam da ipak nije mrtav. Dvojila sam u glavi da mu pomognem ili ne.

Ali sada se u meni, uz sav bijes, probudio i čovjek.

Približila sam svoje uho njegovim ustima, disao je, prebacila sam ga na desni bok i otvorila mu dišne puteve. Micao se i uzdisao.

A meni više nije bilo hladno jer u istoj sam noći jednog čovjeka ubila, a dva života spasila. Njegova žena stala je tada pored mene. Vratila se. Rekla je da me neće ostaviti kao što nisam ni ja nju. E, u tom je trenutku život imao smisao. Pravi smisao. U tom trenutku sam shvatila da mi nije žao što završavam to pravo, što zbog toga rintam po birtijama i vraćam se po mračnim parkovima doma. Od sada ću uvijek tako. Jer tu sam noć nekome promijenila život, a ponajviše samoj sebi.

Došla je i hitna. Objasnila sam im situaciju. Njega su na licu mjesta pregledali, vitalni organi su bili u redu kao i on. Nije se onesvijestio od mojih udaraca, koji očito nisu bili toliko jaki koliko prodorni, već od alkohola.

Stavili su ga u kola, a žena je krenula prema njima. Htjela se popeti unutra. Trgala je i vrata i vukla onaj krevet, samo da se uspne.

Ma ovo je sad već jebanje u mozak. Mislila sam da je luda i da sam očito sve ovo radila uzalud jer takve žene, koje osam godina trpe nasilje, očito ne mogu bez njega. Dežurni joj je pomogao da se popne. Stala je kraj pijanca i hračnula se na njega. Okrenula se i sišla. Kratko, jednostavno, demonstrativno!

Svima su nam premotali rane, zakrpali nas i pozvali policiju da nas odveze na ispitivanje. I nju i mene i njezinu djecu. Djecu koja su se nedužno igrala s plišanim igračkama dok je mama primala batine, djeca koja su svaki dan samo gledala mržnju. Nisu to birala. To je za njih možda odabrala njihova majka, njihovi susjedi koji su šutjeli, ljudi koji su se pravili da su masnice ispod oka i krikovi u stanu do, normalna stvar. E, pa iznenađenje. Nisu.

Ali shvatila sam što jest normalno u cijeloj priči – strah.

I mene i nju bilo je strah. A to samo znači da volite sami sebe, da volite svoj život jer imate zbog čega i koga živjeti. Strah je taj otkriva što smo do sada napravili, zato se i bojimo za život, za sve što imamo i da to ne izgubimo. Onaj tko se ne boji, nema za što živjeti jer nema što izgubiti. Ta je žena imala. Još uvijek ima. Jer djeca su se u jednom kutu igrala s policajkom. Nije im bilo bitno što su pod rotirkama u pola 12 navečer prebačeni u postaju. Smijala su se i dalje, a kad ih je žena vidjela i ona je razvukla usne.

Nisam joj znala ime, palo mi je to napamet. Ali, možda nije ni bitno. Jedna je od tisuća onih žena koje su takvo nešto proživjele, jedna je od tisuća onih koje će takvo nešto proživjeti. Ali isto tako, jedna je od onih koje su naučile lekciju. Nadam se.

 

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg