intervju

Ema Brkljača: S jedne strane književnost stvara od vas bolje ljude, dok vas s druge strane udaljava od onih koji se time ne bave

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje)

Ema Brkljača je u uži izbor ušla s pričom ''Danse macabre''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od natjecateljica.

Gdje i kako živiš?

Kao studentica, trenutačno svoje vrijeme dijelim između dvaju gradova čiji kutovi, obale i ljudi zauzimaju veći dio (budimo romantični na tren!) moga srca – između Rijeke i Zadra, između rodnoga grada i grada u kojem dovršavam čitavo jedno životno poglavlje. Definitivno živim između – između jedne i druge adrese, između djetinjstva i zrelosti, između okupiranja onoga što je poznato i toplo, i avanture otkrivanja nečega što je nepoznato i novo.

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba ratova, krize, inflacije, postkorone, lažnih vijesti, polarizacije društva...) 

Dva najvažnija sastojka moga (društvenog) života: prijatelji i samovanje. U svijetu u kojem na društvenim mrežama gledate nešto što bi i oni manje skloni teorijama zavjere lako nazvali krajem svijeta (ili radije, duha ljudskosti), potrebno je pogledati u ljude oko sebe da znaš da si stvaran, tj. stvarna. Jednako je važno za ostatke tog duha koji iz dana u dan polako gubimo u svijetu u kojem ništa ne staje i koji se ubrzava do razine ekstinkcije i samovati – to je vrijeme za priče, vrijeme za knjige, vrijeme za transformacije – najvažnije vrijeme, trenutak prisebnosti. Dakle: zdravi balans između drugih u kojima se gubiš, i sebe u kojoj se pronalaziš.

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Bi li previše kao odgovor bilo citirati Kafku? Možda i bi, ali volim taj citat i mislim da pokriva sve koji to jesu, ili koji bi htjeli smatrati sebe autorima: “Književnost je sve što jesam, i ne mogu i neću biti išta drugo” (u slobodnom prijevodu, dakako), dosta dobro sumira sve što mislim o tome (na puno manjoj skali, u puno manjem gradu i u puno manjem životu od Kafkinog).

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Ovakvo pitanje vrlo vjerojatno zahtjeva da se upustimo u čitavu filozofiju književnosti kao odgovor. Ali vremena je i prostora malo – okej, zaustavimo se onda na nekoliko sitnih rečenica koje zbog nužnosti nalikuju opasno i neodoljivo na kakve klišeje i nadajmo se da ćete mi oprostiti na tome. Najbolja stvar u vezi toga što pišem je, vrlo iskreno, to što mogu ne samo istražiti nego i stvoriti ideje, karaktere i mjesta, uhvatiti se ukoštac sa stvarima koje su svakodnevno izvan svake moje fizičke ili psihičke stvarnosti. Drugo – u pisanju (i čitanju) doslovno nestanem, negdje sam među riječima, nema me i onda opet izronim; pisanje je čin, ali i mjesto na koje pobjegneš, na kojem su uobičajeni zakoni vremena i prostora u najmanju ruku suspendirani, a u najveću uopće ne vrijede. Treće – pisanje je čin rađanja (ljudske) duše.

A ono najgore?

Kada bih morala istaknuti nešto relativno negativno u vezi osobnog odnosa s književnošću rekla bih ovo: s jedne strane književnost stvara od vas bolje ljude, dok vas s druge strane udaljava od onih koji se time ne bave. Ljudi koji čitaju (i pišu) misle drugačije od onih koji ne čitaju; to, dakako, ne govori ništa o vrijednosti ljudi s obzirom na njihove čitalačke navike, ali tu svakako postoji taj gorkoslatki trenutak, male svakodnevne tragedije, u kojima prepoznajemo i osjećamo duboku udaljenost jedni među drugima premda možda želimo da nije tako. Književnost produbljuje naše razumijevanje općenito, ali to nas osvještava da jedni druge, zapravo, jako slabo ili čak i uopće ne razumijemo.

Koje su tvoje teme?

U svojem se pisanju najčešće volim baviti stvarima koje nisu sada i ovdje, a koje su opet svevremene i koje se tiču klasičnih životnih pitanja (ima li život smisla? Ima li smisla biti čovjekom? Kako preživjeti bivanje čovjekom?) na koja, na koncu, nema pravog odgovora i na koja je ipak odgovorilo bezbroj onih koji su o tome pisali prije mene. Osim toga, obožavam dotaknuti se pomalo mračnih priča i likova koji su društveno neprilagođeni i čudni na svakojake načine, za koje je samo pisanje o njima proces spoznaje i razumijevanja, koji su uznemirujući na ovaj ili onaj način, i koji se dotiču prljavštine koja nastaje iz ovog stanja o kojemu govorim – bivanja čovjekom. 

Što ti je motiv za pisanje?

Apsolutno bježanje: od svega, svačega, svakoga i bilo čega. Od alarma na mobitelu i od sudbine. Sve je to jedna velika transformacija u nepoznato.

Što te drži u ovom vremenu?

U smislu, što me u ovom kaotičnom vremenu drži prisebnom, osim književnosti? Bezbroj svakodnevnih malih čuda koje stvarnost čine podnošljivom: okus nekog zanimljivog čaja, kakva divlja i živa boja na nekom neočekivanom mjestu, more, slušalice koje mi dopuštaju da slušam muziku u javnosti, ljudi koji su puni empatije i razumijevanja, i oni koji na tome polju možda pogriješe, ali se trude i dokazuju da možemo i moramo biti bolje osobe. 

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Velika mi je čast što tu mogu spomenuti večer studentske književnosti na riječkom Vrisku, na kojoj sam i sama sudjelovala 2024. godine. Jako lijepa stvar, divni ljudi i odlična atmosfera. Would recommend. Generalno super stvar za povezivanje s ljudima koji su strastveni oko književnosti, koji su mladi i koji s tobom svatko na svoj način dijele jednu ljubav.

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Anne Carson, Margaret Atwood, James Joyce i najrecentnije Hilary Mantel, u čiju sam priču o Thomasu Cromwellu i njegovim duhovima apsolutno zaljubljena zbog načina na koji je napisana, gotovo iz slikarske perspektive. Prvi put pročitati i tako upoznati navedene autor(ic)e za mene je bilo (opet malo s klišejastim metaforama, ali što je, tu je) doslovce otvoriti oči. Otvoriti oči k ogromnim mogućnostima stila, poigravanja jezikom i činjenici da je književnost prostor za jednu veliku igru i eksperiment na tome polju. Da ne ostanemo na utjecajima koji se tiču stranoga svijeta i na kanonskim autori(ca)ma čiji spomen vjerojatno nikoga ne iznenađuje, spomenula bih svakako dvoje naših autor(ic)a koji su na mene ostavili znatan dojam u zadnje vrijeme (a ni njihov spomen, vjerujem, također ne iznenađuje u ovom kontekstu): Martinu Vidaić sa svojim Stjenicama (bože, kako ta žena piše!) i Ivicu Prtenjaču s Albertom (koji mi je kao roman toliko srcu drag da nisam mogla ne napisati diplomski o njemu). 

Kako vidiš svoju generaciju?

Nekako mi se, gledano s točke mog životnog više neiskustva nego iskustva, svaka generacija čini izgubljenom onda kada stupi na scenu, tj. u trenutku u kojem preuzima štafetu odraslosti od generacije prije nje. Svijet se doslovce rapidno mijenja iz generacije u generaciju, i moja generacija kroči u potpuno drugačiji svijet od one prije nje i od one koja je slijedi. Još smo mladi, ima u nama još dobre volje i duha za životom – nadam se samo da ćemo te stvari pretvoriti u nešto dobro, da ćemo moći razviti empatiju i ljudskost više od prethodnih generacija koje za to, odrastajući u drugačijim vremenima i uvjetima, nisu imale iste prilike.

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Imam osjećaj da se moja generacija – književno gledano – još uvijek stvara. Možda je to samo moje vrlo ograničeno iskustvo, pa nažalost ne znam za previše autor(ic)a moje dobi. Iskoristit ću ovo pitanje da izrazim mišljenje o tome kako bi moja generacija i druge mlade generacije koje se polako javljaju u suvremenoj hrvatskoj književnosti mogle donijeti dašak promjene i okretanje k novim i drugačijim temama i društvenim problemima od onih o kojima smo do sad naširoko navikli čitati (npr. ratna i postratna tematika i sl.).

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Rodno pitanje vezano uz stanje današnje (svjetske i domaće) književnosti jako je zanimljivo. Pitanje zašto danas prednjače autorice i zašto ima manje muških autora koji se bave stvarnosnim temama ili temom muškosti u suvremenom svijetu otvara diskusiju i na razini svjetske književnosti. Osobno, svakako smatram da ohrabrivanje autorica i otvaranje prostora za autorice od strane relevantnih (književnih) institucija ima veliku ulogu u tome; ali ne smijemo zaboraviti niti na omalovažavanje humanističkih znanosti koje se trenutačno odvija svugdje u svijetu u oči ideologijama koje propagiraju nekritičko mišljenje i oduzimanje prava na slobodu izražavanja, i koje se koriste različitim taktikama i društvenim konvencijama da to postignu. 

Ponekad mi se čini da je danas muških autora manje nego autorica, upravo iz razloga što se humanističke znanosti (u produžetku književnost, i „djelatnost“ pisanja koje su dio tog područja) omalovažava i što se u društvu vrši veliki pritisak na mlade muškarce da odaberu „konkretno“ zanimanje ili visoko obrazovanje „od kojega će imati koristi i novaca“; u isto vrijeme „u redu“ je da se time bave žene, jer to „nije pravi posao“ ili jer za to moraš biti „senzibilan“ i „osjetljiv“, što društveno gledano za muškarce još uvijek nije poželjna etiketa i u čemu se očituje izričito negativan stav prema vrijednostima suprotnima patrijarhalnom društvu koje naglasak ne stavlja na pozitivne i produktivne kvalitete muškosti, već na dominaciju, podređivanje i destruktivnost prema svima koji iskazuju drugačije ili suprotne osobine. Možda zato velik broj mladih muškaraca već u ranoj dobi umjesto ohrabrenja u kreativnim nastojanjima doživi od strane svoje okoline odgovaranje od takvih pokušaja i savjete protiv odabiranja takvog fakulteta, hobija ili samo slijeđenja interesa koji bi od njih napravio mlade autore. Osobno znam za slučajeve mladih autora koji su zbog toga što se usude nešto napisati od strane svoje okoline omalovažavani i nose stigmu toga da su „pretjerano osjećajni“ ili „čudni“ (što su, po mojem mišljenju, u svakom slučaju bolji pridjevi od „normalan“ ili „nezanimljiv“).

Što je ono što bi željela napisati?

Uglavnom i pišem ono o čemu želim pisati – ako imam neku ideju, onda je u većini slučajeva i slijedim do realizacije (za sada) barem rukopisa duljine romana; ali kad bih trebala izričito navesti nekakvu jasnu ideju o tome, onda mogu reći da bih voljela jednog lijepog dana napisati nešto što bi se moglo, dalo, htjelo prevesti na neki drugi jezik i za što bi postojali ljudi koji bi to rado pročitali. 

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor KM?

Kao mladoj autorici koja je do sada objavila tek nekoliko pjesama, kratkih priča i prijevoda (broj stane na prste jedne ruke), da je moj rad već samo objavljen na stranicama KM za mene je veliki uspjeh – a da ne govorim o ulasku u uži izbor! Bez obzira na konačne rezultate, ulazak u uži izbor natjecanja znači mi OGROMNU motivaciju za daljnji rad, dokaz da moj rad nešto vrijedi i da bi mogao nešto vrijediti i drugima, te potvrdu da se odustajanje nikako ne isplati. 

Što pisac treba raditi?

Vjerujem u to da autori(ce) ne trebaju raditi ništa, tj. da svoje djelo ne trebaju stvarati s nekim unaprijed zadanim i specifičnim ciljem, upravo stoga što na kraju o tome radu odlučuje recepcija, kritika i publika, i njegov je život nakon (pa i prije) objavljivanja nepredvidiv. S druge strane, ako autori nešto trebaju raditi, za razliku od ili u odnosu na druge ljude, onda to po meni znači da trebaju živjeti svoju književnost i u teoriji i u praksi, kao skupina koja pripada dijelu društva koji čini, tj. održava temelje kulture i koji je zaslužan za njezin daljnji rast i razvoj. 

Trebaju li književnost i/ili pisac biti angažirani?

Pretpostavljam da se ovdje misli na političku angažiranost. Iz mojeg skromnog studentskog poznavanja povijesti književnosti, doista vjerujem u to da, kada autori prenaglase ili stave politički angažman ispred nekakve estetske vrijednosti svoga djela, to daleko narušava njegovu kvalitetu. No ne smijemo niti zaboraviti da autori ne pišu, tj. da njihova djela ne nastaju u vakuumu (famozna rečenica velikog broja profesora književnosti), nego u određenom trenutku u vremenu, pa se zbog toga u djelu svakog autora/ice najčešće mogu razabrati njihova politička uvjerenja. Ako je prenaglašen angažman, djelo vrlo lako prestaje nastojati biti umjetnost, i postaje praktični tekst, neka vrsta manifesta u određene ideološke ili političke svrhe. Rekla bih da je stvar u tome da se relevantni društveni problemi obrade na takav način da u tekstu postoji mjesta za kritički odmak, da tekst ne djeluje kao manifest koji nekom porukom tuče čitatelje po glavi i upravlja njihove misli k nekom jasnom, nedvosmislenom zaključku (što se nadovezuje na gornje pitanje – mislim da autori(ce) mogu pisati o određenim temama s određenog stajališta, ali ne na način da to djelo predodrede kao nešto što bi trebalo biti instrument određene politike/ ideologije). 

Vjerojatno neki od najpoznatijih suvremen(ij)ih romana koji se zbog svoje tematike na površini mogu činiti kao neka vrsta političkog angažmana od strane autor(ic)a jesu Sluškinjina priča (Margaret Atwood) i 1984 ili Životinjska farma (George Orwell), koji se poprilično jasno daju čitati kao kritike društva i određene ideologije – ali i takvi romani dopuštaju mjesta za interpretaciju, njihov odnos s čitateljima nije takav da im pametuju, već prikazuju određenu situaciju (ponekad u čitavoj njezinoj stravičnosti i jezivosti) i dopuštaju im da sami o njoj stvore vlastito mišljenje. Zaključila bih podsjetivši opet da to hoće li ili neće nešto biti smatrano političkim angažmanom, tj. hoće li neki tekst oko sebe okupiti određene političke skupine i na taj način obaviti neku vrstu društvenog djelovanja ovisi o recepciji djela od strane publike, pa je stoga moje mišljenje da autori(ce) mogu i trebaju ako tako žele baviti se temama koje su političke, ali da prije svega moraju biti usmjereni na estetsku komponentu djela, tj. ideju da prvo stvaraju umjetnost, a da je onda svako moguće političko djelovanje i shvaćanje teksta kao političkog angažmana sekundarno, jer nadilazi granice njihove moći i jer zavisi o doživljaju publike.

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čiatate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Uuuu, još jedno jako, jako relevantno i zanimljivo pitanje. S obzirom na to da u sklopu studija određujemo radionice književnog prevođenja i imamo prilike sudjelovati na raznim književnim festivalima i zapravo doći u dodir s autori(ca)ma, nasreću moje se poznavanje suvremene hrvatske književnosti veoma povećalo u odnosu na početak studiranja. Međutim, reći ću jedno: čini mi se (iz vlastitog iskustva, kao i iz iskustva ljudi koje poznajem) da u hrvatskoj suvremenoj književnosti gorko nedostaje prostora za djela koja bi uvela mlade ljude, napose adolescente, u književnost i koja bi za njih bila most do književnosti za odrasle kakva se najčešće i piše od strane naših suvremenih autor(ic)a. Mladi ljudi u svojim tinejdžerskim godinama u našem društvu najčešće prestaju čitati jer zapravo, čini mi se, i nemaju što čitati što bi im pokazalo da je književnost namijenjena svima, pa i njima. I onda još u tim godinama dođu u dodir s književnošću na taj kruti način na koji je predstavlja naš edukacijski sustav, što, nažalost, nije primjereno za mlade ljude kojima se prezentiraju klasici svjetske i hrvatske književnosti kroz vokabular i prizmu autora koji takve teme obrađuju s akademskog stajališta i s tko zna koliko desetljeća iskustva. Iako osobno nisam netko tko se bavi temama izazova adolescencije i odrastanja u svome radu ili fantastičnim temama o kojima adolescenti vole čitati (najčešće u prijevodu), čini mi se da u hrvatskoj suvremenoj književnosti bolno nedostaje taj žanr adolescentske književnosti, taj “missing link” koji bi od djece koja čitaju slikovnice i onda kad narastu prestanu čitati jer u toj dobi nema ništa što im se može ponuditi stvorio prave čitatelj(ic)e koji će naučiti cijeniti (našu) književnost.

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Mislim da mi je životno važno da se nastavim baviti književnošću, u kojem god obliku ili formi (uz moje uobičajeno pisanje i čitanje). U tome smislu, na mene su izričito djelujući poticaji osoba ili institucija koji su u tom području autoriteti, a u to svakako spadaju i ovakve književne nagrade i natjecanja; to ti jednostavno dokaže da postoje ljudi koji u tvojem radu vide neku vrijednost, i da ima smisla pisati i boriti se da jednoga dana dođeš do neke publike (ili je stvoriš). Dakako da tu svoje mjesto zauzimaju i moji apsolutno divni prijatelji, tj. mahom prijateljice, koje me beskrajno podupiru i pomažu mi sa svojim mišljenjima, komentarima i kritikama o mojem radu (iskoristit ću priliku da zahvalim Karli, Bojani, Carloti, Luciji, Hanni, Anđeli, Emi i Veroniki, koje su sve više ili manje bile tu za moj rad i koje su mu posvetile svoje dragocjeno vrijeme i mišljenje).

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

(Najdraži) citat o kojem trenutno razmišljaš?

I što biste odgovorili?

Odgovor na pitanje o tome kako u načinu na koji vodi svoj život postoji određena estetika, koji je Joan Didion dala u jednom intervjuu iz 1977. i koji je trenutno popularan na društvenim mrežama: „Well, every day is all there is.“ Da. Danas je sve što imamo. Zašto onda ne bismo živjeli sami sebi u čast što se tiče stvaranja vlastite estetike, opraštanja sebi kada pogriješimo, malih znakova ljubaznosti i empatije prema drugima, koji i nas čine boljim ljudima. Da volimo svijet i sebe na bilo koji od bezbroj načina na kraju ipak imamo samo ovdje i sada.