panorama

Polemike u hrvatskoj književnosti

Piše: Nikica Mihaljević

Iz Hrvatske književne enciklopedije

O polemikama kroz povijest hrvatske književnosti Nikica Mihaljević napisao je iscrpnu i zanimljivu natuknicu za Hrvatsku književnu enciklopediju (Leksikografski zavod; urednik: Velimir Visković), a ovdje prezentiramo nešto širu, integralnu verziju teksta.
Učestalije i redovito u nastavcima, počele su se polemike javljati u hrvatskoj književnosti u XIX. stoljeću - i traju, znamo, do danas.
Upoznajte hrvatsku književnost kroz njene polemike!



 
Polemika, (prema grč. πολεμιχός: borben) oštra pisana ili usmena rasprava s izrazitim osobinama prepirke o nekom pitanju, problemu ili stajalištu; strastvena književna, publicistička ili novinska rasprava povijesno osobito prisutna u razdobljima s naglašenim suprotstavljenim gledištima; zahvaljujući širokim mogućnostima popularizacije u masovnim medijima poprimila značajke gotovo posebne književne vrste u kojoj se upotrebljavaju svi načini obezvrjeđivanja protivnika. Polemike se najčešće, za razliku od pamfleta, vode u nastavcima, rijetko dovodeći do ozbiljna dijaloga, a češće do neobjektivna osporavanja. Sklonost polemici proizlazi iz temperamenta te ustroja i strukture načina mišljenja pojedinih autora koji uvijek u odnosu prema svijetu zauzimaju borben stav, iskazujući otpor prema svemu što se ne slaže s njihovim uvjerenjima i što smatraju lošim i nazadnim. Zato je polemika uvijek neposredno kritičko raščlanjivanje ideja, a prodornost, učinci i utemeljenost proizlaze joj iz snage argumenata, logike i jezika. Otuda se može govoriti o posebnoj metodologiji, jeziku i stilu polemike i polemičara, skoro uvijek veoma osobnom, lucidnom i duhovitom, karikaturalno-persiflažnom, često jakog, oštrog i gnjevnog izraza. Iako se polemika lako pretvori u vrijeđanje, postoji znatan broj književnih djela prožetih oponentsko-polemičkim duhom i strašću, s principijelnim i objektivnim sustavom i postupkom. Iako polemika ima veoma mnogo, i u stranim i u hrvatskoj književnosti, ipak istraživanja povijesti polemike i osobito pokušaja odgovora na pitanje zašto se tako često polemizira je malo. Jedan od odgovora na postavljeno pitanje mogao bi se smatrati definicijom polemičarstva: "Pisci pokreću i vode polemike da bi se nametnuli, da bi skrenuli pažnju na sebe, da bi bili središte pažnje, da bi uvjetovali i pokrenuli određene događaje, da bi sudjelovali u njima, da bi bili predmetom kavanskog i svakog drugog ogovaranja. Polemika je, dakle, vid i oblik spisateljske reklame, autoreklame, propagandna kampanja, koja se u ekonomskoj propagandi plaća teškim novcima za proizvod, koji se želi plasirati na tržište. Pisci taj isti efekt postižu besplatno, a uz to im redakcije listova u kojima se polemike vode plaćaju za to pristojne honorare. Po toj logici polemika je oblik public relationsa, neplaćene propagande, koja je sračunata na to da se zaintrigira javnost, da se tu istu javnost na neki način vuče za nos, da se javnost istjera iz njezinog stanja indiferentnosti, da se u polemici opredijeli za jednu ili drugu stranu, da procjenjuje argumente i vrijednosti, da se ponaša navijački kao na nogometnoj utakmici." (I. Krtalić).

 

POLEMIKA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

            U povijesnom pogledu polemika se utemeljuje u ranom kršćanstvu služeći kao sredstvo poricanja heretičkih i krivovjernih učenja, a braneći božansko porijeklo i autoritet kršćanstva i crkve. Za reformacije istaknuo se polemičkim spisima protiv pape i Rimokatoličke crkve M. Vlačić Ilirik navodeći u djelu Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis, 1556) kršćanske pisce koji su i prije reformacije iznosili prigovore rimskoj crkvi. M. de Dominis u svojim djelima O crkvenoj državi (De republica ecclesiastica, 1617-22) i Rimsko papinstvo (Papatus Romanus, 1617), oštro polemizira protiv papinskog primata, svjetovne vlasti i crkvene politike kao osnovne zapreke sjedinjenu kršćanskih crkava i uspostavljanju mira u Europi.

            U povijesti starije hrvatske književnosti polemika je isprva smatrana uzgrednom pojavom, jer se često zametala oko nevažnih povoda. Tako su, primjerice, neki stari hrvatski pisci polemizirali o spornim pitanjima svoga doba, pa I. Đurđević u spisu Apostol sv. Pavao brodolomac na moru koje se sada zove Mletački zaljev i poslije brodoloma gost na dalmatinskom otoku Mljetu (D. Paulus apostolus in mari, quod nunc Venetus situs dicitur, naufragus et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes, 1730) neuspješno dokazuje kako sv. Pavao nije doživio brodolom kod Malte već kod Mljeta, ili da je autor Odiseje i Ilijade Pitagora.

            Učestalije i redovito u nastavcima, počele su se polemike javljati u hrvatskoj književnosti u XIX. st. i to najprije oko pitanja reforme hrvatskoga književnog jezika. Djelovanjem preporoditelja 1830-tih i putem polemičkih rasprava postupno je napuštena dvojnost hrvatskih jezičnih standardizacijskih procesa u korist novoštokavštine zapadnoga tipa. No uslijedili su sukobi i raspre između triju jezikoslovnih škola: Zagrebačke (Lj. Gaj, V. Babukić, A. Mažuranić), Zadarske (A. Kuzmanić, Š. Starčević) i Riječke (F. Kurelec) te između pojedinih pripadnika Zagrebačke filološke škole i pristaša V. Stefanovića Karadžića, tzv. hrvatskih vukovaca (F. Iveković, I. Broz, P. Budmani, A. Pavić, T. Maretić, V. Rožić) oko grafije, množinskih padeža i pravopisnih načela. Brojne i vrlo oštre polemike ipak nisu uspjele spriječiti pobjedu vukovaca i postupno uvođenje fonološkog načela, stabilizaciju hrvatske grafije, uz težnju da se hrvatski standard približi i izjednači sa srpskim. U drugoj polovici XIX. st. A. Šenoa u feljtonima naslovljenima Zagrebulje (Pozor, 1866-67; Vienac, 1877, 1879. i 1880) izvrgava ruglu, između ostaloga, nehaj ondašnjih ljudi prema hrvatskoj umjetnosti, navlastito književnosti. U polemičkom članku Pamflet na Ilirce (Vienac, 1880), osuđuje nedomoljubno ponašanje i protuilirsko raspoloženje nekih domaćih pisaca, baveći se više problemom nedostatka socijalne satire u književnosti, negoli osobama. Ante Kovačić, čiji je opus gotovo u cijelosti protkan polemičkim nabojima, u nekoliko polemičkih tekstova negativno ocjenjuje Šenoine kazališne kritike, a u povećim polemikama Literarni gavani (Sloboda, 1880, 55) i Iz Bombaja (Sloboda, 1880) predbacuje uredniku Vienca što mu nije tiskao neke radove, te proširuje izrugivanje i na "druge domorodne zemaljske literate".

            Jedan od najoštrijih polemičkih okršaja u povijesti hrvatske književnosti vođen je na prijelazu iz XIX. u XX. st. (1894-1904). U literaturi poznat kao sukob mladih i starih vođen je okrilju književne moderne, oko razumijevanja i shvaćanja uloge književnosti u nacionalnom i socijalnom životu, novih književnih pravaca i estetskih usmjerenja naspram prethodnih (simbolizam, impresionizam, neoromantizam i ekspresionizam prema pseudoklasicizmu, romantizmu i realizmu). Sukob se vodio u listovima i časopisima koje su osnivali ili uređivali pripadnici sukobljenih strana. Mladi nastupaju u praškoj Hrvatskoj misli, bečko-zagrebačkoj Mladosti, te u zagrebačkim reprezentativnim časopisima Hrvatski salon i Život, dok najmlađi (M. Marjanović, M. Cihlar-Nehajev, A. Milčinović, Z. Kveder, V. Jelovšek i dr.) osnivaju uglavnom kratkotrajne listove: Osvit, Zajednica, Nada, Nova nada, Zora, Svjetlo, Nova zvijezda, Mlada Hrvatska,  Lovor i dr. Starima je uporište u Vijencu do 1902, kad ga osvajaju mladi, Novom vijeku i u Obzoru do 1905, kad uredništvo preuzima M. Dežman Ivanov, vođa mladih. Mladi kritički nesmiljeno odbacuju književno romantično epigonstvo i razvodnjeni realizam starih, osuđuju ih zbog političkog oportunizma i poltronstva, farizejštine i pseudomorala, zamjeraju im što otklanjaju svaku slobodniju riječ te napose upravljaju žestinu napada na Maticu hrvatsku koja usmjeruje službenu književnost kao blijedi ili čak lažni izraz stvarnoga stanja u Hrvatskoj. Stari su mladim modernistima predbacivali da su narodni izrodi, dekadenti i kozmopoliti, ali i ljudi nemoralni i bolesni. S. Korenić presuđuje u posebnoj brošuri o modernističkom pokretu kao protukršćanskom te kako se u njemu sabrao "sav gnjus i kal moralni, što se po mračnim društvima i najtamnijim zakucima prikuplja" (Nekoliko misli k našem umjetno-literarnom pokretu, 1898), a muzikolog F. Kuhač ostat će u povijesti zapamćen i po svojoj "genijalnoj" primjedbi, u okviru rasprave o erotizmu u umjetnosti, a koju je iznio u knjižici Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti (1898): "Ako golotinja nije sramota, zašto onda ne idu ljudi kulturnih naroda goli po ulicama?". Ubrzo teorijska razglabanja zamjenjuju međusobne političke optužbe i osobne invektive, a sve kulminira u optužbi o "gladnim književnicima koji se jagme za Matičine honorare. Stjecao se dojam da prepirkama neće biti kraja, ali u polemici J. Hranilovića (Nekrolog hrvatskoj modernoj, Glas Matice hrvatske, 1906, 17/20) i M. Marjanovića (Nekrolog hrvatskoj "modernoj", Savremenik, 1906, 6) uočava se popuštanje napetosti i približavanje stajališta te je taj poznati sukob uskoro završen bez pobjednika. Mladi su se postupno uključivali u javni, znanstveni i književni život, pa netom promovirani doktor slavistike B. Vodnik (Drechsler), jedan od urednika Savremenika, žestoko polemički predbacuje A. G. Matošu, odgovarajući na njegovu polemiku Prijatelj i poštovalac (Hrvatsko pravo, 10. XI. 1906), dvoličnost u međusobnim odnosima, nekarakternost, boemštinu, pa čak i Matoševu književnu bezvrijednost (A. G. Matoš. Malo gradje za književni portrait jednoga bohema, Savremenik, 1906, 11/12). Matoš je odgovorio u članku Ukroćena goropad (Hrvatsko pravo, 15. i 18. XII. 1906), jednakom mjerom, uspoređujući svoje stihove sa stihovima objavljenima u Savremeniku, zaključujući da njegova pjesma "nije Bog zna šta, ali nije lošija od ove, štampane u posljednjem broju Savremenika". Da i među modernistima nije bilo međusobnoga razumijevanja pokazuje i polemička kritika F. Galovića Moderni pojet (Hrvatsko pravo, 26. X. 1907) u kojoj izvrgava ruglu tematiku, jezik i stil pjesničkih (Psovka i Ištipana hartija, 1907) i dramskih radova (Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, 1907) J. Polića Kamova, začetnika hrvatske avangarde. Predbacujući vodstvu Matice hrvatske samoreklamerstvo i koristoljublje B. Livadić tiska polemiku "Glas Matice hrvatske" – list za šalu i satiru! (Savremenik, 1907, 1), a M. Cihlar Nehajev objelodanjuje polemički članak Književnost naivnih (Savremenik, 1911, 4) u kojem uredniku Matičina almanaha Hrvatsko kolo za 1910., K. Šegviću, predbacuje uvrštavanje mahom nepoznatih pisaca i njihovih diletantskih "radnja" u tako reprezentativno izdanje.

            Posebno mjesto u povijesti hrvatske polemičke književnosti zauzimaju polemike A. G. Matoša. Neprestano je ulazio u književne i političke okršaje, stvarajući neprijatelje, ali i istomišljenike. Za života skupio je dio polemika u zbirku Dragi naši savremenici, ali je nije stigao prije smrti objaviti. Predgovor Čitaocu. (Predgovor neizdanoj polemičkoj knjizi) tiskao je u Riječkom novom listu (20. III. 1912) u kojem sebe prispodobljuje s vrtlarom koji, pored uzgoja plemenita cvijeća, mora plijeviti korov: "Kao u flori i fauni, tako postoji i u socijalnoj organizaciji u svim vrstama rada cijeli nepregledni niz parasita koje treba trijebiti i svim silama suzbijati u interesu zdravih, sposobnih organizama i normalnog njihovog razvitka.". Matoš svoje polemike smješta u ondašnji hrvatski društveni, kulturni i politički kontekst oštro šibajući nesposobnost i nekompetentnost na svim područjima, a poglavito u književnosti. Sabirući dojmove i rezultate svoga polemičarskog rada Matoš jasno uviđa da je uspio promijeniti neke kritičarske navade, te točno procijenio vrijednost mnogih pisaca (a neki su i poslušali njegove savjete, kao M. Radošević), nadajući se da će mu buduće vrijeme dati za pravo "tamo iza pedesetak godina", kad će ljudi njegovu knjigu čitati kao zbirku humoreski. Vojujući "jedan proti Svima, proti Svemu" Matoš je u svoju zbirku uvrstio, pored svojih tekstova, i odgovore protivnika, što povećava njezinu dokumentarnu vrijednost. U zbirci su polemički članci o K. Š. Gjalskom, M. Marjanoviću, J. Hraniloviću, M. Begoviću, J. Polić Kamovu, A. Ujeviću, K. Kovačiću i dr. Dragi naši savremenici samo su manji izbor iz mnogo većeg polemičarskog opusa A. G. Matoša, koji je skupljen i kritički obrađen u Polemike (1898-1908), I, i Polemike (1909-1914), II, (sveske XIII. i XIV. njegovih Sabranih djela, 1973). Matoš se služi raznim vrstama i žanrovima književnog i novinarskog izražavanja da bi što efektnije i ubojitije uobličio svoje polemike te pored članaka, često se koristi pjesmama rugalicama, epigramima, aforizmima, humoreskama, pismima, bilješkama, dijaloškim kozerijama ("literarne lakrdije"), persiflažama i pamfletima. Nema gotovo ni jednoga značajnijeg hrvatskog pisca toga doba kojega Matoš nije polemički kritizirao. Uz nabrojene, često su mu na meti M. Dežman Ivanov, V. Jelovšek, V. Klaić, J. Kosor, D. Domjanić, M. Ogrizović, A. Milčinović, B. Livadić, S. S. Kranjčević, M. Cihlar Nehajev, N. Nodilo, K. Šegvić, Z. Vukelić, A. Wenzelides i dr.

            S manje ili više žestine, ne štedeći njegov osobni integritet i književno djelo, odgovarali su Matošu mnogi pisci, naročito mlađi, od kojih su neki u njemu isprva gledali učitelja. Gnjevni J. Polić Kamov u članku A. G. Matoš (Pokret, 1908, 170), odgovarajući mu na kritiku njegove Ištipane hartije, Lirika lizanja i poezija pljuckanja (Hrvatska smotra, knj. III, 1907), da je postao stvaralački impotentan, jer da "osjeća, da bi htio, a ne može". Ujević ga u članku Cezar na samrti (Sloboda, 1911, 68) beskompromisno naziva "vječni zaplotnjak", "originalni majmun", "jedinstvena vrana" predbacujući mu potkradanje i plagiranje Barrèsa i Baudelairea. I K. Kovačić ga nimalo ne štedi uspoređujući ga s "psetom koje je sjelo kraj puta i laje na prolaznike" ("Rabbi", Pokret, 1911, 200), optuživši ga da mu je ukrao tekst i tiskao ga pod svojim imenom.

            Ni Prvi svjetski rat nije omeo polemičare te U. Donadini, na crti svoga programskog ekspresionističkog opredjeljenja, polemički poriče okoštale moralne i društvene vrednote. U svom časopisu Kokot, u čudnoj mješavini razumijevanja i polemičke žestine, piše o tadašnjih hrvatskim književnim prilikama i pojedinim književnim sudbinama. Člankom Nitko i ništa ili Andrija i Adela Milčinović (Kokot, 1916, 3) osporava književnu vrijednost piscu i spisateljici, smatrajući ih uzornim modelima promašenih umjetnika "velikih ambicija, a malih talenata". Slično se obračunao u polemičkoj kritici Kad mi mrtvi ustajemo…ili…tako je govorio Lunaček! (Kokot, 1917, 9) s neistinama V. Lunačeka o Donadinijevu časopisu Kokot i prezirnim odnosom Obzora prema nadolasku mladih književnika. U istom broju obrušit će se na Hrvatsku njivu i D. Prohasku (još jedanput i u br. 13, u članku Jedna demonstracija proti "Kokotu") kao negativno oličenje profesorske kritike, ali i na uredništvo Savremenika koje "jednu Krležinu literarnu neuspjelost" "meće uz bok jednom Vojnoviću". Riječ je o Krležinoj Podnevnoj simfoniji, a u narednim brojevima Kokota apriorističkim poricanjem obrušit će se na Pana (br. 12) i Tri simfonije (br. 13). Feljtone, polemike i kritike Donadini je skupio i objavio u knjizi Kamena s ramena (1917). A. B. Šimić, ekspresionist kao i Donadini, podjednako nesmiljeno obračunava s neistomišljenicima i oponentima u svojim polemikama. I njemu je, u članku Seoska literatura. Visokotalentovani kritik Andrija Milčinović (Vijavica, 1917, 1) Milčinović oličenje, upravo "tip", neuka i površna kritičara, koji piše svoje kritike poput "tetke koja se stara da lijepo prikaže i da dobro udadne svoju sinovicu", a takvih je kritičara mnogo u hrvatskom književnom životu. Povodom onodobnog izvođenja Strindbergovih drama Smrtni ples i Vampr A. B. Šimić u tekstu LČ – LD – B – NV – IV (Vijavica, 1918, 3), kritički i polemički žustro preispituje kazališne kritike A. Milčinovića, B. Livadića, N. Bartulovića, M. Cihlar Nehajeva i J. Ivakića, poigravajući se njihovim akronimima, jer da "nisu zavrijedili da nose jedno potpuno ime!". Ništa bolje nisu prošli ni V. Nazor, V. Vidrić, I. Vojnović, ali ni mladi pisci čija djela izazivaju pozornost javnosti (I. Andrić, M. Krleža). Šimić se posebno zalagao za pročišćavanje jezika i pjesničkog izraza od nepotrebnih opterećenja, metaforičnih fraza i bilo kakva nagomilavanja, a za riječ ogoljenu i čistu, jednostavnu i nezamjenjivu koja će izraziti potpuno pjesnički doživljaj. Zato je Vidriću zamjerao nepoznavanje jezika, Nazoru rječitost, retoričnost i didaktičnost, a Krleži u njegovim simfonijama bujicu ispraznih riječi i lažnu patetiku. Na potonje napadaje Krleža nikad nije odgovorio; štoviše pisci su se zbližili i, uz izvjesne napetosti, surađivali do Šimićeve smrti 1925.

            Mladi Krleža, kojega su na samom književnom početku neumjereno hvalili D. Prohaska, J. Benešić i V. Lunaček, odmah po objavljivanju prvoga rada (Legenda, Književne novosti, 1914, 1, 2, 3 i 4) izazvao je polemičke reakcije. Anonimni autor napada Krležu (Milan Marjanović pljucka na Krista, Riječke novine, 5. II. 1914) da je u svojim obradbama biblijskih motiva vrijeđao Krista, a uredniku M. Marjanoviću zamjera što takve uvrede tiska u svom časopisu. Marjanović je ustao u obranu svoga suradnika (Ludi napadaj, Hrvatski pokret, 8. II. 1914) pridodavši i Krležinu ironičnu izjavu na temu biblijske izreke o svinjama i biserju. Od tada se Krleža upuštao u mnogobrojne polemičke dvoboje i cijeli svoj opus prožeo polemičkim duhom, stvorivši jedan od najopsežnijih polemičkih opusa u hrvatskoj književnosti. U eseju Hrvatska književna laž (Plamen, 1919, 1), koji posjeduje sve oznake avangardističkog manifesta, Krleža provodi radikalan obračun s hrvatskom kulturnom tradicijom i isto takvo poricanje malograđanskog duha njegova doba. Osobito je oštar prema mitovima hrvatskoga preporoda i moderne te umjetnosti i ideologije vidovdanskog integralističkog jugoslavenstva. Polemička oštrina ovog mladenačkog teksta priskrbila mu je glas osporavatelja nacionalnih veličina, što ga je pratilo do smrti.

            Oštru polemiku s D. Prohaskom, nekadašnjim Krležinim podupirateljem, izazvala je pojava časopisa Plamen, urednika Krleže i A. Cesarca, za koje je Prohaska u svojoj rubrici Među časopisima (Jugoslavenska njiva, 1919, 6) ustvrdio da su ova dva mlada urednika od njega načinila "lomaču za hrvatsku književnost", "ne kritiku već palež i autodafé M. Krleže" te "Da je Krležinu članku o 'Hrvatskoj književnoj laži' veća doza znanja, bio bi jači i efektniji… Mnogo vike ni za što. Vikom i paležom nitko ne preporodi svijeta". Spočitnuo im je i svojatanje bogumila koji bijahu "antiesteti par excellence", a još nedozrelom talentu Krležinu suprotstavio je smirenog I. Andrića. Uslijedio je niz odgovora: Krležin Gospodinu Prohaski (i svim Prohaskama ove božje kugle) (Plamen, 1919, 4), Cesarčev O bledom gosp. Tipu (u čast g. Dra D. Prohaske) (Plamen, 1919, 5/6), Krležin (i u Cesarčevo ime) Smrt gospodina Prohaske (Plamen, 1919, 8). Prohaska je i dalje smireno odgovarao u svojoj rubrici kao i u članku pod pseudonimom Amicus Književna tajgetska pećina (Jugoslavenska njiva, 1919, 27). Naredni Krležin odgovor Našem prijatelju Amicusu (Plamen, 1919, 14), pored završetka polemike, donio je jasnu spoznaju da se u polemici radilo manje o zanovijetanju o književnim i povijesnim činjenicama, a puno više o dubokom svjetonazorskom i ideološkom sukobu iz kojega će revolucionarni duh, po Krležinu predmnijevanju, odnijeti povijesnu pobjedu.

            Skoro istodobno Krleža vodi i polemiku s J. Bachom, također suradnikom Jugoslavenske njive, ravnateljem Drame zagrebačkog HNK, koji je odbijao staviti na pozornicu Krležine drame, štoviše ocrnivši ga da je u Obzoru 1915. pisao hvalospjev austrijskom generalu Conradu von Hötzendorfu, u članku Barun Konrad, a ne "nedvoumnu persiflažu". Nakon tog prvog spominjanja ovoga članka i više kasnijih polemičara poslužit će se njime da okrive Krležu za austrofilsku neprincipijelnost. Urednici Plamena vodili su još nekoliko polemika: s N. Andrićem i upravom Društva hrvatskih književnika, J. Kulundžićem i Z. Kveder-Demetrović. U kolovozu 1919. odlukom državnoga odvjetništva Plamen je zabranjen zbog toga što u njegovoj redakciji surađuju "pristaše socijalističke ljevice (komunista)". Narednih godina Krleža ne učestvuje u značajnijim polemikama mada su ga izazovno napadali M. Radošević, S. Tomašić, F. Ilešić, Lj. Micić, D. Bublić, M. Kus Nikolajev, B. Mašić, a zahvaljujući nesporazumu polemizira nakratko s A. B. Šimićem, unatoč izvrsnim privatnim odnosima.

            Utemeljenjem Književne republike 1923. Krleža dobiva tribinu za raskrinkavanje hrvatskih i srpskih književnih, po njegovu mišljenju, lažnih veličina. Obara se na Studije za psihologiju pesimizma V. Dvornikovića (Književna republika, 1924, 2; 4) osobito zbog njegovih sudova o stvaralaštvu S. S. Kranjčevića, predbacujući mu banalnost, intelektualnu pretencioznost, kompilatortstvo i plagiranje. Koristeći čak i formu nekrologa (Aleksa Šantić, K. R., 1924, 3) izriče nepovoljne sudove o Šantićevu pjesništvu. U političkom eseju Deset krvavih godina (K. R., 1924, 8) izvrgava ironiji prevrtljivost i amoralnost pripadnika nove vladajuće klase te slom ideala mladih književnika, zagovornikâ narodnoga jedinstva, koje režim beskrupulozno odbacuje. I u tekstu Balkanske impresije (K. R., 1924, 9) analizira razočaranje njegova naraštaja u Srbiju kao pijemontskog predvodnika, oslikava razvoj Beograda 1920-tih, koji iz orijentalne palanke prerasta u europski grad, te novi sloj vlastodržaca. Rugajući se lažnoj veličini J. Dučića, parodira jedan njegov prigodni govor o rasnoj superiornosti Jugoslavena stvarajući parabolu o Dučićevoj smrti, Pogreb Jovana Dučića (Neverovatan doživljaj jednog hipohondra) (K. R., 1924, 3). Polemički odgovori na Krležino razobličivanje srpskih veličina stizali su od R. Drainca, S. Vinavera, J. Palavestre, I. Nevistića i dr. Slično kao sa srpskima Krleža razračunava i s hrvatskim umišljenim velikanima. K. Š. Gjalskom predbacuje (Illustrisimus dominus Battorich, K. R., 1924, 3) da je znao vješto koristiti "svoje visoko društveno poreklo i svoje visoke građanske i feudalne naslove" kao bi se dovinuo društvenog i književnog nivoa i značenja koje ne zaslužuje, dok su potiskivani istinski velikani, ali niska podrijetla, kao V. Novak, J. Leskovar, A. G. Matoš i J. Kozarac. U istom broju započinje niz obračuna s pripadnicima porodice Vojnović, izvrgavajući poruzi i kritici L. Vojnovića, a u narednom broju I. Vojnovića, da bi se vratio L. Vojnoviću ponovo u tekstovima Grof Lujo Vojnović i historijsko-psihički nemoral našega vremena (K. R., 1924, 9), odnosno Špijunska afera grofa Luja Vojnovića (K. R. , 1924, knj. II, 1). Kao svojevrsna najava kasnijih polemičkih obračuna s hrvatskim kazališnim kritičarima, jest članak Otac od Augusta Štrindberga (K. R., 1924, knj. II, 2) u kojem iznosi niz invektiva kazališnim kritičarima općenito, a poimence V. Lunačeku. Polemizira u istom broju i s onima koji su ga optuživali za nacionalizam, humorističnim i često citiranim tekstom Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje. Povodom teksta Noćni razgovor sa Franom Supilom iz serije Bečka pisma, koju Krleža tiska u Hrvatu (13-31. XII. 1924), razvija se polemika u kojoj učestvuje A. Kovač Pfificus, te M. Ćurčin, koji brani Krležu, ali to Krleža odbija. U središtu je opet članak Barun Konrad te Krleža koristi prigodu da opsežnom analizom i iscrpnim citatima vlastita teksta dokaže kako je riječ o preuveličanim pohvalama o austrijskom vojskovođi kako bi se postigao komični efekt, a ne o izražavanju privrženosti Austriji. Tokom 1925. Krleža smanjuje svoju polemičarsku aktivnost, te se tek potkraj godine ponovo vraća nekim ranijim polemičkim okršajima (L. Vojnović, A. Kovač i M. Ćurčin). U 1926. vodi nekoliko usporednih polemika osvrćući se na napise I. Pasarića, J. Draganića, A. Kaurića, L. Žimbreka, B. Tokina i M. Ćurčina. Žestoka se polemika oko optužaba na račun Krležina podupiratelja i prijatelja J. Benešića, intendanta HNK u Zagrebu. Tekstom Hajka protiv Julija Benešića (K. R., 1926, knj. III, 2) uključuje se i Krleža iznoseći podrobnu analizu cijeloga slučaja, a u oštrim replikama odgovara na napise V. Lunačeka, L. Žimbreka i V. Trešćeca Branjskoga. U posljednjoj godini izlaženja Književne republike, koja je odlukom državnog odvjetništva "zaustavljena" 23. VII. 1927, Krleža polemizira povodom ideja, djelâ ili stajališta dobrog dijela onodobne hrvatske inteligencije (primjerice, O našoj inteligenciji, K. R., 1927, knj. IV, 1) a navlastito I. Vojnovića, M. Marjanovića, D. Bublića, K. Kovačića, D. Domjanića, I. Nevistića i dr. Narednih godina Krleža se polemički raspravlja s hrvatskim kazališnim kritičarima, uglavnom u časopisu Književnik, ali i predavanjem u Glazbenom zavodu 9. IV. 1930.

            Nakon toga razdoblja Krleža se ne javlja do 1932. polemikama. Skupivši svoje i tuđe napise o kazališnoj kritici i kazališnim kritičarima objavljuje 16. I. 1932. polemičku knjigu Moj obračun s njima. Svrha knjige je: "to nije pravdanje o književnoj vrijednosti ili o književnoj nevrijednosti mojih vlastitih književnih djela. Ja ne branim sebe od književne kritike, nego od klevetanja i pljuvanja koja s književnom kritikom ne stoje ni u kakvoj vezi. Ja odričem pravo nekim licima da izriču sudove u javnosti samo zato jer je izricanje tih njihovih sudova osnovano na neistini i jer je, osim toga – nepismeno". Obnovljene su neke stare polemike (afera Diamanstein, oko Baruna Konrada,), a na udaru su R. Maixner, J. Horvath, S. Tomašić, K. Mesarić i I. Brlić. Nakon što zbog ideoloških razloga dolazi do raskida A. Cesarca i M. Krleže s Maticom hrvatskom i njezinim predsjednikom F. Lukasom nižu se napadi katoličkih intelektualaca, koji su eskalirali povodom najavljenog Krležina predavanja o stanju u hrvatskoj književnosti 12. IV. 1933. u Glazbenom zavodu, koje je policija zabranila. Šegviću i ostalima Krleža odgovara člankom Hrvatska smotra (Savremena stvarnost, 1933, 4) pokazujući koliko je njihov pristup književnosti pojednostavljen, jednostran i na niskoj razini.

            Istodobno spori se i s predstavnicima lijeve, socijalne književnosti. Istupivši u Predgovoru "Podravskim motivima" Krste Hegedušića (1933) protiv koncepta vulgarne tendencioznosti u umjetnosti, a založivši se za važnost individualnog talenta, izazvao je otpore lijevih intelektualaca okupljenih oko časopisa Kultura. Najžešće prigovore uputio mu je B. Herman u članku Quo vadis Krleža? (Kultura, 1933, 4). U obranu Krležinih stajališta javili su se M. Ristić, V. Bogdanov, S. Marković Štedimlija, M. Magdić i dr. Bio je to prvi krug polemika u sukobu na ljevici. Osamljen, napadan sa svih strana, Krleža pokreće s M. Bogdanovićem 1934. u Beogradu časopis Danas i već u prvom broju tiska polemički odgovor svim svojim oponentima, međusobno ideološki suprotstavljenima, Najnovija anatema moje malenkosti. Potaknut novinskim člankom M. Crnjanskog Oklevetani rat (Vreme, 16. III. 1934), u kojem autor piše protiv pacifizma zasnovanog na defetizmu, na "klevetanju rata i vojnika", smatrajući da je "klevetanje rata" usmjereno protiv srbijanske ratničke tradicije, Krleža polemički komentira stavove Crnjanskoga u tekstu M. Crnjanski o ratu (Danas, 1934, knj. II, br. 4). Najprije navodi Crnjanskijeve proturatne stavove iz njegovih ranijih radova (Dnevnik o Čarnojeviću i Lirika Itake), smatrajući da Crnjanski zapravo vrši "pobunu protiv sebe sama" te zaključuje ironično kako "lirik 'Itake' svršava svoju liriku kao lirik 'atake'". Crnjanski u svojoj replici Miroslav Krleža kao pacifist (Vreme, 22. V. 1934) najprije dovodi u sumnju Krležinu marksističku orijentaciju s kojom da "već godinama nitko nije načisto", pa ne zna da li polemizira s marksistom ili običnim buržujskim pacifistom. Odbija prigovor o nedosljednosti svojih stavova o pitanjima rata, a Krležu optužuje da uzimanjem iz konteksta njegovih rečenica i stihova falsificira autentična stajališta. Na koncu predbacuje Krleži da se upravo on radikalno mijenjao, jer da sad glumi "odlučnog pacifista" a 1915, "kad je Srbija propala", tiska u Obzoru ogroman članak "koji uzdiže u nebesa barona Konrada fon Hetcendorfa, šefa austrijskog generalnog štaba". Krleža se nije osvrtao na ovaj protunapad, definitivno raskrstivši sa Crnjanskim. U 5. br. Danasa tiska Krleža ironijsko-polemički tekst Uskršnji prilozi beogradske štampe rugajući se prigodnim tekstovima I. Sekulić, A. Belića, M. Crnjanskog i S. Vinavera. Nakon 5. broja Danas je zabranjen, a Krleža opet smanjuje svoje polemičke okršaje, sve do pojave časopisa Pečat (1939), kada još žešće nastavlja polemike i s desnim i s lijevim protivnicima te otvara novu, još žešću, fazu sukoba na ljevici. Optužen za trockizam i revizionizam u napisima J. Popovića, V. Gligorića, O. Price i R. Zogovića te u stavovima vodstva KPJ, Krleža odgovara dugim polemičkim tekstom Dijalektički antibarbarus (Pečat, 1939, 8/9). Svrha je njegova odgovora nositeljima tvrde, boljševičke linije KPJ u shvaćanju umjetnosti sljedeća: "Nije riječ o politici u ovoj raspri koja se rasplamsala oko 'Pečata', nego o književnosti, i nije riječ o našem desnom političkom zastranjenju nego o lošem dijalektičkom, bezidejnom i bezuslovnom frazerskom primjenjivanju teze o socijalnoj tendenciji u okviru naše lijeve knjige". Premda nakon Dijalektičkog antibarbarusa Krleža više ne piše ni jednoga teksta protiv svojih lijevih poricatelja, sukob na ljevici se rasplamsava do vrhunca. Sam J. Broz Tito nastoji izgladiti sukob, na sastanku s Krležom, ali kako napretka nema skupina partijskih intelektualaca priprema i u ljeto 1940. objavljuje zbornik Književne sveske s prilozima T. Pavlova, O. Keršovanija, P. Wertheima, M. Đilasa, K. Popovića, S. Mitrovića i E. Kardelja, predbacujući Krleži i pečatovcima nepoznavanje djela klasika marksizma i nerazumijevanje zakonitosti društvenoga razvitka. Nakon ovakve osude, Krleža i njegovi suradnici izolirani su kao opasna antipartijska skupina. Uz napade s lijeva i s desna pojavila su se dva teksta S. Markuša koji nije pripadao ni jednoj ideološkoj skupini: Symposion uz kulturni – socijalni – politički suvremeni cant i kynizam. S naročitim osvrtom na cant i cinizam intelektualca: "autora" "Banketa u Blitvi" (Zagreb 1939) i Symposion uz kulturni – socijalni – politički suvremeni cant i kynizam II dio. Gozba ideoloških prosaca: Komunizam, Fašizam, Nacional-socijalizam (Zagreb 1940). Lasić Markuša ocjenjuje kao individualista koji se bori protiv svih totalitarizama 1930-tih te je tako, u zametku, preteča kasnije liberalističke kritike ideološkoga diskursa. Krleža je na prvi dio Markuševa napada odgovorio člankom Rasulo pameti. Nekoliko riječi uz Symposion gospodina profesora S. Markuša (Pečat, 1939, 10/12) obezvrjeđujući ga kao djelo rastrojena čovjeka.

            I na drugim literarnim bojišnicama u međuraću vođeni su nimalo blaži okršaji. U dugoj analizi pod naslovom O Vladimiru Lunačeku (Književna republika, 1927, knj. IV, 2) J. Benešić predbacuje Obzorovu kazališnom kritičaru nekompetentnost i nepismenost. Povodom skorašnje smrti V. Lunačeka Benešić piše nekrološki članak Vladimir Lunaček kao drug i književnik (Novosti, 14. VIII. 1927) pišući sa simpatijama o Lunačekovim ljudskim osobinama, ali mu ne oprašta nedostatke u spisateljskom radu. U članku Licentia poetica (Književnik, 1930, 3) S. Kolar predbacuje L. Žimbreku da u polemici s T. Ujevićem izmišlja i maštovito se poigrava s činjenicama oko smrti E. A. Poea, usput opatrnuvši i samoga Ujevića. Povodom izlaska Izabranih pjesama (1933) A. B. Šimića razvila se polemika između D. Tadijanovića (O redakciji "Izabranih pjesama" Antuna Branka Šimića, Književnik, 1933, 9) i pjesnikova brata S. Šimića (O redakciji "Izabranih pjesama" A. B. Šimića, Književnik, 1933, 10) oko načina prezentiranja pojedinih pjesama, kriterija izbora i prešućivanja Tadijanovićeva učešća u pripremama. S. Šimić vodi tih godina brojne polemike, a među njima se ističe esej Krleža kao kritik (Obzor, 1933, br. 202 do 226, s prekidima) odgovarajući raznim Krležinim hvaliteljima pokušavajući raspršiti dim "koji se zgusnuo oko Krleže iz bezbrojnih kritičkih kadionica". Jedna od rijetkih polemika koja se vodila o suštini književnoga rada kao i o kritičkoj recepciji i valorizaciji, bila je ona između I. Gorana Kovačića (Novosti, 31. VII. 1940) i Tina Ujevića (Tin Ujević traži katedru na Sveučilištu, Novosti, 7. VIII. 1940), a nakon još nekoliko međusobnih replika I. Goran Kovačić je polemiku prekinuo. Iste godine vođena je žestoka polemika između bivših prijatelja, I. Kozarčanina i I. Gorana Kovačića, s obostranim nastojanjem da se protivnika prikaže nemoralnom, nekompetentnom i neuračunljivom osobom (I. Kozarčanin, Vječni Žimbrek, Hrvatski dnevnik, 11. X. 1940; I. Goran Kovačić, Magjerov orač, Novosti, 1940, 288).

            Za stil, izražajnu uvjerljivost i utemeljenost polemika među hrvatskim piscima ranijih razdoblja, do 1930-tih, karakteristično je da polemičari očekuju od javnosti, od obrazovanih građana, arbitriranje i svojevrsnu presudu u sporovima, prihvaćanjem ili odbacivanjem nekoga pisca, odnosno njegovih djela, sankcioniranjem na tržištu te osudu sa stanovišta univerzalnog morala. Nakon 1930-tih takva se arbitraža više ne očekuje ili nije presudna. Sud javnosti prestaje biti javni sud: važnije je bilo što će reći stranački ili državni čimbenici, doktrinarni ili teorijski arbitri negoli publika. Polemičari su poznavali ili naslućivali procese manipulacije javnim mnijenjem i u tome su procesu učestvovali, neposredno ili posredno, nastojeći svoje protivnike više ideološko-politički ocrniti negoli pokazati i dokazati njihovu književnu inferiornost. Tako su postupno nestajale skupine romantičara, modernista, realista, naturalista, avangardista, a učvršćivale se grupacije socijalnih, katoličkih, nacionalističkih, liberalno-građanskih, socijalističkih, socijaldemokratskih, komunističkih, anarhističkih, nacionalsocijalističkih, boljševičkih, fašističkih i ustaških orijentacija među piscima. Upravo su polemike snažno odražavale i oslikavale takvo razvrstavanje, a književni rad i djela pokazivali su se, najčešće, tek dobrodošlim povodom.

            U NDH književna polemika u uvjetima strahovlade sporadično egzistira, ne posjeduje potrebnu žestinu, ne pokazuje se bitnije zanimanje javnosti, a ni predmet polemike ne mogu biti ni vladajuće ideološko-političke dogme, ni pisci koji se njima obilato služe u vlastitoj promociji, promociji režima kao i u diskvalifikaciji nepoćudnih i suparnika. Neki su pisci odmah fizički likvidirani (A. Cesarec, O. Keršovani, M. M. Pavlek, B. Adžija, O. Prica i dr.), dok su drugi konvertirali i priklonili se ustaškom režimu, a Krleža za cijelo vrijeme postojanja NDH šuti, iako je neposrednih izazova na polemiku bilo, pa i pokušaja plagiranja. Čak i znameniti članak M. Čovića Strujanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Od hrvatskog književnika Mile Budaka do hrvatskog književnika Miroslava Krleže, (Spremnost, 10. IV. 1942) u kojemu je ustaški režim nastojao pronaći put i način za uključenje M. Krleže u književni i kulturni život NDH odiše prikrivenim polemičkim tonom, ali na njega Krleža nije ni mogao ni htio odgovoriti. M. Ujević u HIBZ-ovom Viencu (1944, 2) tiska polemički članak Jedini put okomivši se na teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata I. Guberine (Hrvatstvo i latinstvo na Jadranu za narodnih vladara, Hrvatska smotra, 1943, 11/12) i falsifikatorske knjige talijanskih povjesničara o tobožnjem talijanstvu Dalmacije. Odgovorio mu je Guberina, uz pokušaj ideološko-političke diskvalifikacije (O podrietlu i kulturi Hrvata, Hrvatska smotra, 1944, 6/10), a napadima se pridružio i S. Štedimlija (Crna Gora u "Hrvatskoj Enciklopediji", Hrvatska smotra, 1944, 11/12) nastojeći, također, ideološki diskvalificirati Ujevića i tako se osvetiti što je 1942. isključen iz suradničkog kruga Hrvatske enciklopedije, jer nije na vrijeme priredio za HIBZ sabrana djela M. Šuffaya. Dugim se polemičkim člankom Pohvala umjerenosti (Hrvatski narod, 20. VIII. 1944) obrušio T. Ujević na feljton F. Alfirevića Kozerija o želudcu (Hrvatski narod, 6. VIII. 1944). Alfirević je odvratio Ujeviću zajedljivim esejom Tin Ujević i umjetnost (Hrvatski narod, 3. IX. 1944) predbacujući mu licemjerje i isprazno fraziranje.

            Po završetku II. sv. rata i u prilikama jugoslavenskog socijalizma prvih je nekoliko godina kulturnog i književnog života u znaku dogmatskog socijalističkog realizma. Nastao u ozračju razmatranja i direktiva iz knjige Teorija odraza, koju je 1936. tiskao bugarski estetičar Todor Pavlov, socijalistički realizam je bio književna propaganda stvorena radi afirmiranja postojećeg društvenog poretka i državne vlasti. Pod plaštem naprednih, demokratskih i humanističkih ideja krilo se ograničavanje slobode umjetničkog stvaranja, sputavanje individualnosti umjetnika, zabrana kritike i bilo kakvoga otpora društvu. Prenesena od strane nesvjesnih i zasljepljenih pojedinaca u hrvatski poslijeratni književni život, doktrina socijalističkog realizma ozbiljno je prijetila stvarnom razvoju književnosti, poglavito kritike i kritičke polemičnosti. Na konačne, besprizivne i redovito presuđujuće stavove izrečene od strane oficijelnih kritičara i arbitara nije bio dozvoljen bilo kakav odgovor, pa ni polemički. Jednom objelodanjena osuda trebala je ideološko-politički odstraniti zabludjeloga suparnika, ali i preventivno djelovati na ostale književnike kako ne bi skretali od vladajuće dogme. Tako M. Franičević u članku O nekim negativnim pojavama u savremenoj poeziji (Republika, 1947, 7/8) upućuje teške optužbe zbog "dekadencije" i "formalizma" pjesnikinji V. Parun: "V. Parun pabirči po našoj suvremenoj lirici bez kormila i kompasa krećući se na širokoj liniji od Ujevića, Cesarića, Krkleca i Tadijanovića pa do Krleže i Daviča. Kroz to vrijeme ona je ispisala brda hartije zapadajući iz jedne pogreške u drugu, a da je nije nikada nitko ozbiljno upozorio na njena zastranjenja, na mnoge besmislice, na njeno dekadenstvo, na njene knjiške 'inspiracije', na prazninu njezina stiha, koju ona uzalud pokušava prikriti zvučnošću – (gotovo redovito odjek pročitanog) i neobičnošću stiha (po svim pravilima dekadentne lirike)". Istodobno još se oštrije razračunava s T. Ujevićem, za kojega utvrđuje: "da nije slučajno jedan društveni sloj proglasio Ujevića vrlo velikim pjesnikom, svojim pjesničkim barjaktarom (pustivši ga ujedno, što je svojstveno ovom izrabljivačkom sloju, da krepava u bijedi). Takva situacija dakako uz njegov izrazito reakcionarni stav prema životu i društvu, uz njegovu ideološku i praktičnu bezidejnost i formalizam dovela je Ujevića prirodno na ustašku 'kulturnu' fasadu". Nitko od prozvanih nije imao priliku odgovoriti (Ujević i zbog petogodišnje zabrane objavljivanja koju mu je 1945. izrekao Sud časti DKH). Ipak, već u prvoj polovici 1950-tih dolazi do napuštanja normativističkog dogmatizma u književnosti, kojega zamjenjuje pluralizam estetskih usmjerenja. Ideološko-politički pritisak potrajat će duže, ali prostor za polemičko-kritičku raspravu je otvoren.

            R. Supek tiska u časopisu Pogledi (1953, 12) članak znakovita naslova: Zašto kod nas nema borbe mišljenja?, zamjerajući kulturnim radnicima, poglavito književnicima, da su iz jedne krajnosti, socijalno-dogmatskog konformizma, otišli u drugu krajnost, malograđanski ili anarho-individualistički nekonformizam, iz "povođenja za 'službenim' mišljenjima u tezu da borba mišljenja može biti samo niz sporova pojedinaca oko pojedinačnih problema". Suština njihova postupka, tvrdi Supek, zapravo je nastojanje oko zadržavanja monopolističkog položaja u odlučivanju o bitnim, materijalnim i političkim interesima u kulturi. Prvi mu je odgovorio, ne ulazeći u meritum stvari, V. Kaleb (Borba mišljenja, Vjesnik, 20. XII. 1953), ustvrdivši da se Supek "donkihotski prekombinirao, potpuno iskrivio sliku naših kulturnih prilika i moju ličnu, posluživši se metodom insinuiranja, iskrivljavanja i tome slično". Ivan Dončević, izravno prozvan, napisao je pravi polemički članak, izrugujući se Supekovoj znanstvenosti i metodičnosti u otkrivanju neformalne, "terorističke organizacije" koja "vlada kulturnim životom i kontrolira najveći dio materijalnih sredstava kod nas", a s lozinkom na svom štitu: "Svi za jednoga, jedan za sve!" (Senzacionalno otkriće, Vjesnik, 25. XII. 1953). Nakon ovoga humornog uvoda Dončević se svom žestinom obara na Supeka i njegov profesorski rad te dešifrira poimence slučajeve na koje Supek ukazuje pokazujući da su ili neistiniti ili napuhani. Članak završava u sličnu tonu s početka: "A šef, šerif ili capo te gotovo razbojničke organizacije nije nitko drugi nego Miroslav Krleža, 'južnoslovjenski umjetnik-revolucionar' kako se pomoću navodnih znakova podruguje taj Rudi Supek". Isprva neizravno, a u Dončevićevu tekstu i izravno, apostrofirani S. Kolar uključio se u polemiku člankom Pouke iz grješne prošlosti (Vjesnik, 1. I. 1954). Iskoristivši dobrodošlu priliku Kolar je iznio pozadinu svoga slučaja neizbora u JAZU, sukoba oko E. Šinka i ostavke na mjesto predsjednika DKH te izbacivanja iz DKH 1951. Iznoseći kronološkim redom, "suhoparno se držeći činjenica", Kolar navodi da je kao predsjednik DKH odbio kandidaturu na to mjesto za naredno razdoblje, jer prilikom izbora za dopisne članove JAZU 1950. nije ponovno izabran nego E. Šinko, obrazloživši da ne može biti predsjednik DKH budući je kao "književnik ranžiran iza, na primjer Ervina Šinka", ne navodeći da je kasnije ustvrdio kako je Šinko slab pisac, koji kao Mađar i Židov ne zna hrvatski, već ga samo natuca, a izabran je da bude akademikom. Na ovakvo ponašanje i izjave S. Kolara, Krleža je na sjednici Uprave DKH 13. III. 1951. dao pisanu izjavu u kojoj optužuje Kolara za antisemitizam te za kolaboracionizam, podsjetivši kako je upravo S. Kolar 1941, po uspostavi NDH, predvodio delegaciju DHK u audijenciji kod ministra M. Budaka. Kolar je odgovorio dugim pismom 17. IV. 1951. Upravi DKH, ali je odbio da se usmeno očituje i pismeno ispriča. Na to je 10. V. 1951. isključen iz DKH i smijenjen s ostalih funkcija u Matici hrvatskoj. Godine 1956. S. Kolar je objavio knjigu Glavno da je kapa na glavi, u kojoj je posluživši se tehnikom proze s ključem, u dvije priče, naslovnoj i Migudac ili obrana i pohvala kukavičluka, izvrgao ruglu Krležu i pisce oko njega, ironizirajući njihov kukavičluk i oportunizam za vrijeme rata.

            O Supekovu članku očitovao se i Š. Vučetić (Prolazne bilješke. Uz prolazni članak Rudi Supeka, Vjesnik, 9. I. 1954) odbacujući njegove navode da "jedna vladajuća, dobro organizirana kulturna grupa" kontrolira i monopolizira nakladničke kuće i časopise, prvenstveno književne. Na Kolarov istup odgovorio je pak P. Šegedin (Povodom "slučaja Slavko Kolar". Na "Pouke iz grješne prošlosti" Slavka Kolara", Vjesnik, 10. I. 1954) priznajući ironično kako, eto, ima "u našim revijama i novinama borbe mišljenja", ali da je "za dostojnu borbu mišljenja potrebno domisliti svoje mišljenje", što ni Supek, ni Kolar nisu postigli.

            Posebno mjesto u poslijeratnoj polemičkoj kritici, kako po insistiranju na teorijskom utemeljenju, tako i po samosvojnom psihoanalitičkom pristupu, predstavljaju polemike M. Fellera. S I. Slamnigom poveo je polemiku oko karaktera moderne poezije (Teške riječi o lakoj robi, Vjesnik, 7. III. 1954) da bi ju nastavio s još dva istoimena nastavka (Vjesnik u srijedu, 24. i 31. III. 1954). O izvedbi drame Naš grad Th. Wildera i svojim shvaćanjima glume zapodjenuo je s M. Lipnjakom (G. Krklec) "dugotrajnu polemiku" u Narodnom listu (od 11. IV. s prekidima do 23. V. 1954), ne propuštajući ni naredne prilike da se spori s Krklecom i njegovim kritičarskim stavovima. U nizu Dubrovačka pisma, koja je objavljivao u Vjesniku i Narodnom listu, zakvačio se i s T. Strozzijem (Ifigenija u perivoju Gradac, Vjesnik, 7. VIII. 1954; Glumčeva strahovlada, Vjesnik, 29. VIII. 1954), a sa Z. Berkovićem zbog svojih "inicijalno kazališno-kritičarskih teza" koje je objavio u tekstovima Objašnjenje kritičara (Narodni list, 12. IX. 1954) i O "slaboj" i "rđavoj" glumi (Narodni list, 14. IX. 1954).

            Na "ocjenu Marinkovićevih 'Ruku' s jezičnog gledišta" i skretanje pozornosti javnosti "na velik broj pravopisnih i gramatičkih pogrešaka", što je poduzeo Lj. Jonke u svome članku Za ravnotežu umjetničkih i gramatičko-pravopisnih elemenata (Jezik, 1954, 2), R. Marinković je odgovorio polemičkom dijaloškom kozerijom Kako se postaje volom (Vjesnik u srijedu, 9. II. 1955) izuzetno "uvredljivim tonom i načinom" izvrgavajući ruglu i profesora Jonkea i cijeli profesorski stalež. Na razložan, smiren i dokumentiran odgovor prof. Jonkea (Mogu li se ocjenjivati djela živih književnika?, Vjesnik u srijedu, 16. II. 1955) gnjevni je autor odgovorio još žešće, dvama tekstovima posprdno-ironične naravi Filolog i ja (Vjesnik u srijedu, 16. II. 1955) i Slovnica i računica (Vjesnik u srijedu, 9. III. 1955).

            Veoma sadržajna polemika povela se nakon javnoga predavanja M. Franičevića O ratnoj i poslijeratnoj generaciji, održanog 16. II. 1959. u okviru ciklusa predavanja pod nazivom Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, na tribini DKH. Prijepor su izazvala stajališta da je poslijeratna generacija, pod stanovitim psihološkim pritiskom prvih godina poslije rata, drugačije gledala na NOB, revoluciju i početak izgradnje socijalizma, ponekad i simulirajući zanose koje u sebi nije nosila, oblikujući još neodređene sumnje i otpore protiv toga pritiska. Kad joj je opći politički razvoj i otvaranje svijetu omogućilo vlastita traženja, ona je spontano krenula prema vlastitom izrazu. Tražeći uzore u suvremenoj francuskoj i engleskoj poeziji te u poeziji T. Ujevića i A. B. Šimića, ona se preko njih opirala ratnoj generaciji koja je bila puno više pod utjecajem M. Krleže i lijeve literature. Ne ocjenjujući nikoga posebno, Franičević, na koncu, utvrđuje da iako je poslijeratna generacija dala "potpuno zrela ostvarenja i oslobađanjem izraza otvorila nove još veće mogućnosti, naročito u poeziji, ipak se čini da već danas možemo govoriti o stanovitoj stagnaciji poezije za razliku od proze koja je tek u nastajanju". U ime poslijeratnog naraštaja (rođeni između 1920-35: I. Frangeš, V. Jelić, I. Raos, V. Parun, N. Milićević, N. Disopra, J. Katušić, S. Novak, M. Vaupotić, V. Stahuljak, Z. Golob, S. Mihalić, J. Pupačić, M. Slaviček, V. Pavletić, I. Slamnig, V. Gotovac, Č. Prica, D. Cvitan, T. Sabljak, J. Laušić i dr.) odgovorili su J. Pupačić i Č. Prica (O nama poslijeratnoj generaciji, Narodni list, 13. III. 1959) pobijajući Franičevićeve teze, smatrajući ih površnima i pogrešnima, neosnovanima i neodrživima, jer da "mlađi pisci nikad nisu negirali kvalitetna djela ratnog i poratnog perioda, što pokazuje niz objavljenih recenzija (najčešće pozitivnih)"; da "su opće društveno-političke prilike bile povoljne za razvoj književnosti, ali ne i književne prilike u Zagrebu za razvoj mlađe generacije"; da "ako itko, mladost ne simulira zanose, pa to nije činila ni mladost poslijeratne hrvatske književnosti"; da "generacija u cjelini nije nikad ni imala političke sumnje, već sumnje i otpore uperene protiv onih, koji su je sumnjičili i sputavali mladosti stranim, dogmama"; da "su gotovo dvije trećine od značajnijih mlađih pisaca bili direktno ili indirektno uključeni u NOP"; da "ni 'drugi' ne 'dolaze' iz 'Plave revije', jer se ni za onu dvojicu ili trojicu mlađih pisaca, koji su – živeći pod okupacijom, neorijentirani prije svog formiranja – objavili prve beznačajne, početničke i apolitične priloge u tom kompromitiranom listu, ne može reći, da iz njega 'dolaze'"; da "su i u korijenu postojali otpori literarne naravi i da su baš takvi otpori mnogo pridonijeli kretanju naprijed u našoj književnosti i oslobađanju od dogmi"; da "su mlađi učili od T. Ujevića i A. B. Šimića ne zato, da bi davali otpor starijima, već zato, što su u njima vidjeli istinske vrijednosti, a da su učili i od Krleže i od drugih 'lijevih' pjesnika, kao na primjer od F. G. Lorce"; da "se mlađa generacija, jer je dobrim dijelom i sama bila nosilac revolucionarnog poleta, nikakvih sumnji nije ni trebala oteretiti; te, na kraju, da "ako su mlađi pisci obogatili našu književnost novim izrazom, ne znamo, kako bi to postigli bez sadržaja". U odgovoru (Sumnje sumnjičavih ili podozrivost osumnjičenih, Narodni list, 21. III. 1959) M. Franičević ponavlja prethodne konstatacije, objašnjavajući da nisu bile ispravno shvaćene, te dobrohotno zaključuje: "ako ima smisla da se ova diskusija nastavlja, onda bi jedini njezin smisao bio baš u otkrivanju tih novih sadržaja i ukazivanju na stepen angažiranosti generacije. Bilo bi mi zaista veoma drago, kad bi moja konstatacija o nedovoljnoj angažiranosti i nedostajanju izrazito novih sadržaja, bila oborena do temelja". Odgovor nije stigao, ali je J. Pupačić 10 godina poslije, tiskao cjeloviti tekst polemičkoga osvrta na Franičevićevo predavanje, koji zbog dužine nije mogao biti tiskan u novinama (Osumnjičena generacija, Kritika, 1969, 7).

            M.            Krleža poslije rata, osim onoga spora sa S. Kolarom i kratkog pisma u kojem oštro i odlučno odgovora na optužbe da je u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu angažirao bivše "frankovce i klerofašističke intelektualce" (Odgovor na pismo "Da li je to moguće?", Naprijed, 25. IV. 1952), nije neposredno javno učestvovao u polemičkim okršajima. Polemičkih izazova, međutim, bilo je dosta. Na V. kongresu KPJ 1948. u Beogradu M. Đilas je kritički komentirao predratno djelovanje "trockista" i "revizionista" oko časopisa Pečat. Krleža, iako prisutan na Kongresu, nije ušao u javnu polemiku, nego je zaštitu zatražio od J. Broza, tako su Đilasove ocjene izbačene iz službenih dokumenata. Krležin ulomak iz dnevnika Na grobu Petra Dobrovića. Fragment iz dnevnika, 14. III. 1946, objavljen u beogradskom časopisu Svedočanstva (1952, 1) izazvao je prigovore studenta M. Janićijevića-Levantinca da su ironično prikazane u tom tekstu neke srpske povijesne ličnosti. Umjesto Krleže, studentu su oštro odgovorili M. Ristić (Da mržnje više ne bude!, Svedočanstva, 1952, 3) i O. Davičo (Levantinstvo: recidiv zla, Svedočanstva, 1952, 4). U svom referatu na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavija (Ljubljana, 5-7. X. 1952) Krleža pokušava oblikovati novu kulturnu paradigmu koja bi odbacila estetiku socijalističkog realizma i ponudila spoj slobode umjetnosti s lijevim, socijalističkim angažmanom. Izlaganje nije izazvalo neposredne polemičke osvrte, ali se među sudionicima razvila diskusija s interpretacijama Krležinih stavova između onih pisaca koji su zagovarali veću umjetničku slobodu i drugih koji su naglašavali nužnost lijevog angažmana (Diskusija o referatu Miroslava Krleže. Ervin Šinko, Boris Ziherl, Stanko Šimić, Bratko Kreft, Oto Bihalji-Merin, Slavko Vukosavljević, Dmitar Mitrev, Josip Vidmar, Milan Bogdanović, Joža Horvat, Svedočanstva, 1952, 15-16). Snažniji polemički okršaj zbio se za rasprave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, između zagovornika modernizma, samostalnosti umjetnosti i larpurlartizma (V. Pavletić, M. Vaupotić) i privrženika materijalističkog pristupa u književnosti (D. Miletić, Osvrt na diskusiju na Filozofskom fakultetu povodom referata Miroslava Krleže, Studentski list, 19. XI. 1952). Otvorene prigovore Krleži, zbog popustljivosti larpurlartizmu, iznio je u polemičkom tonu R. Supek (O neaktualnosti larpurlartizma, Pogledi 53, 1953, 5). Snažan polemički izazov pružio je Krleži I. Bogdan, prozivajući ga za nerealnu konstrukciju povijesno-kulturno-političke "treće komponente" između Zapada i Istoka, a povodom teksta predgovora izložbe Jugoslavensko srednjevjekovno slikarstvo i plastika u Parizu 1950. (Hrvatska i problemi civilizacije, Hrvatska revija, 1953, 4). Povodom objavljivanja ulomaka iz dnevnika Zapisi iz godine tisućudevetstotinašesnaeste devetnaeste dvadesetprve i tridesettreće (Republika, 1954, 4) opet su se javili prosvjedima iz srpskih nacionalističkih krugova, a bivši poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, A. Todorović napisao je otvoreno prosvjedno pismo Krleži, koje nije objavljeno, ali je u velikom broju primjeraka kružilo Beogradom. Udruženje književnika Srbije sazvalo je plenarnu sjednicu (30. III. 1955) nastojeći zaštiti Krležu od ovoga "pamfleta šovinističke prirode". I Savez književnika Jugoslavije sazvao je plenum (10-13. XI. 1954), povodom raskida jugoslavenskog političkog vrha s M. Đilasom, odbijajući njegov zahtjev za većom liberalizacijom društva. Krleža je u svom izlaganju napao radikalne oblike modernizma i slijepo oponašanje zapadnjačke kulture. Nekolicina mlađih pisaca odgovorila je da time izdaje svoje mladenačke ideale umjetničke slobode i istraživačkog duha. Povrijeđen, Krleža je spremio odgovor, opširno citirajući integralnu verziju Hrvatske književne laži, te fragmente iz eseja Marginalije uz slike Petra Dobrovića i kritike Grafička izložba 8. III. – 20. III 1926, odbacujući optužbu o oportunističkom prilagođavanju političkim trendovima i ustvrdivši kako postoji kontinuitet njegovih stavova o odnosu umjetnosti i zbilje, ulozi umjetnosti u društvu i pojmu umjetničkog angažmana.

            Narednih je godina Krležin kult toliko ojačao da s njim nije bilo moguće polemizirati. Objavivši potkraj 1950-tih i 1960-tih niz enciklopedičkih varijacija i eseja o avangardnim pokretima u umjetnosti XX. st., podvrgnuvši radikalni modernizam razornoj kritici, ti su stavovi doživljeni kao obračun sa suvremenim hrvatskim i jugoslavenskim modernizmom. Ni takvi tekstovi nisu nailazili na otvoreno polemičko osporavanje. Negodovanja i oštre polemičke sukobe izazvali su Krležini urednički zahvati u tekstovima srpskih članova uredništva Enciklopedije Jugoslavije. Izbacujući nacionalističke i integralističke stavove sukobio se s dijelom srpske redakcije i sa svojim starim prijateljem M. Ristićem, predbacujući mu što nije dovoljno čvrsto branio koncepciju i uređivačku politiku Enciklopedije. U istom desetljeću snažnije se ističu i s puno polemičkoga naboja Krležina stajališta o hrvatskom nacionalnom pitanju koje u kontinuitetu zastupa od Hrvatske književne laži: kako je žrtvovan dio hrvatske jezične i kulturne baštine u korist jugoslavenskog jezičnog i kulturnog zajedništva. Zato ne začuđuje, iako je imalo posebnu političku težinu, Krležino potpisivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. Hrvatsko i jugoslavensko političko vodstvo osudilo je pojavu Deklaracije kao čin ugrožavanja međunacionalnih odnosa i tražilo kažnjavanje potpisnika. Krleža nije odgovarao na javne napade, ali je u Beogradu s J. Brozom dogovorio podnošenje ostavke na članstvo u CK SK Hrvatske. Nakon toga još više smanjuje svoj javni i politički angažman, te i 1971. za Hrvatskog proljeća ostaje po strani. Potkraj Krležina života polemički izazovnim napisima o Krleži javili su se S. Lasić (Krleža. Kronologija života i rada, 1982) i I. Mandić, koji piše u beogradskim listovima niz žestokih kritičkih tekstova predbacujući Krleži ideološki i društveni oportunizam.

            U prvoj polovici 1960-tih polemike se vode oko jezika pisaca, stručnih pa i strukovnih književnih pitanja i relativno malo o društvenom položaju književnosti i književnika. M. Mirić piše polemički tekst Neslužbeno vještačenje o nadležnosti jednoga suda (Razlog, 1963, 10) ne bi potaknuo javnu raspravu o suđenju povodom objavljivanja romana A. Majetića Čangi (Novi Sad, 1963), koje će završiti zabranom romana. Kao urednik časopisa Razlog, koji je objavio ulomak romana (Neugodna blizina ljudskih tijela, 1962, 9), Mirić prosvjeduje protiv ideološkog presuđivanja književnicima i zalaže se za "jedan jedini sud, sud publike, čitalaca i kritike", smatrajući zabrane štetnim anakronizmom.

            Na hrvatsko književno polemičko poprište stupaju pisci koji će svojim polemičarskim opusom bitno obilježiti naredna desetljeća XX. i XXI. st. T. Ladan, prozaik, prevodilac i leksikograf, kao književni kritičar od samoga početka potiče polemička reagiranja. Pišući o književnokritičkom "obilju svakovrsnih pretjeranosti" prilikom ocjenjivanja ličnosti i djela P. P. Njegoša i I. Sekulić (Na staklenim nogama superlativa, Telegram, 30. III. 1962), o knjizi kritika posvećenih I. Andriću (Bibliomanteia i Ivo Andrić, Telegram 29. VI. 1962) te o lažnom pjesničkom modernizmu O. Daviča (Između lirske žurnalistike i lirske hermetike, Književnik, 1961, 27), izaziva žestoke reakcije srpskih oponenata, branilaca srpske književne tradicije, kao i srpskoga nadrealizma. Ladanova nepovoljna kritika knjige Vlaga A. Sviličića (Hidrofilni tekstovi, (Telegram, 23. XI. 1962) potaknula je na polemički komentar Ž. Jeličića (Unutar oblika, Mogućnosti, 3. III. 1963), obasuvši Ladana mnoštvom uvreda. U polemičkom odgovoru U čemu je casus belli (Telegram, 5. IV. 1963) Ladan se čudi Jeličićevoj ljutni, ali i ukazuje, pomalo podsmješljivo, na gramatičke i leksičke pogreške dotičnog pisca. Podjednako i Ladanova kritika Prepjev ili prijevod (Vjesnik, 12. IX. 1964) izazvala je na polemički odgovor apostrofiranog N. Milićevića, kao prevodioca u knjizi Latinska poezija (1964). Ali Ladanov odgovor (Odgovor na odgovor, Vjesnik, 20. IX. 1964) još ubojitije pokazuje manjkavosti Milićevićeva prijevoda nekih stihova Vergilija i Horacija. U tim kritičkim tekstovima Ladan je zacrtao osnovne pravce svoga polemičkog pristupa: nastojanje da se argumentima i dokazima ospori postupak i/ili stanovišta drugoga, uz humoran, ponekad jedak i sarkastičan izraz i ton, ali dosljedno izbjegavajući vrijeđanje i omalovažavanje osobe polemičara. Među mnogobrojnim kritičkim osvrtima, prikazima, esejima, studijama, ogledima i recenzijama, sabranih u šest knjiga, mnogo je cjelovitih polemičkih tekstova ili polemičkih segmenata, kao što se polemičkih dijelova nalazi i u najznačajnijoj Ladanovoj fikcionalnoj prozi, romanu Bosanski grb (1975; prošireno izdanje 1990). U svojoj kroničarskoj kolumni u časopisu Razlog, pod nazivom Tok odnosa, V. Gotovac reagira, najčešće polemički, na različite tekstove suvremenika te iznosi niz stajališta koji opet izazivaju i polemičke odjeke. Tako u polemičkom osvrtu pod naslovom Destrukcija kao pretpostavka (Razlog, 1965, 43-44), oslanjajući se na Marxova uporišta, analizira stajališta književnog kritičara i povjesničara umjetnosti E. Peratonera o međunacionalnim odnosima i kulturnom zajedništvu u SFRJ i SR Hrvatskoj te o povijesnim, razvojnim, kulturnim i regionalnim zaprekama koje pred njima stoje, a o čemu je Peratoner pisao, također s marksističkih pozicija, u povećem članku Pretpostavke za korespondiranje nacionalnih kultura u jugoslavenskoj zajednici (Telegram, 18. III. 1966). Uloga književnosti, tvrdi Peratoner, uzimajući kao polazište stav A. Barca, "da je za male narode književnost važna ne toliko kao umjetnički element, nego kao kulturni faktor", "kao prvi stupanj samopromatranja društva". Ukazuje kako je, inače nekoherentni hrvatski kulturni prostor, kontinentalni sjeverni i primorski južni, postao jedinstveniji zahvaljujući modernim sredstvima komuniciranja, brzom i bogatom protoku kulturnih dobara, doživjevši 1955-65. zapravo "drugu hrvatsku kulturnu revoluciju poslije preporoda". Zalaže se za razbijanje mita o "hiljadugodišnjoj hrvatskoj kulturi", koji u novim, socijalističkim uvjetima postaje reakcionaran i iluzionistički. Njegovo aktualiziranje rezultiralo je izvjesnom pasivnošću hrvatskih intelektualaca, nesnalaženjem i neiskorištavanjem pruženih prilika, tako da je Zagreb u odnosu prema Ljubljani i Beogradu "danas već postao provincija". Gotovac se u svome tekstu slaže s Peratonerom samo u jednom: da "naše prilike u kulturi nesumnjivo pružaju dovoljno razloga za gorke misli, tužne opservacije, za osjećanje provincijalnosti, ukratko za radikalno nezadovoljstvo i potrebu za promjenom". No odbija pozitivnu ulogu sredstva informiranja, izgrađene infrastrukture, kao i učinke međusobnoga natjecanja s kulturama ostalih jugoslavenskih naroda za učvršćivanje jedinstva i razvoj hrvatske kulture. Dok za "mit o hiljadugodišnjoj hrvatskoj kulturi" ustvrđuje kako postojanje takva mita nije samo po sebi ni negativno ni pozitivno, jer da "sve ovisi o ulozi koju je odigrao, ili još uvijek igra". Jedini je stvarno postojeći mit, po njemu, mit "slavenstva, panslavenstva, ilirstva, jugoslavenstva". Poentirajući međutim o glavnoj temi, međunacionalnim odnosima, Gotovac zaključuje da "sve što nas razdvaja – to je naša slabost", a hrvatska kultura, jezik i književnost ne mogu se izdvojiti iz aktualne zbilje u kojoj je "jugoslavenstvo zadaća kojoj pristupamo svaki iz svoje tradicije", odnosno da je za Hrvatsku "jugoslavenstvo njena stvarnost u svakoj zamisli budućnosti". Inače, polemiku o principijelnim pitanjima Gotovac spušta i na osobnu razinu, zamjerajući uredniku Telegrama što ju je uopće tiskao, čak zahtijevajući njegovo smjenjivanje. U replici Realno stanje stvari (Razlog, 1966, 46-47-48) Peratoner podiže plemičku raspravu na razinu teorijskog raspravljanja o filozofiji povijesti, ulozi pojedinca i nacije u razvoju književnosti i kulture te osporava Gotovčevo poimanje mita slavenstva i jugoslavenstva, jer postoje samo jugoslavenske nacije, dok jugoslavenska nacija nije moguća pa ni "jugoslavenstvo ne postoji: ni kao mit, ni kao teorija, a kamoli kao moguća alternativna društvena praksa". Na koncu, čudi se Gotovcu, koji se predstavlja liberalom, što zahtjeva zabranu i sankcioniranje objavljivanja teksta jednog "okorjelog konzervativca" u Telegramu, osim ako taj zahtjev za "administrativnim nasiljem" zapravo ne prikriva Gotovčevu "duboku unutarnju nesigurnost" i slabo povjerenje u "neumitni hod povijesti". Gotovac u replici na repliku (Sadržaj jedne konzervativnosti, Razlog, 1967, 51), ponavlja svoje ranije tvrdnje, ali sad već daleko od merituma polemike – nacije, kulture, književnosti – nego vrijeđa Peratonera, nazivajući ga "epizodistom" i "papagajem u sovinom perju". Usput izvodi definiciju polemiziranja koja, osim u iznimnim slučajevima, vlada do danas, tj. polemika "podrazumijeva nemilosrdnost i poštenje: protivnika se nastoji uništiti, ali časnim sredstvima". Dakako, dodatak o "časnim sredstvima" ne mijenja nimalo bit ovakva pravila. Osjetivši da Gotovac nije shvatio finu ironiju o "okorjelom konzervativcu" te da polemiku koristi "da ocrta prilično neljubaznu sliku moje osobe", Peratoner u posljednjem nastavku ove polemike (Mjesto liberalizma, Razlog, 1967, 54-55-56) više ne nastoji isključivo teorijski osporiti Gotovčeve tvrdnje i isto tako opravdati svoja stajališta, nego nazire u Gotovca dvojbe, kolebanje i strah da prizna kako je u svakom intelektualnom istupu latentno prisutna politika. Zbog toga straha Gotovac je nesiguran, skriva i ono "što je u podtekstu njegovih razmišljanja najvrednije", a što niti bi trebao, niti smio tajiti, jer, smatra Peratoner, da "građansko mišljenje i desnica imaju svoje mjesto u ovom društvu", tj. hrvatskom i jugoslavenskom socijalističkom društvu, ali "bojati se zbog toga postalo je savršeno suvišno". Štoviše, Gotovac ima pravo, pa čak i dužnost, "da jasno i bez oklijevanja zastupa svoj duhovni stav i svoju društvenu orijentaciju kako to imam i ja kao (recimo staromodni) komunist i ljevičar". Međutim, Gotovac svojom definicijom polemike i netrpeljivim stavom prema Peratonerovoj osobi, zaključuje Peratoner, pokazuje da mu nije stalo do rasprave u kojoj se protivnika želi uvjeriti, nego do bitke u kojoj će se protivnika uništiti: "radi se o ideološkom frontu i križarskom ratu". Na koncu, sadašnja rasprava je teorijska, sukobljuju se samo riječi i to nikoga ne boli. Ali, pita se retorički Peratoner, koja bi praksa proizašla iza teorijskih stavova za koje se Gotovac zalaže? Odgovor je sumoran: praksa koju obilježava "bijedna i zaslijepljena intolerantnost, isključenje svakog drugog mišljenja, intelektualna represija i moral hajke, križarski rat i borba do uništenja". Jer, kako potvrđuje iskustvo povijesti, dodaje na samom kraju Peratoner, hrvatska se "desnica oduvijek odlikovala više snagom egzaltacije, vike i uzbune nego snagom uma – pametna nije nikada bila. Hoće li to u budućnosti biti drugačije?".

            Dosadašnji opus kritičara, feljtoniste i esejiste I. Mandića, skoro u cijelosti je prožet polemičkim nabojima, pa će ovaj autor moguće ostati i zapamćen u povijesti hrvatske književnosti najviše kao polemičar. Mandićevo polemičko stajalište počiva na radikalnoj i provokativnoj kritici malograđanskoga ukusa, skorojevićevskog primitivizma, klerikalizma, uskogrudnog nacionalizma i moralno-etičkog oportunizma. Provocirajući i relativizirajući vladajuće sisteme vrijednosti Mandić je nedvojbeno nastavljač društveno-kritičke prakse A. G. Matoša. Za razliku od velikog prethodnika, Mandić se u polemičkim okršajima služi s nešto manje književnih oblika, koristeći književne kritike, pamflete, eseje, persiflaže, parodije i, najčešće, novinske kolumne.

            Hineći stil učenih književnih znanstvenika Mandić objavljuje jednu od svojih ranih paradigmatskih polemika pod znakovitim naslovom, posuđenim od A. B. Šimića, "Kritike treba poubijati" (Razlog, 1963, 10), obrušavajući se na jednogodišnju kritičarsku praksu (1962-63) Z. Majdaka, koji je u Telegramu, u rubrici Poezija od subote do subote, tiskao tjedno po jednu književnu kritiku. Poput kakva učena analitičara, u dužoj studiji, Mandić peckavo i ironično nabraja vještine i znanja kojima se Majdak služi da bi što vjernije približio čitateljima poeziju o kojoj piše. Među tim znanjima su postolarstvo i slastičarstvo, vrtlarstvo i mađioničarstvo, kuharstvo i tapetarstvo, streljaštvo i seksologija, kotlarstvo i vulkanologija, vinarstvo i alkemija i dr. U drugom dijelu studije zamjera Majdaku stav da za razumijevanje suvremenoga pjesništva nije potrebno solidno poznavanje bilo kakve poetike, citirajući podugačak niz Majdakovih tvrdnji kao ilustraciju njegova neznanja i slabe pismenosti. Povod za narednu polemiku pružio je I. Mandiću A. Šoljan u tekstu Pisac i generacija (Telegram, 1968, 448). S. Mihalić, glavni urednik Telegrama, postavio je A. Šoljanu nekoliko pitanja povodom nagrade koju je Šoljan dobio za svoj roman Kratki izlet, kojega se smatra "simboličnim uobličenjem povijesti" krugovaša, a Šoljan je odgovorio samo na jedno, ono o svom predvodništvu generacije krugovaša i njezinoj avangardnoj ulozi nekad i sad. Odgovarajući ustvrdio je kako bi bilo potrebno napisati povijest ove generacije bez obzira što "ni ta povijest neće biti 'objektivna', ali će barem biti naša. Neka barem ona bude naša kad vrijeme nije bilo. Što je isto neka vrsta povijesne pravde.". Zatim, definira pojam generacije kao svojevrsnu avangardu koju karakterizira zajednička borba za određene ideje i ideale (pravo na "drukčiju" literaturu, objavljivanje i javnost književnog rada te slobodu književnog stvaranja i govora), a ne tek naraštaj pisaca rođenih u jednom razdoblju. Skupine mladih pisaca, koje nastaju oko listova i časopisa, ne može se nazvati ni generacijom ni avangardom, a kako "razlika između onog trenutka kad smo kao generacija nastupili i današnjeg, nije tako velika kako se mnogima čini" i kako je obavljeno "praktički veoma malo", smatra da bi morali biti avangardom i danas. Međutim, neki iz generacije krugovaša, po Šoljanovu mišljenu, prešli su na drugu stranu, postavši "izdajice", drugi su se umorili, treći prekvalificirali jer nisu mogli izdržati da su u mukotrpnom književničkom poslu bili "izloženi maltretiranju i preziru, pljuvanju i insinuacijama javnosti". Zato se mladi ljudi neće posvećivati tako prezrenom zvanju, a "literature će stoga u godinama koje dolaze biti sve manje i manje, bit će sve beznačajnija i beznačajnija – i osim bilješkara nećemo uskoro imati ni romana, ni drama, ni povijesti književnosti". Mandić odgovara člankom Ima li avangarda leđa? (Vjesnik, 14. XII. 1968), ironično i rugalački, najprije konstatirajući da je Šoljan "svojim izlaganjem provocirao sugovornike s raznih strana, samo što se oni vjerojatno neće javiti", ali baš zato se "treba suprotstaviti Šoljanovim stavovima". Najprije, netočan je stav da "nakon 'krugovaša' nema više nikoga, a ako netko ili neki uopće mogu biti zanimljivi, to je 'jedino ukoliko se pridružuju općem smjeru koji je ova generacija pokazala'". Potom, na Šoljanovo nijekanje postojanja bilo kakve nove generacije i avangarde, Mandić uzvraća, "može li se danas uopće dokazati da je ta generacija ikad imala neki čvrst, oformljen, sustavan, detaljan i dugoročan, zajednički 'plan rada', dakle osnovnu duhovnu liniju koja je bila utkana u sve njihove pojedinačne proizvode?". Dakako, takva nečega nema, ni u časopisu Krugovi, ni u pojedinačnim djelima pripadnika generacije. Štoviše, generacija vezana uz časopis Razlog, "u rasponu od nekoliko svojih prvih godina, ima možda čvršću zajedničku ideju nego što su je 'Krugovi' ikad imali". Podjednako i pisci okupljeni oko Poleta "već neko vrijeme zastupaju svojevrsnu i politički izrazito angažiranu poziciju u kulturi, a u tom se smislu ni 'Krugovi' ni 'Razlog' nisu toliko istaknuli". I, na koncu, Mandić se slaže sa Šoljanom da bi trebalo "napisati povijest 'krugovaškog' vremena. Ali, povijest djelâ, premda bi i povijest nedjelâ bila podjednako zanimljiva. Vidjelo bi se što danas za 'krugovašima' ostaje kao 'avangardno', a što je tek tlapnja o njihovoj isključivosti". Dakako na ovako snažno osporavanje A. Šoljan nije mogao ostati ravnodušan te u tekstu Kvadratura krugova (Telegram, 1968, 451) ponavlja stajališta iz osporavanoga razgovora, ali s nešto više objašnjenja i pojačanja oko pojmova generacija i, osobito, avangarda. Ovaj potonji pojam relativizirati će zanimljivom konstatacijom o položaju hrvatske književnosti uopće: "U okvirima suvremene svjetske književnosti, koja je sve više jedna nedjeljiva cjelina što su nacionalne literature posebnije, i prema kojoj se mi moramo mjeriti, želimo li uopće o čemu razgovarati, mi smo naravno avangarda veoma malo ili nikako, radilo se o bilo kome.". No ideju koju krije ovakva tvrdnja Šoljan u nastavku teksta nije slijedio. Nije se na njoj neposredno zadržao ni I. Mandić, replicirajući Šoljanu tekstom Nesporazumi oko "mučeništva" (Vjesnik, 21. XII. 1968), ali je na tragu otvaranja hrvatskog i jugoslavenskog kulturnog prostora zapadnim utjecajima odgovorio Šoljanu da su sami krugovaši kreatori "mita o njihovoj cjelovitosti i udruženosti, o nekom pravom grupnom talentu, o revoluciji koju su izvršili". Ponešto od toga je i točno, ali prostor u koji su krugovaši "tako smiono i originalno nahrupili" pripremali su drugi: "Kaštelan i Parunova svojim stihovima, a u osnovi čitavo naše društvo raskidom s politikom Informbiroa. Što je najvažnije, osnovne teorijske zasade i mogućnosti za glasovitu 'krugovašku' 'brešu' stvorili su i pružili, recimo, Petar Šegedin i Miroslav Krleža svojim poznatim referatima iz 1949., odnosno 1953. godine, dakle pisci koji sigurno nisu 'krugovaši'. I tada, iz toga već dobro izmiješana tijesta, mladi suradnici 'Krugova' počeše oblikovati svoje kolače.". Podjednako oštro Mandić razgolićuje i "mučeništvo" pripadnika krugovaške generacije, ustvrdivši da im "nije bilo, niti im je loše", a u zaključku osvješćuje stvarni odnos društva i krugovaške generacije, odnosno njihova ponašanja po kojem je "Šoljan sa svojim drugovima, vrlo često, naprosto tražio onu mjeru neslobode koja bi im mogla poslužiti kao izgovor (alibi) za odbacivanje trnokopa u zapećak. Možda oni zaista nisu napravili ono najviše što su mogli ali je sumnjivo smatrati ih danas mučenicima".

            Uz pojavu Hrvatskoga književnog lista, od travnja 1968, I. Mandić otvara još jedan pravac svoga polemičkog djelovanja podvrgavajući žestokoj kritici retrogradni patriotizam i agresivni nacionalizam. Najprije polemičkim tekstom Eskalacija politikantstva u "Hrvatskom književnom listu" (VUS, 25. XII. 1968), predbacuje uredništvu praznoslovlje i nedopustivu zloupotrebu velikana hrvatske poezije, jer objavljuju njihove ponajbolje pjesme na naslovnici svoga lista, bez odobrenja i tendenciozno: "Kiteći se tuđim perjem, a misleći da je strašno hrabar, pa čak i opozicionaran, HKL je tek dokazivao nedostatak mašte, pomanjkanje pisaca koji bi umjeli talentirano nešto kazati o našim aktualnim problemima, i potpunu odsutnost duhovne krepčine". U članku pod naslovom Duh ljubavi i suradnje (HKL, 1968, 9) glavni urednik HKL-a, Zlatko Tomičić, posredno, ne spominjući Mandića, nastoji predstaviti osnovnu orijentaciju lista. Oslonivši se na tekovine francuske revolucije 1789, pravo narodnosti i demokraciju, Tomičić je iznio idejnu, političku i kulturnu platformu "duhovne skupine" oko HKL-a. U prvom redu, to je borba za "demokratski i humani socijalizam", koji je cilj svih slojeva društva, koji "žele nadvladati stupanj horde i stupanj plemenskih i vjerskih borba i bojeva, predobro poznatih i plaćenih i na našem tlu". U postizanju toga cilja treba vodičem biti "više realizam nego li idealizam" kako bi se izgradila i ustalila politika "bez opterećenosti nacionalističkom slijepom maloljetnošću i bez društvene nepravde". No otvoreno i direktno odgovorilo je u istom broju na Mandićeve kritičke opaske nekoliko autora, u nepotpisanim i potpisanim člancima, u rubrikama čitalačkih pisama, kritike i humora, nizom uvredljivih diskvalifikacija, odbijajući njegove tvrdnje kao nekulturne, neistinite i podmetačke. U uvodniku, potpisanom s Komentator a naslovljenom Kondotjer, autor za Mandića kaže: "Igor nije ni književnik. Mandić je službeni pilko, izumitelj unutarnjeg žandara, nazovi kritik koji doručkuje doktore i sveučilišne profesore". Štoviše Komentator će obijediti Mandića da priželjkuje "socrealistički raj od ove naše zemlje". A S. Vuković iz Splita poručuje Mandiću da "neće nikad uspjeti iz HKL-a potisnuti duh velikana naše prošlosti niti omrznuti ovaj list kod čitateljske publike koja voli lijepo štivo, istinu i dosljednost" i to zato "jer je naše samoupravno socijalističko društvo davno razbilo silu koja je omogućavala pojedincima da gase svjetionike u koje ne mogu gledati njihove bolesne duhovne oči". Humorist i jedan od urednika HKL-a, J. Derossi, u satiri Zgodno nezgodno optužuje Mandića da HKL-u podmeće "eskalaciju politikantstva" i "prijeti se poput inkvizitora kako će USKORO trebati prolistati naših osam brojeva", posprdno ga ocjenjujući kao "najnaprednijega publicista u nas", "koji piše duhovito, ali piše s mržnjom". I drugi član uredništva, N. Pulić, s puno žestine odbacuje "pogrde na HKL" I. Mandića, koji "poput lignjuna prionjuje svoje bradavičaste polipe, ili ispušta dimnu zavjesu, da odgrize nešto debelog mesa od samoupravljačkog socijalizma". Usput upozorava i njega i druge kritičare: "Ali bratstvo i jedinstvo, mladići, nije komedija. Odigrale su se mnoge tragedije dok smo ga kovali… Zato, mladići, ne sijecite stablo koje smo krvlju zalivali". T. Kolumbić s prezirom odbacuje bilo kakav razgovor o načinu na koji I. Mandić govori o HKL-u, ali ipak podrobnije analizira njegovo otkrivanje aluzija na ondašnje kulturno, književno i političko stanje prispodobivo krčmi iz Krležine Pjesme iz hrvatske krčme. Mandićev odgovor Otvoreni listić jednom listu (VUS, 29. I. 1969) pisan je još ubojitije, s mnogo travestirane ironije i sprdnje, primajući HKL-ove pogrdne izraze kao izljeve tobožnje ljubavi. Zamjera im ponovo što se kriju iza Krleže, kao "ponosa Hrvatske", a njega, Mandića, proglašavaju "izdajicom hrvatstva" i to oni koji kao da ne znaju kako su "stotine i tisuće 'velikih Hrvata' desecima godina pogrdno proglašavali Krležu 'izdajicom hrvatstva', 'odrodom hrvatskoga naroda'" i tome slično. Pronalazeći sličnost između toga ranijeg hrvatstva i hrvatstva kojega zagovara HKL, Mandić osobito zamjera uredništvu i njegovim suradnicima "nepoznavanje ni osnova hrvatskoga jezika oko kojega ste digli toliku smušenu dreku", uopće nisku razinu kulture i pismenosti. Poentirajući, Mandić zaključuje: "Vaš duh miriše na sarmu kao jedini pogled na svijet i književnost, vaša ljubav miriše na tamjan, vaša književnost miriše na mantiju, vaša polemika nalikuje na pogrom, vaše vrijeđanje na kopanje groba, vaše su tvrdnje laži, vaši prijatelji (od kojih primam nepotpisana pisma) iskazuju se kao koljači". Odgovor na Mandićeve tvrdnje, kao i drugih kritičara HKL, uslijedio je u velikom uredničkom tekstu Sloboda, istina, neistina (Hrvatski književni list, 1969, 16). Da bi "konačno raščistili dugotrajni nesporazum među uredništvom Hrvatskog književnog lista i raznim interpretacijama našeg rada", nepotpisani autori najprije naglašavaju svoju društvenu orijentaciju u želji i naporu "da se realizira u životnu praksu do krajnjih mogućnosti Program SKJ i da se savladaju svi putovi privredne, društvene, političke i kulturne reforme i ostvari samoupravljačko društvo" te utvrđuju svoju ideološku i političku poziciju: "savršeno je jasno da među našim programom i Programom SKJ – nema odstupanja, jedno s drugim zapravo je – sloboda istine, ali da ima odstupanja od stavova Programa SKJ u stavovima naših 'kritičara' pri ocjeni naše pojave". Odlučno odbijaju da su šovinisti, dogmatičari i totalitaristi, da gaje ustašoidne nostalgičarske osjećaje te da se nadaju obnovi NDH. Mandićeva posljednja replika u ovoj polemici, na stavove HKL, koji se u ovom uredničkom pregledu "nesporazuma" ponavljaju, naslovljena je Mala (srednjoškolska) lekcija iz logike (VUS, 13. VIII. 1969). Smatrajući da je u ranijim člancima jasno i dovoljno pokazao kako je HKL list koji "tiska polupismene stvarčice" i da se nekompetentno "upleće u rasprave odraslih o kulturi, umjetnosti, povijesti, naciji, tradiciji, gospodarstvu, politici, socijalizmu, samoupravljanju itd.", sad se osvrće na formalnu stranu postupaka uredništva HKL, zbog onih čitatelja koji još nisu "imali prilike uputiti se u temeljne zakone logike, logičkog i pismenog mišljenja i izražavanja", odnosno onih "koji nisu vični podmetaljkama na polemičkom borilištu", "kojima je lako prodati rog za svijeću", "koji ne znaju što su namjerne pogreške u zaključivanju i dokazivanju" te onih "koji ne znaju isplivati iz mora crnila što ga prolijevaju opsjenari". Retorički pitajući o kakvoj slobodi i istini se u HKL-u govori, nabrajajući dugački niz teorijsko-filozofskih stajališta i filozofa koji su o ovim pojmovima dali značajan doprinos (od Aristotela do Husserla), Mandić zaključuje da u HKL nema suvisla odgovora na ta pitanja i da njegovi urednici i suradnici nisu dorasli sudjelovanju u ozbiljnom javnom i kulturnom životu Hrvatske i ondašnje zajedničke države.

            A povodom Mandićeve ocjene knjige feljtona i kritika D. Dragojevića O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata (1970), da je "negativno djelo" sa stajališta marksističke književne kritike (Mantija feljtonizma, Vjesnik, 2. VI. 1970), javio se u obranu prava na vjeroispovijest i protiv ateističkog svjetonazora nepotpisanim redakcijskim komentarom Glas Koncila (Igor Mandić otkriva nešto ispod nečijeg kaputa, 21. VI. 1970). Odgovarajući na ovu repliku (Bumerang jednog katoličkog sofizma, Vjesnik, 26. VI. 1970) Mandić je odvratio kako anonimni autor uvodnika brka kritiku ideja s umjetničkom kritikom te oživljuje staro klerikalističko stajalište, proglašavajući neprijateljima sve one koji ne misle u katoličkom duhu.

            Jednodušna politička osuda potpisnika Deklaracije o jeziku 1967, ozračje studentske pobune 1968. u svijetu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, odjeci Praškog proljeća, sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj i američkih poraza u Vijetnamu te osobito burne javne rasprave o reformi Ustava SFRJ, stvorili su društvenu klimu u Hrvatskoj i bivšoj zajedničkoj državi pogodnu za književne polemike, polemike između književnika, ali i polemike s nosiocima političke moći koji su narušavali umjetničke slobode, a odjeci tih polemika odražavale su se na književni život.

            Osjećajući promjenu duha vremena A. Šoljan piše oduži ispovjedni članak Zahvaljujem na pitanjima (Kritika, 1970, 14), i nimalo uvijeno, polemički beskompromisno osuđuje sveopću civilizacijsku, ideološku i političku indoktrinaciju masa, zloupotrebe ljudskih nadanja, povjerenja i osobnosti, hirovito manipuliranje vrijednostima prema časovitim zahtjevima moćnika ili njihovih glasnogovornika, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Analizira poziciju književnika u takvom društvenom okruženju, otkrivajući profinjeni mehanizam pritisaka i discipliniranja, prokazivanja i kažnjavanja neprilagođenih, neodlučnih i neutralnih prema vladajućem ideološkom ključu, svih onih koji nastoje sačuvati svoju individualnost i umjetničku slobodu. Uopće, na stranicama dvomjesečnog časopisa Kritika (gl. urednik V. Pavletić), u nepuna 4 godišta (1968-71), objelodanjeno je mnogo polemičko-kritičkih tekstova, nagovještavajući naredna dva desetljeća procvata polemike u hrvatskom književnom životu. Već je tema prvoga broja, Rječnik hrvatskosrpskog književnog jezika u procijepu etatizma i unitarizma (pišu S. Babić, D. Brozović, R. Katičić i T. Ladan) naznačila polemički otklon od dotadanjeg poimanja i uređivanja jezične politike, koji će se očitovati i u svim narednim brojevima časopisa. 

            No puni zamah doživljava polemiziranje od razdoblja hrvatskoga proljeća 1971. i njegova glasila Hrvatskog tjednika, zatim u jačanju omladinskog i studentskog tiska (Studentski list, Omladinski tjednik, Polet, Hrvatsko sveučilište, TLO – Tjedni list omladine i dr.) i nakladništva (Centar za kulturnu djelatnostCEKADE) te pojavom novina za aktualnosti iz umjetnosti i kulture Oko, namjesto nedavno ugašenog Telegrama. Ne samo u Zagrebu, nego i u hrvatskim regionalnim središtima dolazi do sve češćih i značajnijih sukoba mišljenja. Tako se u Rijeci zapodjenula duga, s dalekim odjecima, polemika oko časopisa Kamov (urednik N. Fabrio), čije uredništvo u prvome (dvo)broju, svibanj 1970, ističe svoj kontinuitet s književnom periodikom Rijeke, od Nevena 1858, te kako mu je osobito stalo "do kulturne kroatizacije Hrvatske, do zajedništva s narodom i narodima koji obitavaju ovo tlo". Ovako istaknut program, koji teži probijanju regionalnih granica i kreativne osrednjosti, ulaskom u široke i žive tokove hrvatske nacionalne kulture, izazvao je otpor lokalnih kulturnih radnika i unitarističko-dogmatskih branitelja socijalizma, jer da zanemarivanje kulture Rijeke i primorsko-goranske regije nije opravdano, a za visoke ciljeve, poput nadomještanja ukinutoga Telegrama ovim listom, nema stvarnih snaga (S. Cuculić, Gnjev sretnog dječaka, Novi list, 22/23. VIII. 1970; Govoriti znači djelovati, Novi list, 5/6. IX. 1970). U obranu Kamova istupio je odgovorni urednik D. Crnčević (Otvoreno pismo Drage Crnčevića, Novi list, 12/13. IX. 1970) istakavši povoljan prijem Kamova u Hrvatskoj i izvan nje, opovrgavajući mišljenje da su zanemareni riječki pisci (tiskano je radova njih 15-orice u prvih 5 brojeva), optužujući Novi list da ne informira svoje čitaoce o izlaženju Kamova te da se radi o taštini uvrijeđena pisca "čiji rad redakcija KAMOVA nije primila radi prevelikog broja stranica". Crnčeviću u istom broju odgovara urednik revijalnog izdanja Novog lista, V. Šegota (Otvorena opaska urednika), navodeći da Novi list bilježi izlaženje Kamova od njegove pojave, da ga je čak pozdravio, te da se i on i Novi list zalažu da na stranicama Novoga lista svi mogu javno misliti. S uredništvom Kamova solidarizirali su se i pisci iz Zagreba, D. Cvitan, B. Donat, G. Babić i M. Vaupotić tiskajući zajednički polemički proglas Osobna netrpeljivost ili smišljena politika? (Novi list, 19/20. IX. 1970). Diskvalificirajući Cuculića kao anonimusa i nekompetentna kritičara, kojemu ne treba davati prostor "da može lakonski izricati ocjene o listovima", četvorica mladih zagrebačkih pisaca smatraju da je za Rijeku sretna okolnost što ima, pored postojećih časopisa, "jedan kulturni mjesečnik u obliku novina, koji je za kratko vrijeme od svog postanka uspio okupiti čitav niz istaknutih mlađih književnika cijele Hrvatske, a da pri tome nije izgubio svoju specifičnu riječku boju". Slažu se da se o Kamovu "treba kritički pisati, ali ne pogromaški", no u nastavku teksta ne opravdavaju drugi dio vlastita naslova, izostavivši možebitno objašnjenje o tome tko, kako i zašto vodi "smišljenu politiku" osporavanja Kamova. Umjesto toga, upućuju primjedbe urednicima u Novom listu kako bi kulturi trebali pridavati više pozornosti, a ne tretirati je kao "humoristički dodatak za uveseljavanje dokonih". Međutim, kakva je bila prava pozadina ove polemike otkriva 30 godina kasnije D. Gašparović (Časopis "Kamov" u vremenu i prostoru [1970-1971], Vijenac, 2000, 176): "Ulogu udarne pesnice u prvoj fazi likvidacije 'Kamova' odigrao je, pod krinkom spontana reagiranja, Srećko Cuculić. Njegov napadaj otvorio je cijelu seriju polemika koje gotovo da nisu prestajale sve do konačnog sloma koji se, naravno, zbio odlukom politike, a ne argumentima književnih i estetičkih rasprava.".

            Iste godine povest će se prva polemika između I. Mandića i D. Jelčića, duelanata čije će se razračunavanje ponoviti višekratno kroz naredna desetljeća. Povoljan Mandićev prikaz knjige M. Žeželja Tragajući za Matošem (1970) izazvao je Jelčića, zato što je u njemu Mandić ustvrdio kako je Žeželj dao "izvanredno iscrpnu biografiju velikog Rabbija, punu bezbrojnih i autentičnih podataka" (Košnica informacija o Rabbiju, Vjesnik, 25. VIII. 1970). Međutim, tvrdi Jelčić u podužem polemičkom tekstu analize knjige i prikaza (Brzopleta knjiga za brzoplete kritičare, Vjesnik, 20. X. 1970; Kompilatorska rukotvorina, Vjesnik, 27. X. 1970), da je Žeželjeva knjiga plagijat, netočna i "neoriginalna, kompilatorska rukotvorina jednog autora koji je preuzeo na se pretežak zadatak". A Mandić to nije uvidio, pa se Jelčić pita da li je Mandić knjigu uopće pročitao. U svome odgovoru (Cjepidlačenje "sporopletog znalca", Vjesnik, 3. XI. 1970) Mandić će reći da pokoji propust postoji, ali da su Jelčićeve zamjerke obično sitničavo prigovaranje. Knjigu su propustili takvi ugledni znalci, urednici u nakladnika, Matici hrvatskoj, V. Pavletić i J. Pupačić, ali njih Jelčić ne proziva. Stoga, zaključuje Mandić, Jelčić se ovako osvećuje za Mandićev "mrzovoljni" prikaz jedne ranije Jelčićeve knjige. Dakako, na ovakav izazov Jelčić je replicirao, upuštajući se u "verbalni duel", u tekstu pod očitim redakcijskim naslovom Polemika kao guma za žvakanje (Vjesnik, 10. XI. 1970). Najprije je ustvrdio da je on bio zadovoljan Mandićevim prikazom njegove knjige (Solidno i rutinski, Vjesnik, 9. VI. 1970), te da je optužba o osveti tek Mandićeva konstrukcija da zabašuri svoju površnost. Ostatak teksta koristi za dueliranje s nešto uvreda, prezira i omalovažavanja Mandićeve osobe i njegova kritičarskoga posla. Pod istim redakcijskim naslovom, objavljena je i kratka Mandićeva reakcija kako "nema vremena, živaca i strpljenja" baviti se cjepidlačarenjem D. Jelčića te duhovito završava: "Kao kritičar i kao polemičar, on je nešto kao treći stupanj torture: ja sve priznajem – samo da ga se otarasim".

            Slom hrvatskoga proljeća u prosincu 1971. i vraćanje na političku scenu "čuvara socijalističkih tekovina" izazvali su sve češću i brojniju primjenu represivnih, "administrativnih mjera" u kulturi i umjetničkom životu, pa su neki književnici osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne (V. Pavletić, V. Gotovac, Z. Tomičić i dr.). Međutim, polemički okršaji su brojni, burni i žestoki. Vode ih nekolicina nepomirljivih suparnika međusobno, zatim s pobočnim pristašama ili dobronamjernim suputnicima te aluzivno i u naznakama s političarima. Najčešći su razlozi međusobnoga sporenja, implicitno ili eksplicitno naznačeni, ideološko-političke razlike. Književni sadržaji bivaju u pravilu svedeni tek na povod, a glavni cilj, diskvalifikacija i diskreditacija protivnika, nastoji se postići što žešćom retorikom, prividnim ili stvarnim argumentima te interpretacijom koja pretendira na posljednji sud. Tako započinje polemika između I. Mandića i P. Matvejevića dugačkim člankom O fenomenu Igora Mandića u našoj kulturi (Oko, 1975, 89) u kojemu Matvejević klasificira Mandića kao novinarskog kritičara koji se bavi efemernim pojavama u tadašnjem društvu (zabavna literatura, šund, kič, glorifikacija novih medija i dr.), često zauzimajući pozu "kritičara-mučenika" a zapravo je "pseudoliberal" koji se uspijeva skloniti u "liberalni alibi mita o ugroženom kritičaru", glumeći suvremenoga Matoša "s tom razlikom što se pravi Matoš mučio u bijedi, a ovaj njegov imitator trči neumoljivo za kintom". Takav status Mandić može zahvaliti oportunitetu naše javnosti, koja ga prihvaća jer da je "koristan", da je "napadao klerikalce", da je "među prvima 'slistio' nacionalističke pojave u 'Hrvatskom književnom listu', da je on tako položio ne znam kakav ispit ili provjeru te mu se može koješta progledati kroz prste". Zapravo, zaključuje Matvejević sa stajališta branitelja socijalističkih vrijednosti, Mandić je "svojevrstan desničar", a to potvrđuju kontradikcije u kojima se često nađe: "on se okomljuje na (malo)građanstvo s (malo)građanskih pozicija, kritizira našu konzervativnu provincijalnost s očito provincijalnih stajališta, bori se za neku slobodu i demokratičnost s primitivno netolerantnim stavovima, izvrgava poruzi sve 'staro' sredstvima koja su drugdje odavno zastarjela". Odgovor I. Mandića pod naslovom krležinskoga prizvuka, Kompromitacija jednog sveučilišnog profesora (Oko, 1975, 92), sadrži nekoliko odjeljaka u kojima se nabraja, oštro i odsječno, elemente kompromitacije jednoga sveučilišnog profesora. Rječnik uvreda kojima se Matvejević služi ispod svake je akademske razine i u "najboljoj tradiciji našeg domaćeg opanjkavanja". Matvejevićeva tvrdnja da Mandić mlade pisce u kritikama uglavnom "sreže" netočna je, što Mandić dokazuje navodeći pohvalne i negativne kritike, 52 : 38 u korist pohvalnih, što Matvejević vjerojatno zna, ali "falsificira na način nedostojan svog habitusa". Nabrajajući i druge Matvejevićeve zamjerke pita se "kako da polemiziram s Predragom Matvejevićem kad on iznosi neistine i kad kompromitira svaku razinu akademske rasprave koja bi i u nas morala biti moguća?". Na objedu da je "desničar" retorički se pita da li "spada u posao sveučilišnog profesora, funkcionara književničkog društva ili u domenu književnog kritičara" da denuncira i egzistencijalno diskvalificira svoje oponente. Iako se to u prvom Matvejevićevom tekstu nije najavilo, njegov naredni tekst, Zlo, i gore (Oko, 1975, 95), u podnaslovu se tretira kao nastavak prethodnoga, ali je ipak odgovor Mandiću na njegovu repliku. Matvejević se poigrava s Mandićevim izrazima, pretežito ironičnim, potvorivši ga za megalomaniju jer da se proglasio "najkrupnijim fenomenom u hrvatskoj kulturi koji uopće postoji", a "znamo gdje to završava". Pita se, tobože zabrinuto, "što u stvari činiti, da li bi više pomogla analiza ili anamneza, kritika ili… klinika?!". Nadalje, tvrdi Matvejević očigledno prelazeći na analizu, kao su netočni Mandićevi podaci o pohvalnim i negativnim kritikama jer je ispustio dosta negativnih u nabrajanju, te o recepciji njegovih knjiga u Jugoslaviji, osobito u Beogradu. Na prozivanje da je "lokalistički" pisac Mandić odgovara prezirnim odnosom prema toj kvalifikaciji, čak je i prihvaća, radeći isto što i svjetski pisci, tj. "pišem o istim stvarima o kojima i oni, izjednačavajući naše kulture bez ikakva kompleksa". Zatim Matvejević ističe Mandićevu prevrtljivost, zato jer ga sada proglašava "prodavačem međunarodnih fraza", a ranije ga je hvalio kao "ambicioznog mladog intelektualca" koji "dobro osjeća puls vremena", krećući se "evropskim prostorima na svom usponu u međunarodne intelektualne krugove" (Vjesnik, 29. XI. 1969). Također, uočljiva je i Mandićeva prevrtljivost u obračunavanju s partijskim rukovodstvom 1971, koje je samo nekoliko mjeseci ranije hvalio, a nakon uklanjanja toga rukovodstva "on je smiono napao 'lidere' tj. književnike koji su 's đavlom pogrešne politike tikve sadili', pa su dužni 'platiti ceh u okvirima legaliteta'". Ovakva prevrtljivost, zaključuje Matvejević, učinila je mnogo "štete našoj kulturi i kulturi uopće", osobito zato što "prevrtljiva i dvosmislena ponašanja vjetropira kao što je Mandić, stvaraju samo privid kritičnosti tamo gdje u stvari prave kritičnosti nema, i po tome ona idu na ruku upravo onima kojima je takav privid dovoljan i koji istinske kritičnosti i ne žele". I. Mandić u odgovoru Falsifikati jednog biro-esejiste (Oko, 1975, 96) opovrgava Matvejevićeve tvrdnje, nazivajući falsifikatima i montažom citata, o svojoj prevrtljivosti, navodeći šire odlomke svojih tekstova iz 1971. i 1972, dakle "prije i nakon" razračunavanja s hrvatskim partijskim rukovodstvom. Prokazuje nedopustivom praksom Matvejevićevo "propagiranje kliničke metode za onemogućavanje nepoćudnih protivnika", osuđuje njegovu sugestiju da se "potežu psihijatrijske metode", jer je to "upravo onaj pravac kojim naše društvo nikada nije htjelo ići". Na kraju, pitajući se "tko je uopće taj Predrag Matvejević", zaključuje da "nije ni po kojem osnovu kvalificiran da s njime vodim ozbiljniju raspravu", obuhvativši sumarno i zašto: "Falsificirajući očite činjenice, apelirajući na čitavo čovječanstvo, aludirajući na navodnu moju 'prevrtljivost', ne bi li se time sâm umilio stanovitim kuloarima (koji kao da su ponovno ojačali?), propisujući mi luđačku košulju, gurajući se pred mikrofon književničke organizacije i misleći da su njegove unjkave frazice povijesni dokument, Predrag Matvejević otvorio je sebi vrata u povijest neslavnoga hrvatskoga književnoga politikantstva.". I treći je Matvejevićev odgovor, I-gori-jada (Oko, 1975, 97), označen kao III. nastavak, iako je razvidno da se radi o odgovoru. Dio tekst autor posvećuje ranijim tvrdnjama te ponavlja i s nešto citata podupire tvrdnju o Mandićevoj političko-ideološkoj prevrtljivosti. No uvodi u polemiku dvije nove dimenzije. Prvo, iznosi svoje shvaćanje novinske kritike, koja ima velikog utjecaja u društvu i dobrodošla je ukoliko je pišu kreativni i inventivni autori, što po njegovu mišljenju I. Mandić nije. Takvi "bilješkari" koji kradu tuđe teme i ideje, odbijaju "kulturne radnike od suradnje u novinama". Drugo, pokušavajući izdići polemiku iznad osobnih razračunavanja, na što da je svodi Mandić, Matvejević zaključuje: "nastojim u sredini u kojoj djelujem poduprijeti težnje jedne osuvremenjene tradicije hrvatske inteligencije jugoslavenski orijentirane: nije tu riječ o bilo kakvom jugoslavenstvu, svakako ne ni o unitarističkom ni o utopijskom, nego o njegovoj narodnooslobodilačkoj i decentraliziranoj varijanti, dakle internacionalističkom". Na kraju, "zaključujući ovaj spor" Matvejević pledira da se "iskoristi polemički poligon lista Oko za obračune s brojnim drugim pojavama i ličnostima", jer da bi to bio "jedini način da se izvučemo iz gliba, da se stvarno – tj. iznutra – otvorimo". I I. Mandić, u svojoj replici Madona ekspresnoga vlaka (Oko, 1975, 98), pokazuje znakove zamora ovom polemikom, te poručuje da se prestaje baviti s Matvejevićem kao "anti-piscem", "trgovačkim putnikom naše književnosti" i "literarnim žbirom" i s njegovim "moralnim nevaljalštinama".

            Sukobljavaju se i zagovornici liberalno-demokratskih pogleda s zastupnicima dogmatskih gledišta. O nastojanjima Zagrebačkog PEN centra da se pomogne zatvorenim književnicima saznaje se iz vrlo polemičkog ali tek naknadno objavljenog izvještaja njegova tadašnjeg predsjednika A. Šoljana (Dvije i pol godine Hrvatskog PEN-kluba 1971-1974, 1993). Šoljan tih godina objavljuje tekst Uvod u čitanje Mihalićevih pjesama (Forum, 1974, 9), koji nije neposredno polemičan, ali uglavljuje preko prakse Mihalićeve poezije nekoliko slojeva polemičkoga diskursa pjesnika Mihalića s društvom i njega, Šoljana, s političko-ideološkim obrascima jugoslavenskoga socijalizma. Najprije, Šoljan polazi od osnovne postavke da se istina i prava povijest o vremenu XX. st., prvenstveno o iskustvu totalitarnih pritisaka, hitlerizma i staljinizma, nigdje neće moći tako dobro pronaći kao u poeziji. Prozna literatura i "takozvani masovni mediji, alati autoritarnosti" toliko su prožeti neistinom da se to jedva i opaža. Zato se "rasprava sa zbiljom mora povlačiti u sve uže i isključivije rezervatske discipline", među koje Šoljan u to vrijeme ubraja poeziju Slavka Mihalića. Jedini kriterij valjane poezije jeste istinitost, smatra Šoljan, a Mihalićeva poezija udovoljava tom kriteriju u potpunosti, a jedina ovjera i njezin uspjeh jeste pitanje osobno i sudbinsko, pitanje naše identifikacija s njom, bez obzira na estetski sud. Mihalićeva poezija, nastavlja Šoljan, nije "angažirana", jer su takvi pjesnici loši publicisti, nego zahtijeva smještanje u njezin pravi kontekst, tj. svijet ideja međuratne poezije i vlastito kolektivno iskustvo poslijeratnoga razdoblja. Mihalić učestvuje u toj poslijeratnoj zbilji, unatoč sumnji, "u ime ideala sudjelovanja, silovitosti i opojnosti trenutka". Prihvata utopiju prevrata, ideale revolucije, ali se boji nepotpunosti prevrata, boji se da nismo dorasli onome što smo započeli, boji se "straha od sebe" i prestaje vjerovati u trajnost revolucije. Mihalićeva je poezija, ustvrdit će Šoljan, "izraziti primjer one frustrirane polemičnosti u pjesništvu", istodobno otkrivajući pjesništvo "kao oblik suprotstavljanja", prošaravši ga "slutnjama poraza i osipanjem nade" kao "crnim vezom". Ono ranije pitanje kako sudjelovati sada se pretvara u pitanje kako najčasnije odustati. Na ostacima bivše vjere, nastavlja Šoljan, Mihalić nabraja sve slamke samoobmana, a svaka njegova uspjela pjesma govori o "početku povratka s izleta u entuzijazam", o "odricanju veličine ovom stoljeću", o izravnoj polemici s "oskudnim vremenom". Teze iz ovoga esejističko-kritičkoga teksta bit će dugo vremena u pozadini međusobnih sukobljavanja književnika liberalne i dogmatske, odnosno lijeve i desne orijentacije.

            Neposrednih reakcija za osporavanje ovakvih stajališta nije bilo, ali su zato odzivi na Šoljanove rafinirane polemičke izazove iskrsavali narednih godina, a i sam autor se vraćao na pojedina pitanja iz navedenoga teksta. Već prva prigoda, opsežna polemika povodom Antologije hrvaške poezije S. Mihalića (Ljubljana, 1975), ukazivala je da su duboko u pozadini književnih sporova mnogo teži razlozi sukoba od samoga povoda. Polemiku je otvorio I. Krtalić tekstom Antologija quasi croatica (Oko, 1976, 103) optuživši antologičara Mihalića da je na književnom materijalu "primijenio kriterije izvan književnosti", zasnivajući svoj izbor "na prijateljstvu, na poznanstvu, na interesima jednog čovjeka, na njegovim proračunima tko mu koliko vrijedi ili će mu vrijediti u životu, kome se treba dodvoravati", dajući prednost pjesnicima generacije Krugova, svjesno ispuštajući, o čemu i sam govori u predgovoru, dvadesetak pjesnika srednje (D. Cvitan, I. Vrkljan, T. Sabljak, D. Ivančan i dr.) i najmlađe generacije (rođeni 1940-50). Nekim pjesnicima starije generacije uvrštava tek po jednu ili dvije pjesme, pretvarajući ih u minorne pjesnike, tako da je, zaključuje Krtalić, ta antologija koja bi hrvatsko pjesništvo trebala prezentirati slovenskoj publici "anakronistična i lažna, kako prema prošlom poetskom materijalu, tako i prema novom, kao što je i apologetska prema Mihaliću i njegovima". U svom odgovoru Antologije su mrtve – živjela poezija (Oko, 1976, 104) S. Mihalić uvodno obrazlaže zašto se u kulturama razvijenijima od hrvatske antologije smatra anakronizmima te kako pjesnici u nas očekuju preko antologija neku vrstu "pismene potvrde" o svojoj valjanosti, a nakladnici da zarađuju "gomilu novaca" tiskajući raznorazne izbore. Na Krtalićeve zamjerke odgovara u 9 točaka da zapravo predstavljaju osobni napad, bez imalo konzistentnosti i principijelnosti, da nije protežirao krugovaše, da je neke mlađe izostavio zbog pomanjkanja prostora, ali da su oni ionako predstavljeni u antologiji R. Daba Novejša hrvaška poezija (Ljubljana, 1971) te da njegova, Mihalićeva, antologija nije rezultat nikakva reciprociteta, tj. sumnjivih poslova između njega i C. Zlobeca. Krtalić u replici Kako vam drago ili "Alajbegova slama" od antologija (Oko, 1976, 105) ponavlja većinu ranijih prigovora, ali se i čudi Mihaliću da omalovažava žanr antologije iako je on sam "do sada napravio pet, šest antologija". Zatim, zaključuje kako s Mihalićem "nema nikakve svrhe polemizirati", da "on ne samo da neće, nego ne može prihvatiti argumente i sugestije", a "sinonim je jedne nenormalnosti i nakaradnosti koja će ostati u našoj književnosti kao fenomen Mihalić". Mihalić u svom odgovoru Don Basilio, nećemo tako (Oko, 1976, 106) opovrgava točnost nekih Krtalićevih tvrdnji, a u polemiku se uključuju i drugi pisci. C. Zlobec objavljuje 13. III. 1976. u ljubljanskom Delu tekst "Antologija quasi croatica" još jednom (što Oko u prijevodu donosi u 106. broju) u kojem odbacuje Krtalićeve tvrdnje da su slovenski mediji negativno pisali o Antologiji, dokazujući upravo suprotno. Z. Golob, inače i sam antologičar, zapaža u svom članku Jedno mišljenje (Oko, 1976, 106) kako se ranije Mihalićeve antologije hrvatske poezije (talijanska, makedonska i francuska) u usporedbi sa slovenskom toliko razlikuju da "jedva da je moguće prepoznati istog antologičara i nije moguće razumjeti što to on smatra najvrednijim, bez hirovitosti i računice, što nudi čitaocu kao svoj izbor, a što je birala taština, zlovolja ili simpatija". Za razliku od ranijih učesnika polemike, Golob ističe veoma pohvalno trud slovenskih prevoditelja, sve ponajboljih slovenskih pjesnika, smatrajući Antologiju hrvaške poezije do sada "bez sumnje najbolje prevedenom". D. Poniž, slovenski pjesnik, uključio se tekstom Nevolje s avangardnom poezijom (Oko, 1976, 106) zamjerivši i C. Zlobecu i S. Mihaliću da su u svojim antologijama svjesno prezreli avangardno pjesništvo skoro triju generacija koje su se već dobrano potvrdile. Mihaliću je posebno zamjerio "metodološku manjkavost koncepcije", jer ispuštanje pjesnika koje navodi Krtalić, "ne samo da zbunjuje nego i zastrašuje". Na koncu, uredništvo obznanjuje u kratkoj obavijesti da ovim prilozima završava polemiku. Međutim, vrlo brzo, na tragu ove polemike, javlja se V. Popović podugačkim tekstom San o pjesmaricama i poslanicama Slavka Mihalića (Oko, 1976, 108) unijevši sasvim nove dimenzije razumijevanja polemičkoga sudara oko Mihalićeve Antologiju hrvaške poezije, dimenzije koje otkrivaju i pojašnjuju prave uzroke i bit sraza koji se zapravo odnosio više na kulturno i političko stanje tadašnjega hrvatskoga društva, a manje na književna pitanja. U slogu fikcionalne proze Popović ispreda ironično-humornu priču s poznatim piscima kao likovima (I. Zidić, M. Slaviček, A. Šoljan, D. Škurla i dr.), tematizirajući Mihalićeva polupismena objašnjenja, stilsku rogobatnost, stručnu besprincipijelnost i moralnu dubioznost, budući su 1973. iz makedonske antologije (Novata hrvatska poezija) ispuštene pjesme V. Gotovca i Z. Tomičića, a taj postupak se objašnjava u dodatnoj bilješci koju potpisuju priređivači (S. Mihalić i G. Todorovski): "s obzirom na činjenicu što su obojica ove godine (1972) osuđeni na vremenske kazne strogog zatvora i gubitak građanskih prava, što po zakonskim propisima naše zemlje pretpostavlja i ograničavanje javnog prezentiranja njihovih djela". Kratkim osvrtom "Antologija hrvaške poezije"…ili čorbine čorbe čorba (Večernji list, 16. IV. 1976) među osporavatelje Mihalićeva antologičarskog rada uvrstio se i T. Sabljak, zaključujući kako je taj rad "doživio debakl" što ne iznenađuje "kad se nesamostalnost i neznanje udružiše s malicioznošću i netrpeljivošću, a kalkulacija i računice 'ti meni-ja tebi' sa zbrkom u vlastitoj glavi". Dakako, S. Mihalić u narednom odgovoru Logika dostojna noja (Oko, 1976, 109) odbija istom ili sličnom argumentacijom kao i ranije prigovore D. Poniža, jedino naglašavajući da se tek poslije objavljivanja ove prve antologije hrvatskoga pjesništva "od početaka do danas" na slovenskom jeziku, stječu uvjeti za "pravljenje izbora, panorama, antologija koje se više neće morati toliko obazirati na tradiciju". U zamjerkama V. Popovića vidi tek "gomilu beskorisne ropotarije" s "političkom insinuacijom" o izbacivanju pjesama V. Gotovca i Z. Tomičića, za koje da nije znao do izlaska knjige. Sabljakove pak primjedbe otpravio je komentarom da se obrušio na njega zato što nije uvršten u Antologiju. U narednoj epizodi ove polemike koja sve više prerasta u osobne, uvredljive sukobe, otkrivajući motive i pozadine klanovski i ideološki grupiranih pisaca, V. Popović u istom stilu snovite fikcijske proze pod naslovom Senzacionalan događaj ili zamah nojeve logike (Oko, 1976, 110) pokazuje nedosljednost i nestručnost Mihalićevih antologičarskih kriterija, a objašnjenje da je za onu bilješku "saznao tek kad je prvi put vidio otisnutu knjigu" smatra prozirnim izgovorom, jer je Mihalić itekako dobro znao što se s narečenim piscima zbiva, a i nije tokom tri godine ni jednom riječju protestirao protiv takva objašnjenja, kojega tobože nije potpisao. Osobitu žestinu iskazao je novouključeni akter u polemici, T. Sabljak, u članku Vrijeme Čičikova je prošlo (Oko, 1976, 110) ustvrdivši da Mihalić nije dorastao sastavljanju antologija, da ne posjeduje znanja iz povijesti i teorije književnosti, da nikad nije napisao ni jedan kritički rad koji bi pokazao njegovo umijeće procjenjivanja poezije i da nije moralno podoban da sastavlja antologije budući ne može razlučiti svoje privatne od općih interesa, jer je "provincijski megaloman" koji je, kao Gogoljev Čičikov, "preprodavajući druge, stvarao svoju 'reputaciju' nezamjenjivog". Na kraju, citira stih iz Mihalićeve pjesme Smrt lišća: "Ja dobra stara lopuža kojoj se još nije pružila prilika", svesrdno se pridružujući ovakvoj samokarakterizaciji. Z. Golob u kratkom članku Znaštislavka (Oko, 1976, 110) zamjera i društvenoj sredini koja je dobrohotno omogućavala Mihaliću da već desetljećima djeluje "zadužen preko glave položajima i funkcijama", braneći bez mjere i ukusa "interese svoga djela", ali i to da je "mogao obavezati, novcem zajednice, i obavezao je veliki broj ljudi, u nas i u inozemstvu, koji su zatim bili značajni promicatelji njegova pjevanja". Mihalić se više ne osvrće na Popovićeve žaoke, a Golobu i Sabljaku odgovara kratkim člankom Za krepat (Oko, 1976, 111) izjavivši da je "svaka rasprava s njima ne samo gubljenje vremena, nego i ponižavanje". No da bi diskreditirao njihovu poziciju nepristranih i vjerodostojnih kritičara citira dijelove njihovih ranijih kritika o njegovim zbirkama poezije, koje su sve bez izuzetka pisane u superlativima, za razliku od obezvrjeđivanja njegova pjesništva tokom polemike.

            Činilo se da je polemici kraj, ali za kratko, jer na polemičko poprište, iskoristivši polemiku oko Antologije hrvaške poezije kao povod, stupili su mnogo snažniji i odlučniji suparnici. A. Šoljan objelodanjuje tekst Tako nam je suđeno (Pitanja, 1976, 8), uz koji je tiskana i urednička bilješka: "U povodu proljetošnjih čarki koje su se na stranicama zagrebačkog 'Oka' razvile oko antologije hrvatske poezije, čiji je sastavljač Slavko Mihalić, objavljujemo polemički napis Antuna Šoljana u kojem autor raščlanjuje i ocjenjuje kulturalnu pozadinu cijele te prepirke". U prvom dijelu napisa, naslovljenom O slabim pjesnicima, piše nadahnut esej o tome kako se raspoznaju slabi pjesnici, u čemu je njihova jakost budući ih je puno i skloni su udruživanju te čemu se slabi pjesnici nadaju, zaključujući "kada se previše namnože, slabi su pjesnici bolest jedne sredine", a "krizu vrijednosti oni shvaćaju tako da će se Loša umjetnost pomiješati s Dobrom, i da nitko neće moći znati što je što i tko je tko". U drugom dijelu, naslovljenom Lešinarski pir, Šoljan se određuje prema polemici o Antologiji hrvaške poezije, S. Mihaliću i njegovim oponentima iako nije bio neposredno prozvan. Ne imenujući bilo koga, Šoljan najprije konstatira da ni jedan od tobožnjih kritičara "ne govori o poeziji – to njih i ne zanima. Njih zanimaju 'kuhinje', prebrojavanje, reprezentacija, moral sastavljača, politika". K tome, izabrali su upravo "jedan te isti trenutak da podignu svoj glas", a to je onaj trenutak koji pripada "onim povijesnim trenucima kad god je netko htio manipulirati literaturom". U takvim trenucima "kad misle da su društveno posve sigurni, dignu se iz mulja u kojem su hibernirali, i pokazuju se kao društvena snaga", radeći po "uredništvima, žirijima, komisijama", prepoznajući se međusobno "kao masoni. Oni su već sada Institucija". I, na koncu, izabrali su novine (Oko, Večernji list, ljubljansko Delo) za svoj kolektivni napad, a ne časopise "gdje se na odgovarajućem prostoru može razviti eventualna sustavna kritika", jer njima "cilj i nije bila kritika, nego javni napad, dezavuiranje sastavljača, skandal". Odbacujući s prezirom tu "školu slabih pjesnika" Šoljan postavlja dva bitna pitanja. Prvo, zašto urednici spomenutih medija dopuštaju "takvu igru", zašto ne kažu "slabim pjesnicima": "to što vi radite nije polemika, nego lešinarski posao!". Drugo, zašto "pošten i pametan svijet šuti i odmahuje rukom", "ta nije valjda moguće da je u nas nastupila ona totalna rezignacija javnim životom". Iako ističe da bi želio ostati optimistom, svoj polemički napis zaključuje pesimistično: "Nije to ništa novo. Imamo mi tradiciju. Prije rata su slične epitete dijelili Krleži. Poslije rata Ujeviću. Što se toga tiče, za Mihalića to nije loš znak. To je loš znak za sve nas.".

            Prema zapažanjima kasnijih komentatora ove polemike i društvenih prilika oko sredine 1970-ih radilo se o napadu "na pravo Mihalićevo da pravi antologije", a Šoljan u svome napisu brani Mihalićevo pravo, "polemizira i sa sredinom koja to dopušta" te "brani pravo kulturne sredine da ne nazaduje. Brani, naime, ono što je već bilo postignuto. Odvajanje državne ideologije od poezije" (S. Čuić, Šoljan kao polemičar – obrana Mihalića, Nova Istra, 1997, 4). Još je eksplicitniji B. Petrač u ocjeni "jedne od najružnijih, najuspaljenijih i najostrašćenijih polemika koje su se vodile na stupcima nekih kulturnih novina": "mudri Šoljan zna na koga se i na što se cilja, koje su to mete i kako bi takve denuncijantske vježbe gađanja u ne samo jednu osobu nego i u cijelu književnu vrijednosnu mapu suvremene hrvatske književnosti završile te koji i kakvi bi se kriteriji kroz 'velikobratsko' oko trebali nametnuti, a usputice zametnuti sve ono što istinski i estetski posjeduje neosporivu književnu i estetsku vjerodostojnost" ("Strašno lice ništavila" – medij kao sredstvo represije, Republika, 2006, 5).

            Na Šoljanov napis dugo nitko nije reagirao, ali se na koncu godine 1976. javio G. Babić dugim polemičkim otvorenim pismom Šoljanu pod naslovom "Strašno lice ništavila" (Oko, 1976, 124) otvorivši cijeli niz novih pitanja. Prvo, situira generaciju krugovaša, u odnosu na krilaticu V. Pavletića Neka bude živost, kao generaciju čiji najbolji predstavnici (S. Mihalić, J. Pupačić, A. Šoljan, I. Slamnig, V. Gotovac), po mišljenju brojnih kritičara, "kao temeljno polazište svoje poezije, svog pjesničkog koncepta nikako nemaju živost", jer su "odveć unisoni, odveć su sukladni u životu da bi u pjesništvu bili različiti, bili živi". Ta je živost, po Pavletiću, bila "živost spram (tad) postojeće literarne i druge zbilje" koja je "bila neživa oliti mrtva". Da su krugovaši zapravo o tome isključivo vodili računa, boreći se neprestano s "ostacima takvog 'mrtvila'" potvrđuje kasnija pojava D. Horvatića, I. Zidića, A. Stamaća, pa I. Vrkića, J. Laušića i dr., koje, tvrdi Babić, krugovaši nisu predvidjeli, ali su ih "morali vući za sobom kao neizbježni balast". To mrtvilo, tu kuknjavu u krugovaškoj poeziji zapazili su i drugi kritičari, T. Ladan primjerice, koji je mnogo puta o tome pisao. Postupno je "kuknjava" postala estetska norma, a broj "narikača" sve veći tako da je "danas stanje takvo da se može precizno ustvrditi kako u cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti nije bilo toliko kukavelja kao što ih ima danas. Trideset godina poslije pobjede socijalizma u ovoj zemlji!". Drugo, Babić pojašnjuje svoju društvenu, političku i umjetničku poziciju, otvoreno i jasno: "Ja jesam komunist, ali ja sam i pisac". Kao pisac, smatra, ne može biti svrstan među Šoljanove "slabe pisce" jer je u posljednjih desetak godina objavio neznatno manje od Šoljana, a njegovi (Šoljanovi) prijatelji su ga "svrstali u petnaestak eminentnih antologija". S druge strane, iako komunist, "ja u literaturi ne priznajem kolektiv, kolektivni rad", te mu kolektivna zaštita ne samo što ne treba nego je i odbija. Treće, političar su ponešto pisali i govorili o "događajima od prije i iz 71", a to je zapravo Pavletićeva "živost", ali oni o tim događajima "ne mogu govoriti onako kako mi možemo", jer "ne znaju (čak ni oni) mnogo toga što samo mi znamo jer se između nas odigravalo". A o "živosti" 1971. "još ništa i nigdje nije otvoreno i bez uvijanja rekao ni napisao ni jedan hrvatski pisac". Mnoge javne manifestacije, događaji i ekscesi, tvrdi Babić, nastali su "prvobitno u našem krugu, među piscima", pa iako "nismo inženjeri duša ipak mi (iz naše ilegale) djelujemo", jer "što tko zna o našim vezama, o našem utjecaju na slikare, kipare, kazalište, režisere, glumce, filmove, novine, izdavačka poduzeća, televiziju, radio, škole, lektiru, proslave, obljetnice, glazbu i muzičare, arhitekturu i ostalo?". Četvrto, krugovaši su isključivo za vlastite interese iskoristili "povijesnu šansu koju im je u politici stvorila Partija, a u literaturi Miroslav Krleža": jugoslavenski otpor staljinizmu i istodobni raskid sa socijalističkim realizmom "stvorio je čist prostor u koji su ovi brzi i bistri momci spremno uskočili". Uskoro su im se pridružili stariji, "željni vlasti, kao npr. Jonke, Frangeš, Tadijanović, Gamulin, Tuđman, Šegedin i dr. uz one na koje ste opravdano i s razlogom mogli i inače računati (kao što su Ivan Raos, Stjepan Babić itd.)". Tako ustrojeni, tvrdi Babić, uskoro su stavili pod "neposrednu kontrolu gotovo sve: kulturne redakcije u svim listovima i časopisima, na radiju i televiziji, katedre za koje ste bili zainteresirani na Sveučilištu, časopisi, izdavačka poduzeća, instituti, centri za kulturu, film, teatar, i ostalo. Sve je koordinirala Matica hrvatska, najzgodnija institucija po Vašoj procjeni za takav posao.". Peto, zašto je do sada šutio, objašnjava Babić prije svega partijskom disciplinom. Nosioci građanske, nacionalističke ideologije stupili su u spregu "s frakcijskim dijelom partijskog rukovodstva u Hrvatskoj". Mnogi mlađi ljudi, odgajani u komunističkom duhu koji im je nalagao da slijede Partiju, pogriješili su "poistovjećujući se s istaknutim pojedincima iz njenog rukovodstva, te vjerujući Savki Dapčević-Kučar, Peri Pirkeru, Miki Tripalu, Ivanu Šiblu i ostalima, vjerovali su i Vama". Oni su, i on među njima, nastavlja Babić, najviše stradali, a on je bez obzira koliko ga to stajalo, nastojao "da se po mogućnosti što više tih mladića, o kojima govorim, spasi od različitih neugodnosti, da im se pomogne, da im se objasni u kakvoj su strašnoj zabludi živjeli i da ih se pokuša ponovno pridobiti za socijalizam, za samoupravljanje, za bratstvo i jedinstvo". Šesto, a kad je govor o literarnim kriterijima općenito, kao u ovoj polemici oko Mihalića, jasno je, podvlači Babić na kraju pisma Šoljanu, da u pozadini stoji i opet politika. Naime, prof. Frangeš "odgojio je svoje sljedbenike, a ni nasljednici mu nisu bitno drukčiji i po istoj skali određuju vrijednosti". Iako tek usputno apostrofiran, ali prepoznavši da se u nastavku polemike sad već otvoreno radi o sudaru dvaju koncepata kulturne politike, liberalno-građanske i dogmatsko-socijalističke, javio se polemičkim odgovorom na Babićevo pismo I. Mandić (Metastaza trača, Oko, 1977, 126). U popratnoj uredničkoj bilješci navodi se kako Mandićev tekst, kojega nitko nije htio tiskati, uredništvo Oka objavljuje shvaćajući to kao "svoju moralnu dužnost". Uz tekst, u okviru, tiskana je pjesma G. Babića Gori li to Hrvatska jer s njom "mnogi naši čitatelji nisu upoznati" pa neka "samostalno sude o njezinim političkim dimenzijama". Mandić najprije predbacuje G. Babiću što je tiskao onako dugo pismo u novinama u kojima je glavni urednik. Potom osuđuje njegov gnjevni ton, neargumentirano prozivanje poznatih pisaca, smatrajući da u njegovu pismu nema ničega što bi zaslužilo opću pažnju, osim što je "patetično-politikantski trač" podigao na razinu činjenica u ideološko-političkom diskvalificiranju svojih oponenata. No, smatra Mandić, halabuka koju diže Babić ima drugu svrhu "a to je pokorničko posipanje pepelom po glavi, javno ispovijedanje vlastitih zabluda i grijeha u nedavnoj prošlosti, pa je čitava konstrukcija spomenutoga agresivnoga tračeraja podignuta kao paravan za taj neukusni gest", tj. za "zakasnjeli ispit savjesti". Međutim, zašto nije reagirao ranije? Vjerovao je Šoljanu i onima za koje drži da su bili s njim povezani. I dok je on "poput ovce, išao za svojim idealima, dok je svojim pjesmicama o spaljenoj Hrvatskoj surađivao u 'HRVATSKOM TJEDNIKU'", dok je "igrao na druge karte", podsjeća Mandić na svoju polemiku sa Šoljanom iz 1968, ustvrdivši kako je tada bio iznio "teze o prirodi naših duhovnih i idejnih razilaženja, s kojima je tada trebalo voditi borbu". To što radi G. Babić osam godina poslije je "degeneracija književne polemike u političko diskvalificiranje", a da su te diskvalifikacije barem dijelom točne već su "odavno trebale biti predmetom sudskog interesa". Kao marksistički teoretičar, književni kritičar i tadašnji česti politički arbitar u kulturnim zbivanjima, javio se I. Salečić (Kritika o polemici, Oko, 1977, 127) da bi komentirao stajališta "dva svoja prijatelja" G. Babića i I. Mandića. Polazeći od Marxova stajališta da je "kritika nužno polemična, a polemika je nepopravljivo kritična", Salečić utvrđuje da su naši tadašnji polemičari duboko ispod razine potrebnih problematizacija, jer jedino "obasiplju jedni druge neznanjem, grupaškim pripadnostima, 'istočnim grijesima' raznih politikantskih opredjeljenja, plagijatorskim navadama i drugom kompromitantnom zlatninom". Tako i Mandićeva kritika Babićevih stavova iz otvorenoga pisma A. Šoljanu "ne pogađa bitnu stvar problema", jer se bavi nečim što "nije ni kritika ni polemika": naime Mandić obznanjuje "tko ne zna treba da zna: Goran Babić je 'običan' pjesnik, on se pokušava naknadno iskupiti za svoja creda s kojima je ostao na cjedilu, pa onda gdje je Goran bio kada je grmilo itd.". Ali, Mandić ne dovodi u sumnju "dogmatsko-koterijsku fizionomiju" tadašnje hrvatske kulturne stvarnosti, dok, ističe Salečić, Babićevo pismo "doživljavam kao trenutak destrukcije postojećih odnosa u kulturi i kao poziv da se, ne po mjeri tih odnosa nego protiv njih, uzdigne do svijesti smisao pozitivnog angažmana". Dajući potporu Babićevim stavovima istupio je V. Slijepčević tekstom Tko puše u rog klanova (Komunist, 21. I. 1977) optuživši Mandića da proglašavanjem Babićeva pisma običnim tračem zapravo vrši obranu postojećeg stanja u kulturi, postojećih privilegija i monopola, vršeći svjesni napor da se prikrije stvarnost "kako ne bi oni što novac daju mogli znati što se iza plišanih zastora zbiva, kako se ne bi i oni upleli u dovođenje stvari u red". Potpuno raskrivajući pozadinu polemike Mandić-Babić, kao idejnu borbu stare, tradicionalističke i nove desnice sa socijalističkom ljevicom, javio se I. Jakopović člankom Dvije složne desnice i… ljevica (Oko, 1977, 128). Podupirući Babićevo stajalište utvrđuje: "da je Babićev odgovor snažno i sugestivno, oštroumno i znalačko seciranje u nas još dobrim dijelom dominantnog tradicionalnog, građanskog kulturnog pogona, točnije onog njegovog dijela koji se odnosi na hrvatsku književnost". S druge strane, Mandić "kao primjerak skorojevićevske desne inteligencije" izbjegava svaku idejnu borbu, nalazeći logičan izraz u tobože modernoj teoriji o "kraju ideologija", kako bi prikrio vlastitu bezidejnost. Jakopović zamjera i G. Babiću što ostavlja otvorenima neka pitanja i zaustavlja se pred nekim problemima bez odgovora i analize. Primjerice, da li se u prostoru kulturnog, odnosno napose književnoga života, nalazi samo nacionalistička desnica ili "ima li i drugih, lijevih, ali i desnih struja i snaga?". Ostavljajući bez odgovora ovo pitanje omogućuje se "nekim krugovima" u "nekim sredinama" da odmah "upere prstom na tu kužnu Hrvatsku u kojoj se eto opet muti ista stara kaša", uz jasnu poruku kako je u tim sredinama sve čisto. I. Mandić u svome odgovoru Pravovjerni kriva pravca (Oko, 1977, 129) ne upušta se u suptilne raščlambe društvenih pozadina i političko-ideoloških orijentacija sudionika književnoga života, nego komunističku orijentaciju I. Jakopovića jednostavno proglašava "vrlo čudnom orijentacijom" koju treba razobličiti i javno ukazati "na njeno formiranje i formuliranje" neizravno ga optužujući za staljinizam. Zagovornicima takva usmjerenja "optužba o neiskorijenjenom 'desničarstvu' u nas odlično paše onima, koji nam od 1948. godine insinuiraju da – NISMO NA ISTINSKOM PRAVCU RAZVOJA". Mandić oštro odbija da se "čitavu našu poratnu kulturu stavlja pod znak pitanja" te optužuje Jakopovića da "ide u križarski pohod protiv čitave naše kulture i njene politike. Insinuirajući, još jednom, da nove, progresivne snage u našem društvu, predvođene Partijom u ostvarivanju svoga epohalnoga pokreta, NISU SPOSOBNE da ostvare taj svoj zadatak". To ne samo što nije točno, nego "uprkos MALIM INTERESIMA KLANOVSKIH TIPOVA funkcioniranje naše kulture nije izgubilo svoj REVOLUCIONARNI ZAMAH, što je pravi kompliment koji trebamo primiti. Sitne duše i sitni interesi nisu krupni problemi našega kulturnoga razvoja: to je sve!". Ni G. Babić, ni ostali učenici, više se nisu javljali i tako je ova polemika završena.

            Problematizacijom poetoloških uporišta najmlađeg naraštaja hrvatskih prozaika, poznatih pod zajedničkim imenom hrvatski fantastičari (V. Barbieri, S. Čuić, D. Jelačić Bužimski, A. Goldstein, D. Kekanović, S. Meršinjak, P. Pavličić, G. Tribuson, B. V. Žigo i dr.), M. Ivkošić u članku O fantastici – još jednom (Vjesnik, 1. III. 1977) zamjera tim piscima nedostatak veze i dijaloga sa stvarnošću, slabo individualno reflektiranje u njoj i obratno. Za razliku od svjetskog iskustva osebujnog prevrednovanja stvarnosti, hrvatski fantastičari pokazuju se nedoraslima tom zahtjevu te se utječu literariziranju pročitane literature, bježeći proračunato i «ziheraški» iz stvarnosti. Štoviše, u posredovanju svjetske fantastičarske prakse oni se pojavljuju kao njezini «mehanički, kompjuterski posrednici, pa je njihov jezik bez strasti, te univerzalne putnice za literarno komuniciranje. Nastala bez te putnice, spomenuta je proza ostala i bez osobnih oznaka njezinih autora, bez oznaka podneblja i njegove tradicije». Protiv ovakvih tvrdnji replicirao je V. Visković tekstom Za mladu prozu (Oko, 1977, 130) osporavajući Ivkošićeve teze u podužoj polemičkoj studiji. Najprije, nije točno da mlada hrvatska proza nije ukorijenjena u nacionalnoj tradiciji, a sasvim su drugi razlozi što je, inače bogata, tradicija hrvatske fantastične proze zanemarena i slabo poznata čak i stručnjacima. Nadalje, tvrdi Visković, mladi hrvatski prozaici priklanjaju se fantastici ne zato što su ludi, kako insinuira Ivkošić, već zato što kao dobri poznavatelji književnosti i književne teorije kreću u traganje po prostorima fantastike. Iako to Ivkošić izrijekom ne spominje ipak napisom implicira tezu o slaboj čitanosti knjiga hrvatskih fantastičara. Visković prihvaća takvu tezu, jer je činjenica «da mladi hrvatski prozaici do danas, pet-šest godina nakon objavljivanja prvih knjiga nisu uspjeli ostvariti značajniji kontakt s publikom». Razlog tome pronalazi u čitateljskom «obzoru očekivanja», standardnom, noramtivističkom vladajućem književnom ukusu publike, oblikovanom kroz proces školskog obrazovanja i podržavanom pretežito isto takvom tekućom književnom kritikom. Za slab odziv kod publike dijelom su krivi i sami mladi pisci, jer su «ostajali tihi, suzdržani», bez generacijskoga časopisa kao poligona za raspravu o novoj književnosti, ali i za mogućnost odgovora neprincipijelnim i neznalačkim napadima. Na koncu, Visković izražava čuđenje zašto neki kritičari, pa i Ivkošić, jedino piscima zamjeraju izučavanje literarne tradicije, književne teorije i teorijskih tajni zanata, dok takvo što ne pada ni na pamet kritičarima likovne ili glazbene produkcije. Ivkošićev odgovor «Sintagme, postroj s'!» (Oko, 1977, 131), podjednake dužine kao i Viskovićev, nastoji sistematizirati tvrdnje iz prvoga teksta. Naglašavajući kako i dalje smatra «prozu nekih mladih pisaca…rubnom pojavom u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti», ipak nastavlja polemički razgovor kako bi dokazao pogrešnost Viskovićeve teze da se radi o «radikalno novom projektu književnosti». Ironizirajući Viskovićevu poziciju kao «mladog znanstvenika-praktikanta», zamjera mu neoriginalnost, kao i piscima koje zastupa, jer ni on ni oni bez oslonca na autoritete i «znanstvene kodove» ne bi mogli egzistirati. Viskovićevo vezivanje mladih prozaika s fantastikom poznatih hrvatskih pisaca (Đalskoga, Matoša i dr.) Ivkošić procjenjuje da počiva na krivim osnovama. Njihovi fantastični radovi uvijek su «korespondirali sa stvarnošću», a ono što ih je odvajalo od stvarnosti bio je «osjećaj smrti» te se «fantastika javlja kao uvjerljiva metafora opće književne i društvene atmosfere. To je dovoljno da kažem: nijedna hrvatska proza nije tako osebujan 'odraz' stvarnosti kao fantastika!!! To je napokon čini vrijednom i hrvatskom». Na koncu, zaključuje da se «'radikalno novi projekt književnosti' naših mladih prozaika našao u nigdini gdje mu je jedino preostalo da čas pseudoznanstvenim čas estetofilnim eksperimentom ('oslanjanjem na kodove') hodočasti Literaturi kao svome misterioznom svetištu». U svome odgovoru Između zajedljivosti i neznanja (Oko, 1977, 132) Visković utvrđuje kako Ivkošić nije kazao o mladoj hrvatskoj prozi ništa više od onoga izrečenog u Vjesnikovu napisu, ali nastavlja polemiku držeći se dva razloga, važna za strukovnu i društvenu poziciju suprotstavljenih učesnika. Prvo, drži «da je jedna od bitnih funkcija kritičara 'animiranje' publike, da kritičar mora bar pokušati da tekstove koje i sam voli približi publici». Zato je izabrao «formu polemike koja je oduvijek bila atraktivnijim dijelom naših glasila za probleme kulture». Međutim, njegova se polemika, kazat će sam Visković, razlikuje od ostalih zato što «polemike u našem tisku samo ponekad nadrastaju razinu osobnog, privatnog obračuna, a i sama publika ponajviše voli baš privatnosti», a on je ponudio «tekst pisan na popularno-teorijskoj razini, samo gdjegdje protkan sitnim pakostima». Kako Ivkošić nije ponudio ništa osobito novo za daljnju raspravu, nego je u svoj odgovor unio «poprilično osobnog žara i zajedljivosti», Visković izjavljuje da «polemiku može nastaviti samo prihvaćajući Ivkošićevu zajedljivost i uzvraćajući mu istom mjerom». Drugo, Visković ističe da je on samo suradnik Oka, da nije «materijalno ovisan od Oka» pa nitko od njega ne može naručiti prigodni tekst, a «ne sjećam se da mi je netko iz redakcije Oka pokušao nametnuti svoj sud o djelu koje prikazujem. Čak i izbor djela koje ću prikazati vršim samostalno. Posve pouzdano znam da se moj sud u vrijednosti knjiga koje prikazujem ne podudara uvijek sa sudom urednika. Osobito kad su posrijedi mladi prozaici i fantastika. Pa, ipak, nitko mi nije smetao da pratim temeljito produkciju mladih pisaca i da, najzad, napišem tekst u obranu mladih pisaca». Ivkošić je zaposlenik u Vjesniku, «materijalno ovisan o kući u kojoj radi», pa osim toga što nema vremena pažljivo čitati knjige o kojima piše, «mora zadovoljiti i one zadatke, koje bi, da je nezavisan, posve sigurno izbjegao: mora pisati i prigodne članke, mora i hvaliti i kuditi po narudžbi kuće. I to ne samo zbog zahtjeva aktualne političke situacije – često se iza takvih sudova o političkoj primjerenosti kriju i osobni afiniteti pojedinih urednika. Stoga i nije čudno što novinski kritičar nakon nekog vremena počinje mrziti književnost, što 'pljuje' po svakom piscu koji mu ne može naškoditi. I, najzad, sve manje piše o književnosti, a sve više o kuharicama i sportu». No Visković u nastavku teksta, ipak, ne postiže onu razinu «privatnosti», objašnjavajući Ivkošićevo neznanje, primjerima njegova nerazumijevanja pojma «kôd», nepoznavanja poetike krimalističkog romana i neshvaćanja procesa dezintegracije obrazaca realizma u modernoj književnosti, zbog čega vjerojatno Ivkošić na ovakav «nedovoljan izazov» više nije replicirao.

            Pjesma G. Babića Što bi morao komunizam (Oko, 1977, 135), tiskana povodom 85. rođendana J. Broza Tita, s posvetom Za Starog, potaknula je I. Mandića na njezinu «polemičku analizu (Što komunizam ne mora, VUS, 1977, 1308). Mandić najprije uglavljuje da dobre političke pjesme moraju biti «dobra politika da bi uopće bile razmatrane kao – pjesme». Suprotno tome čitav se «projekt lako pretvara u nešto nakaradno», što se s navedenim primjerom «iz naše pjesničko-političke publicistike» i dogodilo, a koji je «upravo zastrašujući po razmjerima svoje idejne izvitoperenosti i, dosljedno tome, literarnog mediokritetstva». Navodeći Babićeve stihove Mandić mu predbacuje «neku vrstu političkoga mazohizma u kojemu je komunizam nevjerna dragana a svi smo mi prevarene naivčine koji blesavo vole 'onoga drugog'». Odbija, nadalje, da bi komunizam na svojoj strani trebao imati «očajnike» jer je to «najprostije diskvalificiranje idejne, moralne, pa i fizičke ustrajnosti revolucionara i boraca», kao i «nježne i mrtve», jer je to «apokaliptična vizija protivna svakom našem optimizmu». Najodlučnije odbacuje da bi komunizam «morao strijeljati svaku hulju koja ga sramoti», jer se to protivi «humanističkoj ideji (našeg) komunizma», a strijeljanje «u ime ideje komunizma bilo je vrlo daleko, tamo negdje u znaku moćnih brčina». Ratni zločinci, kriminalci i teroristi «potpadaju pod zakonske paragrafe», a nitko ne smije sugerirati da bi «komunizam morao strijeljati», čak ni danas, tj. 1977, «kad i najveći idejni prekršitelji našeg osnovnog, narodnog, radničkog i partijskog kursa doživljavaju, u najgorem slučaju, idejnu, moralnu, statusnu osudu i kaznu». Predlagati, kao što čini G. Babić, da treba ubiti danas «hulju» jer će ona sutra «klati», je «receptura istrebljenja i praksa totalitarizma s kojom naš sistem i praksa nemaju, niti su imali ikakve veze». Odgovor G. Babića (Smiješno, žalosno i opasno, Oko, 1977, 137), u formi ironične i pervertirane zamolbenice za milost upućene VUS-u i njegovu kritičaru kao inkvizitorskim sucima, u zaključku konstatira ako su njegov oponent i oni koji ga podržavaju izgubili pravac, ravnaju se po pokvarenoj busoli, a i «pogrešnog ste majstora uzeli da vam je popravlja». Mandić donekle prihvaća ovaj Babićev humorno-satirični obrat (Politikantski pjesnički projekt, VUS, 1977, 1311), ostajući pri ranije izrečenim kvalifikacijama, ali dodaje kako «G. Babić nije dorastao da bude partner u jednoj ozbiljnoj diskusiji o ideološkim aspektima književnosti», no, ipak, sakrivajući se «iza svog čudnovatog psiho-fiziološkog portreta…to još ne znači da on ne zna što radi». Zato Mandić, citirajući stavove A. Gramscija i S. Petrovića o odnosu književnosti i politike kao potporu, ponavlja u ovoj replici da Babićeva pjesma predstavlja politikantski projekt koji treba odlučno odbaciti. Babić je replicirao kratkim tekstom Smiješno, žalosno i opasno (II) (Oko, 1977, 139), ne ulazeći u predmet spora, kako je, prvo, smiješno da Mandić brani komunizam a u dotadašnjem javnom djelovanju zastupao je druge ideje, drugo, žalosno je da se u VUS-u pojavljuju nasrtaji na poeziju i, treće, opasno je nakon 25 godina od Krležina referata na ljubljanskom Kongresu književnika «staljinističkim metodama, argumentima i zaključcima zahtijevati od pisaca (i ljudi općenito) da dokažu svoju nevinost».

            Unatoč učestalim polemičarskim okršajima s G. Babićem, glavnim urednikom Oka, taj list ubrzo tiska I. Mandiću Otvoreno pismo dr Dušanu Dragosavcu, sekretaru Izvršnog komiteta CK SKH (Oko, 1977, 144), bez ikakve bilješke s objašnjenjem o stavu uredništva. U tom pismu, za to vrijeme neuobičajenom i hrabrom, Mandić je tražio, «bez ikakve pomisli na nekakvu polemiku», od visoko pozicioniranog partijskog funkcionara objašnjenje njegovih navodnih negativnih ocjena Mandićeve knjige 101 kratka kritika (1977), a osobito teksta o knjizi P. Šegedina Svi smo mi odgovorni?. Odgovor D. Dragosavca tiskan je usporedo s Mandićevim pismom, u istom broju Oka, u kojem autor prihvaća razgovor o odnosu Saveza komunista i inteligencije, ne smatra javno propitivanje nikakvim presedanom te, vezano uz Šegedinovu knjigu, izražava neslaganje s Mandićevom ocjenom, smatrajući tu knjigu «politikantsko-pamfletističkom», s tezama koje Mandić zapravo nije radikalno negirao već ih je prihvatio, zamjerajući Šegedinu jedino što generalizira odgovornost.

            U istom broju Oka E. Fišer započinje niz polemičkih napisa pod zajedničkim naslovom Pošast diletantizma, objavivši ukupno 9 nastavaka (Oko, 1977, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 152, 154. i 155). Analizirajući recentnu književnu produkciju u Hrvatskoj potkraj 1970-tih, tada još pretežito mladih pisaca, Fišer polazi od stajališta da je skribenata i diletanata bilo uvijek i na svim stranama. No u nas su se toliko namnožili da predstavljaju određenu pojavu, koja da «svojim umotvorinama i stihoklepačkim produktima» unosi «pravu pomutnju među najširom čitalačkom publikom», praveći tako «dobrim piscima pravu 'medvjeđu uslugu'». Fišer ih karakterizira na sljedeći način: «Kao 'neshvaćeni geniji', koje njihova sredina 'ne može ili neće razumjeti', pa ih stoga i ne podržava, oni sustavno i beskrupulozno rade na okupljanju svojih istomišljenika, svojih slušalaca ili čitalaca: organiziraju sami sebi književne večeri, proslave (nepostojećih) svojih obljetnica 'stvaralačkog' rada, interviewe u lokalnim novinama i, ono najvažnije, najčešće u privatnim ili poluprivatnim nakladama tiskaju i objelodanjuju svoja diletantska djelca – prepuna agresivne prepotentnosti i bedastoća». Na koncu Fišer izvodi i opću kvalifikaciju pojave o kojoj piše, kao i značenje za društvo u kojemu se javlja: «Književni diletantizam kao surogat prave književnosti i kao siguran znak stvaralačke impotencije sa svojom 'sestrom-blizankom' skribomanijom, nezdrava je i opasna pojava u svakoj, pa tako i našoj kulturi. 'Bolest' je to kojoj je teško naći lijeka, a još teže – sasvim iskorijeniti. No, to svakako ne znači da od nje treba unaprijed 'dići ruke' ili pak o njoj – šutjeti, bojeći se eventualne 'lavine' koju bi mogli pokrenuti ugroženi skribomani i književni diletanti». Na udaru Fišerova polemičkog osporavanja («jer za uobičajenu književnu kritiku ne pruža ni trunke relevantnog 'materijala'») najprije su se našle pjesme i romani inspirirani događajima iz «crne kronike» Ž. Marjanovića iz Koprivnice. U drugom nastavku Fišer utvrđuje određenu klasifikaciju pjesništva, pa uz «središnje pjesništvo, naime ono koje doista jest umjetnost riječi» stavlja «stihovanje koje imanentno pripada književnom diletantizmu, zatim amatersko pjesništvo i napokon pučko pjesništvo koje u najnovije vrijeme sve više poprima obilježja pjesničke naive». Razlike među njima su u umjetničkoj vrijednosti, kreativnosti i stvaralačkoj osobnosti, ali i u formalno-stilskim i versifikatorskim obilježjima. O većini tih elemenata književna kritika, uz rijetke izuzetke, šuti. Bujanju diletantizma, nastavlja Fišer, pogoduje i veliki broj zahtjeva i pozitivno riješenih molbi za prijem u Društvo književnika Hrvatske (današnje DHK), tako da je u tom času bilo 340 članova DKH. Fišer podsjeća da nijedna dotadašnja uprava DKH nije provela rigoroznu reviziju članstva, iako je to bilo nekoliko puta najavljivano. Sukladno tome, tvrdi Fišer, i u DKH ima diletanata, no njih je «teže» i «opasnije» identificirati negoli one koji su izvan Društva. Ali, pravi izvjesnu distinkciju Fišer, diletante ne treba miješati sa slabim piscima ili piscima koji su producirali koje slabo djelo, jer «dok PISCI u takvim slučajevima tek privremeno gube književno-kritičke kriterije koje inače posjeduju, DILETANTI takve kriterije nemaju niti su ih pak imali, pa stoga i nisu u stanju napisati neko vrijedno i cjelovito književno-umjetničko ostvarenje». Da bi potkrijepio tvrdnju o prisustvu diletanata u onodobnom DKH Fišer navodi pjesničke knjige V. Vidovića, čije «pjesnikovanje» prati «točno deset godina» (1967-77). U tom razdoblju Vidović je tiskao 10 knjiga pokazujući tako, po Fišerovu mišljenju, »ako nije po srijedi pravi pravcati pjesnički genij, onda – u vezi sa spomenutom stihotvoračkom hiperprodukcijom – može biti riječ jedino o DILETANTSKOM 'GENIJU' SA SKRIBOMANSKOM KONDICIJOM». Navodeći opširne primjere iz njegove zbirke Iskušenje riječi (1975), zamolio je čitateljstvo da pokušaju odgonetnuti značenje nekih Vidovićevih stihova. Fišerovi stavovi i ocjene naišli su na žestok odziv posredno ili neposredno prozvanih. Uredništvo Oka uvelo je novu rubriku (Po Zakonu o štampi) kako bi svi pogođeni mogli iskazati svoje mišljenje. Prvi se javio Ž. Marjanović, odbijajući polemizirati s Fišerom, ali prilaže pismo-članak pod naslovom Bidermajersko raspoloženje (Oko, 1977, 145) u kojem optužuje Fišera za neobjektivnost «bez obzira što su drugi vrijedniji kritičari i polemičari o mojoj poeziji i prozi već podosta pozitivno rekli», usput ga vrijeđajući («prepotentni mužek» i dr.). Fišer u narednom napisu svoga niza (Oko, 1977, 146) analizira naredne čimbenike koji pospješuju razmah diletantizma, tj. nakladništvo i književnu kritiku. Stanje u tadašnjem nakladništvu, tvrdi Fišer, označavalo je: «naopako shvaćena demokratičnost i 'stvaralačka sloboda', uz 'širom otvorena vrata' svim mogućim i nemogućim privatnim tiskovinama». Broj privatnih izdanja dostigao je skoro broj izdanih pjesničkih knjiga u izdavačkim kućama u jednoj godini, a to je «književnim diletantima najčešće jedina mogućnost». Istina, nastavlja Fišer, diletanti uspijevaju prodrijeti i u ugledne izdavačke kuće, zahvaljujući «famoznom VIP-u ('veze i poznanstva'), svojoj agresivnoj upornosti, ali i pomanjkanju «pravih (tj. literarnih, književno umjetničkih) kriterija odgovornih osoba u tim kućama, ili pak, štoviše, na taj način što se i osobno uspiju 'ubaciti' u izdavačke savjete, uredništva ili odgovarajuće komisije za sastavljanje nakladničkih programa». Nije ih jednostavno uočiti, kao i u slučaju DKH, ali nije ni bezopasno prokazati ih jer su «spremni da vas na svaki (pa i najniži) način diskreditiraju (i kao privatnu osobu i kao javnog radnika ili stvaraoca)». Druga je pogodnost neometanom širenju diletantizma «zaziranje ozbiljne književne kritike da se uhvati u koštac s diletantskim 'ostvarenjima'». Budući su spomenuta regulatorni mehanizmi zatajili, Fišer pledira za drugačije društvene i kulturne usklađivače. Zagovornicima administrativnog i centraliziranog «dirigiranja» bila bi poželjna cenzura ili bilo koji noviji represivni oblik «zaštite», ali, upozorava Fišer, to bi bilo «u izravnoj suprotnosti s temeljnim principima i kulturnim tekovinama našeg socijalističkog društva». Zato bi taj nezahvalan ali nužan posao trebali obavljati sami pisci, preko svoga profesionalnog društva. Za takvu djelotvornu akciju postoje oblici i metode, kulturne i demokratske, zajedničke i pojedinačne: «Uz podizanje razine pismenosti i književnog ukusa čitalačke publike tj. njezinog osposobljavanja za prepoznavanje pravih književnih (umjetničkih) vrijednosti – i PRAVI PISCI…mogli bi i trebali bi tome dati svoj osobni prinos; prvo, javnim demistificiranjem književnih diletanata i njihovih nedomišljenih tiskovina, i drugo, eliminiranjem diletanata iz vlastitog profesionalnog udruženja». Za potkrepu svojih prijedloga Fišer navodi Krležine stavove o tome što bi trebali biti «pravi pisci», te se iz tiih stavova jasno razabire tko su i kakvi su diletanti. Primjere recentnoga pjesničkog diletantizma Fišer u ovom nastavku pronalazi u poeziji J. Price, člana DKH, i M. Danona (nije član DKH) «stolar i metalurg, a inače već desetljećima 'najsvestraniji' kazališni radnik u Zagrebu», koji je samo 1977. tiskao u vlastitoj nakladi 23 knjige, većim dijelom pjesničke zbirke. Iako nije bio prozvan, uključio se u raspravu N. Jurica (Napadački radikalizam Ernesta Fišera, Oko, 1977, 146) napisom koji «ne želi biti tradicionalna polemika». Najprije, Jurica se slaže s Fišerom u pogledu dijagnosticirane pojave: «u današnjoj situaciji pjesničke hiperprodukcije on ispravno uočava uz nepismene ili polupismene sastavke…pojave afektirane hermetizacije, banalnog šifriranja vlastitih redaka i inzistirajuće nerazumljivosti», ali se zalaže za preciznije i jasnije diferenciranje pojmova profesionalizam i diletantizam. Potonji bi morao biti «upotrijebljen sa smanjenim opsegom, što Fišer ne čini, te obuhvatiti slučajeve izrazitih jezičnih, pravopisno-gramatičkih propusta i stilolingvističkih nakaznosti». Također, priznaje Fišeru da neknjiževna skribomanija može imati negativan društveni i umjetnički utjecaj, ali je mišljenja da može ukazivati i na pozitivne činjenice. Primjerice, fenomen loše pismenosti i jezičnoga infantilizma može biti predmetom sociopsihološkog izučavanja. No, što je važnije, može značiti potvrdu «prvo: široke demokratičnosti društva koje mu omogućuje egzistenciju; kao drugo: ubrzanog širenja umjetničke produkcije u sve pore društva; i kao treće: svijesti o istaknutom mjestu umjetnosti na skali duhovnih djelatnosti pa prema tome normalne ljudske želje da se sudjeluje u tako važnom poslu». Jurica se ograđuje da ne želi braniti «neknjiževno piskaranje» «koje zaista uzima maha», ali je protiv «lova na vještice» i pledira za mirno praćenje tih pojava i njihovo stavljanje «pod lupu analitičkog, znanstvenog istraživanja». U narednom, četvrtom, nastavku (Oko, 1977, 147) Fišer podastire primjere pjesničkoga diletantizma iz skupine amaterskih pjesnika (ili pjesničke naive). Međutim, u njoj ima, ističe Fišer, dakako i dobrih pjesnika, koje je relativno lako uočiti po «snazi talenta» (kako ga razumije M. Krleža). Kao primjer navodi pjesničku zbirku Letač tame (1977) I. Jelinčića, člana Književne radionice u poduzeću «Rade Končar», koji se ne stidi svog amaterskog statusa, pokazujući kako se njeguje kvalitetni književni amaterizam, bitno različit od diletantizma. Suprotan je primjer iz «pučkog kajkavskog pjesništva», «jednog od najplodnijih pučkih pjesnika Podravine, Milana Krmpotića» i njegovih «diletantskih ispjevaka» iz zbirke Lubleni moj kraj (1967). U istom se broju Oka, kako bi osporio Fišerove tvrdnje, javio Ovidije Splićanin (alias Šarolić Ivan), autor zbirke pjesama Kronologija (1976), tiskane u vlastitoj nakladi. Zapravo, iskoristio je priliku da napravi reklamu svojoj knjizi, zamoli Fišera za kritički osvrt o njegovim pjesmama, naglasivši: «sad se ograđujem djelomično o neke pjesme iz zbirke, jer se radi o nekim početničkim nedostacima» te je najavio novu zbirku. Mnogo ozbiljnije reagiranje tiskano je na istoj stranici Oka povodom Fišerove ocjene poezije V. Vidovića. Prilog potpisuje K. Meštrović a sastoji se od 12 ulomaka iz pozitivnih kritika Vidovićeve knjige Iskušenje riječi, sve probranih i uvaženih kritičara (J. Jurišić, N. Milićević, N. Timčenko, I. Bošković, B. V. Žigo, I. Mandić, V. Despotov i dr.) i Meštrovićeve replike-plaidoyera u obranu Vidovićeve poezije. Peti je nastavak (Oko, 1977, 148) Fišer posvetio razmatranju pojma profesionalni književnik, pitanjima o njegovu statusu, kriterijima za razvrstavanje te dvama primjerima koji ilustriraju njegove tvrdnje. Profesionalnih pisaca u onodobnom hrvatskom društvu, dakle osoba kojima je književno zvanje jedino egzistencijalno zanimanje, bilo bi desetak, najviše dvadesetak. Glavnim kriterijem stoga ostaje «vrijednosna dimenzija» po kojoj profesionalca označava «profesionalno odnošenje prema književnosti, sa svim implikacijama, svezama i određenjima koje takav odnos sadrži: od stupnja svjesnosti samog stvaralačkog čina (pisanja) pa do konkretnog rezultata (književnog djela) i njegove estetske odnosno književno-umjetničke vrijednosti», svakako uključujući prethodnu tradiciju i njezino prevladavanje, zavisno od snage vlastita talenta, profesionalne izgrađenosti i odgovornosti. Upravo tom razdjelnicom teče crta razdvajanja profesionalizma od diletantizma, tj. kada talent zakaže, a profesionalna odgovornost izostane, javlja se diletantizam u književnosti. Na primjerima pjesništva J. Jelića (iz zbirki Kiša u okusu očiju, 1964; Mrijestilište, 1969; La madrugada, 1971) i B. Glumca (Ljubavna režanja, 1977), prvoga člana, a drugoga bivšega člana DKH, prvoga po građanskom zanimanju sociologa, a drugoga profesionalnog književnika, Fišer uočava «ono što je za obojicu ovih PJESNIKA zajedničko – srozavanje njihovih pojedinačnih ispjevaka na puki pjesnički diletantizam», što je za profesionalce ipak rijetka, ali zato zanimljiva i poučna pojava, zaključuje Fišer. Opsežnim polemičkim odgovorom u istom broju Oka javio se J. Prica napisom pod naslovom Kentaurom na Pegaza, braneći svoju poeziju, nastojeći otkriti «polupolitičke insinuacije» i razne interese iza Fišerovih napisa, a njega opisuje kao «'prvog kokota hrvatskog književnog neba' i prizemlja čiji glas 'zoru' najavljuje u kojoj će pred urlikom njegovim 'sve tmice pasti u tamnice' i 'bolesno tijelo' Društva književnika Hrvatske 'izvidano' nastaviti svojim 'povijesnim' putom – razumije se s njim na čelu, ta ne valjda na repu». M. Krmpotić je poslao puno skromniji odgovor, tiskan na istoj stranici, pod naslovom Elefantijezovska zbilja, jezgrovito ocjenjujući Fišerovo («Gospodina s jezovitom zbiljom») pisanje kao «bezvrijedne darove svoga znanja i javašluka, pustoši sna, destruktivne 'teorije' s kojima se ponosi samo on». Zanimljivom se ocjenom dosadašnje polemike, koju je inicirao Fišer, javio S. Hranjec (S kime uopće polemizirati, Oko, 1977, 148), ne da bi branio Fišera, nego uglavljujući nekoliko suštinskih elemenata koji opravdavaju polemiku. Prvo, Fišer je zapravo «pokušao prići obavljanju pionirskog posla koji je nasušno potreban usred ove naše književne hiperprodukcije»; drugo, «pokušaj valorizacije poezije koja se danas piše prepustiti jednostavno budućnosti, to je želja onih koji su neposredno zainteresirani da se to vrednovanje što duže odloži, jer je 'prodavač magle' najunosnije biti»; treće, to što se javio Fišer može se «slobodno shvatiti kao čista slučajnost, jer se ovdje ne radi o imenu, već pojavi»; četvrto, stavovi E. Fišera «nitko razuman» ne pokušava proglasiti «kanoniziranim načelom». Svatko tko piše iznosi svoje viđenje, bez pretenzija na univerzalno važenje, a suprotan pristup bio bi «pogrešan i naravno štetan, a to su branitelji književnih diletanata grdno pobrkali». Posebnu pozornost Hranjec posvećuje replici K. Meštrovića, koji brani Vidovićevu poeziju. Navedene citate iz raznih prikaza Hranjec smatra prihvatljivima, ali Meštrovićev tekst nakon pomnije raščlambe ne može izdržati kritiku ni u gramatičko-pravopisnom, ni u stilističkom, ni u sadržajnom smislu. Tako, zaključuje Hranjec, «pored pjesničkog dođe na svijet, eto, i kritički diletantizam». Napokon i sam se E. Fišer, u šestom nastavku (Oko, 1977, 149), osvrnuo pojedinačno na tekstove svih svojih dosadašnjih oponenata. J. Jelić i B. Glumac nisu se oglasili, a N. Juricu Fišer, kako tvrdi, ne smatra ni pjesničkim, ni polemičkim diletantom, ali odbacuje tvrdnje da je radikalan u svojim stavovima. Ostalima odvraća da su zapravo svojim odgovorima pokazali opravdanost njegove prosudbe, «jer brojnim svojim krajnje konfuznim ili nedomišljenim stavovima spomenuti su se autori i u polemici legitimirali kao diletanti, i k tome još polupismeni i beskrupulozni». Usporedo, u istom broju, potaknuo je S. Mijović Kočan polemiku o poeziji offovaca (Pažnja! U zaklon! Dolaze «offovci»!, Oko, 1977, 149). Njegov je članak polemička raščlamba poetike skupine tada najmlađih pjesnika (B. Maleš, B. Čegec, M. Valent, I. Jelinčić, A. Horvatiček, S. Begović, A. Žagar, P. Vrabec, R. Igrić, D. Mazur, Lj. Pauzin i dr.), njihove društveno marginalne pozicije, s kraćim pregledom izabranih pjesama istaknutijih članova skupine. Najprije, utvrđuje Kočan, «nije riječ o skupini s vlastitim programom» nego njihove korijene identificira u sljedećem: «idejnou prevlasti potrošačkog (mentaliteta) i negativnim društvenim refleksijama toga, psihosociološki – u buntu, u pritisnutosti licemjerstvom (svijeta u koji će ući), strojevima i mass-medijima te u želji da se pokaže vlastita čistota i snaga, da se za mladost netko istinski zainteresira, estetsko – u raznorodnim poetskim puteljcima, ali uvijek u opoziciji svemu što je općeprihvaćeno kao lijepo». Izvorišta ovoga pjesništva vidi u ruskoj avangardi 1920-ih te u «podosta poznatih gradnji stiha (ta što inače?) s ispisivanjima raznotipskih grafema (Balog), sa zvukovnim igrarijama (Sever), s pokušajima vizualizacije (Vladović), s inzistiranjem na crnini i gnusobi (Reinhofer)», kao i u poeziji G. Babića i vlastitim pjesmama (Ja odozdo, 1970). Uz neoriginalnost, Kočan uočava kako u off-pjesništvu nedostaje volje za kritičnošću, za društvenim aktivitetom, kako se devalviraju ideali i destruira svaki osjećaj sklada i lijepog. Replicirao mu je N. Jurica tekstom Ideal i off-poezija (Oko, 1977, 150), zamjerivši mu, pored neupućenosti, «brojne teoretske nedorečenosti» koje su pojavu offovaca zamaglile i «zapravo otvorile mistifikaciji». Kočan stvara privid homogenosti skupine, jer iz cjeline ondašnjeg hrvatskog off-pjesništva izdvaja samo one pjesnike koji «pokazuju oštar odmak od tradicije», a pogrešno je cijelo off-pjesništvo «tumačiti kao formacijsko suprotstavljanje starijoj kanoniziranoj poeziji». Podjednako je nejasno, završava Jurica, što Kočan podrazumijeva pod idealom te se ne može utvrditi «koja bi društvena stvarnost njemu imala odgovarati». Odvratio mu je Kočan tekstom Jurica jurca bez… (Oko, 1978, 152) prekorivši ga da nije pozorno čitao njegov «esej» (a ne «studiju») te da su mu i primjedbe mahom neutemeljene. Pokroviteljski i tobože dobrohotno dozvoljava da se s mladim kolegom oko nekih stvari i slaže, ali ga ne smatra doraslim za ozbiljnu i pravu polemiku. U ovom broju Oka nastavio je E. Fišer svoj polemički niz o diletantizmu, sedmim nastavkom. Pozabavio se pjesmama dvojice članova DKH koje, po vlastitoj tipologiji, svrstava u «opći tip književnog diletantizma», jer potvrđuju osnovne kriterije: «relativno 'pristojna' pismenost», «odsutnost istinskog talenta», «nesustavnost mišljenja», «'prizemna' metaforičnost» te nekontroliranost pjesničkog jezika koja obično «rađa razvodnjenost, ispraznost ili čak besmislenost naumljenog iskaza». Za ilustraciju poslužio se pjesmama B. Nikpalja (Pjesmoslovlje, 1976) i M. Mašića (Vječita dugovanja, 1966; Bogumilke, 1969). Osmi nastavak u svome nizu E. Fišer je posvetio regionalizmu u hrvatskoj književnosti (Oko, 1978, 154). Načinivši kraći uvod u povijesni razvoj književnog regionalizma od Lj. Wiesnera, kao njegova ideologa, do 1970-ih, Fišer konstatira da «regionalizam – ali danas u nešto izmijenjenom, 'modernijem' ruhu – još uvijek živi u našoj književnosti!». Ovaj regionalizam, upozorava Fišer, ne smije se brkati s dijalektalnim književnostima, niti s praksom unošenja regionalističkih obilježja, u djelima dobrih starijih ili suvremenih pisaca. Recidive regionalizma, ipak, najviše se pronalazi «u produktima naše današnje diletantske književnosti; pogotovu one poluanonimne i polutalentirane, 'zagorske', 'međimurske', 'slavonske', 'ličke', 'dalmatinske' itd.», na kajkavskom, čakavskom i štokavskom idiomu, u «ostvarenjima» anonimusa kao i poznatijih pisaca, pa i članova DKH. Osobiti prinos književnom diletantizmu Fišer uočava «u našem festivalsko-konfekcijskom 'pjesništvu', tj. lirskim ispjevcima koje pišu poznati i manje poznati autori za brojne (i sve brojnije, na žalost) festivale 'domače popevke'» u kojima «najčešće 'opjevavaju' svoj nepreboljeni regionalizam, svoje regionalističke fetiše, svoje lokalne ambijente, pojave i likove». Za primjere ovakvoga književnog diletantizma Fišer navodi štokavske i čakavske pjesme S. Benzona iz zbirke Svibanj… (1971). Naredne primjere pronašao je u pjesništvu V. Rema (Lirske minijature, 1951; Umor krvi, 1964), ustvrdivši da «diletantskiji ispjevci ovog tipa, naime do besmisla srcedrapateljni, plačljivo-sentimentalni, bolećivo-spomenarski itd. i tsl. – teško da bi se i mogli smisliti». Ponovo se javio N. Jurica (Izvori nesporazuma, Oko, 1978, 154) odgovarajući S. Mijoviću Kočanu. Usput, dao je svoje općenito mišljenje o književnoj polemici: «činjenica je da suvremena književna polemika, koncipirana ad hominem, teži više duhovitosti, dopadljivosti, pa čak agresivnosti i brutalnosti, nego smislenom i obrazloženom zastupanju stavova» te se ni Kočanova polemika ne izdvaja iz takve pretežite prakse. Zato, zaključuje Jurica, budući je Kočan «nedovoljno promislio moj napis» polemika izostaje. Jedino što je još moguće, pridodaje Jurica, jeste poduka Kočanu o suvremenom poimanju žanra književnog eseja, koji «u današnje vrijeme znanstvenog istraživanja književnosti zapravo nije teorijski održiv». Kratko mu je replicirao Kočan (Pod NJ, Oko, 1978, 155) ustvrdivši da se s ovim predstavnikom mladih nema više što razgovarati, jer «pucaju od samovažnosti i pročitanih štiva», a nigdje «kreacije, nigdje ničeg zanimljivog, puno 'teorijske održivosti' (koji jezik, koji običaji) brda mrtvih papira! Neki bi od literature pravili znanstveni poligon, jednadžbe… brr!». U posljednjem, devetom nastavku Pošasti diletantizma (Oko, 1978, 155), E. Fišer posebnu pozornost posvećuje situaciji postojanja «tronarječja» koje «izravno pogoduje nastajanju, uobličavanju i razvoju diletantske 'literature'». Pri tome uvijek treba jasno lučiti regionalno od dijalektalnoga te njegov odnos prema standardnoj, «središnjoj» književnosti. Iako suvremena dijalektalna beletristika (po mišljenju D. Brozovića) ne predstavlja kontinuitet starije čakavske i kajkavske književnosti, niti «sudjeluje više u razvoju nadgradnje i u standardizacionim jezičnim procesima», ipak čakavska i kajkavska suvremena književnost zajedno sa štokavskom čine cjelinu suvremene hrvatske književnosti. Ubrzani razvoj čakavske i kajkavske literature «kao da je i bio signal za bespoštedni 'juriš' književnih diletanata», a kako je takvih uvijek, u svim vremenima i u svim jezicima, više od pravih, talentiranih pisaca mora se «postaviti literarno-estetska brana» sačinjena od tiskanih djela ovih potonjih koji, utvrđuje Fišer, «po mome mišljenu (a dobrim dijelom i po mišljenju meritorne književne kritike) doista otvaraju nove izražajne i sadržajne mogućnosti». Takvi su od suvremenih čakavskih pjesnika D. Ivanišević, Z. Črnja. T. Petrasov Marović, Lj. Stefanović i dr., a od kajkavskih I. Kalinski, Z. Kovač, B. Loborec, Z. Crnec, B. Jelušić, S. Petrović, V. Jačmenica i nekolicina najmlađih iz Antologije novije kajkavske lirike (1975) M. Kuzmanovića. Najavljujući da će «ostale relevantne 'uzorke' suvremenoga hrvatskoga književnog diletantizma obraditi na jednom drugom mjestu» (što se, na žalost, nije dogodilo), Fišer ovom prigodom podastire primjere iz zbirke Lirika (1964) S. Godića, člana DKH, koji je «već pune 23 godine nazočan u hrvatskoj literaturi», ali o nekoj «izgrađenoj pjesničkoj osobnosti» ne može biti govora. Na koncu svoga polemičkog niza, Fišer rezimira: «fenomen književnoga diletantizma u hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj!) literaturi svakako zaslužuje barem jednu specijalističku studiju, pogotovo stoga što o njemu 'ni slovca' nema zapisanog u meni poznatim književnim leksikonima i priručnicima, a da i ne govorimo o tome da je diletantizam u književnosti – i to s nepravom! – gotovo sasvim izostavljen iz kruga interesa (naše) književne teorije i znanosti».

