proza

Maja Peradin: Luster

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Maja Peradin (1987., Zagreb) završila je studij talijanistike i bohemistike i radi u prevoditeljskoj industriji. 2011. godine u časopisu Kazalište objavljen je njezin prijevod drame ''Leptir na anteni'' Vaclava Havela. Piše kratke priče već desetak godina, a prva je objavljena u izboru natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2019. godine.



 

Luster

 

Varanje, to je baš ružna riječ.

Odmah zamislim lopova koji je izmuljao staru babu za pedeset kuna. Ili prosjakinju s lažnim djetetom na rukama, kako tuli umjesto njega i skriva ga pod maramom da se ne vidi plastična glava.

Meni se uvijek više sviđala riječ preljub. Nekako bolje dočarava o čemu se tu radi.

Ne moraš biti varalica da bi se zaželio drugih usana i novog dodira, to je zapravo prirodno. Čovjek ne može pojmiti što znači zauvijek u trenutku kad daje to obećanje.

Riječi su se raspršile čim sam otvorila oči. Pred njima me dočekao bijeli strop i papirnati luster koji smo kupili kao prvu stvar za zajednički stan. Nije mi se baš sviđao ali ti si ga odabrao i htjela sam da se ovdje osjećaš kao kod kuće. Poznati grč steže mi želudac.

Sanjala sam da sam te prevarila. Krivnja mi preplavljuje tijelo i dodir tvog golog ramena na mome žari neugodnom toplinom. Odmičem se prema rubu. Toplina s tvoje strane kreveta dopire do mene preko pokrivača i guši me pa se odmičem još dalje. Želudac se popeo do grla. To je bio samo san, izgovaram bez glasa da te ne probudim.

Osjećam pomicanje vlastitih usana i zaključujem da sam doista budna. Ne čujem televizor, što znači da i djeca još spavaju. Zagrlim jastuk i malo odahnem. Omamljena, poželim još malo odspavati ali slike se vraćaju pred oči čim zažmirim. Prevarila sam te. U poznatoj sobi. S Maksom, s kim drugim, mojim dežurnim ljubavnikom. Malo protrljam ruke da odagnam prljavi, ljepljivi osjećaj njegovih dodira i ponovo otvorim oči. Omakne mi se teški uzdah i uplašim se da je možda bio preglasan pa će te probuditi ali s tvoje strane kreveta nema zvukova.

Pokušavam shvatiti kako sam se uopće sjetila Maksa. S grižnjom savjesti prisjećam se da sam nedavno okrenula njegov broj, sjedila sam u našoj kupaonici i odabrala njegovo ime s popisa. Zvuk slobodne linije odzvonio je do kraja. Ne znam je li i to bio san.

Današnji san odvijao se u nekom prošlom vremenu. Ti mi nisi niti pao na pamet, bila sam potpuno uvučena u razgovor i dodire. Tako je je s Maksom bilo od početka, iza zatvorenih vrata postojali smo samo nas dvoje a svoju smo situaciju ostavljali vani i odgađali trenutak kad ćemo se s njome suočiti.

Prva ili druga godina studija. Upoznali smo se na nekakvom tulumu. Maksimilijan, predstavio se. Plijenio je pažnju svojim imenom i ničim drugim. Ne sjećam se više što me na njemu privuklo, činilo se kao da je privlačnost oduvijek postojala. U tom nezgodnom razdoblju dok smo još pomalo bili djeca ali nismo se takvima doživljavali to nam je bilo dovoljno. Niti kasnije se nismo pretvarali da imamo nešto više od toga. Pretvarali smo se samo da u onoj našoj sobi prestaje postojati vanjski svijet, drugi ljudi, posljedice.

Sjedili bismo satima u zadimljenim kafićima i pravili se da razgovaramo o važnim stvarima dok se ne bi pojavio neki slučajni dodir. Navala uzbuđenja tjerala nas je da pričamo brže i žustrije, da radimo planove koje ćemo kasnije poreći, da u pola noći sjednemo u automobil i odvezemo se nekamo.

- Nije li u Varaždinu danas neki koncert?

Maks bi odmah dovršio piće i ustao da krenemo.

- Nisam nikad bila na moru po zimi.

Zazveckao bi ključevima i začas smo bili na autocesti. Objesila bih mu se na rame i cijelim bismo putem o nečemu živo raspravljali. Na odredištu smo tražili klubove za ludi provod, ulazili u razgovore s neznancima na cesti, širili oko sebe euforiju koja nas je obuzela, držeći se za ruke. Na kraju smo uvijek završili s bocom vina na rubu pločnika, na plaži ili na stražnjem sjedalu automobila, pred zoru malo odspavali. Ujutro nas je obavezna kava vraćala u stvarnost, na povratku bi svatko sjedio na svojoj strani automobila, ležerno i bez nježnosti.

Zajednički bijeg bilo je ono što nas je povezivalo i nismo morali bježati daleko.

Sanjala sam sobu. Nismo se svih tih godina nalazili na jednom mjestu, ali ta jedna soba najdulje je bila naša i danas je izazvala ovaj okus koji mi se iz želuca penje na jezik. Sjećam je se do najmanjeg detalja. Bila je to studentska soba koju je neki student prava vikendima iznajmljivao. Tad smo već oboje završili studij i više nismo imali prijatelja koji bi nam besplatno na nekoliko sati ustupili svoju domsku sobu. Nisam pitala kako je doznao za nju i nisam željela znati tko ju je sve osim nas posjećivao.

U snu me snažno preplavio osjećaj jeze nakon izlaska iz te sobe. Zaboravila sam na nelagodu koja je dolazila tek nakon što bih zatvorila vrata za sobom, kad više nije bilo traga sinoćnjoj euforiji.

- Varanje, to je baš ružna riječ - Maks je uvijek započinjao lažne intelektualne teme s jedinim ciljem da razgovor krene u provokativnom smjeru

- Meni se uvijek više sviđala riječ preljub. Nekako bolje dočarava o čemu se tu radi - potvrđivala sam.

- Kad bi mogla birati, tko bi bio tvoj ljubavnik? - igrali smo takve igre.

Nas dvoje u tim trenucima nismo bili ljubavnici, to je bilo zabranjeno izgovoriti. Bilo je zabranjeno spomenuti nečijeg para, zaručnika ili supružnika. Naša soba, kao i naša putovanja, postojali su izvan vremena i stvarnosti. Dugo sam vjerovala da se baš zbog njih toliko dobro nosim sa stvarnošću jer kad je potrebno imam kamo pobjeći i resetirati se.

Samo je u jednoj prilici Maks prekršio tu zabranu.

Osim dobre zabave, jedno smo drugome bili potpora u teškim trenucima. Čak i ako se mjesecima nismo čuli, postojao je prešutni dogovor da ćemo se javiti kad god trebamo jedno drugo. Uvijek bi me saslušao, držao za ruku. Položio bi topli dlan na moj i nježno mi se zagledao u oči. Mislim da sam ga u tim trenucima zavoljela, kad bi mi u našoj sobi rekao samo: ne moramo o tome razgovarati.

Zanimljivo je što je Maks prekršio naša pravila upravo tom rečenicom. Ono što sam sanjala događalo se prije toga, dok još grč u želucu nije bio stalan nego se pojavljivao samo neposredno nakon naših sastanaka i kasnije se polako gubio u svakodnevnici.

Ležim na rubu kreveta i dubokim ga disanjem pokušavam razbiti, natjerati da se raspline prije nego što se probudiš. Osjećaj je poznat iako ga već dugo nisam imala. Neko mi se vrijeme činilo da ću taj grč nositi sa sobom do kraja života. Da ću uvijek kad me pogledaš u oči okrenuti glavu i poljubiti te u čelo ili nos, šaljivo ti pomaknuti kosu s lica i sakriti se iza osmijeha. A onda se nekako jedno za drugim dogodilo sve: stan, kauč, ormar, luster, dječji krevetić i dva para očiju koja me nevino gledaju i od kojih ne želim odvratiti pogled. Više nisam osoba koja bi ikamo pobjegla. Gledajući ih svakodnevno počela sam u to vjerovati i - zaboravila.

Povlačim pokrivač pod bradu. Maksovi dodiri iz sna još mi uvijek slatko ispunjavaju sjećanja i izazivaju mučninu. Bježali smo uvijek u tu istu sobu. Ali jednom je prekršio pravilo i spomenuo svoju suprugu. Uvjeravao me da je tako bolje, zbog nje. Odbrusila sam mu da to nisam odlučila zbog njih dvoje nego zbog sebe.

Navlačim pokrivač preko glave jer sam se na tren uplašila da ćeš vidjeti o čemu razmišljam. Osluškujem čuje li se što iz susjedne sobe da se uvjerim da i djeca još uvijek spavaju.

Insistirao je da se nađemo odmah nakon. Nisam odbila jer sam htjela biti obzirna, pretpostavljala sam da i on treba utjehu, no odluku o prekidu trudnoće nisam htjela dijeliti ni sa kim. Izmislila sam datum i došla u sobu u dogovoreno vrijeme. Blijedo lice i slabost nisam morala glumiti. Potvrdila sam sve što je pitao a onda je opet počeo spominjati nju dok sam ja samo buljila u jednu točku i tiho priželjkivala da me barem pokuša primiti za ruku. Nije.

- U stvari, ne moramo o tome razgovarati.

Prešutjela sam mu da zapravo nikad nisam otišla liječniku jer nisam bila u stanju donijeti odluku. Čitava naša drama oslanjala na kućni test za trudnoću i lako sam je mogla izbjeći. Ali, kako bih onda shvatila s kim imam posla. Nekoliko dana kasnije, nisam ga nazvala kad sam ponovo dobila redovni ciklus, odlučila sam da ga se to više ne tiče. Otišla sam na sastanak s njim još samo jednom nakon toga i tada nismo izmijeniti niti riječ.

Kad se prisjećam priče s Maksom, uvjeravam se da taj naš razgovor nije bio zadnji. Da je uslijedilo još mnogo ispraznih razgovora i usiljenih druženja po sobama, sve dok se nije razvodnilo i bez zaključka jednostavno prestalo. Kao mnoge priče iz prošlosti kojih se čovjek sjeti i ne zna točno kad su počele niti završile. Kao da je u njima sudjelovao netko drugi. Kao da je netko drugi pristao naći se s njim nakon svega.

- Donesi šampanjac – rekao je, misleći da imamo razloga za slavlje.

Kao da je neka druga ruka tiho i polako otvorila vrata a zatim snažno zamahnula punom bocom koja se obrušila na njegov potiljak prije nego što se stigao zaštititi dlanovima. Čuo se zvuk pucanja ali boca je ostala čitava. Netko je drugi gledao kako se crvena mrlja upija u tamnu kosu i širi po tepihu, prije odlaska očistio bocu i sve kvake deterdžentom, kod kuće se svukao do gola i dugo se temeljito prao sapunom i vrućom vodom a odjeću odmah potom izbacio u dvostrukoj vreći za smeće.

A ja sam ga nedavno zvala iz naše kupaonice. Nazvala sam Maksa jednom kad sam se toliko gadno posvađala s tobom da sam na tren ponovo poželjela pobjeći. Zvuk slobodne linije odzvonio je do kraja. Zaboravila sam.

Pokrivačem pritišćem glavu da u njoj zadržim svoju tajnu. Sanjala sam onu sobu, njegov glas i dodire, tu u našem krevetu, dok nam se iznad glava nadvija luster koji smo ti i ja zajedno izabrali. Dok naša djeca mirno spavaju u susjednoj sobi. Grižnja savijesti struji mi kroz tijelo. Prevarila sam te.

    

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg