Five poems by Krešimir Bagić
THE RISE - METAL'S PERFIDIOUS SONG - THE MARKET-PLACE IN DUBRAVA - BLAŽ BLAŽ BLAŽ - GASTON D.
THE RISE
Suddenly the mountain, high,
white with snow,
in front of me.
I look at it and it says: climb!
And I climb.
Collect snow.
Flakes of voice I gift to the whiteness.
The mute curtain of the sky grows
in each movement.
When, finally, I reach the top,
I lie on it to rest
and bow before the crown of the sky.
But the mountain gives me no peace and says:
in you I’ve lost myself,
now you are the mountain.
And as fast as lightning folds itself in,
flees into the earth,
into a grain of dust.
Amazed, I remain hanging in air
as some kind of star in a puppet theatre.
Translated by: Stipe Grgas
METAL'S PERFIDIOUS SONG
Man snaps like a reed in the
scrape of a rusty swing.
While the tube closes into its dark
a child gives him a delighted wave.
Not knowing when to stop,
not hearing the perfidious song of metal,
not seeing the lamp, the axe,
the arm grown to a staff.
The water nourishes the reed and smoothes it,
the water from which the glassy
surface of memory grows.
The swing scrapes on one side,
on the other the reed squeals,
in the mud from which there’s no escape,
in a gurgle, in a clank, in a slap,
in a flight that fades before the wings.
The man closes the window, draws the curtains,
plugs his ears, starts to sing.
But his vocal cords let him down,
redouble the swing’s scraping,
the perfidious song of metal,
fade to black the lamp, sand and sky.
When speechlessness rules space,
the universe thunders without:
“Look at me, daddy!”
Translated by: Tim Burton
THE MARKET-PLACE IN DUBRAVA
we built the market-place in dubrava
i can tell you this today
it was Ribe Andjelko Šime and I
kneading clay moulding bricks
no one could do a thing to us
we built the market-place in dubrava
I can tell you this today
planted stalls in the morning and walls
watered them at noon
so that they go straight and bloom
on the meadow in water and mud
we built the market place in dubrava
when we finished
ten men from Dalmatia appeared
and invited us to a game of boccie
we went played and won
Ribe Andjelko Šime and I
after a year we returned to the market place
and the Dalmatians were selling there
cod almonds and seakale beet
we bought the papers and drank each a beer
Andjelko said: we built the market-place
and Ribe: it doesn’t matter we’re Dalmatians
Šime and I said nothing
ordered coffee and played a game of darts
next day Ribe began charging fees for the stalls
Andjelko became his right hand man
today people from Zagorje and Bosnia call them ‘sir’
offer them salads for lunch and fruit for afterwards
the Dalmatians take them out for beer
but both Šime and I built the market-place in dubrava
nowadays we buy cod almonds and seakale beet there
Šime’s home burnt down in dalmatia I myself
became a teacher in zagreb whenever thy have time
Ribe and Andjelko join us in a game of darts
Translated by: Stipe Grgas
BLAŽ BLAŽ BLAŽ
tomorrow i’ll go to the stadium
blaž is coming
all will stand and root
while i will think
blaž blaž blaž
no i’m not a supporter
i’ll sit on the east benches
and buy seeds
when a goal is scored
all will fall into a trance
while i’ll watch quietly
blaž blaž blaž
blaž is a player
someone will ask
no he’s not he’s god
the players are in babylon
and are learning to talk
but nobody sees him
after the game i’ll take the tram
the fans will steal rides
and talk dirty
while I will persist being quiet
blaž blaž blaž
Translated by: Stipe Grgas
GASTON D.
Un Marsellais, monsieur Brun,
s'il voit chapeau melon sur le trottoir,
il ne peut pas se retenir, il shoute.
Marcel Pagnol
You’ll not find anyone, between Toulouse and Aix,
who’s more of a legend than Gaston D.
A nice guy with a ’tache from the east-side seats,
a gap-tooth bantam reeking of Gitanes
(like his Mary-Laurence would say)
revving up for OM forty years.
In 1958 his first time at the Vélodrome,
Gastom D. and saw Gunnar Andersson's farewell goal, number 169.
“Here I am and here I’ll stay,”
Gaston thought, and yelled “Allez OM!”
In 1971 Gaston D. woke up the whole stand:
“Somebody call the police!
Magnusson’s thrown the ball to Skoblar!”
Next thing, a quick jerk of the head
and the crowd went wild.
1991. Over a pastis and a game of boules
Gaston D. came up with a Provencal proverb.
“Chris Waddle is the living proof that football
was born in England but grew up in Marseille.”
1998. Gaston D. scrutinised the mirror,
smirked, picked up a scrap of paper and wrote:
Barthez
Deasailly Boli Blanc Mozer
Cezar Deschamps
Waddle
Skoblar JPP Bokšić
You’ll not find anyone, between Toulouse and Aix,
who’s more of a legend than Gaston D.
A nice guy with a ’tache from the seats on the east,
a gaptooth bantam reeking of Gitanes
(like his Mary-Laurence would say)
revving up for OM forty years.
People crowd about him as though he were a prophet.
They say Hidalgo, Beckenbauer and Courbis
asked his advice. And he told them all:
“What I say only counts in the stands.
Get back on the pitch and try to hear from there.”
Translated by: Kim Burton
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.