POROD

 

Babe na selu stvaraju embrij, 

Svojim uvjerenjima mijenjaju seljanima crte lica, usjeve i zacjeljuju rane. Babe na selu proriču, odgovaraju na pitanja:

Hoće li sutra biti u šumi gljiva?

Zašto krave već deset dana ne pasu?

I kad je nastao svijet?

Babe na selu, dobro znaju, je li svijet uopće nastao.

 

 

 

 

 

 

 

VEČER NA SELU

 

Negdje na sjeveru Banije ovce već dvanaestu noć hodaju u krug. 

Možda je kraj. Dođite vidjeti taj prizor. Evo posljednjeg muškarca, upoznajte ga. Večeras ja sam čista riječ. Griješio sam, smrt proširila se na selo, sve je podređeno pokapanju. Nisam dosljedan stvoriti novi život, ovce već dvanaestu noć pripremaju pogreb. Sada, možda baš sada, stvoren sam od praznih kuća, štala, neobrađenih njiva, presušjelih bunara. Večeras, možda baš večeras, na vrati mi pokuca posljednji Adam.

 

 

 

 

 

 

 

 

ZADNJE SELO

 

Uvuklo se zlo u selu. Rođenje nikad nije bilo konačno, uvijek se ponavljalo, Sada, stvari se odvijaju malo drugačije. Svijet postaje ono što je oduvijek. Borba za opstanak.

Kako  mogu spasiti selo bez zla.

Na tavanu je puška, pradjedova puška iz drugog svjetskog rata.

Selo laže, ali zemlja još uvijek mumlja, udaram po zemlji,

Selo je pojelo vlastitog sina.

Ja bježim, u šumi sastavljam riječi molitve.

Lanac zla je prekinut.

 

 

 

 

 

 

JUTRO U SVEMIRU

 

Na kraju ulice, ima gradska lampa, u selu, radi na plin, kraj nje prolazim ja, slučajni prolaznik,  susrećem Kolarićevog sina, napada – jesi vidio moju mati? Čeka odgovor, gledam u lampu i ne vidim je, odlučim reći - nisam, ali kažem kao da ću pozvati zečeve iz šume, kad ih evo, deset. I kada treba krenuti, mi poskakali u šumu, i pronašli staru Kolarićku. Nemojte shvatiti ovo ozbiljno, ali pao je mrak, a vrganja kao meteora i rakije još ostalo, navodno pronašla je i san ispod hrasta pa odlučila je krenuti tek ujutro. 

 

 

 

 

 

 

 

 

SUSJEDA 

 

Imam svaki zalazak. Zalasci su samo ljudi, iskusio sam. Bubanj od mašine u vešeraju stvara dojam da ima sve naše i ako poželi može nas ogoliti. Kapi za nos koje stoje kraj kreveta barataju ucjenama isto. Ponekad se pitam - hoću li disati dok spavam? Trebao bih raditi vježbe za izgovor prije spavanja jer glavna uloga u snovima brblja sebi u bradu. Njezin pas više voli mene. Nju veš mašina ne voli, ofarba joj krpe, proguta čarape, skupi majice. Travnjak u dvorištu dovoljno je prostran da nešto posadim. Svjetlo na terasi je upaljeno i danju i noću tako da provalnici misle kako smo stalno doma. I jesmo, i opet se može provaliti. Mi njih nećemo ometati, neka uzmu sve što im je potrebno. Jučer mi je rekla susjeda da joj netko svaku večer dolazi na vrata i pomiče kvaku. Pitala je što hoće usred noći, a on je vrlo glasno rekao „želim kupiti vašu kuću“. Počeo je kružiti dvorištem i to čini svaku večer. Jučer je otvorio vodu i jutros je dvorište postalo more. Bole je noge i sve se u njoj pomiče dok pliva. Nazvao sam i pitao zašto nije zvala policiju, kaže kako bi upalili rotirke i sve bi vidjela cijela ulica. Još uvijek ima hrabrosti čekati. Vjerovao sam da je nestrpljiva.

 

 

 

 

 

 

 

 

PRIJE MRAKA

 

Uvala na rijeci, hrskavi šljunak, hodam po njemu da provjerim je li još uvijek moj. Prije mraka povlačim se, grad je ten koji nikada neću izgubiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POVRATAK 

 

Petkom navečer najviše volim sjesti u vlak i žaliti samoga sebe. 

Tražim mjesto gdje nikoga nema, tražim mjesto koje ima pogled kroz prozor, ali prozor mora biti zamagljen tako da ne gledam van, nego u sebe. Ali opet gledam okolo, studentice s ruksacima, starce s pretrpanim vrećama koje zauzmu još dva sjedala. Sve dok se ne vratim prozoru, pa opet žalovanju. Nikada se neću promijeniti, svaki događaj na ovome svijetu povezujem sa samim sobom, ne stvaram ja te događaje, nego oni nastaju baš kada netko pokušava zaviriti u moj pogled. Moja obitelj slično razmišlja. Vjerojatno smo tako stvoreni i jedino što nas u tim trenucima spašava su slušalice i zatvorene oči. Samo mi, dok nas nitko ne gleda, skrivamo količine onoga što nam je poklonio pogrešivi Bog pogledom. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZNAK VREMENA

 

Bit će dobro. Danas je samo ovako, moramo još čekati. Valjamo se u dubine. U dubinama je dobro, danas je još kratko. Sutra ćemo hodati gradom, prolaznici će postati nam drugovi. I bit će dobro. Hoće li prestati biti ovako? Drugovi će popraviti nešto u nama, nešto duboko u nama. Bit će dobro, ali bit će sve dok nas ne napuste. Opet, bit će kao što je danas. Valjat ćemo se u dubine sve do Božje čestice. 

 

 

 

 

 

 

 

 

OD ČEGA SU MI RUKE I PAMET

 

Zaboravljam sve. Stvari su otišle ukrivo. Ne volim zvuk pada bicikla. Počeo sam jesti papirnate juhe (iz vrećice), kada sjednem u kafić popušim cigaretu i ne naručim ništa. Ja ću pušiti, a ti otpuhuj – kažem osobi koja sjedi sa mnom, ali često sjedim sam i tražim stvari koje misle ispravo kada ide ukrivo. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TO SU TE SPONE

 

Sanjao sam te. Jutros, par stanica nakon, ušao si u vlak, primio sam te za rebro, uvijek kada te ugledam primim te za rebro. Ja sam pokret uspavljivanja, ostao si spavati u vlaku, a ja sam pobjegao noseći u ruci tvoje rebro. Budale se lako uvuku pod kožu.