intervju

Lucija Švaljek: Najbolje je to što s riječima možeš raditi što god želiš

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Lucija je u uži izbor ušla s pričom ''Nikad nećemo biti Julije Roberts''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od četiri natjecateljice.

- Gdje i kako živiš?

Živim u Zagrebu kao podstanar. Podstanarstvo je blagoslov i  prokletstvo u isto vrijeme. Ne živim bolje nego ministar, ali stvarno nije loše. Maksimir je blizu, imam balkon i super zastore.

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije...

Nedavno sam imala rođendan, pa smo se družili (izjadali jedni drugima i igrali „pogodi tko sam“, jeli sendviče i male krastavce, baš onako kako se radilo u osnovnoj školi). Jedna od ljepših uspomena mi je susret s Keretom prošle godine u sklopu Festivala književnosti. Bila sam toliko uzbuđena da sam mu rekla „I love you“, pa se ispravila u „I love your books“. U globalu, trudim se izbjegavati veća obiteljska okupljanja i više voziti bickilom.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Za mene je književnost utjeha, sigurno mjesto, dom. Otkad sam bila mala imala sam bujnu maštu pa sam zamišljala likove i često imala zamišljene prijatelje. Sjećam se da sam u osnovnoj školi napisala neku opskurnu priču pod naslovom „Killer“, koja je bila zamišljena kao knjiga, ali nikad ju nisam dovršila. Glavni negativci bili su kriminalci, braća blizanci blizanci Lenor i Ariel (imena sam im dala zbog omekšivača), a njihov šef je bio Milford Educa (to je vjerojatno bila neka izdavačka kuća, ne sjećam se). Priče su me oduvijek zabavljale i pomagale nositi se sa stvarnošću.

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Najbolje je to što s riječima možeš raditi što god želiš. Mogu napisati danas je petak i pečem patku. Ili volim čokoladu, a prepelica je ptica. I nikome se ništa loše ne može dogoditi.

- Koje su tvoje teme?

Obitelj, ljubav, nasilje, život na selu.

- Što ti je motiv za pisanje?

Motiv za pisanje mi je taj da ne svisnem s uma, pogotovo sad u vrijeme korone.

- Kako vidiš svoju generaciju?

Generalno suosjećam sa svojom generacijom u smislu pronalaženja posla i života u raspadnutim stanovima. Ako govorim o svojoj srednjoškolskoj generaciji, to je pak druga priča. Patilo se na ocjene, molile su se krunice za petice, a kad je bilo manje od pet pričalo se da je stradalo bakino zdravlje. Takve stvari su me užasno ljutile, zbunjivale.

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Svakako bih spomenula Moniku Herceg, Olju Savičević Ivančević i Kristijana Novaka.

- Što ti znači (ako išta) da si ušla/ušao u uži izbor 7Km?

Naravno da znači. Vaš e-mail popravio mi je dan jer sam bila zaboravila da natječaj još traje.

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Književnost je dio mog života i nedavno sam otvorila blog. Sjeća me na lijepa vremena kad je postojao bloger.hr. Tamo sam zapisivala priče o odlasku ortodontu u Perkovčevu, u Getro po slatkiše (djeci sa sela je to bio izlet, čudo, nepisivo nešto), o kućnim ljubimcima i slično. Nastavit ću pisati za sebe i zbog sebe. Mislim da nešto autentično, dobro i kvalitetno nastaje kad to radimo iz ljubavi. Na pisanje gledam kao priliku za osobni rast, igru, otkrivanje. Uvijek kad počnem pisati, ne znam što će iz toga ispasti, a to je i ono najzanimljivije.