proza

Nada Topić: Male stvari

Predstavljamo vam tri kratke priče Nade Topić, a koje su dio proznog rukopisa "Male stvari". Po riječima autorice riječ je o vrlo kratkim prozama, koje bi trebale funkcionirati svaka za sebe, ali i kao cjelina.



SOBA

 

Soba je puna mraka.

Do vrha.

I kad otvorim prozor i vrata, opet je puna. Ne može se mrak isprazniti.

Bojim se sobe dok u njoj spavam. Zamišljam da sam u drugoj sobi. Onoj u kojoj je dan. Koja ima bijele zidove, visoke prozore i plave zavjese. Ta soba je u nekoj drugoj kući i samo je moja.

Ja nemam svoju sobu.

Zato mogu spavati bilo gdje: u kužini na kauču, sa sestrama ili na praznoj strani njenog kreveta. Nekad legnem u jednu sobu, a probudim se u drugoj, ili u hodniku na podu. Ali onda već bude dan i nije me strah.

Kad spavamo zajedno, ona ne progovara, samo poravna plahte, tiho uzdahne i promeškolji se nogama. Leži na leđima i dugo promatra. Ne znam u što gleda kada je mrak.

Ja je oponašam, ali ne vidim ništa, i opet me strah.

***

U sobi je krevet, dva kantunala, ormar i psiha. U ormaru je posteljina, odjeća, njena odrezana kosa i prozirna vrećica sa zlatnim lančićima. Sve tri imamo zlatne lančiće s početnim slovom imena. U kantunalima su grudnjaci, donje majice, najlonske čarape, gaćice i vrećice pamuka. U psihi su plave koverte, fotografije i fascikli s dokumentima.
U ogledalu je isto mrak.

***

U fascikli je osmrtnica. Ona iz novina. Znam jer sam pogledala.

***

Poviše kreveta je njihova uokvirena fotografija s vjenčanja. Kad je dan, fotografiju možeš vidjeti u ogledalu i iz kreveta. Ona je u vjenčanici i ima lančić od bisera. Sestra kaže da to nije istina i da  je vjenčanica nacrtana.

Ja ne vjerujem sestri jer ona svašta izmišlja. Izmislila je i Vladičku koji ubija.

***

Mrak ti može ući kroz oči, na usta i uši. Zato sve trebaš čvrsto stisnuti ili zatvoriti prstima. Probala sam, jer ako uđe mrak, gdje ću onda ja?

Sobu treba posrediti svaki dan čim se probudiš. To nije teško. Treba ti samo krpa i sprej za prašinu.

I za mrak.

 

 

KOSA

 

Ona čuva kosu u ormaru.

U najlonskoj vrećici, dvije crne pletenice s uvojcima, ja ne vjerujem da je to njena kosa, jer na glavi joj je sijeda, a ova u ormaru je crna i sjajna, a i za koga je čuva, za koga, kad mi svi imamo kosu, sestre dugu, ja kratku od koje se ne može ništa, ni rep, ni pundža, ni pletenica. Ona ne da da pustim kosu i kad smo u frizera kaže na muško, jer tako se zove moja frizura, na muško i onda frizerka uzdahne i šiša, kosa pada po podu i po rukama, dlake ostaju u nosu, u očima, vozimo se autobusom i netko kaže mali, makni se, a to znači da me frizerka dobro ošišala i ona je zadovoljna.

I priča s nepoznatima.

Prvo u autobusu, a onda u ambulanti dok čekamo da mi sestra izvadi krv, ona priča i ne zaustavlja se, tim nepoznatim ljudima kaže ženo ili dobri čoviče, i mislim se kako ona zna koji su ljudi dobri i s kojima se smije pričati, neugodno mi je i bojim se igle, ali ne kažem ništa, samo izvadim dlaku iz lijevog kuta usana.

Kosa se ne smije dirati.

Zato vrećicu otvaram kad nema nikoga, i gledam je i diram prstima, prislanjam je na svoju ošišanu glavu i zamišljam kako bi to bilo, s pletenicama kao Heidi, jer to mi je najdraža knjiga, zamišljam svašta i gledam se u ogledalu u njenoj sobi, koja je sad i moja.

Dugu kosu je imala prije, dok je bilo vremena za češljanje, jer za kosu trebaš imati vremena i živaca, tako ona kaže, a kad nemaš ni jednog ni drugog, moraš uzeti škare i odrezati obje sama i spremiti ih u vrećicu, tako to ide, pa ti vidi kako ćeš.

Obje sestre imaju dugu kosu i ona ima dugu kosu i smije se na svim slikama.

Ja imam kratku kosu i ona ima kratku kosu, ozbiljna je i više se ne fotografira.

Njena kosa raste u ormaru noću kad ne gledam, raste sama od sebe i vrećica se više ne može zavezat, ne može, samo ona to još ne zna, da zna, ubila bi me jer sam je dirala, tu njenu crnu kosu koju je sama odrezala, svojim rukama, zapravo škarama, dvaput, cap, cap.

I gotovo.

 

 

JEDNA

 

One su dvije, a ja sam jedna.

Ponekad ih ne mogu pronaći. Sakriju se u ormar, ispod kreveta, iza zavjese. Ili odu i zaborave na mene. One su starije i imaju imena dvostruko dulja od moga. Imaju svoju sobu punu postera. Imaju gramofon, ploče i police s knjigama. Imaju ruž i sjenilo za oči. Imaju košulje s jastučićima i dugu kosu koja pada po ramenima. Imaju prijateljice koje mirišu na grožđanu mast.

Kada se smiju, smijem se s njima.

Nečemu o čemu ništa ne znam.

Ja imam torbu s knjigama koja stoji na noćnom ormariću u majčinoj sobi. Imam prozirnu vrećicu punu bijelih perlica i krenu na koju ih nižem kad nema nikoga. Noću sanjam perlice u svim bojama kako padaju s neba u moju torbu.

Ja sam jedna.

Kad idem u školu, kad se igram, kad sjedim, kad spavam, kad jedem, uvijek sam jedna. Majku to zabrinjava, ali ne kaže ništa, nema vremena još i o tome.

Jednom sam upala u kanal kad je padala kiša i nisam mogla ustati. Plakala sam i one su me tražile. Sada kad ugledam prve kapljice na betonu, bježim u kuću i sjedim za stolom dok ne prestane.

Poslije kiše je sve čisto.

Poslije njih soba je nered.

Obožavam njihov nered, papiriće na podu, najlonke prebačene preko naslona fotelje, četku za kosu punu dlaka na radnom stolu, zelenu mašinu za pisanje s indigo papirima sa strane, ljubavni roman pročitan do pola, ogriske jabuke, rozi lak za nokte, uloške Ona, srebrne okrugle naušnice, bijeli fen, Bronhi bombone, šibice, čaše.

Uđem i ništa ne diram. Samo gledam.

One su dvije i kad ih nema.

Ja sam jedna.

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg