intervju

Robert Aralica: Umjetnost je valjda zanat kojim se bave oni koji ne znaju odrasti, ali ih je društvo nagnalo da pospreme igračke

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje)

Robert Aralica je u uži izbor ušao s pričom ''Akteri za kugu''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jedinog natjecatelja među natjecateljicama.

Gdje i kako živiš?

Živim u međuprostoru Splita i Šibenika. Volim oba grada. Radim kao nastavnik, a u slobodno vrijeme pišem i bavim se glazbenom produkcijom.

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba ratova, krize, inflacije, postkorone, lažnih vijesti, polarizacije društva...) 

Nastojim ne pratiti vijesti, ali one prate mene. Osjeća se svojevrsna paranoja koja je zavladala medijskim prostorom poput kuge. Istovremeno, osjećam i pozitivu ljudi oko sebe kojima je dosta prapovijesnih podjela te žele uživati u miru, umjerenosti i umjetnosti. 

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Mjesto povezivanja srca i intelekta, mjesto na kojem oba istovremeno gube i pobjeđuju. 

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Najbolje je to što rušim vlastite stereotipe o piscima.

A ono najgore?

Najgore je to što kada nešto čitam odmah poželim pisati pa izgubim koncentraciju.

Koje su tvoje teme?

Moje su teme: praznovjerje, znanje, jezik te odnos svijesti i prirode.

Što ti je motiv za pisanje?

Motiv su prvenstveno čitanje i užitak u procesu. Umjetnost je valjda zanat kojim se bave oni koji ne znaju odrasti, ali ih je društvo nagnalo da pospreme igračke.

Što te drži u ovom vremenu?

Dobri ljudi (sad mi pisme pivajte)…

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi želio istaknuti, reći, napomenuti?

Kao i prošle godine, istaknut ću Marina Pelaića i Alena Živkovića. Nema tog natječaja na kojem Marin ne bude u užem izboru, a nerijetko i dobije. S druge strane, Alen je osvojio natječaj Prozak svojom fenomenalnom zbirkom Stol za jednoga koja istovremeno odiše apsurdističkom atmosferom i dalmatinskim humorom. Obojici proričem svijetlu budućnost.

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Uzor mi je Ivo Sanader. U umjetnosti i životu. Riječ je o čovjeku koji je jači od države i Sudbine, koji je snagom vlastite prometejske genijalnosti zeznuo hrvatsku tragediju. Znao je sve zavesti slatkorječivošću i asertivnošću te mislim da bi mnogi javni govornici trebali otići na dva-tri sata retorike kod Njega. Ne zaboravimo i intimističku poeziju (npr. Nenia Salonitana). Od ostalih, tu su Borges i Camus jer su se zalagali za ljepotu te bili umjereni u svojim stavovima. No, to mogu zaključiti samo na temelju njihova pisanja.

Kako vidiš svoju generaciju?

Kao i svaku drugu. Istaknut ću one pozitivne koji žive poput renesansnih ljudi, one koji uspješno balansiraju sport, umjetnost, posao i društveni život.

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Reći ću da su to Alen i Marin koji su „amateri“ isto kao i ja te se međusobno potičemo. Alen mi je udijelio dobar savjet: „Piši kako želiš, kao da to nikada nećeš objaviti“. Poslušao sam njegov savjet i sada mi se čini da me nikada neće objaviti.

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Mislim da je to izvrsno! No, kao nastavnik svjestan sam da su djevojke u pravilu one koje su uspješnije u kreativnosti. Trenutno mladići često zanemaruju umjetnost. Mislim da bi osjećaji i znanje trebali biti „in“ bez obzira na spol.

Što je ono što bi želio napisati?

Nešto autohtono što spaja humor, intelekt i srce. Neku knjigu koja bi „šamarala” mene i čitatelja. Dug je put do toga.

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor KM?

Znači mi mnogo. Književna masa je odlična platforma za promociju, ali i potvrda da je ono što pišem sasvim solidno (ovo mi je drugi put da sam ušao u uži izbor).

Što pisac treba raditi?

Pisac treba pisati, a ne samo maštati o pisanju. Ponekad treba raditi kompromise između svojih želja i želja drugih ljudi. Pisanje je ujedno i marketing.

Trebaju li književnost i/ili pisac biti angažirani?

To je stvar vlastitoga odabira. Evo, ako me itko želi angažirati neka se slobodno javi. Ovaj tjedan nudim popust od 33 posto na slovo „U”.

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Ne mogu se pohvaliti s time da sam vrsni poznavatelj suvremene književne scene.  Istaknuo bih knjigu „Listanje kupusa” Igora Beleša na koju mladi izvrsno reagiraju. Također bih istaknuo Luku Bekavca kao inovativnu pojavu na našoj književnoj sceni.

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Mislim da ću pisati opuštenije i s više žara zbog toga što osjećam da me „Demon teorije” tj. prekomjerno zamaranje teorijskim pojmovima polako napušta. Motiviraju me užitak pisanja, natječaji poput ovog i moji bližnji.

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Gospodine Aralica, jeste li u kakvom srodstvu s književnikom Ivanom?

I što biste odgovorili?

Ovisi o tome hoću li time pobijediti na ovom natječaju.