proza

Martina Divić: Pajdaši

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Martina Divić (1993.) magistrirala je pravo. Prvi put je s pisanjem izašla u javnost vođenjem bloga na Facebook stranici ''Nisan Doma'' koju je osnovala s dečkom kako bi zabilježili putovanje u Afriku gdje su proveli dva mjeseca. Pričama iz Afrike ušla je u finale za nagradu ''Najbolji putopis'' Hrvatskog festivala putnika u Šibeniku nakon čega je upisala radionicu Kratke priče Zorana Ferića u CeKaPe-u. Od tada aktivno piše kratke priče. U siječnju 2020. godine otišla je na novo putovanje u Srednju Ameriku, odakle je redovno objavljivala, opet kroz formu kratke priče, avanture koje je prolazila na putu. Za potrebe svojih putovanja naučila je francuski i španjolski jezik. Osjećaj za ljudska prava i suosjećanje prema diskriminiranim skupinama teme su kojima se želi baviti u svojim tekstovima. Želja joj je da znanje koje je stekla ukomponira u priče kako bi prevenirala povrede onih najslabijih, razvijajući svijest čitatelja o društvenim problemima. Nada se da bi tako zaštitila pravnu struku, ali i obogatila literalnu.



 

PAJDAŠI

 

Može, super, nađemo se onda tamo. Rekao mi da će me čekati na okretištu tramvaja, pa ćemo kod njega doma. Znala sam o kojem se okretištu radi, iako sam tek nedavno došla u Zagreb. Napisala sam mu ranije da se ne osjećam baš najbolje, da tjedan dana nisam izašla iz stana jer sam učila i da nisam zadovoljna kako sam napisala ispit. Nazvao me odmah nakon toga i rekao da će sve biti u redu, da se umirim, da mi treba malo opuštanja i da dođem kod njih doma. Nisam dugo jela kuhano i pao mi je na pamet ručak, ali nisam ništa pitala, samo sam mu rekla, može naravno, baš se veselim.

 

Odlučila sam oprati kosu jer je bila baš masna i gumica kao da je srasla u nju. Uzela sam škare i izrezala gumicu, a skupa s njom i koju vlas s glave. Nije me bilo briga, kosa mi je svakako pregusta. Obrijala sam pazuhe, ali nisam noge. Kad sam navukla hulahopke sve su dlake bile slijepljenje uz kožu. Sjetila sam se svoje učiteljice Zlate iz Osnovne koja je uvijek nosila suknje na prozirne hulahopke iako nikad nije brijala noge. Sjetila sam se isto kako nam je predavala tjelesni u suknji.

            Odlučila sam ipak ostati u hulahopkama, ali nisam odjenula suknju nego hlače. Izvukla sam neku staru košulju i navukla je preko bijele potkošulje, uvukla sam je u hulahopke, pa u hlače. Zamišljala sam zgnječene dlake kako pate. Naprskala sam se parfemom i već sam bila puno bolje, zapravo čim sam se oprala, a još više kad sam izašla takva van.

 

Bio je lijep dan i vidjelo se sunce, iako je nebo u Zagrebu stalno sivo otkad sam došla i nikad ne vidim cijelo sunce kao doma. Pomislila sam kako mi je žao što sam mu se javila jer se već osjećam puno bolje i mogla sam se družiti s nekim drugim sada, ali morala sam to obaviti: nepristojno je sada odgoditi.

            Šetala sam prema okretištu, vani je puhao neki čudan vjetar. Mrzila sam kad puše u Zagrebu. Zato sam i došla tu, da se maknem od bure iz Dalmacije.

            On je stajao na kraju, tamo gdje su oni stupići prema mostu, pušio je cigaretu i bio je naslonjen jednom nogom na stup. Mislim da je baš ta bila ona klimava noga koju je vukao za sobom. Nasmijao mi se iz daleka, bacio je cigaretu iza sebe, iza mosta, pa je povukao tu nogu sa stupića i krenuo prema meni. Nasmijala sam se i ja njemu, bilo mi je drago što ga vidim, njega i njegovu klimavu nogu.  Približio mi se, osjetila sam jaki muški parfem i miris pjene za brijanje. Kako si lijepa, svaki put sve ljepša, rekao mi je nakon što me poljubio u obraz, smrdio je još uvijek i na cigaretu koja je završila iza mosta. Nasmijala sam se sramežljivo kao dijete i rekla h..hvala. Potapšao me je po leđima, pa mi pokazao prema autu koji je bio parkiran sa strane. Dođi.

            Krenula sam za njim. Bila sam spora jer je imao tu sporu nogu, nisam željela da mu bude neugodno ako prebrzo hodam. Ušli smo unutra, bio je to skup auto, rekao mi je, ovo ti je jaguar. Nisam puno znala o autima, samo sam rekla super, baš dobro izgleda. Vozili smo se dugo jer on živi tamo negdje, na kraju grada. Pričao mi je neke priče s poukom, kako se jednom živi i kako trebam biti opuštenija. Objasnila sam mu da se trudim, al' mi je do faksa stvarno stalo i teško mi je biti opuštena kad toliko učim. Došli smo ispred kuće, rekao mi je Ankice nema doma, a ni Marina, biti ćemo sami. Malo sam se zbunila jer sam mislila da ću barem pojesti ručak i pomislila sam što ja onda ovdje radim, ali samo sam kimnula glavom i nevino rekla do..dobro, pa ušla za njim u kuću.
            Sjela sam na kauč, a on je šetao amo-tamo po stanu, onda me odjednom pitao volim li vino. Rekla sam mu naravno da volim vino, tko ne voli vino, pa je izvadio neku skupu bocu i donio dvije čaše. Ajoj, ne hvala, popodne moram učiti. Tek je bilo podne i stvarno nisam željela tu s njim piti neko skupo vino.

            Digla sam se da natočim sebi vode, a on me pitao je li vježbam. Nešto malo, taman sam krenula u teretanu, ali imam problem s leđima, pa sam morala stati. Kakav problem, pitao me i približio mi se. Ma nije ništa, malo su se ukočila, ništa strašno. Ajde, ajde, sad ćemo to vidjeti. Odveo me je u drugu sobu i polegao na krevet, nisam ništa rekla jer je ovako namještao i moju mamu kad joj se ukliještio disk, samo sam legla i slušala. Stavio mi je ruku na stomak, podigao majicu i spustio je sada na golu kožu. Ubrzalo mi se disanje i govorila sam mu, ma dobro mi je, dobro mi je, ne boli me više, a on me onda zbunjeno pogledao kao da ne razumije što se događa u mojoj glavi. Nisam ni ja baš razumjela, upitao me jesam li stvarno dobro, trebam ti još vidjeti leđa, umiri se. Ma mirna sam, samo eto, stvarno ne mislim da je nešto strašno, ali isto sam se okrenula, pa legla na stomak kako me uputio. To mi je čak bilo u redu, pokušala sam se sjetiti je li tako dirao mamu kad je njoj popravljao disk. Nakon toga me opet okrenuo na leđa, mogla sam ga vidjeti kako mi gleda u pupak.

            Naglo sam ustala, povukla majicu preko pupka i rekla mu da mislim da je dosta i skoro sam ga udarila čelom. On je odmah ustao za mnom i rekao, biti će ti bolje od ovoga. Ja bih ipak išla doma, on mi se nasmijao i rekao u redu.

 

Uzeo je bocu vina sa sobom i ušli smo u auto. Oko vrata mu je visio jedan srebrni i jedan zlatni lančić, nosio je prstene po prstima. Moj tata nikada nije nosio nakit, pomislila sam kako mu uopće on može biti prijatelj. Ako ti se sviđa auto, nekada se možeš s njim odvesti na faks. Odgovorila sam ne hvala, tek sam položila i grozan sam vozač, vjerojatno bih ga vratila u dijelovima. Zamisli kako bi te svi gledali kad bi prošla s jaguarom ispred Pravnog fakulteta, bio je uporan, a ja sam se smijala i rekla mu ako želi da to ostane jaguar, bolje da ga ne daje meni u ruke. Nasmijao se i on, pa odustao i pitao gdje točno živim. Dala sam mu adresu, a on je rekao da bi volio vidjeti moj stan. Drugi put ipak, danas moram učiti i sve mi je u neredu, nisam oprala ni suđe.

            Izvadila sam mobitel da nazovem tatu, da mu kažem da sam s njim. On je rekao, ma nemoj zvati tatu, kao da on mora znati da se mi družimo, ti i ja smo pajdaši. Bilo mi je jako čudno kad je to rekao, baš pajdaši, pa sam rekla ajde dobro neću ga zvati, ali nemojte se ljutiti, ja bih ipak sama u stan. Drugi put ću ga srediti, onda ćete me posjetiti.

 

Parkirao je ispred moje zgrade i izašao van, nosio je tu bocu opet sa sobom. Ne budi luda, briga mene za nered, hoću vidjeti gdje živiš i treba li ti što, da malo i tati olakšamo. Napunit ćemo ti barem frižider. Uozbiljila sam se i on je to primjetio, pa me pitao što mi se to mota po glavi, ako ne želim da vidi stan, naravno da neće. Ma nije ništa nego je stvarno neuredno i željela sam plakati, ali samo sam rekla, ajde možemo kratko poviriti i odvela ga u stan.

            Izvadila sam Domaćicu, stavila je na stol, a on je otvorio kredencu i pitao kako to da nemam čaše za vino. Odgovorila sam, a eto studentski život, a on je na to rekao da nema šanse, da će mi on kupiti čaše za vino i svašta nešto. Rekla sam mu da mi ništa to ne treba.

            Pušiš li travu? Probala sam, ali ne pušim. Nemoj se bojati, neću ja reći tati, mi smo pajdaši. Sjela sam na kauč, a on je smotao travu, pa mi dao da zapalim. Neću hvala, trebam učiti kasnije. Nastavio je o tome kako sam stalno ukočena i da se trebam opustiti, trava će mi pomoći i za leđa. Uzela sam dim.

            Sjeo je preko puta mene i rekao mi da skinem jaknu. Nije mi vruće, radije bih ostala u jakni. Ponovio je glasnije da skinem jaknu. Skinula sam je, a on je sjeo pored mene. Imaš li dečka? Odgovorila sam mu da imam. Je li dobar seks? Rekla sam mu da ne želim s njim o tome pričati i da mi je neugodno, na što se on opet uozbiljio, što ti umišljaš u toj svojoj ludoj glavici, mi se samo družimo, samo pričamo.

            Ti si luda, rekla sam i ja sebi, to je barba Dragan. Nasmijala sam mu se, pa rekla da ne umišljam ništa, malo mi je muka od ove trave. Nastavio je onda s pitanjima: Možeš li doživjeti vaginalni orgazam? Rekao je ja ti mogu pomoći, i stavio mi ruku na nogu. Tada sam odjednom, valjda prestala biti dijete i počela glasno vikati kao da imam živčani slom, izlazite, izlazite, izlazite iz moga stana! Tresao mi se glas, vikala sam jače, a on mi je rekao smiri se što ti je, nije trava za tebe. Udarala sam ga i gurala njega i klimavu nogu van, skoro sam mu ruku pričepila kad sam lupila vratima i istjerala ga u hodnik. Pala sam dolje, na pod uz vrata i počela glasno plakati.

      

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg