intervju

Ana Predan: Iznimno mi je drago da žene puno i dobro pišu, a još draže, da se imaju otkud čuti i gdje čitati, i još najdraže, da se ne srame

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Ana Predan je u uži izbor ušla s pričom ''Neke su stvari neobjašnjivo plave''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od osam natjecateljica.

Gdje i kako živiš?

Živim u Puli, gdje trenutno predajem violinu u glazbenoj školi. Živim onako kako si dopustim živjeti. U zadnje vrijeme je to lijepo, pa mi je zato drago. 

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba postkorone, krize, ratova, inflacije...) 

Volim svoje prijatelje, koliko volim samoću i opskurna koliko i čista mjesta, pa se tako mogu pronaći svugdje. Meni bliski ljudi navikli su na moju nepredvidivost i odlučivanja o smjerovima kretanja u zadnji čas, iako ja možda još nisam. Jednako sam ‘pronalaziva’ na fešti soljenja srdela, punk koncertu ili operi, u istarskim selima ili u gradu ili negdje daleko, u ljudima ili samoći. Na svakom od tih mjesta mogu biti jako kontemplativna ili jako smiješna, ovisno o danu. 

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Moj osobni, tihi, privatni krik. 

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Pisanje je najneposredniji oblik odnosa sa samom sobom, kojeg sam dosad uspijela ostvariti. Kada pišem, nekako najmanje lažem.

A ono najgore?

Najviše ne volim što u mom pisanju, čini mi se, ponekad ima previše mene. Ponekad se bojim i ljutim jer mi nedstaju perspektive, koje nisu vlastite, a koje mislim da bih morala biti u stanju imati, ako ne pišem isključivo sebi. Isto me to ljuti u vlastitom razmišljanju. 

Koje su tvoje teme?

Ne mislim da imam svoje teme, barem ne one koje sam si svijesno zadala. Moj prijatelj Lovro kaže da živim od momenata i fragmenata, što je istina.

Ipak, razumijem da često završavam ili počinjem u ženskim pričama ili pričama o ženama, voljenjima, bijesu, boli i slojevima osjećanja i identiteta. Volim promatrati ljude (i sebe) i odnose u kojima, svijesni ili nesvijesni, žive sa sobom i drugima, u kontekstima koje su si nametnuli sami ili su im nametnuti bili. 

Što ti je motiv za pisanje?

Zapravo nemam nekakav očiti i definirani motiv zbog kojeg pišem. Znam da pišem oduvijek i da nikada nisam za pisanje imala razlog, osim toga da se osjećam kao ja, onda kada pišem i toga da sam kroz dokumentaciju svega, možda to ne znajući, pokušavala procesuirati i pohraniti sav taj veliki život koji se stalno dogada. 

Što te drži u ovom vremenu?

Moja obitelj i prijatelji početak su duge liste lijepih stvari u mom životu unutar ovog vremena. Ipak, iz onih drugih vremena, koje si sama izmišljam da pobjegnem, redovito me vrate oni neljudski svijetleći znakovi velikih dućana kao što je Kaufland u pulskoj Šijani i malena stara kuća izmedu velikog rotora i parkirališta Plodina, preko puta Kauflanda. Kada i odem u neko drugo vrijeme, vrati me grubost ovoga. Možda su sva vremena gruba, samo što u onome u kojemu nismo možemo biti selektivni oko toga što u njemu osjećamo, obzirom da već u bijegu odlučujemo što ponijeti s nama.

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Postoji, iako ne bih isticala nikoga, obzirom da na toj sceni nisam pretjerano aktivna.

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Teško je u ovom odgovoru biti koncizna ili kratka. Pokušat ću. Glazbom se bavim cijeli život, pa je sasvim smisleno da je taj medij na mene imao najveći kulturni utjecaj. Max Roach, Cannonball Adderley, Lester Young, Billie Holiday i drugi jazz glazbenici jednako su utjecali na način na koji promatram tu glazbu kao mjeru otpora, koliko i punk. S druge strane, prva glazba koju sam zavoljela je klasična glazba, pa se u njoj osjećam sigurno, a iz nje dolazi i nekakva prešutna ljubav za formom i glazbenim pravilima, stoga volim urednu i promišljenu glazbu Mauricea Ravela, Lili Boulanger, ali i težinu Roberta Schumanna, Igora Stravinskog i drugih. Volim Fionu Apple i Joni Mitchell i njihove čudne i lijepe igre riječima, te da se ovdje povežem na književnost, nabrajam i Sylviu Plath, Anne Sexton, Luciu Berlin, Tennessee Williamsa. Pronalazim se i u filmu. Jako volim seciranje ljudske psihe Johna Cassavetesa ili Michelangela Antonionia i još mnogo ljudi i stvari koje sada zaboravljam ili namjerno izostavljam da ovaj odgovor ne traje vječno.

Kako vidiš svoju generaciju?

Čini mi se da sam premalo svijesna svijeta oko sebe, da bih mogla davati smislene odgovore na pitanja, kao što je ovo. Vjerujem da svoju generaciju vidim isto kao što je svoju vidjela ona prethodna. Kao i sve ostalo, čini mi se ponekad smiješnom, ponekad jako kul. 

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Voljela bih i osjećam da bih morala napomenuti Sanu Perić i Rajnu Racz. 

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Iznimno mi je drago da žene puno i dobro pišu, a još draže, da se imaju otkud čuti i gdje čitati, i još najdraže, da se ne srame. Ovo je nekakav kratki odgovor na vaše veliko i važno pitanje. Dodajem, da je iz sebičnih razloga, meni drago da je tome tako, da žene pišu, jer se onda i ja manje sramim, ako to ima smisla. 

Što je ono što bi željela napisati?

Željela bih napisati sve što ne bih željela zaboraviti, i to baš onako kako stvarno i je bilo (ili želim da bude).

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Zapravo nikad nisam imala ideju o tome što sa svojim pisanjem ili smjer u kojem bi ono moglo ići. Margherita, moja prijateljica, uvijek kaže da moram pisati jer to nekome nešto znači i jer je važno. Stoga, drago mi je da je ono što sam napisala nekome nešto značilo ili imalo smisla.

Što pisac treba raditi?

Nisam sigurna da znam. Voljela bih to pitanje postaviti nekom piscu.  

Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Mislim da je zapravo nemoguće ne biti angažiran, svijesno ili nesvijesno, i istovremeno postojati javno, radilo se o piscu ili ne. 

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Marija Čudina je možda moja najdraža spisateljica uopće, i znam se ljutiti na sebe što je napisala ono što je, prije nego sam se toga dosjetila sama. Volim i Irenu Vrkljan i ono što sam osjetila kada sam prvi put vidjela da se tako može pisati, a moram napomenuti i istarske autore, prije svega Milana Rakovca i Evelinu Rudan. Od autora mlađe generacije, bilo mi je drago čitati Ivanu Bodrožić i Kristijana Novaka. Zaboravljam mnogo sjajnih autora, ali stajem ovdje. 

Moram istaknuti redatelja Juraja Lerotića. Prošlog sam ljeta pogledala Sigurno mjesto, a po završetku projekcije, sjedila sam iza pulskog kina, sat vremena pušila cigarete i plakala, a onda se uputila u nepoznatom smjeru i vratila se kući s novom torbicom za duhan. Inače ne plačem iza kina i ne koristim torbice za duhan. Dok sam gledala film, mislila sam o tome kako se stvari moraju raditi tako ili ne raditi uopće.

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Pisat ću uvijek jer se osjećam bolje kada pišem, nego kada ne pišem. U svakom slučaju, nadam se da cu naučiti pisati bolje. Što će onda biti s tim riječima, tek imam doznati. 

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Gdje je najljepše biti početkom devetog mjeseca?

I što biste odgovorili?

U Fažani, na Vodnjan Film Festivalu u Fažani Film Festivalu (da, tako se zove). 

Priču Ane Predan možete pročitati ovdje.