proza

Patrik Weiss: O koracima što odlaze i onima koji su već daleko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Patrik Weiss (1996., Rijeka) trenutno je student završne godine diplomskog studija kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Nema pojma kako će se nakon faksa prehranjivati. Objavljuje poeziju u raznim Internet časopisima i na raznim portalima posvećenim književnosti. Ne preferira određen stil, zalaže se za slobodu izraza i inovaciju u pisanoj riječi. Do sada je objavio pet knjiga poezije. (''Šutnja je zlato i ostale životne laži'' 2017., Redak, ''Purpurni oblaci'' 2018., Redak, ''Le Nouvel Etat'' 2018., Redak, ''I papiga može ponavljati'' 2018., UNSP, ''S kandžama na očima'' 2019., Redak). Životni san mu je postati bébé terrible književnosti, a isto tako zna da se to ne postaje. U suštini, onaj koji se osjeća kao apatrid s koferom punim riječi.



 

O KORACIMA ŠTO ODLAZE I ONIMA KOJI SU VEĆ DALEKO

 

Večernja magla spustila se nad ulice i kišom isprane crvene krovove na kojima su se skupljale sive kapljice kad se Maslovski uputio iz gostionice prema hotelu. Bila je kasna večer i magla nošena teškim sumornim vjetrom grebala je mlado, namršteno lice Maslovskog dok je koračao ulicom popločenom neravnim kamenim blokovima koji su nerijetko lomili kotače užurbanih kočija. Maslovski je koračao dugim, opreznim koracima pognute glave pokušavajući je sakriti unutar smeđeg, iznošenog kožnog kaputa kojeg je prije deset godina naslijedio od svojeg oca koji je poginuo tako što je posrnuvši od umora pao s perona na tračnice prilikom dolaska vlaka kojim se svakoga dana nakon posla vračao kući u propadajuće selo bez obradive zemlje koju su iscrple godine neopreznog obrađivanja zbog nemogućnosti seljaka da pod nepopustljivom stegom gospodara imanja dopuste zemlji godinu odmora. Prolazeći pokraj niskih trošnih prozora, oljuštenih i poprilično trulih, glavu i ramena obasjavala mu je svjetlost petrolejskih lampi koja je dopirala na ulicu  iz soba skrivenih iza tih istih slabašnih prozora. Ulica je bila pusta, a svjetlo koje je gušilo samoću Malovskog bilo je jedini znak života koji se mogao uočiti na pustoj ulici ispunjenoj maglom. Bio je pripit i svjetlo mu je smetalo. Posao je bio odgođen i bio je prisiljen ostati ovdje još tri dana dok završi poslove i vrati se u Ivanjdol svojoj ženi koja je već dugo bolovala od upale pluća i koja mu je neizmjerno nedostajala. Bio je nezadovoljan i razočaran što si nije mogao priuštiti da izostane s posla i ostane kući uz svoju ženu s kojom je od svoje šesnaeste godine i bez koje nije mogao zamisliti svoj život niti ikakvu sreću. Znao je odavno da je svijet pokvaren, a ona mu je bila jedina sreća za koju je znao i koju je nesebično i istinski cijenio i držao je kao dio sebe. Znao je da ne smije trošiti novce u gostionici, no zbog odgode posla i mračnog, sumornog vremena koje i najhrabrije, najmoćnije vojskovođe tjera u ludost, u ovom gradu daleko od njegova doma, Maslovskom je život postao nepodnošljiv i nije vidio drugog izlaza nego da se malo opije kako bi barem lakše mogao zaspati u iznajmljenoj prohladnoj hotelskoj sobi prepunoj stjenica koje su ga grizle od kada bi prešao prag svoje sobe. Bližio se hotelu, a misli mu je okupljalo sjećanje na dugu, crnu kosu i blijedo, milo, dobrodušno lice svoje žene. Čeznuo je za njenim milim glasom i nježnim, ali žuljavim rukama kojima bi ga grlila svaki put kad bi ulazio u kuću koja je uvijek bila ispunjena blagim, radosnim mirisom njenog tijela i parfema koji joj je kupio dok je jedne godine poslom bio u Moskvi na koji je potrošio pola zarađene plaće. Sofija. Tako se zvala. Oduvijek je bila skromna i pažljiva. Od kada je dobila na poklon parfem od muža, nikada ga nije nije našpricala u jednom danu više od dvaput, a uvijek je mirisala blago i svježe. Još od kada je bila djevojčica imala je lijepu, plahu put. Blijedu, ali seljački zdravu, no otkada se razboljela više nije izgledala sretno i svježe kao prije i svakodnevno se osjećala krivom šta više nije lijepa kao nekoć. Smatrala je da je njen muž zaslužio njenu ljepotu, pogotovo jer je oduvijek bio dobar prema njoj i svakodnevno je marljivo radio kako bi im pružio čim više i osigurao bolji život. S druge strane Maslovski se osjećao krivo zbog toga što je njegova žena i u bolesti tako požrtvovno mislila na njega i željela mu u svim prilikama udovoljiti. Govorio joj je da se ne zamara ničim osim ozdravljenjem i da će joj on biti konstantna podrška. Voljeli su se mnogo, a trenutna razdvojenost ih je jako mučila i tištila.  Dugim koracima bližio se trgu na kojem se nalazio hotel u kojem je odsjedao. Iz ulice je izišao na trg. Bio je pust, glomazan, velika čistina prekrivena teškom maglom bez ijednog svjetla koje bi nagoviještalo život i davala trgu ljudski, topliji dojam osim tmurne mase grubog, hladnog kamena kakvim se sada pričinjao Maslovskom. Stojeći nasred trga, pomalo izgubljen hitro je ogledavao i osluškivao na sve strane ne bi li uočio barem jedan tračak svjetla ili barem začuo koji zvuk, glas pomoću kojega bi razabrao gdje se točno nalazi hotel. Znao je da smijeh neće čuti na ovom pustom, hladnom mjestu. Zapravo nije se mogao sjetiti je li ikada čuo iskreni smijeh. Uvijek je nailazio na lažni smijeh, pijani smijeh, dječji smijeh ovisnosti o majčinoj toplini, ili pak smijeh ogorčenih, smijeh preplašenih koji strepe nad svojom sudbinom, smijeh bolesnih koji se pakosno smiju smrti u lice. Svega toga se naslušao Maslovski, no nije se mogao sjetiti je li ikada čuo iskreni smijeh, onaj smijeh čovjeka, onaj smijeh koji bi razlikovao čovjela od životinje, tu jedinu distinkciju između čovjeka i svega ostalog. Odavno se razočarao u razum. Vidio je suviše boli, pakosti i zlobe kao proizvode ili kako je to on nazivao - nuspojavama - razuma da bi ga držao kao distinkciju čovjeka od životinje. Više nije bio siguran što je to čovjek i je li on zaista postoji, nije znao odgovoriti na pitanje koja je njegova svrha, cilj, životni pokretač zbog kojeg bi vrijedilo živjeti. Sve više mu se počelo pričinjati da je čovjekov jedini motiv pakost. Želja za pakošću koja ga tjera da živi, da se hrani, da djeluje. Osjetio je tešku bol u grudima i lagano klonuo prema podu. - Oduvijek sam vjerovao u čovjeka, oduvijek sam u njemu između svih pakosti vidio dobrotu. Gdje je to sve nestalo? Može li biti istina - ako i ona uopće postoji - da u čovjeku nema dobrote, samilosti? - govorio je tužljikavim glasom. Nikada nije sumnjao u ljubav, u ljubav između Sofije i njega. Nikada nije sumnjao da ljubav može sve pobijediti i pružati nadu da je život vrijedan, no zabrinulo ga je njegovo trenutno saznanje. Nije znao kako da opravda ljubav u ovom pakosnom svijetu bez smijeha. Nije se mogao sjetiti je li se on ikada uspio iskreno nasmijati. Boljelo ga je. Više no ikada želio je vidjeti, trebao je osjetiti Sofijin topli zagrljaj. Trebao je skrovište u njenoj bezuvjetnoj ljubavi. Želio je da bude nađen, da ga ljubav spasi. Ljubav je bila njegova religija. Nikada nije vjerovao u boga i nije dijelio institucionalno crkveno vjerovanje, pogotovo od kada je čitao Durkheima i njegova funkcionalistička objašnjenja religije. Maslovski nije mnogo čitao, nije bio učen čovjek, no kako je on smatrao; imao je sreću da mu se tokom njegovog mladog života u rukama našlo par dobrih, vrlih knjiga koje su na njega i njegovo razmišljanje ostavile duboki trag. Zadihan i izgubljen povikao je glasno - Sofija! - i zatrčao se na lijevu stranu trga do prve zgrade. Kako ta kuća nije bila hotel u kojem je odsjedao, zatrčao se uz rub zgrada koje su okruživale trg kako bi našao traženi hotel. Trčao je kratko vrijeme prije negoli je stigao do ulaza, ali mu se činilo da ga cijela vječnost dijeli od topline doma u kojem ga čeka njegova jedina svjetla zvijezda koja nikada ne titra, koja ni na sekundu ne prestaje sjati. - Sofija, draga moja. - tiho je ridao. Stigavši pred ulaz hotela, vrata mu otvori portir i ravnodušnim glasom punim umora kaže - Dobra večer gospodine. - Maslovski nije odgovorio, nego naglo ušao i sjeo pored kamina na kraju slabašno osvjetljene prostorije koja je imala svrhu gostinjske sobe. Sjeo je za malu, drvenu stolicu sa lagano napuknutom trošnom nogom i stao trljati ruke blizu vatre. - Želite li nešto popiti gospodine? - nestrpljivo ga je upitala domaćica; stara debela žena, s prljavom pregačom oko pasa, masne kose i krupnih, smeđih, maljavih očiju. - Ništa zaista. - tiho odgovori Maslovski. Stara se domaćica okrene i žurnim korakom pođe prema kuhinji. Nedugo zatim; nakon što se ugrijao i malo smirio, Maslovski se uputi na prvi kat u svoju prohladnu sobu prepunu stjenica. Ušao je u sobu, bila je potpuno mračna. Magla je prekrila svaku mogućnost mjeseca da kroz prozorsko staklo osvijetli sobu, a stara domaćica je zasigurno zaboravila uliti petrolej u lampu koja se nalazila na trošnoj, pljesnivoj komodi. Svukao je svoje već dugo ne ulaštene, crne čizme i legao u uski krevet odjeven u onu istu robu koju je nosio cijeli dan. Gledao je u strop i osjećao kako ga stjenice grickaju po cijelom tijelu. Osjećao je kako ga krizu i preko robe. - Vraški jaka nemam je ta stjenica. - promrmljao je. Dugo nije mogao zaspati. Već odavno je otkucala ponoć sa starog, prašnjavog zidnog sata koji se nalazio iznad uzglavlja i konstanto prijetio Maslovskom nesigurno se njihajući na hrđavom čavlu na koji je bio obješen. Maslovski je i dalje nepomično ležao na leđima u onoj istoj pozi i sa onim istim ravnodušnim, suhim, plitkim pogledom u očima s kojim je prvotno legao. Bio je preplašen, izgubljen, žudio je za domom, no osjećao je sve veću nesigurnost kada bi se sjetio doma. Osjećao je da još uvijek zna što je to dom, što je toplina koju mu pruža Sofija u njihovoj maloj, skromnoj kući, ali srce je nekako sve više plivalo uzvodno, sve mu se više činilo da čovjek doma nema, niti imena, a ni anđela s kojim bi u malu vječnost zaplovio. Naglo je ustao, obukao čizme koje su bile naslonjene na dovratnik i izišao iz sobe. Dok se spuštao stepenicama u prizemlje zapali cigaretu, otrese šibicu i naprosto je baci u kut stepeništa. Zakašljao se. Osjećao je kako mu studen bije pluća, osjećao je neobjašnjiv nemir i slabost. Spustio se u mračno prizemlje. Vatra u kaminu bila je ugašena, no to nije tištilo niti iznenadilo Maslovskog jer je znao da su ljudi u ovom kraju veoma siromašni i da je zimi izuzetno teško skupiti drva, a još ih teže platiti. Povukao je dim cigarete i desnom rukom snažno dohvatio kvaku ulaznih vrata. Otvorio ih je žustro, stisnuo ramena i uvukao glavu u svoj kožni kaput, te zakoračio u maglu. Ispuhnuo je dim cigarete, a on se istog trenutka stopio s gustom zavjesom magle. Bilo je veoma hladno i čuo se jaki fijuk vjetra koji je dopirao iz svih smjerova. Maslovski nije znao kuda ide, niti je znao zašto je izišao na ovu ciču zimu u ovo doma noći. Osjećao je da ništa ne zna i da je sve apsolutno dopušteno i da ništa nije izvjesno. Brzim korakom krenuo je kroz maglu u njemu nepoznatom smjeru. Prošao je preko trga i ušao u ulicu koja je vodila do željezničke stanice. Hodao je, a koraci su postajali sve kraći, sve teži, činilo mu se da se jedva kreće. Odlučio se vratiti nazad u hotel. Okrenuo se i uputio natrag istim putem kojim je i došao. Vjetar je i dalje zavijao poput čopora sibirskih vukova, a Maslovskog više nema. Nema više ni realizma u književnosti, a stoga ni ove priče. Još uvijek nismo sigurni ima li realizma u stvarnosti. Tako bar prenose sa 4. zasjedanja AVNOJ-a iz New Yorka. Maslovski se nada da ćemo pronaći čovjeka. Pisac isto. Delegati također. Možda ga jednom i nađemo. Nadam se da ćemo ga pronaći kao što se svaki seljak nada da će mu baš ove godine po prvi puta jabuka uroditi plodom bez grijeha. Plodom koji bi bio dostojan čovjeka.

 


 

 

 




o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg