fokus

Prijedlog Ministarstvu kulture: preokrenite jedno pravilo i učinite knjigu jeftinijom!

Piše: Robert Perišić
Zašto je u nas knjiga tako skupa? To se inače ne pita jer, naime, upućeni, oni u književnim krugovima dobro znaju razlog. No šira javnost o tome pojma nema. A mnoge naše knjige skuplje su nego što bi trebale biti zato, naime, što izdavači "štimaju" cijenu prema otkupu za javne knjižnice, a ne prema publici... To traje desetljećima, no postoji rješenje. Treba preokrenuti samo jedno pravilo pri otkupu – koje motivira izdavače da dižu cijene – i knjiga će u Hrvatskoj postati jeftinija.

Poduzimaju se u Hrvatskoj razne akcije ne bi li se promovirala knjiga i čitanje, s tim da većina promovira samo svoje knjige – poneki ne prežući ni od čega – a neki promoviraju knjige generalno, prežući od koječega, posebno od neugodnih temeljnih pitanja.

Promociji knjige generalno, recimo, teži akcija "Noć knjige", dirljiva marketinška izmišljotina – na tragu "Noći muzeja" – kojom se knjiga probija u TV-Dnevnik kao "događaj", spektakularan i pomalo neobičan, jer je noć, noć, noć, noć, totalni je mrak, što kaže Bajaga (u pjesmi "Verujem, ne verujem"), a čitalo se na sto strana – i zatvorenici su po hrvatskim zatvorima mogli imati upaljena svjetla.

Bivši političari su, nema sumnje, čitali do zore. I sve je to lijepo, kao i vijest na sajtu Ministarstva kulture naslovljena – "Prvi korak prema Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja" – gdje se vidi da je Ministrica imenovala povjerenstvo od 30 članova koje će osmisliti Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, pa će onda sve biti strateški jasno i hrvatski će izdavači – uvijek na čelu književne kolone – jurnuti odlučno k'o Putin.

I, sve je to lijepo (ok, zanemarimo Putina); održana je po tom pitanju prethodno i jedna konferencija gdje se dovelo Nijemce, da kažu svoja iskustva (ja, ja, imaju ih) pa je osim brojnih wishful-thinking fraza – s kojima naši najradije operiraju – u izvješću s konferencije opstala i jedna trijezna njemačka zamjedba: "U razvoju čitalačkih navika alfa i omega su okvirni uvjeti - financijske i političke prilike te situacija u društvu..."

Kod nas bi, pak, svi najradije razmišljali mimo okvirnih uvjeta i rješavali to nekakvim marketinškim akcijama, programima što lebde iznad realnih uvjeta, "ajmo-ajmo" strategijom, ako ne i obratno – jer začas se to okrene – kakvom kuknjavom o tome kako je sve nepodnošljivo i strašno (dobro, dobro, znamo), a što naši kulturnjaci izgovaraju s gestom "sad sam rek'o sve", a dragi bog neka naćuli uši i promijeni svijet. Neobično je pritom, što se "okvirnih uvjeta" tiče da akteri našeg čitateljskog preporoda – ako već ne mogu promijeniti šire sistemsko-financijske okvire – ne spominju čak ni one u svom sektoru, poput onog fakta koji zna svaki posjetitelj hrvatskih knjižara, pa čak i onaj kojeg već izlog dovoljno odbije, a to je – da je knjiga u Hrvatskoj naprosto skupa! Vrlo banalna činjenica – nedostojna mišljenja hrvatskih kulturnjaka – stoji kao brana prema svakoj marketinškoj akciji i "strategiji" koja ima uzvišene ciljeve, ali je za realne uvjete boli briga.

To, pak, da je knjiga skupa, na brainstorming okupljanjima hrvatske književno-marketinške elite – ne spominje se iz prostog razloga, da ne bi neupućen netko upitao: a zašto je u nas knjiga tako skupa? To nije uputno pitati jer to, naime, svi upućeni znaju.

Mnoge naše knjige skuplje su nego što bi trebale biti zato, naime, što izdavači "štimaju" cijenu prema otkupu za knjižnice, a ne prema publici.

Dobro, neupućenima to treba i objasniti – u književnim krugovima svi to znaju, osim možda ponekog telca, no šira javnost o tome ne zna, jer nema o tome gdje pročitati (tzv. buntovnici na sceni bave se uglavnom tračevima i uvredicama).

Dakle: postoji državni, a često i gradski, otkup knjiga za javne knjižnice – i to je zagarantirano "tržište" za mnoge knjige, naročito one književno-kulturološki vrednije, a koje su često i "nekomercijalne". Tu spada i većina knjiga hrvatskih pisaca, barem formalno (njih se redovito otkupljuje), te većina kvalitetnih prijevoda.

KAKO RAZMIŠLJA IZDAVAČ

Izdavač, dakle, "zna" da će mu država ili grad otkupiti 50, 100 ili čak 200 primjeraka izdane knjige – ovisno o tome kako će komisija procijeniti vrijednost knjige – i izdavač odmah to kalkulira, pa si kaže: "Bolje da stavim cijenu 150 nego 80 kuna, jer ako otkupe 100 komada to mi je 15.000 kuna čisto (bez rabata), a ako iste knjige otkupe 100 komada po cijeni od 80 kuna, onda sam budala, to je samo 8.000... A tko zna kako će to umjetnički-vrijedno štivo ići u knjižarama, još uz rabat od 55%, i tko zna kad će mi platiti – bolje je odmah postaviti cijenu i imati to sigurno od otkupa, što više. Tu se pokrivam, i idemo dalje", misli izdavač, "ako se što u knjižarama proda – proda, ako ne, nisam u minusu..."

Dakle, upravo one vrijedne knjige (šrot se cijenama cilja drukčije), upravo one knjige koje bi trebale strateški biti najdostupnije – od umjetnički-vrijedne do intelektualno važne (filozofija itsl.) literature – one su najskuplje zbog sistemski nakaradno postavljene igre, koja se pravi slijepa na svoje učinke u ponašanju izdavača.

Očigledan primjer je, recimo, poezija. Tanka knjiga bi mogla koštati 30-40 kuna, ali kako izdavač zna da je tu tržište krajnje riskantno, on postavlja cijenu duplo i više, misleći o otkupu za javne knjižnice kao sigurnoj luci. Tako jedna praksa (otkup za knjižnice) koja je realno zamišljena – i jest u svojoj krajnjoj destinaciji (knjižnici) – kao način promocije pismenosti i čitanja, nekako "po putu" postaje brana za sve one koje knjigu žele kupiti u knjižari.

Hrvatski izdavači i promotori čitanja o tome šute (počesto se radi o istim osobama), jer je to tabu, slijepo mjesto njihovog ekonomskog opstanka, a ekipa u institucijama, gonjena neoliberalnom ideologijom "tržišta", na sugestije da se tu mora nešto regulirati (recimo, po nekim parametrima propisati "očekivanu" cijenu knjige, a svaki iskorak da se mora obrazložiti, dodatnim troškovima itsl.) - kažu: "Pa ne možemo se mi miješati u tržište!"

Kako se ne biste mogli miješati kad ste vi tržište!?

Nema, doista, ništa smješnije od ideologije tržišta u hrvatskoj kulturi gdje je država, najčešće, glavni producent, a najčešće i prvi (sigurni) kupac. To se, pak, neće promijeniti, osim ako ćemo ostati bez 90% kulturne produkcije...

I onda se, eto, oni ne bi miješali u "tržište"? Nego tu imamo "natjecanje". U cijenama.

Dobro – "tržište" i iluzije o tržištu, posebno tamo gdje ga nema, ne mogu se, očito, u ovim vremenima ljudima izbiti iz glave. To je tabu, koliko i hrvatskim izdavačima pitanje o skupoći knjige. Već nekoliko puta sam napisao da bi u hrvatskim institucijama trebali postojati promatrački timovi koji se bave teorijom igara (tj. time kako se akteri ponašaju u sistemski postavljenoj situaciji). Čak i da nisu neki lumeni, neutralni promatrači bi shvatili da je knjiga u Hrvatskoj preskupa zbog krivo postavljene igre, koja aktere tjera na kratkoročno "racionalna", a dugoročno pogubna ponašanja.

