proza

Sara Del Vechio: Strahovi srednjovjekovnog i današnjeg čovjeka

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Sara Del Vechio (1994., Požega) završila je preddiplomski i diplomski studij kroatistike na Sveučilištu u Puli. Radi u osnovnoj školi u gradu u kojem živi, bavi se lektoriranjem knjiga, znanstvenih radova, časopisa, članaka te surađuje s inozemstvom za lekturu, korekturu i redakturu reklamnih tekstova. Također, sudjeluje u timu za objavu i publiciranje knjige koja će predstavljati školu u kojoj radi. Osim toga, surađuje s Povijesnim društvom u Požegi te u slobodno vrijeme piše tekstove raznih vrsta.



 

STRAHOVI SREDNJOVJEKOVNOG I DANAŠNJEG ČOVJEKA

 

            Život čovjeka u srednjem vijeku snažno je prožet religijom koja predstavlja bit tog vremena. U srednjemu vijeku prevladava ideologija o vječnosti i spasenju ljudske duše kao temeljnom cilju svake osobe. Cijeli ljudski rod bio je tumačen Svetim Pismom zbog čega srednjovjekovni čovjek živi u uvjerenju kako mora otkupiti svoj grijeh te se na taj način pokušava kažnjavati kako bi dobio oprost za svoja "zlodjela". Tadašnja ili današnja uvjerenja? Osim toga, čovjek je tada smatrao da radom može otkloniti grijehe, da se kuga i smrt, vještice te ostali nemoralni i apokaliptični događaji mogu spriječiti... Što se promijenilo do današnjice prožete liberarizmom, moralnim i etičkim nastojanjima koji spašavaju „uništeni“ svijet?

U davna vremena, u davnome srednjemu vijeku postojali su redovnici koji su tada bili na najvišoj etičkoj i društvenoj hijerarhiji te su živjeli prema strogim samostanskim pravilima. Predstavljali su temelj pismenosti i kulturalnoga napretka. Opismenjavanje ljudi, obrazovanje i napredak bio je moguć selektivno u zajednici. Poticaj i napredak poučavanja su ekspanzivno rastakali u mjestima gdje bi se našli. Ali? Uvijek postoji i dio koji se ne sviđa ljudima u prošlosti, niti ovima u budućnosti. Povući sličnost i razliku u tadašnjem položaju društva te odnosu prema zajednici može se ambivalentno prikazati u odnosu na ljude koji se nisu htjeli/željeli obrazovati i koji nisu imali prava ili mogućnosti. Bili oni žene ili jednostavno, samo siromašna masa.

Zatim, sveci su predstavljali primjer ideala kršćanske zajednice. Kako bi se čovjek spasio, često se obraćao svecima i tražio od njih zaštitu te utjehu. Čovjek dobiva potrebu za molitvom i vjerom upravo zbog svih tih zlih događaja i svih svojih strahova koji su bili utjelovljeni u tadašnjem vremenu. Oholost, pohota, bijes, simonija, pljačka i otmice, licemjerstvo, bezbožnost seljaka i lihvarstvo bili su dijelovi lošega mentaliteta čovjeka srednjeg vijeka. Samo srednjega vijeka? Ili su se „pojačavali“ grijesi do današnjeg dana? Uloga svetaca je jednaka, tada i danas. Sve loše što se događalo u ono vrijeme prenosi se godinama i stoljećima na današnje dane. Loš mentalitet čovjeka samo je ojačao. Je li onda doista postojao „mračni srednji vijek“ ili postoji i danas pod nazivom „suvremeno doba duboke tmine“?

Čovjek je tijekom stoljeća doživljavao preobrazbu svojih stavova te napredovanje u različitim kategorijama života. Ljudi prestaju biti predani vjeri u cijelosti i predstavljaju novi sustav vrijednosti u kojima je čovjek član novih struktura i procesa urbanizacije vezane za grad, a više ne za selo.[1] Urbanizacija je pridonijela smanjenu ruralnih sredina koje se danas pune vikendicama za odmor, bijegom od problema svakodnevice, skrivenim sastancima odvajanjem od gradske vreve ili potrebom da čovjek udahne svjež zrak bez smogova i dimova ispušenih cigareta u krcatim kafićima. Ruralni dio dobio je novu vrijednost. Postao je oaza sreće i utopija stresa prožete burom emocijama i financijskim problemima. Arkadija iz renesansnoga doba prelazi u nivo 21. stoljeća na koji rijetki imaju pravo.

            Ljudski pogled na smrt u srednjem vijeku bio je sličan današnjem viđenju. Religiozni elementi srednjeg vijeka bili su pogreb, odrješenje grijeha, brojne molitve i mise koje su znale trajati tjednima. Jedina razlika bila je ritual odlaganja tijela nekoliko dana: "Za vrijeme trajanja tih službi tijelo se izlagalo pred oltarom, ili se, u slučajevima smrti vladara, ostavljalo preko noći u crkvi. Služile su se tri mise: za Blaženog Svetog Duha, za Našu Gospu (Beatsku) i za pokojnika. "[2]. Smrt je bila kraj i početak novog života. Kraj ovoga zemaljskoga i početak onoga apstraktnoga. Kako je nepoznat pojam postao i ostao stoljećima, zadržavamo pravo da ostane i dalje na istom mjestu na kojem je bio u srednjem vijeku. Nismo imali potrebu pomaknuti se s iste točke što se tiče smrti. Bazirali su se na ubojstva, nasilje, ratove, samoubojstva i psihičke nestabilnosti. Tako da je sama smrt zanemarena.

Od 16. stoljeća javlja se crnina kao simbol žalosti, a od 12. stoljeća javljaju se grobovi s natpisom kako bi se osigurala prisutnost pokojnika. Srednjovjekovni čovjek kao da ne može prihvatiti život i ljepotu jer moraju jednom nestati, on život doživljava kao svoju nemoć: "Smrt je nekada bila vrlo bliska ljudskom mišljenju i nije nikog užasavala. Ona je postala uznemirujuća ne sama po sebi, već zbog svoje povezanosti s pojmom neuspjeha. "[3]. Danas je život moć, a ono poslije nebitna stavka za ljude koji nisu dio religioznoga života. Mišljenje se drastično mijenja s obzirom na shvaćanja moći ljudi nad ljudima.

Drugi najčešći strah predstavljale su bolesti, a posebno kuga. Često su gradili crkve na ulazu u mjesto koje je poharala kuga kako bi se ljudi zaštitili od daljnjeg širenja te opake bolesti. Kugu su vidjeli kao pomirenje sa sudbinom koja zahvaća jednako i bogati i siromašni sloj stanovništva. Ljudi su smatrali da epidemija koja je zahvatila cijeli svijet označava apokalipsu tog vremena te su se pokušavali zaštiti na razne načine. Danas ljudi imaju potpuno drugačiji pogled na tu bolest: "Kuga je od nevidljive bolesti, čiji sam utjecaj na društvo tek pokušava naznačiti u ovoj skici, postala bolest kao i svaka druga. "[4]. Mi se susrećemo s kugom svog vremena u raznim oblicima. Od korupcije, nepotizma, manjka obrazovanja, gladi u Africi, raznih sezonskih virusa koji usmrte veliki broj ljudi, globalnog zatopljenja, ekološke katastrofe, bahatih klinaca, raznih tumora i rakova, nepoštovanja, prevara i laganja… Kuga je bila teška bolest, tome i spomenik na Trg Svetog Trojstva u Požegi svjedoči kao spomenik velikom broju žrtava koje su u patnji umirale. Umiru i danas ljudi. Od raznih uzroka. Poznatih i onih nepoznatih.

Nadalje, poznat je strah od vještica koje su se najčešće spaljivale jer su bile optuživane za bolesti i nesreće koje bi zahvatile ljudski rod. Male životne teškoće povezivali su sa vješticama i njihovom magijom te su mogle biti krive za bilo kakav oblik ljudske patnje. Ljudi su vjerovali da vještice mogu utjecati na klimu te su naveli lokalne vlasti da djeluju protiv njih i uništavaju ih kako se njihova djela ne bi dalje ostvarivala. Katolici bi koristili posvećene predmete i rituale da se obračunaju s njima i da otklone zlog duha te se tako razvijaju razni zločini. Christina Larner istražuje "vještičarenje" kao crimena exceptum, tj. to je bio zločin jer je magija izvršavana u tajnosti i sadržavao je u sebi kršenje društvenih normi u mjeri većoj nego drugi zločini. Lov na vještice bio je posljedica društvenih i političkih okolnosti u koje su vjerovali ljudi srednjeg vijeka i zbog toga je stradalo mnogo nevinih žrtava.[5] Ima ih i danas, žive u pojedinim dijelovima svijeta i bave se raznim oblicima magije, kartanja, gatanja, bajanja potaknutim medijskim zapisima u obliku filmova, serija ili jednostavno, kao ostavština predaka koji su se bavili time te ostavili dio nasljedstva današnjim ljudima. Nemaju isti naziv, nisu više vještice, ne spaljuje ih se niti ne hvata po šumama. Ne okrivljuje ih se za nesreću drugih ljudi. One pomažu ili odmažu? Odgovor možete sami donijeti. Jedina razlika je financijska sigurnost koju omogućavaju ljudi kojima se pomogne pomoću proricanja budućnosti i davanja savjeta/koraka prema njihovoj sreći.

            Današnji čovjek bitno se razlikuje od srednjovjekovnog jer teži materijalnim vrijednostima, a ne duhovnim. Tome je podlegao nakon izmijene cijeloga sustava na kojem se gradio daleki svijet i ovaj današnji. Čovjek smatra da je gospodar stvari i prirode ovoga svijeta te da novcem može kupiti sve, a još uvijek ne može ono najvrjednije – život. Upravo zbog toga, vlasnik je ničega. Sve ono što stekne tijekom života ne može ponijeti sa sobom u drugi život i zbog toga treba ostaviti traga u današnjici na druge načine. Danas je bitan status osobe, diploma i dobra zarada. Ljudi se mjere prema bankovnim računima, veličini kuće, snazi automobila, marki odjeće i obuće pa čak i vrsti hrane koju jede. Nema veličine čovjeka sa snagom koja pomaže svijetu oko njega. Niti marke koja ga označava kao čovjeka s dušom, spremnoga pomoći prvom susjedu i bratu. Niti vrsta hrane koja završava na istom mjestu kod bogataša i siromaha. Baš kao što oboje završe u isto na kraju života. Smrt je neizbježna, a društvo se prividno razvija, nazaduje pomoću različitih strahova koji se mogu naći i u srednjem vijeku i danas.

 

 

 

 

 

 


[1] Rubić, Nela: Čovjek srednjeg vijeka.

[2] Dujmić, Ivan: Smrt u srednjem vijeku

[3] Dujmić, Ivan: Smrt u srednjem vijeku

[4] Buklijaš, Tatjana: Kuga: nastajanje bolesti

[5] Križe, Željka: The Witchraft Reader 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg