intervju

Monika Filipović: Hvala Bogu, svijet se radikalno mijenja i strmoglavito raspada pa materijala neće ponestati

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje)

Monika Filipović je u uži izbor ušla s par priča. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od natjecateljica.

Gdje i kako živiš?

Trenutno sam u Zagrebu. Živim između filozofija, kako koja mi u trenutku paše.

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba ratova, krize, inflacije, postkorone, lažnih vijesti, polarizacije društva...)

Zagreb me socijalno ne ispunjava. Društvo se nakon korone nikada nije uistinu sabralo premda se grad i dalje pokušava neumorno organizirati.

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Za mene je književnost kolektivna memorija društva i intimno zrcalo autora.

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Višeznačnost. Privlači me slojevitost i njihova igra, to da ništa ne mora biti do kraja rečeno, a opet sve ima svoju cjelovitost. Zbog toga sam prvenstveno pjesnikinja.

A ono najgore?

Ono najgore nalazi se u prozi, a to je da ne možemo stvoriti ništa što dosad nije bilo stvoreno.

Koje su tvoje teme?

Ne bih se svrstala u određene teme. Pišem o svemu što me dotakne i imam svoje cikluse. U zadnje vrijeme pišem poeziju o tijelu kao mjestu moći.

Što ti je motiv za pisanje?

Apsolutno sve i u tomu se volim izazivati.

Što te drži u ovom vremenu?

Drži me zahvalnost za sve što imam i za sve što još mogu stvoriti.

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Postoji u Srbiji, gdje je dobro okupljena, vođena i živa. Kroz čitanja i radionice imala sam priliku upoznati divne glasove. Znam mlade autore koji su već aklamirani i s knjigom/ama iza sebe, pa njih neću spominjati. Radije bih istaknula one za koje se još ne može čuti, a od kojih bih voljela pročitati više, primjerice Simonidu Dević.

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Najvažniji utjecaj na mene imala je Ivana Rašić (Sajsi MC). Zbog nje sam shvatila da i ja imam mnogo toga što želim i mogu reći.

Kako vidiš svoju generaciju?

Kao borce protiv vjetrenjača.

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Domaći pisci moje generacije koji su me inspirirali i čije radove volim su Radmila Petrović, Marta Džaja, Ena Katerina Haler… Ostale glasove tek otkrivam i nadam se da im se daje prilika da ih se može i čuti.

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Bilo je i vrijeme da ovladamo.

Što je ono što bi željela napisati?

Mnogo toga! Ali prije svega želim izdati svoj rukopis poezije.

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor KM?

Znači da sam vještija jer sam jednom završila tek u širem izboru.

Što pisac treba raditi?

Puno mentalnog aerobika i sanjarenja.

Trebaju li književnost i/ili pisac biti angažirani?

Pisac treba biti angažiran samo ako ga nešto emocionalno nagrize, a književnost će uvijek biti zrcalo vremena.

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čiatate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Moj odnos prema hrvatskoj književnosti je minimalan. Svoje mjesto, mentore, zajednicu, objavljivanja i čitanja većinski sam zadobila u Srbiji. Smatram da Hrvatska ima jake autore (Ivana Bodrožić, Damir Karakaš) i izvrsna djela, ali scena je previše ekskluzivna, neokupljena te se novim glasovima ne daje dovoljno prostora. Često se radi o recikliranju istih imena, što vrijedi i za dramsku, muzičku i umjetničku scenu. 

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Uvijek ću pisati, neovisno o tome hoće li to netko pročitati, objaviti, priznati ili nagraditi jer je to moja intimna potreba. Na mene jednako djeluju vanjske sile i unutarnja progonstva. Hvala Bogu, svijet se radikalno mijenja i strmoglavito raspada pa materijala neće ponestati.

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Što je ono što tvoji tekstovi znaju o tebi, a ti ne znaš o sebi?

I što biste odgovorili?

Ne znam, pročitajte ih vi pa mi recite.