fokus

Prijedlog Ministarstvu kulture: preokrenite jedno pravilo i učinite knjigu jeftinijom!

Piše: Robert Perišić
Zašto je u nas knjiga tako skupa? To se inače ne pita jer, naime, upućeni, oni u književnim krugovima dobro znaju razlog. No šira javnost o tome pojma nema. A mnoge naše knjige skuplje su nego što bi trebale biti zato, naime, što izdavači "štimaju" cijenu prema otkupu za javne knjižnice, a ne prema publici... To traje desetljećima, no postoji rješenje. Treba preokrenuti samo jedno pravilo pri otkupu – koje motivira izdavače da dižu cijene – i knjiga će u Hrvatskoj postati jeftinija.



Poduzimaju se u Hrvatskoj razne akcije ne bi li se promovirala knjiga i čitanje, s tim da većina promovira samo svoje knjige – poneki ne prežući ni od čega – a neki promoviraju knjige generalno, prežući od koječega, posebno od neugodnih temeljnih pitanja.

Promociji knjige generalno, recimo, teži akcija "Noć knjige", dirljiva marketinška izmišljotina – na tragu "Noći muzeja" – kojom se knjiga probija u TV-Dnevnik kao "događaj", spektakularan i pomalo neobičan, jer je noć, noć, noć, noć, totalni je mrak, što kaže Bajaga (u pjesmi "Verujem, ne verujem"), a čitalo se na sto strana – i zatvorenici su po hrvatskim zatvorima mogli imati upaljena svjetla.

Bivši političari su, nema sumnje, čitali do zore. I sve je to lijepo, kao i vijest na sajtu Ministarstva kulture naslovljena – "Prvi korak prema Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja" – gdje se vidi da je Ministrica imenovala povjerenstvo od 30 članova koje će osmisliti Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, pa će onda sve biti strateški jasno i hrvatski će izdavači – uvijek na čelu književne kolone – jurnuti odlučno k'o Putin.

I, sve je to lijepo (ok, zanemarimo Putina); održana je po tom pitanju prethodno i jedna konferencija gdje se dovelo Nijemce, da kažu svoja iskustva (ja, ja, imaju ih) pa je osim brojnih wishful-thinking fraza – s kojima naši najradije operiraju – u izvješću s konferencije opstala i jedna trijezna njemačka zamjedba: "U razvoju čitalačkih navika alfa i omega su okvirni uvjeti - financijske i političke prilike te situacija u društvu..."

Kod nas bi, pak, svi najradije razmišljali mimo okvirnih uvjeta i rješavali to nekakvim marketinškim akcijama, programima što lebde iznad realnih uvjeta, "ajmo-ajmo" strategijom, ako ne i obratno – jer začas se to okrene – kakvom kuknjavom o tome kako je sve nepodnošljivo i strašno (dobro, dobro, znamo), a što naši kulturnjaci izgovaraju s gestom "sad sam rek'o sve", a dragi bog neka naćuli uši i promijeni svijet. Neobično je pritom, što se "okvirnih uvjeta" tiče da akteri našeg čitateljskog preporoda – ako već ne mogu promijeniti šire sistemsko-financijske okvire – ne spominju čak ni one u svom sektoru, poput onog fakta koji zna svaki posjetitelj hrvatskih knjižara, pa čak i onaj kojeg već izlog dovoljno odbije, a to je – da je knjiga u Hrvatskoj naprosto skupa! Vrlo banalna činjenica – nedostojna mišljenja hrvatskih kulturnjaka – stoji kao brana prema svakoj marketinškoj akciji i "strategiji" koja ima uzvišene ciljeve, ali je za realne uvjete boli briga.

To, pak, da je knjiga skupa, na brainstorming okupljanjima hrvatske književno-marketinške elite – ne spominje se iz prostog razloga, da ne bi neupućen netko upitao: a zašto je u nas knjiga tako skupa? To nije uputno pitati jer to, naime, svi upućeni znaju.

Mnoge naše knjige skuplje su nego što bi trebale biti zato, naime, što izdavači "štimaju" cijenu prema otkupu za knjižnice, a ne prema publici.

Dobro, neupućenima to treba i objasniti – u književnim krugovima svi to znaju, osim možda ponekog telca, no šira javnost o tome ne zna, jer nema o tome gdje pročitati (tzv. buntovnici na sceni bave se uglavnom tračevima i uvredicama).

Dakle: postoji državni, a često i gradski, otkup knjiga za javne knjižnice – i to je zagarantirano "tržište" za mnoge knjige, naročito one književno-kulturološki vrednije, a koje su često i "nekomercijalne". Tu spada i većina knjiga hrvatskih pisaca, barem formalno (njih se redovito otkupljuje), te većina kvalitetnih prijevoda.

KAKO RAZMIŠLJA IZDAVAČ

Izdavač, dakle, "zna" da će mu država ili grad otkupiti 50, 100 ili čak 200 primjeraka izdane knjige – ovisno o tome kako će komisija procijeniti vrijednost knjige – i izdavač odmah to kalkulira, pa si kaže: "Bolje da stavim cijenu 150 nego 80 kuna, jer ako otkupe 100 komada to mi je 15.000 kuna čisto (bez rabata), a ako iste knjige otkupe 100 komada po cijeni od 80 kuna, onda sam budala, to je samo 8.000... A tko zna kako će to umjetnički-vrijedno štivo ići u knjižarama, još uz rabat od 55%, i tko zna kad će mi platiti – bolje je odmah postaviti cijenu i imati to sigurno od otkupa, što više. Tu se pokrivam, i idemo dalje", misli izdavač, "ako se što u knjižarama proda – proda, ako ne, nisam u minusu..."

Dakle, upravo one vrijedne knjige (šrot se cijenama cilja drukčije), upravo one knjige koje bi trebale strateški biti najdostupnije – od umjetnički-vrijedne do intelektualno važne (filozofija itsl.) literature – one su najskuplje zbog sistemski nakaradno postavljene igre, koja se pravi slijepa na svoje učinke u ponašanju izdavača.

Očigledan primjer je, recimo, poezija. Tanka knjiga bi mogla koštati 30-40 kuna, ali kako izdavač zna da je tu tržište krajnje riskantno, on postavlja cijenu duplo i više, misleći o otkupu za javne knjižnice kao sigurnoj luci. Tako jedna praksa (otkup za knjižnice) koja je realno zamišljena – i jest u svojoj krajnjoj destinaciji (knjižnici) – kao način promocije pismenosti i čitanja, nekako "po putu" postaje brana za sve one koje knjigu žele kupiti u knjižari.

Hrvatski izdavači i promotori čitanja o tome šute (počesto se radi o istim osobama), jer je to tabu, slijepo mjesto njihovog ekonomskog opstanka, a ekipa u institucijama, gonjena neoliberalnom ideologijom "tržišta", na sugestije da se tu mora nešto regulirati (recimo, po nekim parametrima propisati "očekivanu" cijenu knjige, a svaki iskorak da se mora obrazložiti, dodatnim troškovima itsl.) - kažu: "Pa ne možemo se mi miješati u tržište!"

Kako se ne biste mogli miješati kad ste vi tržište!?

Nema, doista, ništa smješnije od ideologije tržišta u hrvatskoj kulturi gdje je država, najčešće, glavni producent, a najčešće i prvi (sigurni) kupac. To se, pak, neće promijeniti, osim ako ćemo ostati bez 90% kulturne produkcije...

I onda se, eto, oni ne bi miješali u "tržište"? Nego tu imamo "natjecanje". U cijenama.

Dobro – "tržište" i iluzije o tržištu, posebno tamo gdje ga nema, ne mogu se, očito, u ovim vremenima ljudima izbiti iz glave. To je tabu, koliko i hrvatskim izdavačima pitanje o skupoći knjige. Već nekoliko puta sam napisao da bi u hrvatskim institucijama trebali postojati promatrački timovi koji se bave teorijom igara (tj. time kako se akteri ponašaju u sistemski postavljenoj situaciji). Čak i da nisu neki lumeni, neutralni promatrači bi shvatili da je knjiga u Hrvatskoj preskupa zbog krivo postavljene igre, koja aktere tjera na kratkoročno "racionalna", a dugoročno pogubna ponašanja.