            Značajna polemika bez odjeka pojavila se u nekoliko nastavaka u Oku (Status quo vadis?, 1978, 170-172), autora G. Babića, a vjerojatno je jedna od najdužih od objelodanjenih u hrvatskoj periodici. U obliku otvorenoga pisma, u tri golema nastavka (na preko 10 autorskih araka), Babić se obraća sveučilišnim profesorima M. Šicelu i M. Vaupotiću, recenzentima biografske monografije Slavko Kolar i njegovo vrijeme (nezavisna autorska naklada, 1977) Z. Kulundžića, predbacujući im neobjektivnost u ocjenjivanju ovoga djela. M. Šicel se nije nikad oglasio o ovom polemičkom izazovu, a M. Vaupotić uputio je, dok je još trajalo objavljivanje Babićeva teksta, pismo pod naslovom IZJAVA /Umjesto odgovora na članak «Status quo vadis»?/ (Oko, 1978, 171), kojega uredništvo objavljuje faksimilirano. Vaupotić odbija učešće u polemici i svaku buduću suradnju u Oku kojemu je na čelu G. Babić, naglasivši «evo javno izjavljujem, dijeleći Gorana Babića pjesnika od publicista-urednika, da ga kao zanimljiva, izvorna pjesnika cijenim i smatram pjesnikom, što sam napisao već nekoliko puta, davno prije nego li je on postao ono što danas jeste. Naime, glavni i odgovorni urednik 'Oka'».

            U istom broju Oka objelodanjuje svoj polemički osvrt Možda sam mrtav, ali ne primjećujem A. Majetić, zamjerajući V. Viskoviću što smatra (u ogledu Komparativni pregled hrvatske proze u šezdesetim i sedamdesetim godinama, u knjizi Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, 1978) da je njegov prvi roman Čangi nastao pod utjecajem J. D. Salingera, preciznije romana Lovac u žitu (preveden 1963), štoviše «čini se da intenzitet te veze umnogome nadilazi karakter površne srodnosti». Majetić odbija implicitnu objedu o plagijatu, jer mu je u originalu Salinger «i dandanas nedostupan», a »Čangija sam napisao 1961, predao ga zagrebačkom Naprijedu, rukopis je nakon procedure bio odbijen, poslao sam ga zatim novosadskom izdavaču, u međuvremenu (1962) objavljivao ulomke tog romančića u časopisima (Forum, Danas) i ugledao ga obasjanog danjim svjetlom te kobne 1963». Te je podatke Visković lako mogao dobiti od samoga autora, ali «rekao bih da znanost o književnosti i ovdje otkriva svoju zabirokratiziranu dušu: knjigoznalci s jedne a knjigotvorci s druge strane šaltera. Jedni piju kavicu i udaraju muhure, a drugi strpljivo stoje premještajući se s noge na nogu». Visković svoju repliku (Izanektiraj me, dušo, izanektiraj, Oko, 1978, 172) započinje eksplikacijom stavova o prirodi književnosti, različitim shvaćanjima komparativnog proučavanja književnosti, tradiciji i dominantnim modelima poimanja tradicije (T. S. Eliot i J. N. Tinjanov), pokazujući da je Majetić ipak nešto morao i čitati, i učiti, i «da je 'Čangi' plod i nekakvog čitateljskog iskustva, a ne samo lučenja hormona». Jer, «postoji mogućnost da je Majetić, ne čitajući Salingera, došao do modela 'proze u trapericama' čitajući Šoljana i Slamniga u kojih Flaker pronalazi najranije realizacije salingerovske paradigme». A što se znanosti o književnosti tiče, boji se da se u onodobnoj klimi polemiziranja s književnim znanstvenicima ne dogodi opći napad na znanost, jer «ne bi bilo dobro kada bi sada svaki frustrirani piščić počeo problem svoje nezadovoljene ambicije prenositi na razinu sukoba sa znanošću općenito». Na ovaj Viskovićev tekst, koji je «samo četiri puta duži» od njegova, Majetić odgovara zajedljivo i ironično (Vršnjaci i modeli, Oko, 1978, 173) nazvavši Viskovića «komparatističkom papigom» koja zaboravlja na jednu tobožnju sitnicu, a ta je da je «njegov metoda primjenjiv na epigone, ali ne i na prave vrijednosti u literaturi. Prave se vrijednosti previše neposlušno izmiču Viskovićevim modelima, da ne kažemo kalupima».

            B. Glumac započinje jedinstvenu i neobično oštru polemiku tekstom Kritika hrvatske «književne kritike» (Republika, 1980, 12). Odgovara mu najprije I. Mandić člankom Glumac protiv hrvatske književne kritike!? (Republika, 1981, 1-2), a potom i V. Tenžera člankom Kritičar se gasi prije pjesnika (Vjesnik, 6. VI. 1981). Glumac uzvraća prvo Mandiću tekstom Igor se Mandić ispovijeda (Republika, 1981, 3) potom Tenžeri u tekstu Lužina Veselka Tenžere (Vjesnik, 20. VI. 1981). Glumac će nastojati provokativnim tekstovima Arežina, Duško – pripadnik «Zagrebačke kritičke škole» (Republika, 1981, 4) i Šicel, Miroslav – mrtvi red misli (Republika, 1981, 5-6) izazvati na polemiku i ovu dvojicu kritičara, ali se oni neće odazvati.

            U prvoj polovici 1980-ih zamjetno polemički, građanski hrabro i ustrajno osporava predsjednik Zagrebačkog centra PEN-a P. Matvejević u otvorenim pismima pravosudnim i partijskim tijelima i funkcionarima represivno ponašanje prema osuđenim hrvatskim književnicima (V. Gotovac, V. Pavletić, Z. Tomičić, F. Tuđman), zahtijevajući njihovo puštanje na slobodu (11 pisama bez komentara, Književnost, 1983, 10-11; Otvorena pisma, Književnost, 1984, 8-9; Otvorena pisma [treća rukovet], Književnost, 1985, 1-2). Osebujnim polemikama javlja se J. Pavičić, kojih je dobar dio sakupio u knjigama (Hrvatska gibanica, 1986; Dobacivanje pod krinkom, 1990).

            Istarska književna kolonija «Grozd» organizira u Savičentu 12-13. VI. 1987. simpozij na temu Polemika na jugoslavenskom književnom poprištu, uz učešće impozantnog broja sudionika (iz Hrvatske: B. Bošnjak, P. Matvejević, I. Krtalić, M. Rakovac, T. Maroević, B. Donat, J. Bratulić, G. Scotti i dr.).

            Nakon osamostaljenja Hrvatske 1991. svjetonazorska i ideološka usmjerenja snažno su se očitovala u novim polemičkim prijeporima na književnom području. Mnogo je književnika vodilo polemike oko neknjiževnih pitanja, ali i o književnim djelima, književnicima i stanju književnoga života često insistirajući da se književnost i književnici svrstaju oko vladajuće ideološke paradigme. Stariji i poznati polemičari (I. Mandić, P. Matvejević, V. Visković, Z. Kravar, G. Babić, Z. Berković, I. Lovrenović, N. Mihaljević, I. Krtalić, J. Pavičić i dr.) nastojali su očuvati ranije osvojenu slobodu polemiziranja na jugoslavenskom kulturnom prostoru. Međutim, većina mlađih ili novih polemičara, kao i onih koji su u kratkom vremenu konvertirali od socijalističke prema nacionalističkoj ideologiji, vode polemike isključivo po ideološkim razdjelnicama, ne vodeći računa o biti i predmetu spora, nego kako da diskvalificiraju protivnikovu osobu. Čak se zaziva pomoć državnoga odvjetnika ili prijeti smrću, što je jedinstven slučaj u povijesti hrvatske književnosti.

            Niz polemičkih napisa izazvao je novinski izvještaj Ćorak u Riu i nepotpisani komentar Lobistice promukla glasa, oba objavljena u Večernjem listu 5. XII. 1992, nakon 58. svjetskog kongresa PEN-a u Rio de Janeiru, u kojima se hrvatske književnice J. Lovrić, R. Iveković, S. Drakulić, V. Kesić i D. Ugrešić optužuju da navodno šalju iskrivljenu sliku o Hrvatskoj u svijet. Napadane, vrijeđane i omalovažavane, pod skupnim imenom «vještice iz Ria», bile su izložene rijetko viđenoj bujici mržnje najprije u nepotpisanom članku Hrvatske feministice siluju Hrvatsku, Globus, 1992, 105, kojemu je naknadno uglavljen kao autor S. Letica (D. Vrgoč, Smutnje lovaca na «vještice iz Rija» - Letica racionalizira, Kuljiš se kaje, Vjesnik, 9. X. 2998) te u člancima M. Ivkošić, Refleks «jata» i nuklearna bomba, Večernji list, 15. XII. 1992; B. Donat, Nova šminka za hrvatske feministice, Globus, 1993, 115; D. Ujević, Uklete Holanđanke siluju Hrvatsku, Večernji list, 2. III. 1993; B. Donat, Babe progone Hrvatsku, Večernji list, 9. V. 1993. i dr.).

            Razmjenom pisama o odnosu hrvatskih intelektualaca prema srpskoj kulturi i književnosti, odnosno ostacima nekad zajedničkog kulturnog prostora nakon raspada Jugoslavije, S. Lasića (Moral tjeskobe. Pismo Igoru Mandiću, Vijenac, 1997, 93-94) i I. Mandića (Vježbanje skromnosti. Pismo Stanku Lasiću, Vijenac, 1997, 93-94) te pisma S Lasića V. Bogišiću (Stanko Lasić Vlahi Bogišiću, Vijenac, 1977, 99) potaknuta je oštra i dugotrajna polemika zbog Lasićeve tvrdnje da ga srpska književnost zanima koliko i bugarska, tj. vrlo malo. U polemiku se uključio veoma veliki broj pisaca, publicista i kulturnih radnika i s hrvatske i sa srpske strane (M. Stojić, Đulići uveoci, Tjednik, 8. VIII. 1997; Z. Berković, Sasvim se slažem s krležologom Stankom Lasićem, Globus, 1997, 348; M. Galić, Zašto je Srbija kao Bugarska, Vjesnik, 9. VIII. 1997; M. Predragović, Ko je Bugarin?, Večernje novosti, 12. VIII. 1997; B. Tirnanić, Polemika, Dnevni telegraf, 18. VIII. 1997; A. Stamać, PEN je cinična britanska izmišljotina, Slobodna Dalmacija, 19. VIII. 1997; S. P. Novak, Mojoj Povijesti hrvatske književnosti država je odbila dodijeliti potporu, Globus, 1997, 350; T. Pančić, Beograd-Zagreb, via Pariz, Vreme, 1997, 257; I. Mandić, Zakoračiti u ponor, Vreme, 1997, 357; M. Pantić, Upoznavanje Drugog, Vreme, 1997, 358; B. Matan, Kako su čitali Lasića i Mandića, Vijenac, 1997, 95; I. Mandić, Fatalna privlačnost, Identitet, 1997, 13; B. Matan, Odjeci: Kako su čitali Lasića i Mandića (2), Vijenac, 1997, 96; Č. Višnjić, Hrvatska kao kulturni prostor Srba, Prosvjeta, 1997, 26; B. Buden, Immanuel Kant & milijun Toyota, Arkzin, 1997, 96-97; R. Perišić, Pod udarom hrkljuša, Godine nove, 1997, 2 i dr.).

            M. Jergović piše polemičko-publicističke članke i memoarske zapise, provocirajući autore različitih poetika i političkih stajališta, zbirno objavljene u knjigama Naci bonton (1998), Historijska čitanka (2000) i Historijska čitanka 2 (2004).

            Zbog neobjavljivanja knjige Domovina je teško pitanje (1999) B. Matana, što je izazvalo raskol u uredništvu Vijenaca, u kojem je B. Matan bio urednik, i sukob s upravom nakladnika, Maticom hrvatskom, razvila se opsežna polemika oko utjecaja vlasti na uredničku politiku Vijenca, u koju su se uključile mnogobrojne novine i intelektualci (I. Sabalić, Uzbuna u listu «Vijenac», Globus, 1998, 408; L. Žigo, Vijenac poštuje stručnost i autorstvo, Hrvatski obzor, 1998, 182; D. Derk, Kontekst pojeo tekst, Večernji list, 3. X. 1998; S. Bašić, Odbijali smo i Krležu!, Slobodna Dalmacija, 4. X. 1998; D. Derk, Javnost je vrisnula!, Večernji list, 8. X. 1998; J. Pavičić, Vijenac je lako pitanje, Nedjeljna Dalmacija, 9. X. 1998; E. Popović, «Vijenac» je teško pitanje, Hrvatski obzor, 10. X. 1998; M. Jergović, Logor u bunkeru, Feral Tribune, 12. X. 1998; I. Banac, Materinski jezik slobode, Isto; J. Mandić, Batina i brnjica u Matici hrvatskoj, Novi list, 13. X. 1998; R. Bajruši, Nije istina da sam pokušao uništiti Vijenac, Nacional, 14. X. 1998; J. Lovrić, Dretelj u Matici, Novi list, 18. X. 1998; Z. Gall, Trut na Matici, Feral Tribune, 19. X. 1998; R. Bajruši, Hrvatska pod sitnozorom pjesnika svoje emigracije, Nacional, 21. X. 1998; R. Dragojević, Hrvatstvo doista umara, Novi list, 7. XI. 1998; A. Anić, Nakon odlaska Tuđman će biti okrivljen za sve hrvatske grijehe, Jutarnji list, 14. XI. 1998; B. Matan, Nisam bio plaćenik vlasti, Jutarnji list, 16. XI. 1998; Z. Kravar, Od pojedinca natrag «narodu», Vijenac, 1998, 126 i dr.). Sukob je završio odlaskom skupine mlađih pisaca iz Matice hrvatske i osnivanjem lista Zarez.

            Dosljedan svojim polemičarskim stajalištima I. Mandić u novom razdoblju objavljuje mnoštvo polemičkih tekstova, u serijama kolumni, kroz književne kritike i dnevničke zapise, koje je sakupio u nekoliko knjiga (Književno (st)ratište, 1998; Za našu stvar, 1999; Između dv(ij)e vatre, 2000; Bijela vrana, 2002; Hitna služba, 2005; Sebi pod kožu. Nehotična autobiografija, 2006).

            Oštro polemiziranje izazvao je satirički roman s ključem Ambra (2001) I. Aralice (S. Jurdana, Aralica i Vons: dvije Tuđmanove minijature, Nacional, 24. VII. 2001; J. Pavičić, Aralica postao još jedna bizarna osobnost desne subkulture, Jutarnji list, 25. VII. 2001; T. Ponoš, Zadah ocvalog književnika, Vjesnik, 26. VII. 2001; M. Jergović, Narcisoidno obavještajno otkriće Ivana Aralice, Globus, 27. VII. 2001; D. Matošec, Knjiga nalik odmazdi, Ferale Tribune, 2001, 828; F. Laušić, Moj Ivane, pobratime mio…, Slobodna Dalmacija, 28. VII. 2001; A. Tomić, Araličino literarno silovanje, Jutarnji list, 28. VII. 2001; S. P. Novak, Naš diletantizam nema granica, danas se opasno širi Hrvatskom, Vjesnik, 2. VIII. 2001; N. Čačinović, Estetizacija politike nasilja, Vjesnik, 27. VIII. 2001; D. Radić, Ima tu svašta, Vijenac, 2002, 212 i dr.). Podjednako je i naredni Araličin roman-reportaža, Fukara (2002), kao svojevrsni nastavak prethodnoga, izazvao niz polemičkih osporavanja i različitih replika, koje je skupio i objavio nakladnik J. Pavičić u knjizi Roman o romanu Fukara (2003).

            P. Matvejević proziva poimence niz hrvatskih, srpskih i bosanskih književnika, od I. Aralica, D. Ćosića, preko M. Bećkovića, M. Kapora, A. Vuletića do M. Pešorde u tekstu Naši talibani (Jutarnji list, 10. XI. 2001) u kojem se osvrnuo i na tvrdnje M. Pešorde iz njegova teksta Posrbica gori od Srbina (Večernji list, 28. VIII. 1993). Neki od prozvanih, ali i neprozivani, reagirali su polemičkim replikama (I. Aralica u romanu Ambra; R. Stanković, Omča za nevine, NIN, 2001, 2655; M. Jajčinović, Kad intelektualac izgubi adresu, Večernji list, 14. VII. 2002 i dr.), a Pešorda tužbom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, koji je Matvejevića 2005. proglasio krivim za uvredu i klevetu, što je također izazvalo polemičke reakcije (B. Pofuk, Glupani i hulje, Jutarnji list, 7. XI. 2005; A. Piteša, Minorni pisac čije se tužbe gnušaju kolege književnici, Jutarnji list, 7. XI. 2005).

            Pojava Festivala alternativne književnosti (FAK), Osijek 2001, kao opozicije glavnim tokovima književnosti i kulture na prijelazu tisućljeća, praćena je nizom polemičkih sukoba, isprva između „fakovaca“ i njihovih mnogobrojnih oponenata, a potkraj 2003. i sukobom između samih selektora FAK-a: na jednoj strani B. Radakovića i N. Rizvanovića, a na drugoj K. Lokotara. Sve je to dovelo do objavljivanja dopisa medijima kojim su osnivači proglasili dokinuće FAK-a (L. Žigo, Rasulo FAK-ovih obmana, Večernji list, 20. VIII. 2001; A. Katalinić, Živimo u vremenu FAK umjetnosti, Hrvatsko slovo, 2001, 332; I. Mikuličin, Najveći Fak-ov uspjeh dosad, Jutarnji list, 30. XI. 2001; L. Žigo, FAK se više ističe genitalnošću nego genijalnošću, Večernji list, 4. II. 2002; D. Radić, Poetska sloboda, Vjesnik, 23. I. 2003; K. Lokotar, Ti si posljednji koji smije potpisati onakav tekst, Jutarnji list, 13. XII. 2003; J. Pavičić, Nepomirljiv sukob dvaju dogmatskih mišljenja, Jutarnji list, 13. XII. 2003; S. V. Antić, Kako je estrada pojela književnost, Vjesnik, 16. XII. 2003; B. Matejčić, Mene sve to podsjeća na obiteljsko nasilje, Vjesnik, 16. XII. 2003; B. Matejčić, S FAK-om i bez njega, Vjesnik, 17. XII. 2003; B. Matejčić, Perverzno je što urednici od svakoga mogu napraviti »slavnu osobu«, Vjesnik, 21. XII. 2003; R. Dragojević (ur.), Situacija u novoj domaćoj prozi (okrugli stol), Zarez, 2004, 121–122; A. Radak, Dugovi kulturne tranzicije, Fantom slobode, 2004, 1–2.; J. Pavičić, 14 neistina o hrvatskoj novoj prozi, Fantom slobode, 2004, 1–2. i dr.).

            Seriju polemičkih članaka i polemičkih tekstova s međusobnim optužbama i osporavanjima izazvao je raskol (lipanj 2002) u Društvu hrvatskih književnika i osnivanje (listopad 2002) Hrvatskoga društva pisaca (L. Žigo, Književnike na hipodrome!, Večernji list, 11. VII. 2002; M. Dugandžija, 60 najpoznatijih pisaca osnivaju novo društvo pisaca, Nacional, 2002, 356; B. Džebić, Kojim će bojama biti oslikano novo društvo pisaca?, Vjesnik, 12. IX. 2002; D. Derk, Zbogom sovjetizaciji pisaca?, Večernji list, 13. IX. 2002; M. Jajčinović, Politika kao sudbina, Večernji list, 15. IX. 2002; D. Derk, Političke podjele tresu pisce, Večernji list, 15. IX. 2002; D. Derk, Nismo zvali ni Sanadera ni Vesnu Pusić, Večernji list, 18. X. 2002; M. Ivkošić, Ništa me ne privlači u DHK, ali me sve odbija od HDP-a!, Večernji list, 20. X. 2002; D. Derk, Velimir Visković prvi predsjednik HDP-a, Večernji list, 20. X. 2002. i dr.).

            Posljednje desetljeće obilježilo je nekoliko ekstremno oštrih polemika, koje su vokabularom i tipom optužbi nadmašile sve standarde polemičkog diskursa u hrvatskoj književnosti. Među njima se posebno ističe polemika M. Jergovića s D. Katunarićem, vođena 2006. na stranicama Jutarnjeg i Večernjeg lista.


 

 

 

 

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg