proza

Matej Petrić: Rekvijem za češalj

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Matej Petrić (1989., Brežice, Slovenija) diplomirao je filozofiju i teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 2016. godine upisao je poslijediplomski studij Klasične i patrističke filologije (grčki i latinski jezik i antička i ranokršćanska književnost) na Patrističkom institutu Lateranskog sveučilišta u Rimu. Magistrirao je 2018. godine i trenutno radi na doktorskoj disertaciji. Prevodi s latinskog, grčkog, talijanskog, engleskog i francuskog jezika. Napisao je jedan neobjavljeni roman i nekoliko neobjavljenih kratkih priča.



 

REKVIJEM ZA ČEŠALJ

 

 

            Introitus: majka češlja sebe. Spokojno joj nikada nije tako dobro i izazovno pristajalo: uzlazeći na svibanjski odar, govor i pokreti njena tijela, čak i poslije zahvata estetike beživotnoga, postaše odjednom zavodljiviji, odvažniji, buntovniji, anarhično se rugajući našem neprirodno uređenom dosegu shvaćanja da se sada zauvijek opraštamo od nje. Majka, sada truplo, nikada nije djelovala življe, prkosno odbijajući da joj bilokakva onostrana sila ili nečija mitologija smrti nametne vječni pokoj. Obli i rumenkasti obrazi za života joj bjehu prazni – sada blijedi i propali postaju slatko vrckavi; duga, bujna smeđa kosa nekoć bješe tugaljivo obješena preko ramena – sada je s nekoliko preostalih vlasi krastava i krvavo prugasta ćȅla udarila temelje svijetloj vedrini čijem bi kanonu čak i Sunce moralo podleći; meka, koraljna usta nekoć bjehu uvučena i šutljiva – sada potamnjelom gazom začepljena i platnenom trakom svezana otvoreno izvikuju pitanja o smislu njene smrti svakome tko se tada našao u grobnoj kapelici za posljednji ispraćaj: Zašto umrijeti?

Kyrie eleison: majka češlja kćer. Znam da me se učilo da ne smijem previše prigovarati, ali morala sam pripomenuti ocu da nije baš uputno da s njime, sa mnom i majčinom ostalom rodbinom u prvom redu sjede i njegova druga žena i njihov dvogodišnji sin. Otac je samo pogano srknuo po zraku razlivene jecaje svojim preširokim nosnicama u koje bi se lako mogla sakriti svračja jaja i počeo ritmički tepati sinu kiri – kiri – kiri, bezočno njime zakovitlavši pred svima, polažući ga na svoja koljena već hrđava od himbenog kajanja kojim je nagrizao svaku sumnju i osudu da mu nije dovoljno žao što je majka umrla. Bolno sam i glasno ustala, vidno sablažnjena tom očevom gugutavom hulom i, praćena uzdasima crnih silueta oko svoga lelujavog tijela, u ishitrenoj sam levitaciji nad nepomućenom zapanjenošću okupljenih sjela u zadnju crkvenu klupu, tik do one drvene ćelije gdje se čuvala najgora sprava za mučenje – prisilna reminiscencija vlastitoga zla.           

Graduale: kći češlja majku. Šaptava govorkanja započela su pirjati oprezno i peckavo kao poljupci slatkastog luka po suhim očima, na tinjajućoj vatri pozornih pogleda. Otac je, doduše, možda uspio ostati čvrsto usidren u kanalu samodostatnosti dok mu se sin bojažljivo sklupčao poput slijepog putnika na vaporu njegova naručja, no maćeha je bila ta uznemirena vidljiva para, dimni znak nelagode, zatežući svoj dugi konjski vrat za tragovima mog pobunjeničkog odlaska prema stražnjem dijelu. Pomamno trepćući teškim vapnenim kapcima, činilo mi se da je srela moje poluotvorene oči koje slavodobitno zapaze njen bijes, nezgrapno omotan patvorenom sućuti i želatinastim nastojanjem da me utješi. Nimalo bezazleno prekrižila sam tanahne noge i zabacila talasastu glavu, razbacujući joj se svojim tek propupalim djevojaštvom, slobodnim i svetim, čineći tako njenu mladost dotrajalu, uvjetovanu i prljavu. Ona ustane i prođe sredinom kapelice, paradno i teatralno uzdignute glave kao vlasnik psa nakon što pokupi izmet svog ljubimca, okrzne se o moju klupu i, već gotovo izjurivši van, vrati se časak spoznavši da pri izlasku okupljenima nije podastrla onaj nemali dokaz da je u duši dobra i sveta, pa stoga kapljično blagoslovi svoje čelo, prsa i ramena pandanom božice Lete.      

Tractus: kći češlja sebe. Razmotrila sam tu vodicu rijeke Podzemlja što se burkala u crkvenim nimfejima, razlučila njeno vlaženje po čelima ulazećih i izlazećih, potražila put njenog nestajanja u porama, pod kožom, iza lubanje, dok prska po rasadištima sjećanja i tako isušuje gredice pamćenja. Doista, zašto bi se itko njome škropio, ako to ne bi bila Leta, voda kojom duše po smrti zaboravljaju svoju prošlost, svoje prijašnje zlo? Svi žele zaboraviti svoja zla, da bez opterećenja i prozivanja mogu neometano započeti nova. Po toj se spoznaji nagnuh nad vodu, na trenutak nisam dala nikome blizu. Ona mi zabljesne neodoljivom i nostalgičnom luminiscencijom što podsjeća na spaljeno truljenje rubnih dijelova dotrajalih fotografija, i tada oduševljeno mahnuh majčinom truplu pred oltarom. Znala sam što mi je činiti. Odgovorit ću joj smislom, dat ću joj razlog zašto umrijeti.         

            Sequentia: majka češlja majku. Prošavši si po glavi prstima mokrima od Lete, natopila sam snoplje svoje kose od korijena do vrhova, tim posmrtnim vrelom poplavila život, namočila grijehe, preprala izbore, ovlažila želje, utopila prošlost, likvidirala uspomene: otuđenje od same sebe kad sam postala nečija samo zato jer sam se rodila svijetu gdje svatko nešto posjeduje, čežnju da otkrijem i, prije nego bi mi majka opet začepila usta dojkom, izrečem svoja izvorna htijenja koja sam godinama poslije konačno uspavala na jastucima od perja supružničkih obećanja, početna paralizirajuća puzanja koja sam zamijenila kasnijim praznim nedjeljnim lutanjima po prenapučenim trgovinama i kafićima, dovoljno uglazbljenima vikom i tračevima da budu ugodna pozadina šutnji između mene i muža, sva ona stiskanja akni po sivoj nutrini koje bi prsnule sukrvicom ognojenog očekivanja da postanem netko i nešto, tiha i topla mjesečna natapanja krvlju, čime mi se kasnije moje dozrelo tijelo počelo rugati nametnutom prazninom što ne dajem novi život… Znala sam da mora biti nešto više od toga, nešto što mi je oduzeto jer sam, po ubrizganom majčinom mlijeku, oduvijek željela tuđe želje, voljela tuđe ljubavi, živjela tuđe živote; postoji nešto od drugih gurnuto u ugaone doživljaje srama i poniženja, zametnuto, zaboravljeno, ono što će mi sada voda iz rijeke zaborava opet povratiti. Sada je došlo vrijeme za moj, samo i jedino moj život! – po toj sam gorljivoj sekvenciji konačno došetala do njena otvorena lijesa, sva mokra od Letine vode, i više nisam imala svoju dugu, bujnu smeđu kosu. Samo nekoliko preostalih vlasi na krastavoj i krvavo prugastoj ćȅli. Leta je sve isprala. Za što živjeti – odgovorih tako na ono pitanje zašto umrijeti.

Offertorium: kći češlja kćer. Prošlo je neko vrijeme dok napokon nisam trepnula tijekom zurenja u samu sebe, mrtvu u lijesu. Tȁ to sam doista ja! Sve ovo vrijeme! Začula sam šuškanje i muklo meškoljenje iza sebe. Druga žena moga muža, koju sam si nazvala maćeha, vratila se s torbicom, zgrabila svog sina iz prve klupe i s njime se približila lijesu. Kao i ono pri izlasku iz kapelice, tako i sada dok se pokraj mene saginjala nad mojim beživotnim tijelom, zanemarivala je moje postojanje. Bila sam joj posve nevidljiva. Spoznala sam, uistinu, da sam mrtva; premda u smrti nema spoznaje, samo ravnodušno priopćenje podsvijesti da si se probudio na njenoj postelji. Spoznaje se jedino u zaboravu, jer tek pošto sam zahvatila Letinu vodu, shvatila sam da sam to ja što ležim na odru. S ove strane, u snu, izvještačeno sam zapakirana u baršun drvenog sanduka, ponuđena prividu da me konzumira, pred oltarom kao kakva pljesniva žrtva prinosnica po kojoj će se malo tko uspjeti spasiti. Živa jedino sebi, duša koja je ovamo došla po nešto svoje. Ali po što? Što sam to ostavila…? I tada ga zapazih.      

            Sanctus/Benedictus: majke češljaju kćeri. Na prsima moga leša, okrunjenog vijencima od zmijskoga mlijeka i krvavoga korijena, ležao je stari pozlaćeni češalj s mrljama crvenkaste hrđe na igličastim vrhovima. Moja najintimnija ostavština, viličasta predaja koju mi je povjerila majka, a njoj njena majka… I ja sam to trebala predati nekoj svojoj kćeri možda. Jer to je ono što majke čine kćerima – češljaju ih, i u tim kosačkim prolazima po tek propupalim  vlatima življenja stružu se čežnje, krate se snivanja, uklanja se duh, i tako prianjaju nečija neostvarenja, objesi se melankolija, uhvati se nedovršenost. Ja nisam imala koga češljati. I tako sam kao odrasla češljala sebe, umakala vrhove češlja u sokove zmijskoga mlijeka i krvavoga korijena, dok me konačno dovoljna doza njihovog toksičnog sangvinarina nije oćelavila, nagrizla mi tjeme, ušla u tijelo i ubila me. Ono što mi duši čini sveta Letina voda, to mi je tijelu učinio taj otrovom blagoslovljen majčin češalj.  

            Agnus Dei: kći češlja sina. Maćeha se osvrne oko sebe. Ona krišom otvori onu svoju torbicu i u nju stavi češalj s mojih prsa. Sažalna krađa. Ali kako da joj priopćim da bude oprezna s njime, jer to je otrovana baština. Njegovo daljnje djelovanje mora se zaustaviti. Počela sam grepsti, vikati, tući. Svi bijahu gluhi. Svi, osim njega – suprugovog sina. Nenadani mališan odjednom se našao u ravnini mojih napetih očiju i zagleda se u njih. Nisam se zbog toga morala saginjati, bio je dovoljno malen da se uspne do razine moga lica. Kao karamelizirani slatkiš u dječjim ustima, moja se duša smiri u njegovom zrenju. I kao što ta slatkoća gubi svoj oblik i boju u metamorfozama sline, ali ne i okus, tako je i moja kćerinska suština uspjela preostati u probavi sinovske samosvijesti. Usisao me svojom grabežljivom znatiželjom i potrebom da posjeduje sve što vidi. Odsada ću biti ženska priraslica njegovoj muškoj pojavi. Našla sam, stoga, mir…          

            Communio: svi se češljaju. …jer nema bojazni da će ga njegova majka počešljati tim otrovanim češljem. Majke ne češljaju sinove. Sinovima je to mrsko. Sinovi ionako uglavnom imaju kratku kosu, kćeri imaju dugu. Majke češljaju samo kćeri, u onim intimnim, šaptavim trenucima kad s njima dijele što bi trebalo očekivati od života. Stoga sam sada sigurna, u svom novom, tek cvatućem tijelu. Vidi, po Leti sam već posve zaboravila da sam ikada bila nečija kći, nečija supruga. Sin sam, i uskoro ću biti uvjerena da je to ono što sam oduvijek bila, to je moj prvi i pravi život.

            Dok ponovno nastajem u prostoru koji se temelji na riječi da je žena nastala od muškarca, i ja sam tako samo još jedna od onih koje su izabrale zaboraviti istinu da je zapravo Muškarac taj koji se rodio od Žene.   

    

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg