intervju

Rea Kurtović: Pisac ne mora nužno biti aktivist s transparentom, ali njegov se iskaz ipak može i mora moći tumačiti kao svojevrsni čin otpora

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje)

Rea Kurtović je u uži izbor ušla s pričom ''Obitelji i proturječja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od natjecateljica.

Gdje i kako živiš? 

Živim u Zagrebu, u onom prijelaznom periodu između studentskog i odraslog života, što je, zapravo, samo drugi izraz za egzistencijalnu krizu. Balansiram između pisanja diplomskog rada i pokušaja da se ne raspadnem pod pritiskom “trebala bih već”. Moja je soba jedan veliki radni stol zatrpan knjigama i bilješkama, za kojim ponekad i odmorim. Kad nisam za laptopom i ne pišem diplomski, pjesme ili priče, onda sam na teniskom terenu ili na plesnom podiju – to su moji načini da tijelo ne postane samo produžetak stolice. Ako sam pak vani, onda sam s nekim iz svog malog, ali stabilnog kruga prijatelja, na pivi, pelinu ili na hidri, gdje se razgovori često preliju u ozbiljna filozofska razglabanja te malo manje ozbiljne tračeve i ispovijesti. Ukratko, živim na raskrižju; s jedne strane rutina, s druge konstantna potraga za sobom, a pritom osjećam da polako nastupa vrijeme velikih promjena. 

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba ratova, krize, inflacije, postkorone, lažnih vijesti, polarizacije društva...) 

Imam mali krug stalnih prijatelja i često mi se čini da u moru loših vijesti uspijevam ploviti samo zajedno s njima, a nekako je to uvijek s osmijehom na licu. Ljudi mojih godina ponekad znaju zalutati u prizivanje prošlih retorika koje dijele i pozivaju na netrepeljivost. U takvim okolnostima mi je posebno dragocjeno uz sebe imati ljude koji svijet promatraju s razumijevanjem, svjesni da nitko od nas nije odvojiv od utjecaja vlastitih obitelji i starijih generacija. Zbog njih imam osjećaj da u podijeljenom svijetu ipak ima mjesta i nade za zajedništvo. 

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je moj najpouzdaniji sugovornik i nepresušno vrelo novih saznanja. Ona ne podiže obrve kad se raspadnem usred rečenice, ne zijeva kad se ponavljam i ne okreće očima kad zalutam u patetiku. Mislim da je književnost jedini prostor u kojem sam potpuno lišena straha od predrasuda i misinterpretacija. 

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Pisanje me podsjeća da sve neugodne emocije koje sam ikad iskusila, primjerice tuga, krivnja i strah, imaju funkciju. Nisu samo teret, nego su i vrijedan gradivni materijal. Najbolje u vezi pisanja mi je to što, iako za njim posežem kao za vrstom eskapizma, taj proces uvijek završava na način da se suočavam. U procesu pisanja se često poistovjećujem s emocijom koju pokušavam prenijeti, a to je bolno i teško. Ipak, kad je sve napisano i kad imam priliku pročitati jedan tekst u cjelini, ta emocija u kojoj sam bila ostaje na papiru i na neki se način uspješno odvaja od mene. Kroz razgovor opredmećujemo neugodne osjećaje, iskustva i traume, a isto je i s pisanjem.  

A ono najgore?

Kroz proces stvaranja teksta, bilo proznog, bilo lirskog, otvaram se i ogoljevam, a ponekad dolazim i do potpuno novih i neočekivanih spoznaja. Najgori je dio pisanja kad mi zrcali nešto što nisam u potpunosti prihvatila i s čime se nisam pomirila, nešto čega se možda i sramim, a onda me ostavlja da se sama snalazim dalje. Kad ne pišem na papiru, pišem u glavi. Pišem uvijek, i u noćima kad bih radije spavala i odmorila glavu od težine vlastitih misli. Od toga ne mogu pobjeći čak i da želim, a s druge strane, možda i ne želim. 

Koje su tvoje teme?

U tekstovima ponajviše tematiziram obiteljske traume, djetinjstvo, odrastanje, ljubavne odnose i odnos sa samom sobom. U ovim se temama osjećam kao da sam doma. Volim disati u nostalgiji. 

Što ti je motiv za pisanje?

Nemam nikakav stalni motiv za pisanje jer mi nije ni potreban. Oduvijek postojim samo ja koja pišem. Da ne pišem, ja više ne bih bila ja. 

Što te drži u ovom vremenu?

Prijatelji i umjetnost bilo koje vrste. Zahvalna sam što sam dio svijeta koji vrvi ljepotom u slikama, filmu, glazbi i tekstovima, čak i onda kad se ljepota miješa s tragedijom i tugom. Najprisutnije se osjećam u svakodnevnim sitnicama: u razgovoru, šetnji, plesu, smijehu, plakanju. 

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Bilo bi nezahvalno izdvajati nekoga poimence jer sam imala priliku upoznati se, ako ne osobno, onda čitajući, mnoštvo mladih talentiranih pisaca koji su tek svježe počeli s objavljivanjem, ali za koje ne sumnjam da će ostaviti vrijedan trag u hrvatskoj suvremenoj književnosti. 

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Iskreno, na mene nije teško utjecati, ali mislim da filmska umjetnost ovdje ipak nosi prevlast. Velika sam ljubiteljica filmova i sklona sam gubiti se u detaljima, uranjati u emocije i tražiti skrivena značenja (vjerojatno i zbog svoje lingvističke potkovanosti). Često plačem na filmove, ali ne u trenucima koje bi većina gledatelja prepoznala kao ključne, nego onda kad mi razlog na prvu i nije posve poznat. Neka boja zasvijetli u kadru, izraz lica potraje pola sekunde duže ili se začuje glazbena nota koja prizove miris, sjećanje ili iskustvo. Tako se loptica zakotura, a ne staje još dugo nakon odjavne špice. Posebno bih izdvojila Sorrentina u talijanskoj i Lyncha u američkoj kinematografiji. Doživljavam ih kao autore koji, svaki na svoj način, nastavljaju felinijevski pristup u kojem se granica između sna i jave briše, a život dobiva prizvuk nadrealnog i začudnog. Obojica su majstori uporabe boja: koriste ih s jasnom semiotičkom funkcijom, tako da boja govori jednako glasno kao i dijalog. Takva me umjetnost nadahnjuje jer me podsjeća da svijet rijetko kad slijedi linearnu naraciju, a puno je češće to mreža znakova u kojoj se jedno iskustvo neprimjetno pretače u drugo. U pisanju često pokušavam dohvatiti upravo tu atmosferu i podariti tekstu snagu boje, mirisa ili zvuka koja pokreće čitavu lavinu emocija i koja, poželjno, ostaje s čitateljem i nakon što priča završi.

Kako vidiš svoju generaciju?

Imam osjećaj da moja generacija ništa ne uzima previše ozbiljno, nego se u komunikaciji često oslanja na humor, smiješne tiktokove i memeove. Ipak, iza tog humora krije se spremnost na suočavanje. Moja se generacija spretno hvata u koštac s transgeneracijskim traumama. Sve je više mladih koji rano u životu prepoznaju obrasce disfunkcionalnosti i odlučuju ih prekinuti. Psihološka je pomoć sve manje tabu tema, a to mi ulijeva nadu da možemo i hoćemo biti nježniji - i prema sebi i prema drugima. Oslobađamo se šutnje koja je obilježila starije generacije i ne bježimo od vlastitih problema, nego ih učimo liječiti. 

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Voljela bih izdvojiti ipak malo starije od sebe - Moniku Herceg sa zbirkom pjesama Početne koordinate (ta mi je knjiga posebno draga jer sam je dobila od sestre kao rođendanski poklon) i Petru Čeč sa zbirkom pjesama Sramežljivost krošnji. Kod Petre sam sudjelovala i na radionici gestalt perspektive pisanja koju je vodila zajedno s presjajnim Espijem Tomičićem. Ta mi je radionica jedno od najljepših iskustava odraslog života, a upoznala sam mnoge talentirane ljude koje bih voljela čitati u budućnosti. 

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Mislim da je svaku promjenu važno smjestiti u povijesni i društveni kontekst te je na taj način tumačiti. Žene su dugo bile potiskivane u književnom djelovanju, od toga da su bile primorane skrivati vlastiti identitet i prisvajati inovativne pseudonime, do toga da se na njih stavlja veći teret toga što će i na koji način reći. Poseban je jezik rezerviran za žene. One ne smiju psovati, ukazivati na očito niti se pretjerano žaliti. Evidentno je da se prostor otvara prema tome da žene u književnosti, ali i inače, govore glasno i bez cenzure o svojoj tjelesnosti, ženskom iskustvu, obiteljskim traumama i bijesu koji su predugo skrivale, a to je uvijek važno. 

Što je ono što bi željela napisati?

Voljela bih, osim zbirke pjesama koja mi je dugogodišnji san, napisati i zbirku obiteljskih kratkih priča, tematski na tragu priče koja je ušla u uži izbor ovog natječaja. 

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor KM?

Znači mi sve. Uvijek je lijepo dobiti određeno priznanje za ono na čemu dugo radiš te voliš raditi, i što, iz dana u dan, težiš poboljšati. 

Što pisac treba raditi? 

Zadatak svakog pisca je pisati pa makar i onome što je neugodno i što bi radije gurnuo pod tepih. Pisac ne smije pristati na uljepšavanje samo radi zadovoljavanja forme i društvene mase. Pisac mora biti beskompromisno autentičan, tek tad tekst može oživjeti. Kad pisac pronađe, a onda upotrijebi svoj nepatvoreni jezik, prestaje pisati samo za sebe i postaje glas za one koji ga još uvijek traže ili se, iz bilo kojeg razloga, ne usuđuju služiti njime. Pisac ne bilježi tek puke bibliografske podatke o svijetu; on ga razotkriva i raščlanjuje na epizode, čineći ga razumljivijim i podnošljivijim. 

Trebaju li književnost i/ili pisac biti angažirani?

Pisac ne mora nužno biti aktivist s transparentom, ali njegov se iskaz ipak može i mora moći tumačiti kao svojevrsni čin otpora. 

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Što sam starija, to više cijenim i uživam hrvatsku književnost. Od proznih djela, jako volim ona Kristijana Novaka, a rado se vraćam i kratkim pričama Sanje Pilić. Ipak, moram priznati da puno češće čitam poeziju. Olja Savičević Ivančević je jedna od spisateljica koje me, ma koliko god ih puta pročitala, hvataju nespremnu i čudom se čudim dijapazonu osjećaja koje uspjevaju probuditi u meni. Olja u svojim pjesmama često progovara baš o onim temama o kojima i sama imam potrebu pisati. 

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

To da ću se nastaviti baviti književnošću je neupitno. Nadam se da ću se, u nadolazećem periodu života, po završetku faksa, još više uspjeti posvetiti pisanju. Ponekad mislim da je to upravo ono za što sam stvorena, a ta me misao plaši koliko me i ohrabruje. 

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Hoće li tvoji tekstovi ikad biti vedri i lišeni nostalgije? 

I što biste odgovorili?

Teško.