intervju

Karl-Markus Gauß, Ljubljana, Slon

Piše: Robert Perišić

Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»

          «Uvijek sam htio pokazati da je Europa šira nego što mnogi Europljani misle, pa i zagonetnija», kaže Karl-Markus Gauß, renomirani austrijski pisac iz Salzburga, čija je vrlo zanimljiva knjiga «Europljani u izumiranju» upravo izašla u nas. Uistinu, još od prvih svojih knjiga, poput «Uništenja Srednje Europe» (1991), gdje se puno bavio Krležom, Gaußov pogled na Europu uvijek je uključivao i pogled na europski rub, jug i istok, pa ćemo tako među «Europljanima u izumiranju» naći Sefarde iz Sarajeva, Arumunje iz Makedonije, Lužičke Srbe u njemačkom okruženju, sjene Nijemaca iz Kočevja u Sloveniji, te Arbereše iz Kalabrije koji se još kunu u Skenderbega... Dakle, male – mnogima i nepoznate - etničke skupine kojima je Gauß posvetio svoje opsežne i žive putopisne eseje.

S Karl-Markusom Gaußom našli smo se u ljubljanskom hotelu Slon, zatekavši ga u društvu slovenskog pisca Drage Jančara i Ludwiga Hartingera, Gaußova kolege iz salzburškog časopisa «Literatur und Kritik».

«Moj je pogled i prije procesa širenja EU bio usmjeren prema kulturama i pojavama koje su mnogima na Zapadu bile nepoznate, a ako me pitate zašto baš Arumunji ili Sefardi, to je također zato što ti ljudi sa sobom nose priče o kojima se malo zna. Tako mi se jednom, recimo, kad sam pisao o Arumunjima u jednom časopisu, javilo nekoliko čitatelja koji su mislili da izmišljam taj balkanski narod, ne bih li argumentirao neke svoje teze i pohvalio vrline tih 'izmišljenih' starih Europljana što su živjeli i opstajali mimo granica. Na Arumunje sam, inače, prvo naletio u starim knjigama koje su govorile o narodu pastira, trgovaca i vojnika koji je nekoć pratio karavane iz Bizanta u Veneciju uzimajući, slikovito rečeno, danak od svake vreće papra otvorene u Beču... Onda me u jednom trenutku počelo zanimati da ih stvarno potražim, upoznam i vidim što je uopće ostalo od njih», kaže Gauß.

Za one koji ne znaju o čemu Gauß govori, Arumunji su oni koje se u nas ponekad naziva Cincarima, a češće Vlasima, tim izrazito nepreciznim terminom pod kojim se podrazumijevalo koješta: neki Hrvati za Vlase misle da su Srbi, dok od Srba možeš čuti da su Vlasi Rumunji, itd., uglavnom stalno ispada da su to neki «drugi», tako da su Vlasi postali i svojevrsna metafora drugosti – odatle i ono «Vlaji», kako stanovnici dalmatinskog primorja, bez namjere komplimentiranja, zovu žitelje Dalmatinske zagore.

Zbog tog proširenog, metaforičkog korištenja imena, često se ne zna što to ime stvarno znači, i tko su uistinu Vlasi, a tko samo «neki drugi». Dileme o postojanju Arumunja, kakve su izrazili neki njegovi čitatelji, ipak se rasprše kad se, poput Gaußa, uputiš u Makedoniju gdje sad i «službeno» postoje ljudi koji sebe zovu «Armani», od kojih poneki još pamte arumunjski jezik i s ponosom govore o svojoj, premda i njima prilično maglovitoj, povijesti. Gauß tako prepričava susret s Branislavom Stevanovskim iz Štipa «koji je čitav život posvetio dokazivanju da su Arumunji potomci onih Pelazga o kojima pripovijeda Homer u Ilijadi». Taj elektroinženjer, koji je također slikar, pjesnik i povjesničar, napisao je o tome četiri debele knjige «djelomice striktno jezično-povijesne, djelomice neobuzdano mitološke», što ustvari i nije tako čudno – jer naići ćemo i kod «ozbiljnijih» naroda na mitologiju čim počnu velike priče o podrijetlu...

Ipak, ovdje je to dosta redovit slučaj, jer istine nisu službeno fiksirane, Arumunji baš i nemaju državnih povjesničarskih institucija, tako da je to historija «koja ostaje narodu», da se njome bavi, pa nije čudo da tu mnogi, posebno kad ih stranac upita, imaju nešto važno dodati. «I hladnokrvni poslovni ljudi s kojima sam pričao po Makedoniji vidno bi se uzbuđivali kad bi mi pripovijedali o arumunjskoj povijesti... Katkada bi me počinjala hvatati nervoza kad bi mi neki usputni povjesničar krenuo objašnjavati zašto su, recimo, Dorani predhelenskog doba bili ustvari Arumunji. No onda bih se smirivao podsjećanjem na galskog pijetla ili kralja Artura, to jest na činjenicu da miješanje mitske juhe kod malih nesigurnih etniciteta nije ništa smješnije nego kod velikih, koji su pak od svojih mitova napravili posvuda poštovana kulturna dobra», kaže Gauß.

Čini se da njega kod ovog – toliko je jasno – autohtonog balkanskog naroda upravo i zanima ta nedefiniranost, rasutost preko granica, a kao pisca svakako ga je, u cijeloj ovoj knjizi, opčinjavala melankolija nestajanja koja postoji u svakom od ovih eseja. Spominjemo u vezi toga slike Nižepola, nekoć velikog planinskog sela, «bastiona arumunstva» u Makedoniji, u kojem je danas ostalo tako malo ljudi da selo polako ali sigurno osvaja šuma... Ta nas pak slika vodi u okolicu slovenskog Kočevja gdje je, opisuje Karl-Markus Gauß, tražeći selo Unterfliegendorf, morao rukama razgrtati put kroz šumu, jer je priroda tu već učinila svoje – mogla se u šumi pronaći tek poneka hrpa kamenja, ostaci prisutnosti njemačkog stanovništva koje je od 14. stoljeća, s posjeda koruških grofova Ortenburgera, naseljavano u taj suri kraj, «bogu iza nogu», da bi na koncu, iza Drugog rata, platilo danak zbog politike matičnog naroda.

          Naravno, Gauß ne relativizira tu politiku - u svojim komentarima današnjih pojava u Mađarskoj, čega smo se dotakli, on s gnušanjem govori o antisemitizmu – no ima nešto u tim slikama nestanka, nešto na što se veže i njegova priča. Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»

          Ona koju je spominjao bila je Gaußova majka, iz Futoga kod Novog Sada, dok mu je otac bio iz Palanke (reče samo tako: Palanke), pa ga pitam ima li još koga od njihovih tamo. Nema, kaže on.

Prezreni i zagubljeni Arumunji, stoljećima gaženi Lužički Srbi čiji velik dio ne zna više svoj jezik, potomci Albanaca na Kalabriji koji su sad, kad se Albanija otvorila, shvatili da su «oni tamo posve drukčiji»... To su, svakako, priče koje Gauß prenosi tako da nemamo osjećaj da su neznatne i tuđe, a jedna od njih je i priča o sarajevskim Sefardima, Židovima koji su prije 500 godina preko Istanbula došli iz Španjolske, i nakon genocida u Drugom ratu, pa nedavnog ubijanja grada – postoje još tek sjene negdašnje zajednice od 14.000 pripadnika (prije Šoe). Uglavnom su to starci, a među njima je Gauß upoznao i Mošu Albaharija, za kojeg će se ispostaviti da je ujak poznatog pisca, koji mu je – govoreći o drugima i kamo su otišli - rekao: «Ja nisam Izraelac. Ja nisam Amerikanac. Jugoslavije više nema. Bosna postoji još samo kao uobrazilja. Ja sam sefardski Židov, koji ne govori španjolski.»

 Gauß je, kaže, zapamtio tog čovjeka po tome što se iza svake od tih rečenica tiho nasmijao, «kao da na sve što ima reći tim kratkim smijehom želi staviti točku».