To dugoročno pogubno je slijedeće: knjiga je preskupa i tjerate ljude iz knjižara! Možete imati marketinške akcije ove i one, može Sanader u zatvoru čitati do zore, ali to neće promijeniti stvar o kojoj šutite. A, ono o čemu se šuti – to se u ovisnim krugovima ne može ni postaviti kao pitanje, pa onda niti popraviti.

JEDNOSTAVNO RJEŠENJE 

To je, usput rečeno, opomena svim onima koji misle da bi se u kulturi ili književnosti, ili ne znam gdje, sve riješilo time da se stvar "prepusti struci". Ne bi. Ovdje je tzv. struka složna u šutnji i statusu quo, jer se od silnog straha za svoj ekonomski opstanak, pa onda i doslovni (kaj ak se zamjeriš svima?) - tu ne može ni misliti mimo utabanih staza.

Ukratko, nije za ovu situaciju krivo samo Ministarstvo, nego – jednako tako – tzv. struka (sačinjena od interesno povezanih faktora).

Razmišljao sam o ovome koločepu (znam, tako se zove onaj otok, ali dobra je riječ) neko vrijeme, malko se i nervirao, ali onda sam shvatio da – kad se pitanje postavi – odgovor može biti i neobično jednostavan. Jasno da otkup za knjižnice treba postojati, i što sad – kako izbjeći destruktivno ponašanje s cijenama?

E pa, užasno je jednostavno: gospodo u institucijama, nemojte otkupljivati BROJ komada knjige, nego im odredite IZNOS za otkup, neovisno o broju primjeraka. Ako je neka knjiga vrijedna odredite otkup od 20.000 kuna, a za onu niže razine 10.000, itd., samo im nemojte vezivati sredstva uz broj otkupljenih primjeraka. Jer ako je broj primjeraka mjerilo, onda izdavač razmišlja o cijeni svakoga i koliko će dobiti; onda diže cijenu i tjera publiku iz knjižara.

NE ILI-ILI, NEGO I-I POZICIJA

Ako broja primjeraka nema, nego je samo cifra (po istom starom mjerilu vrijednosti knjige), onda ona/on neće postavljati cijenu računajući koliko će dobiti za sto komada... Dobit će isto, bez obzira na cijenu knjige – samo po logici kulturne vrijednosti. Tek time će hrvatski izdavači dobiti logičan teren da određuju cijene prema publici u knjižarama.

Izdavačima, pak – znam ih – nije problem isporučiti za knjižnice 150 umjesto 100 knjiga – te knjige ionako stoje, a njih zanima iznos... Onda će razmišljati o tome da će s jeftinijom cijenom nešto dobiti i od prodaje u knjižarama – svakako više nego sad, a naročito kad otjerana publike shvati da su knjige jeftinije.

Dosad izdavači su bili u ili-ili poziciji – ili otkup ili publika (što se nije smjelo dopustiti), a mogli bi biti u i-i poziciji.  

Dosad ih je otkup izdavače strukturno ometao u tome da streme jeftinijoj knjizi i publici – jer je prihod od otkupa bio određen cijenom knjige. To ih je tjeralo ka skupljoj knjizi. I to se, ako stvarno želimo promicati čitanje, treba promijeniti. Po mogućnosti, čim prije.

Nakon te male "birokratske" preinake u sistemskoj igri, knjige će u Hrvatskoj znatno pojeftiniti, naročito one koje se smatraju vrijednima. Onda slobodno idite dalje u marketinške i ine akcije, u strategije i taktike, danu i noću, sve do Remetinca, s Bajagom ili kobajagi...

(Objavljeno u Globusu, 2. 5. 2014.)