proza

Dina Vukelić: Fasade

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Dina Vukelić (Zagreb, 1990.) je dramaturginja je i dramatičarka. Nakon završetka studija komparativne književnosti i primijenjene lingvistike na Filozofskom fakultetu te dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti 2015., aktivno se bavi dramaturgijom i pisanjem za kazalište i radio. Ostvarila je suradnje s mnogim kazalištima (HNK u Zagrebu, HNK Ivan pl. Zajc, INK Pula, ZKM, SK Kerempuh, GK Žar ptica, GK Gavella, Dječje kazalište Dubrava, itd.), a radila je i na nezavisnoj sceni (Eurokaz, Teatar Rugantino, Ludens teatar, Mali teatar, Empiria teatar, Presvrt i dr.). Izvedeni su joj dramski tekstovi “Ako kažeš, gotov si” (GK Žar ptica), “Darian, hrvatski kralj samopomoći” (SK Kerempuh), “Dnevna doza mazohizma” (MKC, Skopje), “Muke sv. Sanje u karanteni” (dio omnibusa “Monovid–19”, ZKM), “Moderni oblici patnje” (GK Gavella, Ludens teatar) i “Digitalno sama” (Empiria teatar, Scena Ribnjak). S Dramskim programom radija surađuje od 2013. godine kao autorica dramatizacija, vanjska dramaturginja emisije KriK (2020. – 2022.) te autorica radiodramskih tekstova izvedenih u Radio ateljeu: “Obična”, “One male stvari nakon polusna”, “Ako kažeš, gotov si”, “Dnevna doza mazohizma”, “Moderni oblici patnje” i “Krotka se buni”. Tekstovi su joj prevedeni na poljski, makedonski i francuski jezik te tiskani u publikacijama (Kazalište, Naklada Pozor). Od 2021. producentica je i dramaturginja Empiria teatra. Trenutno radi kao samostalna umjetnica.

Fasade

Uzimam blatnjavi prečac koji mi skraćuje put do škole na deset minuta laganog hoda: tako činim već tri godine, koliko predajem. Grmlje uokviruje žućkastu školsku zgradu, čija je fasada nedavno obnovljena, bio je to ulog uoči lokalnih izbora. Na ostalim fasadama u našem mjestu i dalje možeš izbrojati rupe od metaka. Izrešetane su, kao da je rat jučer završio, truse se i odbacuju komadiće tkiva. U školi bi, kažu, trebalo biti ugodnije. Zidovi učionice ofabrani su u tirkizno i ukrašeni dječjim akvarelima. Desno od uokvirene šahovnice, iznad bijele ploče, visi metalno raspelo, koje samo što ne dotakne njezin rub. Takvo raspelo nalazi se u svakoj učionici.

Preda mnom se meškolji sedmero djece, četiri djevojčice i tri dječaka. Ana K., Ana M., Lidija, Una, Josip, Matko, Saša, izgovaram imena naglas dok ih prebrojavam. Razredi su nam svake godine sve manji. Prvi a dosad je najmanji: jedini prvašići na školi. Sljedeće godine, tko zna, mogla bi nestati jedna cijela generacija. Odlažem imenik tamnoplavih korica na stol. Umirujem đake i povisujem ton. Rasplinjuje se polifonija sitnih glasova. Njih sedmero nespretnim potezima otvara pernice, cifovi stružu, olovke padaju, zveckaju po parketu. Djeca listaju pisanke s autićima, bubamarama i Elsom iz Frozena na koricama. Šušte i žamore. Vrpolje se, još nisu naučili mirno sjediti. Čitaju priču o pužu, žiru i šeširu. Muče ih glasovi ž i š. Smiju se svaki put kada žir padne pužu na šešir i crtaju prizore iz priče, svi se trude oko puževe kućice. 

Još malo pa slijedi moja pauza. Četvrtkom mogu odahnuti na četrdeset i pet minuta jer je treći sat po redu vjeronauk. Časna Bernarda iz Župe sv. Katarine preuzima učenike, a ja pazim na Sašu koji jedini ne pohađa nastavu iz vjeronauka. Zatvaraju se vrata učionice. Saša i ja ostajemo na hodniku, sami. Do nas dopiru zvukovi iz prostorije. Unisona recitacija.

– Što oni tamo rade? – pita me Saša, vrpoljeći se.

– Mole se – odgovaram. 

– Kako se to moli?  

– Bojim se da ti ja to ne mogu objasniti. 

– Ali vi ste učiteljica!

Odlazimo u knjižnicu. Saša s velikim zanimanjem proučava fotografije špilja iz Drva znanja i piše zadaću za sljedeći sat. Ne očekuje moju pomoć. Sav važan želi pokazati da sve može sam. Saša ne govori mnogo, a ako što izusti, iznenadi me nekim neočekivanim pitanjem. 

– Učiteljice, je li istina da je dim iz tvornice otrovan i da zato ljudi odlaze?

– Ljudi odlaze iz različitih razloga. 

– Želite li i vi otići, učiteljice?

– Ne znam. Ne još.

– Ja želim. 

– Zašto? 

– Nije mi tu lijepo. 

– Misliš, u školi? 

Saša zagnjuri glavu u pisanku i pretvara se da piše. Stisnuo je usta, koncentrirano, kao da radi nešto važno. Izgleda kao mali veliki čovjek, s kragnom oko vrata i naočalama neprimjetnih okvira. Svaki me čas pogledava krajičkom oka. Obratim mu se:

– Moraš mi reći ako te nešto muči.

– Oni mi govore da sam loš.

– Zašto ti to govore? 

– Jer se ne molim s njima. 

– Saša, ne moraju se svi moliti.

– Oni kažu da svatko tko ne vjeruje u Boga ide u pakao. 

Ostajem bez riječi. U glavi sastavljam primjereno objašnjenje kakvo bi mogao razumjeti jedan šestogodišnjak. Prije nego što išta izgovorim, prekida nas zvono od kojeg titraju bubnjići. Saša me, pomalo u grču, hvata za rukav dok stojimo ispred našeg prvog a. Želi da i ja prislonim uho na vrata. Pjesma za kraj sata se oduljila. Slava, slava Bogu na visini, prigušeno odjekuje. Jasno mi je da Saša žali što ne sudjeluje u ritualu, u igri iz koje je isključen. Naginjem se i šapćem mu:

– Saša, s tobom je sve u redu. Ne moramo svi vjerovati u iste stvari. Nismo svi isti, dobro? 

– Dobro – Saša mi kimne glavom i zadrži zbunjeni izraz lica nekoliko trenutaka. Časna Bernarda izađe iz učionice, a dječak istoga trena poskoči kao zvrk. Ona mu se nasmiješi i udalji se od nas mehaničkim korakom. Saša se pridružuje učenicima, koji već sjede u parovima. Vrluda oko Matkove i Josipove klupe, i prstom klizi po njezinoj zrnatoj površini. Matko, gotovo dvostruko jači od Saše, snažno zaklopi bijeli molitvenik sa srebrnim križem i baci ga u ruksak. 

– Ti ne smiješ to gledati! – drekne na Sašu. 

– Isti takav je na zidu – reče mu Saša, uperivši prst u raspelo iznad ploče. Metalni odsjaj križa u snažnom je kontrastu s bijelom plohom. Saša ne skida pogled s njega.

Odzvonilo je za kraj nastave. Učenici su pospremili pisanke i pribor u ruksake, i u trku se razbježali. Bez djece, prostor je šupalj i beživotan, a raspelo mi odjednom izgleda impozantnije, kao da je u središtu učionice. Ono je oduvijek visjelo na istom mjestu, ali dosad nisam razmišljala o njemu, nikad ga nisam promatrala ili posebno primjećivala, nikad se nitko od djece, roditelja ili nastavnika nije bunio i nikome nije padala na pamet pomisao da bi uklonio ovo ili bilo koje drugo raspelo iz ostalih prostorija škole. Raspelo je postalo dijelom učionice, poput ploče.

Sada mi je križ iznad ploče upadljiv i neugodan pokraj akvarela, dječjeg smijeha i tirkiza, i, ponajviše, pokraj Saše, s kojim predmet na zidu nema nikakve veze, nego visi nad njim kao upitnik koji razdjeljuje prostor molitvi Bogu od praznoga hodnika s druge strane vrata. 

Namještam stolicu ispred ploče, pažljivo se penjem na nju i skidam sa zida raspelo. Desetak sekundi posla. Na mjestu raspela ostaju tragovi prljavštine u obliku krnjega slova t i kvrgavi čavlić. Spremam metalni predmet na dno ormara, iza likovnih mapa i vodenih boja. 

U nešto manje od tjedan dana nijedno dijete nije primijetilo izostanak raspela. Kod nas se rijetko što mijenja, pa je moj pothvat, barem u mojoj glavi, bio mala revolucija. Svejedno, nema reakcija. Djeca izrađuju kolaž na temu Naš grad, pjevaju pjesme o proljeću, čitaju, uče zbrajati na primjeru jabuka i krušaka, znaju imenovati sve domaće životinje koje nisu ni vidjela uživo, jer otkako je rat završio, rijetki pojedinci iz okoline uzgajaju životinje ili se bave poljoprivredom. Dvorišta su zapuštena, obrasla šikarama, ograde zahrđale, a vratnice škripe. Jedino se nasip uz rječicu nije promijenio, jednako je živ kao nekada. Na starim fotografijama naše mjesto izgleda romantično, poput male bajke otkinute s razglednice. Na kolažu djeca prikazuju samo najljepše dijelove grada. Uz rječicu, to je svakako Zeleni park s visokim topolama i hrastom, urednim stazama i crkvom. Ružne fasade nitko ne spominje.

Usmjeravam pažnju na Sašu. Barem na površini, sve je uobičajeno. On budno radi na kolažu, sjecka škarama sjajne papire i izreske iz lokalnih novina: panoramske fotografije cijeloga mjesta. Nema dječjeg podbadanja ili ga ja ne uspijevam uočiti, koliko god da se trudim. Stalno vrtim po glavi Sašine riječi, njegov bojažljivi izljev iskrenosti. Oni mi govore da sam loš. Upijam svaki dječji pokret, svaki najmanji trzaj, usklik ili riječ ne bih li uhvatila nešto neprilično, iako se u sebi molim da se takvo što ne dogodi. Molim se, upravo tako, ali na svoj način. 

 Pitam se jesam li uopće trebala ukloniti taj križ. Jesam li ja sama iz dječjih priča iskonstruirala svoju priču, a sve je, ustvari, u najboljem redu? Možda je sve potpuno bezazleno, iako me nešto stalno kopka i govori mi da nije. Hodajući do škole po blatnjavom puteljku i brišući potplate cipela prije početka nastave, očekujem da će mi svaki novi dan otkriti nešto važno, nešto presudno, što će rasvijetliti pozadinu riječi upućenih Saši. 

Četvrtak je, a Saša je ponovo sa mnom u knjižnici. Čita ili se pretvara da čita Modru lastu. Čini mi se da to radi samo kako ga ne bih više ništa pitala. Ili mu je neugodno, kako to i odraslim ljudima zna biti zbog nenadane doze iskrenosti i s jedne, i s druge strane. Nitko od nas ne spominje niti molitve, niti Boga, niti ono što ostali uče na vjeronauku dok sjedimo među policama knjiga. Pri povratku u učionicu, časna Bernarda poziva me na stranu.

– Ne znam jeste li primijetili, ali nema raspela na zidu. 

– Ja sam ga uklonila – odgovorim u dahu.

Časna Bernarda pogleda me zatečeno, kao da nije očekivala taj odgovor. Između mene i nje nadvije se oblak šutnje. Ne znam kojoj je od nas neugodnije. 

– Najbolje bi bilo da ga vratite – reče mi.

– Maknula sam ga zbog Saše, da se on ne bi osjećao loše. 

– Molim vas, vratite ga zbog ostale djece. 

– Ali, Saša… On se boji. Misli da je drugačiji, loš… Druga djeca su ga zadirkivala.

– Draga moja, to su samo djeca. Ona svašta kažu, mala su, ali uvjerena sam da to ne misle. Ja ih nisam tako učila. Vidite, u svakoj učionici visi jedno raspelo pa je sve u redu. Ne želite da ovaj slučaj dođe do roditelja, ravnatelja, pedagoginje… Molim vas, učinite to.

Časna Bernarda mi predaje imenik u ruke.

Vraćam se na nastavu, ošamućena i kao kroz maglu, promatram djecu okupljenu oko Saše koji nije stigao ni odložiti torbu. Matko ga bocka u rame, bockanje prerasta u udarce u nadlaktice, zatim u dječačko hrvanje, u kojemu on hvata Sašu oko ruke i zavija ju, kao u meču, a ostala se djeca komešaju i dovikuju.

– Priznaj, ti si ga ukrao! Vrati ga! Vrati ga!

– Nisam ja, nisam… – Saša ponavlja visokim tonom. 

Razdvajam dječake. Hvatam ih za ruke; Matko nervozno poskakuje. Srce mi udara, osjećam da sam se zacrvenjela u obrazima i više od posvađanih dječaka.

– On je ukrao križ – Matko uperi prst u Sašu.

– Ja sam ga spremila – izgovorim nakon kratke tišine.

Obojica me gledaju. Više im ništa nije jasno, kao da u svojim glavama pokušavaju spojiti nespojivo. Odlazim do ormara. Na njegovu dnu pronađem raspelo, tamo je stajalo netaknuto, od prošloga četvrtka. Položim ga pred djecu. 

– Ako se svi, ali baš svi složite vratit ćemo ga na zid. Može? 

Djeca me gledaju, pomalo u čudu. Meškolje se. 

– Recite mi, što vi želite? – ponavljam. 

U nejasnom žamoru, razabirem nečiji glasić: 

- Igrati. Želim se igrati.