intervju

Karl-Markus Gauß, Ljubljana, Slon

Piše: Robert Perišić

Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»



 

          «Uvijek sam htio pokazati da je Europa šira nego što mnogi Europljani misle, pa i zagonetnija», kaže Karl-Markus Gauß, renomirani austrijski pisac iz Salzburga, čija je vrlo zanimljiva knjiga «Europljani u izumiranju» upravo izašla u nas. Uistinu, još od prvih svojih knjiga, poput «Uništenja Srednje Europe» (1991), gdje se puno bavio Krležom, Gaußov pogled na Europu uvijek je uključivao i pogled na europski rub, jug i istok, pa ćemo tako među «Europljanima u izumiranju» naći Sefarde iz Sarajeva, Arumunje iz Makedonije, Lužičke Srbe u njemačkom okruženju, sjene Nijemaca iz Kočevja u Sloveniji, te Arbereše iz Kalabrije koji se još kunu u Skenderbega... Dakle, male – mnogima i nepoznate - etničke skupine kojima je Gauß posvetio svoje opsežne i žive putopisne eseje.

S Karl-Markusom Gaußom našli smo se u ljubljanskom hotelu Slon, zatekavši ga u društvu slovenskog pisca Drage Jančara i Ludwiga Hartingera, Gaußova kolege iz salzburškog časopisa «Literatur und Kritik».

«Moj je pogled i prije procesa širenja EU bio usmjeren prema kulturama i pojavama koje su mnogima na Zapadu bile nepoznate, a ako me pitate zašto baš Arumunji ili Sefardi, to je također zato što ti ljudi sa sobom nose priče o kojima se malo zna. Tako mi se jednom, recimo, kad sam pisao o Arumunjima u jednom časopisu, javilo nekoliko čitatelja koji su mislili da izmišljam taj balkanski narod, ne bih li argumentirao neke svoje teze i pohvalio vrline tih 'izmišljenih' starih Europljana što su živjeli i opstajali mimo granica. Na Arumunje sam, inače, prvo naletio u starim knjigama koje su govorile o narodu pastira, trgovaca i vojnika koji je nekoć pratio karavane iz Bizanta u Veneciju uzimajući, slikovito rečeno, danak od svake vreće papra otvorene u Beču... Onda me u jednom trenutku počelo zanimati da ih stvarno potražim, upoznam i vidim što je uopće ostalo od njih», kaže Gauß.

Za one koji ne znaju o čemu Gauß govori, Arumunji su oni koje se u nas ponekad naziva Cincarima, a češće Vlasima, tim izrazito nepreciznim terminom pod kojim se podrazumijevalo koješta: neki Hrvati za Vlase misle da su Srbi, dok od Srba možeš čuti da su Vlasi Rumunji, itd., uglavnom stalno ispada da su to neki «drugi», tako da su Vlasi postali i svojevrsna metafora drugosti – odatle i ono «Vlaji», kako stanovnici dalmatinskog primorja, bez namjere komplimentiranja, zovu žitelje Dalmatinske zagore.

Zbog tog proširenog, metaforičkog korištenja imena, često se ne zna što to ime stvarno znači, i tko su uistinu Vlasi, a tko samo «neki drugi». Dileme o postojanju Arumunja, kakve su izrazili neki njegovi čitatelji, ipak se rasprše kad se, poput Gaußa, uputiš u Makedoniju gdje sad i «službeno» postoje ljudi koji sebe zovu «Armani», od kojih poneki još pamte arumunjski jezik i s ponosom govore o svojoj, premda i njima prilično maglovitoj, povijesti. Gauß tako prepričava susret s Branislavom Stevanovskim iz Štipa «koji je čitav život posvetio dokazivanju da su Arumunji potomci onih Pelazga o kojima pripovijeda Homer u Ilijadi». Taj elektroinženjer, koji je također slikar, pjesnik i povjesničar, napisao je o tome četiri debele knjige «djelomice striktno jezično-povijesne, djelomice neobuzdano mitološke», što ustvari i nije tako čudno – jer naići ćemo i kod «ozbiljnijih» naroda na mitologiju čim počnu velike priče o podrijetlu...

Ipak, ovdje je to dosta redovit slučaj, jer istine nisu službeno fiksirane, Arumunji baš i nemaju državnih povjesničarskih institucija, tako da je to historija «koja ostaje narodu», da se njome bavi, pa nije čudo da tu mnogi, posebno kad ih stranac upita, imaju nešto važno dodati. «I hladnokrvni poslovni ljudi s kojima sam pričao po Makedoniji vidno bi se uzbuđivali kad bi mi pripovijedali o arumunjskoj povijesti... Katkada bi me počinjala hvatati nervoza kad bi mi neki usputni povjesničar krenuo objašnjavati zašto su, recimo, Dorani predhelenskog doba bili ustvari Arumunji. No onda bih se smirivao podsjećanjem na galskog pijetla ili kralja Artura, to jest na činjenicu da miješanje mitske juhe kod malih nesigurnih etniciteta nije ništa smješnije nego kod velikih, koji su pak od svojih mitova napravili posvuda poštovana kulturna dobra», kaže Gauß.

Čini se da njega kod ovog – toliko je jasno – autohtonog balkanskog naroda upravo i zanima ta nedefiniranost, rasutost preko granica, a kao pisca svakako ga je, u cijeloj ovoj knjizi, opčinjavala melankolija nestajanja koja postoji u svakom od ovih eseja. Spominjemo u vezi toga slike Nižepola, nekoć velikog planinskog sela, «bastiona arumunstva» u Makedoniji, u kojem je danas ostalo tako malo ljudi da selo polako ali sigurno osvaja šuma... Ta nas pak slika vodi u okolicu slovenskog Kočevja gdje je, opisuje Karl-Markus Gauß, tražeći selo Unterfliegendorf, morao rukama razgrtati put kroz šumu, jer je priroda tu već učinila svoje – mogla se u šumi pronaći tek poneka hrpa kamenja, ostaci prisutnosti njemačkog stanovništva koje je od 14. stoljeća, s posjeda koruških grofova Ortenburgera, naseljavano u taj suri kraj, «bogu iza nogu», da bi na koncu, iza Drugog rata, platilo danak zbog politike matičnog naroda.

          Naravno, Gauß ne relativizira tu politiku - u svojim komentarima današnjih pojava u Mađarskoj, čega smo se dotakli, on s gnušanjem govori o antisemitizmu – no ima nešto u tim slikama nestanka, nešto na što se veže i njegova priča. Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»

          Ona koju je spominjao bila je Gaußova majka, iz Futoga kod Novog Sada, dok mu je otac bio iz Palanke (reče samo tako: Palanke), pa ga pitam ima li još koga od njihovih tamo. Nema, kaže on.

Prezreni i zagubljeni Arumunji, stoljećima gaženi Lužički Srbi čiji velik dio ne zna više svoj jezik, potomci Albanaca na Kalabriji koji su sad, kad se Albanija otvorila, shvatili da su «oni tamo posve drukčiji»... To su, svakako, priče koje Gauß prenosi tako da nemamo osjećaj da su neznatne i tuđe, a jedna od njih je i priča o sarajevskim Sefardima, Židovima koji su prije 500 godina preko Istanbula došli iz Španjolske, i nakon genocida u Drugom ratu, pa nedavnog ubijanja grada – postoje još tek sjene negdašnje zajednice od 14.000 pripadnika (prije Šoe). Uglavnom su to starci, a među njima je Gauß upoznao i Mošu Albaharija, za kojeg će se ispostaviti da je ujak poznatog pisca, koji mu je – govoreći o drugima i kamo su otišli - rekao: «Ja nisam Izraelac. Ja nisam Amerikanac. Jugoslavije više nema. Bosna postoji još samo kao uobrazilja. Ja sam sefardski Židov, koji ne govori španjolski.»

 Gauß je, kaže, zapamtio tog čovjeka po tome što se iza svake od tih rečenica tiho nasmijao, «kao da na sve što ima reći tim kratkim smijehom želi staviti točku».

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg