proza

Dora Levačić: Zavoj usred ničega (ulomak)

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Dora Levačić (Zagreb, 1989.) diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a studirala je i rusistiku. Radi na regionalnom portalu Bilten gdje uređuje i piše tekstove društvene tematike, a povremeno ubaci i književne preporuke. Surađuje u emisijama Signatura i Skitnje u zvuku na Trećem programu Hrvatskog radija. Honorarno lektorira, prevodi i uređuje prozu i publicistiku. Završila je (pre)više radionica kreativnog pisanja i scenarističkih radionica. Prozu piše od osnovne škole i dosad nije ništa objavila. Osim književnosti voli planinariti, tarot, tradicijsku muziku i istraživati Liku.

Zavoj usred ničega (ulomak) 

Već na prvoj pauzi kraj autoputa, dok mi je vjetar bacao kosu u kartonsku šalicu kave, vidjela sam nešto metaforičko u prizoru velebitskih vrhova u snijegu. Daleko za mnom ostao je ogroman i muljevit teret, negdje u nabujaloj Savi i onoj neumornoj zagrebačkoj izmaglici od koje se čini da svi po cijele dane samo klofaju tepihe. Tamo me moglo vratiti nekoliko sati vožnje, ali osjećala sam da sam otišla dalje nego što sam ikad bila. 

Vrata stana dočekala su me širom otvorena. Napipala sam prekidač za svjetlo i iz tame je izronio agresivno osvijetljeni hodnik, mali ormarić, svežanj ključeva i papirić s porukom: „WC is on balcony“. U sobi je bilo toplo zahvaljujući maloj zujavoj grijalici, a prostorija je izgledala kao da ju je uredila žena koja je s početka prošlog stoljeća doputovala kroz vrijeme u Ikeu i raspomamljeno kombinirala artikle na popustu s predmetima koje je dovukla iz svog vremena. 

Toplina tog ambijenta priredila mi je jedini doček nakon noćne plovidbe trajektom i vožnje pustom cestom bez rasvjete. Od stanodavke nisam dobila ništa nalik dobrodošlici. Upoznala sam je iduće jutro dok je zalijevala biljke na mojem balkonu, a ja cvokotala pod jaknom i dekom dok sam pila kavu. Da joj se nisam obratila s pitanjem o parkingu, možda bi se nastavila praviti da me ne vidi. Samo jednom me okrznula pogledom, a nakon toga je gledala pred sebe dok mi se obraćala, sigurna u to da joj je moja vrsta već poznata i daljnje proučavanje nije potrebno. U par izlizanih rečenica koje smo izmijenile našla je priliku da se naruga „nama s kopna“ jer nam je hladno bez centralnog grijanja. Ona po noći čak ostavlja i vrata odškrinuta da joj uđe friškog zraka. 

Tih prvih dana nitko nije pokazivao interes za to tko sam i što radim na otoku usred zime – radnici Jadrolinije, prodavačice u dućanu ni konobari u nekoliko kafića i restorana koji su radili van sezone. Htjela sam zadržati taj dašak prolaznosti oko sebe koliko god je bilo moguće, jer sam slutila da uskoro neću moći nikuda proći bez pozdrava. Te dane sam uglavnom prespavala, jela tjesteninu posipanu parmezanom, na balkonu pila Nescafé 3 u 1 i gledala u sivo more. Mišići vrata, ramena i desnog lista bili su mi upaljeni od grčevitog stiskanja volana i gasa; nikad dotad nisam sama vozila po autoputu. Nakon otprilike pet dana odlučila sam da je vrijeme da obiđem otok. Bilo je oblačno i na balkonu se osjetio miris kiše koja je padala po noći. Mobitel mi se po navici stvorio u ruci, ali nije me obuzeo uobičajeni trans skakanja s jedne objave na drugu. Slike tog omraženog, do jučer bliskog svijeta više me uopće nisu zanimale. Puno zanimljivije bilo mi je gledati tegle koje su visjele s ograde terase i iz kojih su rasle mesnate biljke plavkastih listova, rubove stolnjaka koji su lelujali na vjetru i škakljali me po rukama, lišće koje se kovitlalo po podu. Promatrajući novo okruženje osjetila sam istovremeni ushit i mir, kao da mi je život preko noći postao uzbudljiv, ali staložen; ni tih ni glasan, poput lunaparka u umirovljeničkom naselju. 

Vrata vanjske kupaonice bila su pritvorena. Kad sam ih gurnula i pokušala ući, sudarila sam se s ogromnim sivim psom. Veselo je mahao repom i kružio oko mene dok sam se oporavljala od šoka. Kroz kuštravu dlaku koja mu je padala preko lica naziralo se da ima samo jedno oko. Čekao me na terasi dok sam se tuširala, a kad sam krenula prema autu, počeo me pratiti. Njegov lik u retrovizoru neko je vrijeme trčao za mnom.  

*

Cesta se dugo uspinjala kroz šumu, a onda se zdesna odjednom nametnuo blještavi vidik na pučinu, pa sam čvrsto primila volan da ne poletim za njim. Kao da se na to računalo, ubrzo se pored ceste pojavilo proširenje na kojem su rasle ogromne agave. Činilo se da se litica pod njima vertikalno spušta prema moru, pa sam drhturavo parkirala, pokušavajući ignorirati plavetnilo koje je ispunilo sve retrovizore. Izašla sam iz auta, posegnula za mobitelom i napravila nekoliko slika, ali nisam ih nikome uspjela poslati jer nije bilo signala. Mobitel je, za razliku od mene, bez interneta postao težak i okamenjen. Pospremila sam njegovo truplo u džep. 

Među agavama je bila lakirana drvena klupica koja se nije vidjela s ceste. Djelovala je očuvano, gotovo novo, a oko nje je rastao divovski komorač. Netko je morao imati jaku želju da ovdje nikne klupica, na zavoju usred ničega. Iako je priča o tome vjerojatno bila prozaičnija i uključivala puno sastanaka, formulara i izvještaja, raznježio me taj uloženi trud samo da bi rijetki prolaznici mogli tamo sjediti i gledati u pučinu. 

Cesta je u nastavku prošla kroz pusto selo puno kamenih kuća rasipanih po strmom obronku. Na oštrom zavoju pri izlazu iz sela na tlu je bio ostavljen crveni plastični lampaš u kojem je gorjela svijeća, a pored njega mali stručak cvijeća naslonjen na kamen. Kao i svi vozači kojima pogled nakratko pobjegne na takve prizore pored puta, u milisekundi sam pomislila na olupinu auta koja na dnu provalije skuplja hrđu i na osobu koja ovamo redovito donosi cvijeće, pa sve to zaboravila s nevjerojatnom lakoćom. 

Asfalt je naglo završio nedugo nakon ulaska u iduće selo, prvo koje je djelovalo kao da u njemu ima živih. Parkirala sam pored putokaza koji je usmjeravao prema obećanoj pješčanoj plaži. Do nje se silazilo kamenim stepenicama kroz borovu šumu koja nije otvarala vidike. Kad sam se spustila i izašla iz šume, zaslijepilo me sunce i cipele su mi utonule u pijesak. 

Plaža je bila ogromna. Tu i tamo provirivali su tužni ostaci prošlog ljeta: slamnati suncobran, potrgana ležaljka, drveni putokaz s natpisom COCKTAILS. Cipele su me usporavale, pa sam ih skinula i ostavila na tlu. Doteturala sam do mora i zagazila u plićak nadajući se nečemu, možda onom slavnom osjećaju povezanosti sa svijetom preko oceana, ali ledeni valovi izgurali su me na obalu. Kad sam se domogla dalekog kraja plaže, sjela sam na suho deblo, savinuto i sivo od soli. Svjetlost koja je dopirala kroz oblake bila je jaka i iritantno bijela, kao da je ne isijava sunce, nego ogromna svemirska LED plafonjera. 

Odradila sam sve što se očekuje od ponašanja na plaži zimi: umakanje stopala u more, gledanje u pučinu, slušanje šuma valova. Promatrajući more postajala sam nervozna i nestrpljivo čekala na neki znak da smijem otići. Možda sam se tako osjećala jer mi se činilo da me netko promatra iz kuća čiji prozori su gledali na plažu. Ako je ikoga bilo u njima, morali su me čuti kad sam dolazila. Zamišljajući što ta sveznajuća publika misli, čula sam posprdne glasove koji su moj plan o životu na otoku smatrali naivnim. 

Ustala sam i hodajući po pijesku pokušala obraniti svoj plan, koji je bio puno bolji od ustajalog zagrebačkog života i onog osjećaja s kojim sam se u zadnje vrijeme kretala po njemu. Kad bih ga pokušala opisati, bilo bi to bijesno klupko zmija u želucu ispod kojeg se skrivalo nešto teško i nepoznato, ali nikome to nisam pokušavala opisati jer sam se s tim osjećajem nosila sama. Znala sam da bi to priznanje otkrilo nešto strašno, nešto od čega me spašavala namještena ležernost koju sam dobro izvježbala zadnjih mjeseci. Bila je to uhodana maska, ona ista koju svi navlačimo da bismo sakrili pravu reakciju na nepodnošljive stvari – na nehajno saopćene informacije o bivšim ljubavnicima koje ne želimo čuti, na bljuvotinu tuđe bebe na košulji, na nagradu koju nam je oteo suparnik. Razlika je bila u tome da sam u tom umjetnom osmijehu zbog vijesti da bivši ima novu curu, u lošoj glumi da mi ne smeta bljuvotina slatke bebice na košulji, u usiljenom aplauzu na dodjeli nagrada, zapela mjesecima. To je postalo moje stanje. Ispod te maske skrivala sam konstantnu očajničku potragu za rješenjem. Svaki dan sam čitala horoskop misleći da ću tamo iskopati nešto što će mi pokazati put, pa ću od tog trenutka znati točno što trebam raditi. Kupovala sam kineske kolačiće sreće samo da bih izvukla mudre poručice iz njih, pa ih razočarano bacala. Po noći, kad nisam mogla zaspati, gledala sam razne self-help majstore na YouTubeu i svi su mi oni na razne načine govorili da nemam razloga biti nesretna, i da ću živjeti u blaženstvu kao i oni kada promijenim način na koji razmišljam. Tada me to bilo sram ikome reći, ali vjerovala sam u sve to, i zbog toga sam se osjećala još gore. Nikako nisam uspijevala utišati to bijesno klupko u želucu i misli koje su vrištale da već imam dvadeset osam godina, a nemam pojma kuda sa sobom. 

Popodneva sam provodila lutajući gradom u nadi da će mi se dogoditi ono što se, unatoč svemu, ponekad događalo: šetala bih ili sjela u tramvaj i odjednom me obuzeo potpuni mir. Promatrala sam kako drugima putovanje kroz grad predstavlja gubljenje vremena, dok je za mene bilo blaženi odmor. Zavalila bih se u klupu ili tramvajsku stolicu i gledala ljude kao da sam neko nadmeno, ali dobronamjerno božanstvo. U tom sam stanju bila blizu tome da sve ljude prozovem braćom i sestrama i prepoznavala sam se pogledom s drugim ljudima-božanstvima koji kao ni ja tog dana nisu nikuda žurili. Uzaludno sam pokušavala ponoviti isti scenarij u kojem se to zadnji put dogodilo. Šetala sam istim putem, vozila se tramvajem od jednog do drugog okretišta, ali ništa se nije događalo. Te su se oaze pojavljivale rijetko i bez najave. 

Ostalo vrijeme prolazilo mi je u kafiću Valentina, gdje sam radila posljednja četiri mjeseca. Moja šefica Nives bila je bivša menadžerica koja je nakon jednog putovanja shvatila da je život kratak i nije više htjela, kako mi je rekla na razgovoru za posao, živjeti da bi radila. Preuzela je obiteljski kafić, izbacila stari namještaj i kupila tapete s cvjetnim uzorkom, odvratne osvježivače zraka, starinske čajnike i šalice koje je kao ukrase objesila sa stropa, a iznad prednjih vrata stavila je ogroman neonski znak na kojem je pisalo Valentina. Nives je stalno govorila da su naši gosti fini ljudi i da njezin kafić ima dušu, a da bi to dokazala nabavljala je stare pokvarene pisaće mašine i gomilala ih među stolovima. Nives je radila umjereno, a od onoga što se nakupilo u blagajni uspijevala je uzdržavati kćer i muža koji se bavio profesionalnim fotografiranjem bendova. Viđala sam je rijetko, a kad bi došla uglavnom je sjedila s mušterijama na terasi i žalila se na namete malim poduzetnicima. 

Prije nego što sam počela tamo raditi, mislila sam da ću biti najgora konobarica na svijetu. Pokazalo se da mi ono čega sam se najviše bojala nije bilo teško: zapamtiti narudžbe, jednom rukom otvarati vrata dok nosim pladanj s pićima u drugoj, glumiti prpošnost i gostoljubivost. Nikako nisam uspijevala napraviti dobru pjenicu od mlijeka, ali nitko se nije žalio. Nisam slutila da će mi najteže padati trenuci kad ne bi bilo posla. Tad bih sjedila s kolegama i pila litre kave s pedeset posto popusta od koje sam postajala nemirna, pa bih krenula mesti kafić i izlazila na stražnja vrata pušiti i plakati. Maura, nabildana dvadesetogodišnjakinja s kojom sam ponekad dijelila smjenu u tim bi trenucima gledala u mobitel, sa žarom dogovarala izlaske i često se grčevito hihotala gledajući u ekran. Njoj su stvari bile jasne: prvo šljakerski dio dana, pa zabavan dio dana. U tim pauzama sam je gledala i zavidjela joj na lakoći postojanja i mišićima koji su se prozirali kroz ljubičastu trenirku u kojoj je dolazila na posao. 

*

Krenula sam natrag prema mjestu na kojem sam ostavila cipele. Više nisam bila sama: u daljini je stajao muškarac i gledao u more. Nisam htjela da me primijeti, ali morala sam mu se približiti da ih pokupim. Kad sam mu prišla, vidjela sam da žmiri i brzo skrenula pogled. Zbunjeno sam se okretala oko sebe tražeći cipele kojih nije bilo nigdje. Kad sam zaobišla muškarca, vidjela sam da ih drži u ruci. 

– Oprostite? – rekla sam, a on se na to nije ni trznuo, samo je polako okrenuo glavu prema meni, nasmiješio se i tek onda otvorio oči. 

– More ti ih je skoro odnijelo – rekao je dubokim, hipermuževnim glasom iz reklama za automobile ili dezodoranse. Imao je crnu kosu, svijetloplave oči i bio je toliko klasično privlačan da je to bilo gotovo smiješno. Slučajno sam ispustila jednu cipelu dok sam je preuzimala od njega, pa se sagnuo i ponovno mi je dodao. Zahvalila sam mu previše puta. Pred očima su mi bljesnule slike iz lošeg domaćeg filma koje bi se nadovezale na ovu: flert, tragikomično grub seks, ljubomora, kulminacija uz puno alkohola i nasilja, rastanak na buri; cijela radnja uz kulisu surovog, ali predivnog mediteranskog mjesta. 

Rukovali smo se. On je bio Toni, otočki doktor. Pitao me zašto sam na otoku, na što sam mu rekla unaprijed pripremljenu laž da radim od kuće i da sam odlučila malo promijeniti okruženje. Na to je kimnuo, značajno me pogledao i rekao „Tu smo, dakle!“, kao da se prisjeća proročanstva o mojoj sudbini koje je negdje davno čuo. Predložio je da odemo na kavu, a ja sam pristala prije nego sam stigla razmisliti. Činilo mi se da bi se svaka izlika odbila od te gomile bijelog pijeska i odjeknula kao očita laž. 

Krenuli smo prema autima, a doktor je hodao nekoliko koraka ispred mene. Pred očima su mi i dalje iskakale slike iz onog lošeg filma, a onda sam ih potisnula, baš kao što sam ranije potisnula tragediju cvijeća i lampaša ostavljenih kraj ceste. 

*

Dok sam vozila za doktorom i parkirala pored njegovog auta na rivi u trajektnoj luci, obuzeo me strah da ću napraviti neku kobnu grešku i završiti zajedno s autom u moru. Kad sam izašla iz auta, nasmiješio mi se kao da mi je pročitao misli i pitao: – Jesi uspjela? 

Sjeli smo na terasu malog kafića u kojem je sjedio samo jedan gost. Konobar nam je prišao, ukopao se u mjestu, uspravan i s rukama prekriženima iza leđa, obratio nam se s „gospodo” i pitao što ćemo popiti. Smiješio se upornim lažnim smiješkom. U njemu je bilo i nekog prijezira za koji mi se činilo da nije bio upućen nama, nego mu je davno prešao u naviku, možda i prije rođenja, u trenutku kad se njegova obitelj plemenitaškog porijekla morala okrenuti ugostiteljstvu i prihvatiti da su se vremena okrutno promijenila. Oboje smo naručili kavu, a konobar je kimnuo, okrenuo se i otišao od nas s istim okamenjenim smiješkom. Iako je imao šezdesetak godina, ten mu je bio savršeno gladak, zbog čega se smiješak činio još lažnijim, i zamislila sam kako ga uvečer skida i odlaže na noćni ormarić kao glinenu masku. 

Neko vrijeme gledali smo u more bez riječi. Sablasno nasmiješeni konobar donio je kave i vratio se unutra. Doktor je izvadio cigarete iz džepa i ponudio me. Odbila sam, a on je komentirao: – Bravo. 

Pripalio je cigaretu i pitao, ispuhujući dim prema meni: – I, kakvim se to poslom baviš? 

– Držim online instrukcije. 

– I to je to? – djelovao je kao da mi nimalo ne vjeruje. 

– Pa, bavim se i fotografijom…

Odjednom sam se osjećala kao da sam na važnom ispitu za koji se nisam dobro pripremila. Imala sam osjećaj da ću mu priznati cijelu istinu ako me nastavi ispitivati. 

– Oho! Učiteljica i umjetnica! To je odlično. To znači da imaš strast. 

– A valjda – rekla sam nesigurno. 

– To je jedino važno. Kad imaš strast, imaš sve – rekao je autoritativno. 

– Vidiš onu tamo kuću, zadnju? – pokazao je prema kraju uvale. 

– Ona s bijelom tendom? 

– Da. Dođi u petak na večeru, bit će i još neki prijatelji. 

Doktor je dohvatio novine sa susjednog stola i počeo čitati. Još sam neko vrijeme sjedila kraj njega. Očito sam prošla test; kao fotografkinja sam smjela doći na večeru kod njega, i zbog toga sam osjećala mješavinu mučnine i ponosa. Bilo mi je drago jer je prestao piljiti u mene i postavljati mi pitanja i istovremeno me živciralo kako je odredio da je razgovor gotov. Tješila sam se da nikoga osim mene ne čudi što sjedim pored čovjeka koji čita novine; u trajektnoj luci čekanje je ionako prirodno stanje. Kad sam konačno rekla da idem i ostavila novce na stolu, on mi je samo lijeno kimnuo. Zbunjeno sam otišla do auta, isparkirala i vratila se strmom cestom na obilaznicu s koje se vidjela cijela uvala. Trajekt je upravo isplovljivao prema kopnu. Na trenutak sam se poželjela ukrcati, pobjeći na neki drugi otok i tamo se držati podalje od svih doktora koji su mi htjeli pokvariti planove o mojoj inkognito godini. Nisam ni primijetila da je pao mrak. 

Na pola puta pred autom mi se niotkuda stvorio veliki smeđi zec. Idućih nekoliko minuta vozila sam za njim u prvoj brzini dok je on skakutao posred ceste osvijetljen farovima. Između svakih nekoliko skokova bi zastao i osvrnuo se, kao da želi provjeriti da ga slijedim. Na cesti nije bilo nikoga osim nas, a s obje strane bila je gusta šuma. Zakočila sam i ugasila motor da mu dam priliku da pobjegne. Sjedila sam u najtamnijem mraku i najvećoj tišini koju sam doživjela. Kad sam upalila motor, zec me čekao na istom mjestu, pa sam pomireno nastavila voziti za njim. Vodio me sve do ulaza u selo prije mojeg, gdje je naglo skočio nadesno u šumu. 

Nedugo zatim, na jednom zavoju iz tame je izronio jarac koji je sporo žvakao travke uz cestu. Njegove izdužene zjenice pratile su me s istim izrazom skepse kakav imaju ljudi kada puste novu seriju na Netflixu, a na ekranu krenu iskakati neuvjerljivi likovi, pa mehanički prožvaču kokice u tih par minuta prije nego odustanu.