To dugoročno pogubno je slijedeće: knjiga je preskupa i tjerate ljude iz knjižara! Možete imati marketinške akcije ove i one, može Sanader u zatvoru čitati do zore, ali to neće promijeniti stvar o kojoj šutite. A, ono o čemu se šuti – to se u ovisnim krugovima ne može ni postaviti kao pitanje, pa onda niti popraviti.

JEDNOSTAVNO RJEŠENJE 

To je, usput rečeno, opomena svim onima koji misle da bi se u kulturi ili književnosti, ili ne znam gdje, sve riješilo time da se stvar "prepusti struci". Ne bi. Ovdje je tzv. struka složna u šutnji i statusu quo, jer se od silnog straha za svoj ekonomski opstanak, pa onda i doslovni (kaj ak se zamjeriš svima?) - tu ne može ni misliti mimo utabanih staza.

Ukratko, nije za ovu situaciju krivo samo Ministarstvo, nego – jednako tako – tzv. struka (sačinjena od interesno povezanih faktora).

Razmišljao sam o ovome koločepu (znam, tako se zove onaj otok, ali dobra je riječ) neko vrijeme, malko se i nervirao, ali onda sam shvatio da – kad se pitanje postavi – odgovor može biti i neobično jednostavan. Jasno da otkup za knjižnice treba postojati, i što sad – kako izbjeći destruktivno ponašanje s cijenama?

E pa, užasno je jednostavno: gospodo u institucijama, nemojte otkupljivati BROJ komada knjige, nego im odredite IZNOS za otkup, neovisno o broju primjeraka. Ako je neka knjiga vrijedna odredite otkup od 20.000 kuna, a za onu niže razine 10.000, itd., samo im nemojte vezivati sredstva uz broj otkupljenih primjeraka. Jer ako je broj primjeraka mjerilo, onda izdavač razmišlja o cijeni svakoga i koliko će dobiti; onda diže cijenu i tjera publiku iz knjižara.

NE ILI-ILI, NEGO I-I POZICIJA

Ako broja primjeraka nema, nego je samo cifra (po istom starom mjerilu vrijednosti knjige), onda ona/on neće postavljati cijenu računajući koliko će dobiti za sto komada... Dobit će isto, bez obzira na cijenu knjige – samo po logici kulturne vrijednosti. Tek time će hrvatski izdavači dobiti logičan teren da određuju cijene prema publici u knjižarama.

Izdavačima, pak – znam ih – nije problem isporučiti za knjižnice 150 umjesto 100 knjiga – te knjige ionako stoje, a njih zanima iznos... Onda će razmišljati o tome da će s jeftinijom cijenom nešto dobiti i od prodaje u knjižarama – svakako više nego sad, a naročito kad otjerana publike shvati da su knjige jeftinije.

Dosad izdavači su bili u ili-ili poziciji – ili otkup ili publika (što se nije smjelo dopustiti), a mogli bi biti u i-i poziciji.  

Dosad ih je otkup izdavače strukturno ometao u tome da streme jeftinijoj knjizi i publici – jer je prihod od otkupa bio određen cijenom knjige. To ih je tjeralo ka skupljoj knjizi. I to se, ako stvarno želimo promicati čitanje, treba promijeniti. Po mogućnosti, čim prije.

Nakon te male "birokratske" preinake u sistemskoj igri, knjige će u Hrvatskoj znatno pojeftiniti, naročito one koje se smatraju vrijednima. Onda slobodno idite dalje u marketinške i ine akcije, u strategije i taktike, danu i noću, sve do Remetinca, s Bajagom ili kobajagi...

(Objavljeno u Globusu, 2. 5. 2014.)

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg