proza

Mateja Pavlic: Tvoje milo za moje drago

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Mateja Pavlic (1988., Čakovec) studirala je povijest umjetosti, bohemistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Pragu. U životu se bavila svime i svačime, a danas bi se njezin posao mogao zaokružiti pod pojmom ''kulturni mendžment'', ali uglavnom je usmjerena na likovne umjetnosti. Ponekad se bavi i prevoditeljstvom, ilustracijom i pisanjem. Do sada, osim stručnih tekstova, pregovora izložbi i prijevoda nije ništa objavljivala. Živi u Zagrebu.



 

 Tvoje milo za moje drago

 

Biti domaćica – to me zastrašuje od kad znam za sebe, čak i kad nisam znala koji teret taj pojam nosi. Nije to iz nekih emancipacijskih progresivnih razloga, već iz čistog straha da ja to jednostavno ne znam dobro raditi.

Zasigurno bi mi bilo lakše nekoliko puta položiti neki ispit o shvaćanju vlastitosti kod Kierkegaarda, no pripremiti ručak za “svog muža i njegove starce”.   

Stavovima usprkos, nekako se u mojoj obitelji nametnulo, da ja pravim jako dobre torte. Nije da stvarno pečem jako dobre torte, ali vjerojatno je moja stara, zbog stida da joj kći skoro ništa dobro ne zna raditi u kuhinji, osim nekih veganskih pizdarija, koje se jedu u petak popodne kada dođe iz Zagreba, pokušavala istaknuti da sam bar u nečemu dobra - tako unaprijed opravdavajući situaciju u kojoj moj budući muž neće dobivati kuhano jelo svaki dan; jer eto meni idu dobro torte!

I kroz petnaestak godina i kroz sve te torte, zavoljela sam ja i peći torte. Nekoliko biskvita, za koje nije bitno da svi ispadnu geometrijski isto, ako ih dobro utopim u pola litre halte i nekom voću ili čokoladi.

Ružicama od šlaga ispišem brojku obljetnice ili rođendana. Ponekad šlag obojim ili nabacim neki ukras od čokolade.

Tome je uglavnom tako, nema tu baš puno mjesta za eksperimentiranje s novim receptima – pola njih neće jesti, ako stavim neki novi dodatak s čudnim mirisom. Nije da su mi torte uvijek iste, ali su poprilično slične. 

I tako, vrte se slavlja i vrte se moje torte. Margaretica, ledena, tiramisu, čokoladna, s lješnjacima, višnjama ili kokosom.

*

Subota popodne. Stari mi po dvorištu skupi svježa jaja, sa starom prođem recept – jer i dalje baš ne razlikujem oštro i meko brašno, a i moramo zajednički potvrditi da će torta pasati svakom članu obitelji.

Isto tako, prešutno pravilo je da moram biti sama u kuhinji. Količina stresa i buđenja živaca oko usput dobačenih komentara ili sumnjičavih pogleda stvara mi novu vrstu nemira i tjeskobe.

Narihtam Smart TV na neku muzikicu, natočim malo muškata, malo kave,  opalim par fotkica za Instagram. Dok vadim zdjele, ulazim u neko zen pozitivno meditativno stanje, pod je čist, aparatura namještena, zeleni subotnji čisti zrak prolazi kroz kuhinju pomiješan s ponekim kokodakanjem kokoši. Zaista sretan dan. Sretan život, svi ćemo se složiti. Navodno je negdje jednom i neki moderni filozof rekao nešto u smislu da kada imamo tortu, trebamo ostati šutjeti, jer imamo sve, oko torte se okupljamo samo zbog sretnih stvari. Ili nešto tako sentimentalno.

Našla sam neki dobar recept na Coolinariki. Biskvit od mljevenih Oreo keksa i maslaca, a gore ide jednostavna krema od vrhnja, Ricotta sira i arome od vanilije. I onda zadnji dio i poanta cijelog ovog pripovijedanja.

Jebeni preljev. Osim što sam divlje kupine zamijenila kivijem, stvar praktičnosti, onog što imamo doma, što u to doba cijelo selo ima doma - za preljev mi treba želatina. Pola vrećice. Naravno da je nema.

*

Uvijek kad razmišljam o svom sprovodu, bojim se kako ga ona neće pustiti da dođe. Nikada nas nisam zamišljala, kao nešto što će se jednom do kraja ostvariti, a time i imati mogućnost završetka. Ta neprestana potentnost našeg odnosa, dugoročno stanje nedovršenosti vjerojatno joj stvara najgori grč od svih grčeva. Ili si barem tako volim zamišljati. Kao što i volim zamišljati, da je ona prazna. Da nema živaca pročitati ni objavu na fejsu, a kamoli knjigu.

U svim tim velikim zamišljanjima, ja sam uvijek bolja od nje. Ma to nije ni zamišljanje, to je činjenična stvar. Lirski subjekt sam ipak ovdje ja. 

Kad se sjetim vremena prije, prije no što sam ja dobila upgrade na mozak o romaničkim freskama i odgonetanju postmodernističkih djela, u vrijeme kad je jedina razlika između nas bila da ja vodim dnevnik s nekim Nirvaninim citatima, a ona ima bolje majice na bretele i pirsing na ravnijem trbuhu, tada je pobjeđivala. U konačnici pobijedila.

Ali u ovim kasnijim utrkama voljela sam misliti da sam bolja i da sam u očima svih bitnih, pobjednik. Moralni ili bilo kakav. To što se ja i on jebemo po nekim zakucima između njegove bauštele i mojih ekskurzija za mene je stvar opće pravde.

Jebe mi se što spava kraj njega svaki dan, što poznaje njegov miris i kad nije svježe otuširan, što su birali boju kauča skupa i složili se oko imena djece.

Ja imam njegove tajne. Sve njegove najdublje strahove i sve njegove najbolesnije fantazije. Ona je problem, ja sam mu život. Ja sam mu rješenje, ja predstavljam sretnu i pravu stvar, koju dobivamo u dozama. Negdje u drugoj polovici dvadesetih prerasli smo iluzije da to možemo imati stalno.

I onda mi zapravo nije jasno zašto je se toliko bojim, kada bi se ona trebala bojati mene. Ako zna za mene, a prema povijesti prevara trebala bi znati o meni. Ta nije valjda toliko glupa. Ide mi na živce, što prema meni nikada nije pokazala niti najmanju gorčinu ili nešto. Da me barem jednom ogovarala na placu.

Mah svejedno, samo moram kupiti jebenu želatinu ili nešto da mi stvrdne gornji dio.

*

Osjećam njezine oči tamo negdje za blagajnom. Njezinu plavu preravnu kosu, sasvim ok tijelo i ozbiljno lice - zbog čega se čini pametnijom, no što jest. Njegova žena. Njega koji mi krati dane i produžuje mladost, kad se olakotno poprilično dobro seksamo.

Čak kad sam i u Zagrebu odora blagajnica me podsjeća na grijeh.

Ulazim veoma koncentrirano. Mislim da sam zadržala dah. Samo ću uzeti vrećicu želatina. Polica s dodacima za kolače je ravno pa lijevo.

Nema je. Vanilija burbon, vanilija šećer, pecilni, puding, želatina u listićima. Nema ove u prahu.

Oooo, Zagrepčica, kaj si ti tu? -  štipnula me od iza stara poznanica, koja je ritmično mela po trgovini.

Doma smo svi bliski i baš u detalje volimo znati svi sve o svima, što, zašto, s kim i kada radiš štogod da radiš. I dalje ne mogu odrediti jesam li pro ili con takvom življenju. Ali nije da i sama izbjegavam tu tradiciju. Nekako i mene zanima koliko su susjedi platili novi auto i da li je sestričnin šogor dobio posao na neodređeno.

Heeej, ma evo ništa, malo došla vidjeti svoje, trebam želatinu u prahu, je l'  imate to? – odgovaram što brže, u strahu da me ne uhvati bilo kakva panika ili mi ne izleti nešto što će se prepričavati van trgovine.

Joj joj, mislim da nemamo, a za kaj ti treba?

A radim neku tortu, piše da ide pola vrećice želatine.

-  Aa kaj pečeš, onu cheesecake?

Ma ne, neku običnu, mora mi se preljev stvrdnuti gore.

A kaj buš dela gori? Komu je rođendan?

Ma baki je devedeset i prvi.

Aaa to je ono vaše, baš lepo kaj imate kaj slaviti. A je je, kaj si rekla kivija buš dela gori? I nam je puno naraslo ovo leto. Ma ova v listićima ti isto ide.

A da, samo ne znam koji je omjer, treba mi se jako stvrdnuti.

Martaaaa, Martaaaa, ti stolno to pečeš, kuljko je v listićima želatina proh?

Pitanje koje dijagonalno prosijeca put do blagajne, do nje. Kao da se upalila slow motion kamera. Oprezno si upućujemo pogled. Stojimo svaka na svojoj strani dućana, poput dva kauboja, koja ne žele ići u dvoboj, ali zbog časti i tradicije ipak moraju. Čeka se koja će prva povući pištolj.

Govorila je dugo i poprilično samodopadno, s osmijehom na licu. Ili možda nije bio samodopadno i nije bilo tako dugo. Ali osmijeh je imala na licu. A nju definitivno ne trebamo zamišljati sretnom.

Gotovo da me nije puštala iz trgovine, kao da je bila sretna što me vidi. Što vidi neko novo lice. Čak me i ispratila prema izlazu.

I trebaš paziti s tom želatinom v listićima da ti se ne sgruđa. Prvo ju deni u vodu namakati bar pet minut, pa je iscedi, i onda otopi na pari, makar ja to delam v mikrovalni na deset sekundi. I onda je deni v škrinju zamrznuti na dve vure…

*

Vozim bicikl po selu poprilično ponosno. Kako smo obje dobro odradile ovaj susret. Možda je ona sve to prihvatila i poštuje me. Možda je ponosna što joj muž ima tako dobru ljubavnicu. Njegova ljubavnica nije neka jadnica. Njezin muž ima sofisticiranu ljubavnicu, zbog koje on postaje bolja osoba, zbog koje je počeo više pažnje posvećivati djeci i zbog koje jednom godišnje cijelu obitelj vodi u inozemstvo na izlet. To je poprilično veliki korak, do kojeg sigurno nije došao sam. Prije mene nije bilo ni bicikliranja, ni ručnog sata, ni košulja mimo nekih vjenčanja ili sprovoda. Ja sam joj napravila čovjeka, boljeg no što ona i treba.

Da je do nje, on bi i dalje okolo hodao u trenirci i tenisicama. A rekao mi je da je počeo pratiti i vijesti iz svijeta.

A ona zapravo i nema toliko neukusno sređene nokte.

Namačem želatinu u vodi, stavljam je u mikrovalnu na najjaču snagu te dodajem u kivi. Sve zapakirano složim u zamrzivač i čekam. Poprilično sretna i uzbuđena zbog uspješnog dana. Stvarno smo postali odrasli i zreli ljudi.

*

Kuhinja je spremljena, svi su tu. Novinar je tu. Razmjena poklona. Večera i evo torte iz škrinje.

 

Pa kaj si to naprajla! Dobro da imamo kremšnite! Deli bumo ruže na njih i tak se slikali!

Isuuusek kaj budu ljudi ve rekli?

Torte nema! Sav preljev se pretvorio u vodu, koja je razvodnila kremu i sasvim omekšala biskvit. Iz kalupa je izletio samo ispljuvak. Torte nema!

Nisam ja ništa napravila. Ona je to napravila! Torte nema!

Rekel sam ti da je bolje kupiti! Kaj si to njoj dala delati!

Glasno zveckanje čaša, dječja dernjava i muzika s mobitela nestaju. Tišina kao nakon sprovoda. Možda u nekim drugim situacijama torta ne bi bila toliko bitna  – Al mamica su si samo to željeli prije neg hmerjo!

Ni to ne bi bilo bitno. To je bio samo još jedan bespotreban dramatični dodatak neke od sestrična. Jer baka je još uvijek je živa i nije da ne može dobiti tortu, bilo koji dan.

Ali bitna je tradicija, koja je sve što drži na okupu pedesetočlanu obitelj.

Naša velika baka, velika poglavica, za svaki svoj rođendan, na isti datum posljednjih šest i pet godina pozira za svoj portret s tortom. Tako na zidu u spavaćoj sobi ima kronologiju starenja, izraza lica koji pozorno nadgleda povijest svijeta. Iznad kreveta visi šezdeset i pet malih fotoportreta. Čista umjetnička instalacija. Svi o tome znaju. Bila je par puta u novinama zbog toga i jednom na Županijskoj panorami.

Ni ratovi, ni siromaštvo, ni smrti bliskih članova obitelji nisu je spriječili u tom godišnjem pothvatu.

Osim ove godine. Ove godine nije bilo tradicionalnog portreta s tortom, jer joj je eto unuka od trideset i nešto godina sjebala. Da sam ispekla tortu i onda bi je netko slučajno srušio, bilo bi ok. Da je torta nejestiva isto bi bilo ok. Ali ovo, žensko, pa tako sjebati. Sramote li! Ovime sam ušla u onu kategoriju rodbine u koju spadaju razvedeni i alkoholičari.

Želatinu nikako ne staviti u ledenicu, samo u hladnjak. I šest listića želatine jednako je jedna vrećica u prahu.

*

Sjebala me, sjebala me namjerno. Rat je ušao u obitelj. Moju obitelj.

Dok je doma radila palačinke s nutelom, smijala se još više. Vjerojatno se i on smijao, jer on jako voli palačinke s nutelom. To je nešto što obje znamo. Teško da je te večeri kod njih bilo neko nadrkano stanje, zbog kojeg bi mi se on mogao javiti. Njih petero sjedilo je za stolom i večeralo. Jedina moguća svađa bila je jer je djetetu pao komad palačinke na bijeli čupavac - koji zasigurno imaju negdje u kući.

Moje kratkotrajne ekstravagantne tehnike i jebanja na otvorenom možda ipak nisu toliko bitne koliko njezino ostajanje i brižnost usprkos svemu. Mislim da se svi slažemo da njega baš i ne zanima položaj Kurda u modernoj Turskoj državi, a to je uglavnom to, što mu ja mogu davati dugoročno.

Mislim da se i svi slažemo, da se ona sada smije, bilo da me lagala sa želatinom ili ne, ima kolače, ima muža, a baš ako joj se prohtje pročitat će i neke knjige. A ja bez torte, bez njega, bez bilo kakvog familijskog respekta.

A što ako sam krivo čula?

Krivo sam je čula, rekla je jedna vrećica je kao paket želatina, samo ja zbog uzbuđenosti nisam dobro zapamtila? Možda ona nema pojma o nama i sve sam opet ja zamislila. Ma nije, ovo mi je napravila namjerno i sigurno je odmah preko telefona to ispričala nekoj frendici, koja je to ispričala drugoj. I sve su mi se hihotale.

Da napravim još jednom tu tortu, ovaj put stavim samo u frižider? Ili stavim u zamrzivač, ali samo šest listića? Možda imamo drugačije mikrovalne? Ili da pitam na nekom forumu za kuhanje ili preljube?

Ušla mi je u obitelj. Uništila vezivno tkivo. Mogla je po svemu, ali nepošteno mi sjebati ovo, moj status.

Mojbože, žena vjerojatno niti ne zna tko sam, i ima mnogo pametnijih briga od toga.

Ali opet, ako me upozoravala, dobro me upozorila. Ni mužu ni trgovini se od tada nisam približila!

Ma to joj je bila taktika! Svaka joj čast. Umjesto da se ona rješava mene, ja se u glavi moram riješiti nje.

Vidim je u svakoj torti, svakoj blagajnici, svakoj želatini, bila u prahu ili listićima. A već je prošlo pola godine od zadnje torte.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg