intervju

Jelena Benčić: Vidim jako puno želje za životom u svojoj generaciji i moćni mrak, zloslutnost koja ju obavija

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje)

Jelena Benčić je u uži izbor ušla s pričom ''Cijeli jedan dan u krošnjama''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od natjecateljica.

Gdje i kako živiš?

Trenutno mi predstoji drugo preseljenje u Zagreb nakon pauze u kojoj sam živjela u Berlinu i zatim privremeno u Dugom Selu. Trajno pokušavam shvatiti što to za mene znači biti živom. Zato mi je važno da živim što mirnije, slobodno od ekrana, da imam puno vremena za duge šetnje, refleksiju i za izlaganje novim iskustvima.

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba ratova, krize, inflacije, postkorone, lažnih vijesti, polarizacije društva...)

Vrijeme za sebe jedna je od mojih najvažnijih potreba jednako kao i vrijeme s prijateljima, obitelji koju biram. Nisam osoba koja izlazi i ostaje budna cijele noći. Važno mi je putovanje, ono unutarnje: podcasti i knjige; koliko i vanjsko: izložbe, nova mjesta i šume. Važno mi je volontiranje, poneka, pa makar i minimalna, vrsta aktivističkog rada.

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je za mene čarolija, magija koja se ušuljala u moju svakodnevicu, širi ju i čini podnošljivom.

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Najbolje su mogućnosti nevjerojatnih unutarnjih putovanja i prilike za bogaćenjem vlastitog unutarnjeg svijeta čak i kad provodim mirno, odmarajuće ljeto na brijegu u Dugom Selu.

A ono najgore?

Kod pisanja je najgori sveprisutni osjećaj da ništa ne valja, što taj proces čini vrlo neugodnim, gotovo bolnim i teškim. Meni su rijetki trenuci kad štogod napišem i pomislim: ovo je stvarno dobro.

Koje su tvoje teme?

Moje teme su odnos s obitelji, pokušaji izbavljanja iz obiteljskih i drugih patrijarhalnih struktura, biseksualnost i percepcija vlastitog tijela.

Što ti je motiv za pisanje?

Na pisanje me najviše motivira unutarnja želja da sama sa sobom obradim vlastitu stvarnost ili njezine dijelove, želja da si dopustim duboko razmisliti o pojedinom odnosu ili životnoj krizi kroz pisanje. Motiviraju me i natječaji.

Što te drži u ovom vremenu?

Drži me psihoterapija, što više kretanja, plivanja, hodanja, trčanja i joge. Drži me i šačica ljudi s kojima se osjećam u potpunosti svojom, koji me vide, inspiriraju i iznutra griju svaki dan, što vrijedi i za one ljude koje uopće ne viđam često, ali sam ih jednom susrela i još ih volim.

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

U Zagrebu su mi uvijek bile važne Booksine aktivnosti: tribine (ne samo one na kojima gostuju mlađi autori) i književni kružoci, te Filozofski fakultet kao počelo mnogih inicijativa, događanja i prijateljstava s osobama koje pišu i čitaju.

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Mislim da je na mene najveći utjecaj imalo studiranje na Filozofskom fakultetu i ljudi koje sam ondje srela. Profesori i profesorice te moje prijateljice s komparativne književnosti otvorile su me klasičnoj i popularnoj glazbi, odlascima u mala nezavisna kina te volontiranju i društvenom angažmanu.

Kako vidiš svoju generaciju?

Vidim jako puno želje za životom u svojoj generaciji i moćni mrak, zloslutnost koja ju obavija. Nemam optimističan stav prema budućnosti novijih generacija i to u meni stvara nepodnošljivu tugu i bijes kad vidim što bismo sve htjeli, kamo otići i što stvoriti, a možda jednostavno nećemo imati mogućnosti.

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Od pisaca bih izdvojila Lanu Bastašić i njezin roman Uhvati zeca. Kad razmišljam o ovom pitanju, na pamet mi padaju domaći glazbenici koji su mi važni: Lika Kolorado, Pocket Palma, Porto Morto i Svemirko. Iako nisu svi jednako blizu mojoj generaciji, meni se čini kao da jesu.

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Mislim da je u suvremenoj Hrvatskoj važno da se što snažnije i na koje god načine odupiremo nacionalističkim, rasističkim i mizoginim bujicama netolerancije i ugnjetavanja. Smatram da su žene važan faktor u tome jer su mnogo osjetljivije na razne oblike opresije, zbog čega je nužno i predivno da ih se sve više vidi i sluša.

Što je ono što bi željela napisati?

Voljela bih napisati roman o osobi koja je predugo ostala u heteroseksualnoj vezi. Voljela bih imati ideju o tome kako se počinje pisati takvo što veliko, što se barem meni čini velikim.

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor KM?

U natječaju sudjelujem već više godina, a sad sam prvi put ušla u uži izbor. Ne dogodi se često da mladi i neafirmirani autori dobiju potvrdu da ono što pišu nekoga pogađa. Osobno mi je ovo i motivacija da se više pozabavim pisanjem koje sam posljednjih godina zapostavila.

Što pisac treba raditi?

Nitko ne treba ništa. Moj terapeut pomogao mi je razumjeti da ne postoje vanjska očekivanja koja bilo tko od nas treba ispuniti i koliko se radosti može osloboditi kad se oslobodimo tog imperativa. 

Trebaju li književnost i/ili pisac biti angažirani?

Ne osjećam se dovoljno kompetentnom odgovoriti na to pitanje. Čini mi se da književnost, čak i kad nije eksplicitno angažirana, često progovara o pitanjima koja su važna. Pitam se što znači angažirana književnost. Meni je, na primjer, prodiranje u intimne odnose heteroseksualnih parova vrlo angažirano i značajno za moje promišljanje o naoko većim društvenim i političkim pitanjima.

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli?

Domaću književnost konzumiram više od drugih domaćih umjetničkih scena. Pritom mislim i na regiju pa bih istaknula Stašu Aras, Lanu Bastašić i Senku Marić, Jasnu Jasnu Žmak te teoretske, poglavito feminističke, tekstove i knjige autorica Maše Grdešić i Lee Horvat. 

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

U posljednje sam vrijeme manje pisala jer su mi bili dominantniji drugi podražaji: boravak u Berlinu, učenje švedskog ili stalniji oblici zaposlenja. Unatoč tome, pisanje je važan dio moje svakodnevice iako u drukčijim oblicima. Danas intenzivnije pišem dnevnik. Također mi je velika želja početi se baviti književnim prevođenjem i na taj način povezivati svoju ljubav prema pisanju sa svojim poznavanjem stranih jezika i željom da to moje znanje nastaviti cvjetati.

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Pitala bih se kako mi je odgovarati na ova pitanja.

I što biste odgovorili?

Radije bih ostala u svojoj čahuri, sakrivena iza tekstova.