kritika

Aparat za gašenje gašenja

Branko Čegec, Zapisi iz pustog jezika, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
Piše: Marko Pogačar

Jedan od viđenijih naših pjesnika srednje generacije, urednik, esejist i kritičar Branko Čegec, javio se u razmaku od samo nekoliko mjeseci s dvije razmjerno opširne pjesničke knjige. Pretposljednja, šesta po redu, jest ili bi barem trebala biti značajan događaj, udarac koji bi u dosta prostranom no ne baš ludo dinamičnom ringu domaće pjesničke proizvodnje trebao ostati zapamćen.



 

Ne nekim radikalnim poetičkim novumom, neotkrivenim tematskim spektrom ili novim interpretativnim horizontom, već visokom izvedbenom i estetskom razinom te nevjerojatnom tekstualnom energijom koju od početka do kraja emanira. Aktualnost dominantnih tema, pa i ideološki rakurs njihove lirske refleksije, dojmu ipak sasvim sigurno neće odmoći.

            Knjiga semantički izrazito gustoga naslova uokvirena je citatima iz 'Šume' Anke Žagar i Mallarméove kapitalne poeme, a oba se na svoj način bave dometima i ograničenima središnjeg simboličkog sustava; jezičnog koda. U naznačeni bi se citatni prosede, čini se, lijepo uklopila i ona famozna Magritteova (ne)lula: riječ je na neki način o sabotaži vlastita medija, njegovom prokazivanju, piljenju grane na kojoj sjedi – kako u svrhu njegove ideološke demistifikacije same, tako i njenih estetskih konzekvenci.

Postaviti je pitanje od čega je taj naslovni jezik ispražnjen? Je li riječ samo o lirskoj inačici poststrukturalističkih i dekonstruktivističkih filozofijskih izvoda, uz jednu očitu visoko-modernističku referencu? Iako pobrojanom ne može umaći, potonji je prije svega odraz jedne mnogo manje moderne no sasvim suvremene puste zemlje koja mu stoji u temelju; koja svojim ekonomskim, političkim, društvenim i kulturnim poretkom hegemonijski generira i definira njegove obrasce, značenjem napučuje i strukturira ničim do 'konsenzusom' ustrojene simbole. Iako će zadrti tekstualisti vjerojatno tvrditi suprotno, taj je jezik, posebno njegove čvrsto kodificirane forme – upravo sjajan indeks pustoši vlastitog svijeta.     

            Čitanje Čegeca tako je nužno započeti čitanjem njegova jezika. A jezik je to kao samoopisni mehanizam, sveobuhvatni simulakrum – jezik koji znači sve i ne znači ništa, jezik svakodnevice, ulica i medija, visoke i pop-kulture i državnog aparata, jezik raslojen barem koliko društvo u kojem postoji; klasno baždaren jezik koji se nastoji prikazati univerzalnim i za sve jednakim. Čegec, prema davno utvrđenoj modernističkoj praksi, iskazima pristupa parataktički, uvodi svojevrsnu uravnilovku supostojećih registara, i tome zatim pridodaje postmodernu uravnilovku ideja i vrijednosti, ne ugrožavajući ipak čvrstu, dominantnu fokalizaciju lirskoga kazivača koji najrazličitije tekstom prelomljene diskurse orkestrira u prepoznatljivo intoniranu cjelinu. 

            Knjiga, koja već listanjem priziva strogi binarni ritam, strukturirana je pravilnom izmjenom plakatnih, i grafički kapitalom izdvojenih eksklamatornih krokija na lijevoj, te pjesama u proznom slogu na desnoj strani. Pritom ti kraći kondenzati (koji ponekad funkcioniraju kao svojevrstan sažetak pjesme), iako naizgled nemaju daha za pjesmu, katkad djeluju strože i zaokruženije od jednako fragmentarnih no višestruko dužih i mjestimice prezakrčenih sastavaka koji ih slijede. U oba slučaja riječ je o često pseudonarativno uokvirenim jezičnim bujicama premreženim jasno ili tek jedva isprativim citatima, parafrazama i aluzijama najrazličitijeg spektra (od Dedića i Jergovića, preko Brechta i Koče Racina do poslovica i popularnih šlagera), snažno obilježenim kolokvijalizmima i vulgarizmima, paradoksom i apsurdom. Njihov kraj u principu je proizvoljan, tek gramatički omeđen. Uvršteni sastavci, njih sve skupa stotinjak, zamišljeni su kao otvoreni, u načelu nedovršivi tekstovi, samo jedna u nizu potencijalno beskrajnih replika. Sjajno to ilustrira već kraj prve pjesme, (retoričko?) pitanje odakle dopire jeka? eka? ka? Ovaj automatski 'nastavak' komunikacije – diseminacija i preoblikovanje poruke bez kontrole govornika i neovisno o njegovoj volji – ima i svoje naličje, koje nas vraća hegemonijskom problemu s početka. Jezik je, naime, također nužno podvrći ideološkoj kritici; razlučiti postojeće glasove i pripadajuće poruke od dobro maskirane sistemske jeke. 

            Čegec u Zapisima nudi neku vrstu sinteze dviju dominanti svoga pjesničkog rada. S jedne strane riječ je o povratku vitalizmu, libidalnosti i karnalnosti, ali i jezičnoj ukotvljenosti njegovih prvih knjiga s početka osamdesetih godina, Eros-Europa-Arafat i Zapadno-istočni spol, a s druge o uvjetno rečeno tanathosu, neoegzistencijalnoj, pa i 'stvarnosnoj' popudbini nekih kasnijih naslova, njihovoj sklonosti propitivanju materijalnoga svijeta oko sebe. Garnirano je to vjerojatno i iskustvom Malešove Prakse laži, Bibe i Placeba,  novijih Gulinovih knjiga i nekih drugih pjesničkih pisama, no na jedan sasvim zavodljiv i autentičan način.

Mrak iz Emilijinih očiju procurio je, razlio se kao neka zajebana tinta svuda oko sebe, a iz nje je izrasla ova, opet ću reći, nevjerojatno energična knjiga; tekst koji je katkad teško zauzdati. Brankovim rječnikom: ne dam se ugasiti, ne dam! neka gori!  

 

Tekst preuzet iz Quoruma

proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.

poezija

Muanis Sinanović: U tijelo okolo sebe

Muanis Sinanović (1989., Novo Mesto) objavio je Štafetu okoli mestne smreke (2011.), za koju je nagrađen od Društva slovenskih pisaca i Pesmi (2014.) Piše kritike književnih, filozofskih i teorijskih djela, te eseje i društvene komentare za Radio Študent te je dio uredničke ekipe književnog časopisa IDIOT. Studira opću lingvistiku i filozofiju u Ljubljani.

proza

Ivana Rogar: Golubovi su odletjeli

Ivana Rogar (Zagreb, 1978.) diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je potom upisala poslijediplomski studij književnosti. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednica u nakladničkoj kući Durieux te književnim časopisima Libra Libera i Quorum. S engleskog je prevela nekoliko romana i publicističkih djela, između ostalog ''Nasljeđe gubitka'' Kiran Desai. Prvu zbirku, ''Tamno ogledalo'', iz koje donosimo priču, objavila je 2014. u nakladi Durieuxa. Drugu zbirku, ''Tumačenje snova'', objavila je 2016. u istoj nakladničkoj kući.

proza

Vladimir Tabašević: Zovem se Mirsad i teško je

Vladimir Tabašević (1986., Mostar) studirao je filozofiju u Beogradu, a objavio je zbirke poezije Koagulum (2010.), Tragus (2011.), Kundak (2012.), Hrvatski kundak (2014.) Roman ''Tiho teče Misisipi'' našao se u užem izboru za Ninovu nagradu. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč te je dobitnik regionalne nagrade za priču Rat, u okviru Biber festivala, i nagrade Mirko Kovač za najbolju knjigu mladog autora. Donosimo nove priče koje će se naći u jednoj od budućih izdanja.

proza

Natalija Miletić: Iz zbirke kratkih priča 'Nisam'

Zavirili smo u nedavno objavljenu zbirku priča 'Nisam' (Algoritam), već dobro nam znane autorice Natalije Miletić (Sisak, 1977.)

esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.

proza

Hugh Laurie: 'Vrlo komplicirana trgovina' (1. poglavlje romana)

Hugh Laurie - za mnoge jednostavno doktor House - svjetsku slavu stekao je ulogom dr. Gregoryja Housea u medicinskoj drami "Dr. House", a iskazao se i kao glazbenik.
U kontekstu Laurieve fascinantne multitalentiranosti njegov književni talent ostao je u medijskoj sjeni, premda je Laurie kao pisac izvanredno talentiran i slojevit humorist.
Tko god voli dr. Housea, voljet će, uvjereni smo, i ovu knjigu koja je napisana prije serije. Junak neobičnog trilera "Vrlo komplicirana trgovina" po duhu i tipu humora zapravo je vrlo blizak Houseu, premda je daleko od titule doktora.
Roman je objavio Profil, u prijevodu Ivane Amerl. Testirajte prvo poglavlje prije nego potražite knjigu... Uživajte!

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg