proza

Sava Damjanov: Čovjek-Trokurac

KIKINDA SHORT - festival kratke priče

KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.



ČOVJEK-TROKURAC

 

     Imao jedan čovjek do tri kurca: jednim travu kosio, drugim vodu nosio, trećim snaše prosio. Zato su ga i prozvali Čovjek-Trokurac, ili prostije: Kurajlo-Vukajlo-Mihajlo, ili još prostije: Lelemud Kur-Ud (štono neki vele: Kir-Ud). Tom čovjeku nije baš lasno bilo nositi se sa sopstvenim  trokurjem, pa odluči tražiti lijeka  svojoj bolesti.

     Prvo ode on kod čuvenog hećima Karamehmedović Mindže (negdašnjeg svetog ratnika nindže!), i ovaj mu dadne neku vradžbinu iz knjiga starostavnih: kako mora  promijeniti tri kurca u tri pičke, te će se tako izliječiti! Ode onda Čovjek-Trokurac na vještičije leglo, pa zapita najstariju babu kako da promijeni svoja tri kurca u tri pičke? A baba se vještica  obrecnu:

        - Božji čovječe, Kir-Mihajlo, nesretniče Kur-Lelemude,  gdje si išao onome hećimu, nevjerniku što mi je  zeta pretvorio kroz vradžbine u Zlojeba, a sestru u Zlopičku? Pa on i tebi sprema takvu pakost, dokle ti je preporučio onu promjenu?! Ne trampe božji ljudi kurce za pičke, niti dolaze na vještičije leglo, crni nesrećniče! Nego lijepo ti otiđi mom ujaku svetom  Sisoju, posisaće ti taj sve što je od uroka pa i preko toga, možda!

         I  pođe  sada ovaj Čovjek-Trokurac tamo gdje ga je stara poslala, mada  mu nikako ne bijaše milo po pustinji hoditi. Zabaci on na rame svoj prvi kurac (onaj što šest stopa bješe u dužinu!), drugi stavi pod mišku (onaj desetosložni, nalik skamenjenoj gusjenici!), a treći-najmanji, najmiliji-najtanji, sakrije sam sebi u dupe, da se pred svijetom ne srami. Pustinja se otegla ko slinci u ponjavi,  a naš Kurajlo ni sam ne zna koliko je još puta preda  njim: zato smisli on da zanoći pod  vedrim nebom i da čeka neće li mu se što u snu ukazati! Založi  ti tako on vatru, od pijeska napravi uzglavlje a od vjetra pokrivač, te spokojno zahrka...

      ... Negdje oko ponoći usni Vukajlo čudan san, sličan i priličan samoj  javi. Pred njega je kao izašao Anđeo Božji, u bijeloj kao snijeg odori, sa ognjenim mačem u ruci: prstom srednjakom upre taj Anđeo pravo u njegovo čelo i rekne mu:

      - Ovdje udri kurčekanjom svojom, da iz glave izbiješ mrklinu, da zasvijetli staza koja će te odvesti tamo kuda si pošao!

       No ne otkri mu Anđeo kojim od svoja tri kurca to da učini, ali  na tren zadignu skute i otkri svoje ogromno čupavo dandalo iz kojeg se sve pušilo, te smijući se reknu  još ovo:

     - A posle udri ovdje, samo muški!!!

    Na te poslednje riječi prenu se Kir-Lelemud iza sna i ustrašen poče gonetati što bi mu sve to moglo kazivati? Pogleda pažljivo svog stojka, potom se maši za alatljiku, pa najzad nujno baci pogled i na maleckog: svo troje bijahu  dobro da bolje biti ne može – kako šest stopa dugi stojko, tako i desetosložna alatljika, a o maleckom (najmanjem, najmilijem-najtanjem!) da i ne govorimo!!!  Opet se Kurajlo prisjeti svojega sna, i Anđela Božijeg u njemu: biće da je taj otkrio dandalo e da mu i on rekne štogođ o promjeni na koju ga nagovaraše prepredeni hećim Mindža Karamehmedović; a u čelo mu je upro prstom srednjakom ne bi li ga uputio da još dobrano porazmisli o svemu?! Pa ako je Anđeo kazivao isto što i stara baba-vještica, samo drugačijim riječima, onda  nije bilo kud negoli nastaviti dalje, putem ka svetom Sisoju  ili negdje  još dalje...

    ...I dok je tako Kur-Ud (zvani Vukajlo-Mihajlo) razmišljao o svemu, eto ti se i razdani, te odluči on da se malo založi prije polaska. Taman stade vaditi iz kese doručak  kad  ugleda kako mu odnekuda u susret dolazi  nekakav đak, štono kažu zmijski podkurnjak, to jest pravi dilber, od onijeh što bi i muhu u letu pojebao (no se jednom i taj prevario, te prcuknuo umjesto muhe svica u letu: zbog čega mu kita osta dovijeka kljasta i bogaljasta, a nadimak mu posta Sprčeni, odnosno Ćopo!). Elem, kada mu se taj đak (to jest isti onaj  Ćopo!) približi na puškomet, pozdravi ga Čovjek-Trokurac po redu, zapita za oca i majku, pa  jošte i ovo veli:

    - Možeš li ti meni, pobro, pobliže kazati gdje sveti Sisoje obitava, preša mi ga je naći, ili mi je već jednom mrijet od nevolje koja me strefi! Jerbo sam ti se ja  sa tri kurca rodio, takva me je dobri Bog stvorio, al’ ljudi ko ljudi – ne priznaju božije, no se smiju i sve šalu tjeraju sa mnom! Ama mi je opet najgrđe što ni ženu ne mogu pronaći, da ponese moje čedo pod srcem, već se svaka posle jedne noći nauživa u meni i pobjegne!

     - Ne budali, Kurajlo – odvrati mu prepredeni đak. – Nije tvoja nevolja  jedina: evo i mene već četvrt vijeka Sprčenim zovu, svejednako zbog malene kurčeve greške! I ne slušaj vještice babe što ti zbore, nit Hećima starog Mindžu Karamehmedovića: nije tvoj buzdovan šestostopni tek za jebačinu stvoren, nit tvrdoje desetosložni za vlagu rosulje, ni najmanji-najtanji za  prčevine razne! Za pjesmu ti je njih  Bog dao, pobro: onaj prvi za heksametar, onaj drugi za junački deseterac, a treći ti nije ništa drugo do haiku! Nego pođi ti lijepo svijetom i pjevaj što kome kad ustreba, tako ćeš se lasno i ljeba najesti i svetog Sisoja dozvati!

        Začudi se Čovjek-Trokurac ovim mudrim riječima Ćopovim, začkilji na jedno oko ne bi li možda neku podvalu u svemu tome vidio, no biće (promrmlja on sam sebi u muda) da je Sprčeni ugursuz ipak golu istinu kazivao! Oslušnu elem on isprva svoje haiku-kurčence i prvi put začu kako se iz njega izvijaju neki sitni zvuci nalik žuboru gorskih izvora; potom se obrne na svoju desetosložnu budžu iz koje se ponosno orio mili zvuk gusala (što prije takođe nije opazio!); najzad oprezno taknu heksametarsku topuzinu  na čijem vrhu (štono kažu: glaviću!) sjeđaše slijepa starina i pojaše drevnu priču o vojni i stradanju jednog heroja. «Nije mi oklijevati», tiho pomisli Kur-Vukajlo u sebi, «ovo su Božji znaci svakojako: a možda je i sam Ćopo Sprčeni prerušen onaj Anđeo što mi je na san došao, dandalo mi pokazao i na dalji me put naveo?». I ta misao kao munja ošinu mu mošnji, i on shvati da mu više nije ni trena ovdje sjediti, i  smjesta pođe – šta pođe, poleće! -  pjevajući usput iz  sveg glasa, koliko ga bijelo grlo nosi...

      ...Prolazio dan za danom i smjenjivale se noći, a Kir-Lelemud hodio je mnogim predjelima neopisive ljepote, u kojima je sretao tmušta i tma čudesa. Svoja tri kurca još je bolje pazio, poučen Ćopovim (iliti Anđeoskim, iliti Božjim?!) riječima o njihovoj velikoj, tajnoj moći: nikada više na um mu nije palo da jednim travu kosi, drugim vodu nosi a trećim snaše prosi! O riječima pak poganim  hećima Mindže Karamehmedovića više nije mislio, jer je dobro znao da će se prije ili kasnije obistiniti proroštvo babe vještice o svetom Sisoju, zaštitniku svakojakih vidara, izgonitelju najstrašnijih uroka. Nego je Kur-Mihajlo i pored čvrste vjere počesto bivao gladan, pa se tako jednom, posle mnogo godina hoda, zastane na nekakvoj ogromnoj ledini, ispod jednog nabujalog gloga koji njegovom umornom stomaku ponaliči na pravu pravcijati crkvu. Maši se on za  gloginje a one kao zakovane – ni jedna neće da se otkine; zgrabi na to Kurajlo jednu motku što je u blizini ležala, i tek što je zamahnuo da njom otrese gloginje kadli ga neki glas iznebuha (ili iz muda, ili iz mošnji?!)  opomenu:               

     - Ne čini to, grešniče! Lasno je tuđim kurcem gloginje mlatiti! A svojim u zle čase niz vjetar klatiti...

      Zagonetka ta bijaše više nego jasna Čovjeku-Trokurcu: uze on u ruke sva svoja tri kurca, te udri njima o onu istu ledinu, iz sve snage, koliko ga bijelo grlo nosi! Kako li je klepio kurčinama a ona ogromna ledina  nejedared stane podrhtavati i pucati kao da je neki užasan zemljotres, stuštiše se teški crni oblaci kao pred potop, a iz neba se prolomi takva  rika da se i on sam namah prepadne! A tamo gdje do maloprije stajaše nabujali glog pun slatkih plodova, otvori se neko bezdno iz kojeg je kuljao gust, neproziran dim. Pristupi Kir-Ud tome grotlu, mada su mu gaće bile pune straha, ali ima što i vidjeti: sam sveti Sisoje izvirivao je iz tog paklenog dima, nasmijan i mlad, kao da već nije odavno mrtav! »Kako li se samo vješto napravio, jebem li mu sveca mangupskog!», tiho pomisli grešni Vukajlo no u taj čas, kao da mu je misli pročitao, pristupi sveti Sisoje k njemu i reče:    

     - Zaviri mi pod rep, majstore! Zaviri, proviri i miri - tamo ćeš možda naći lijek za tvoje trokurje... a što se pjesme tiče, možeš je svirati kurcu  dovijeka!

      Posmotri malo bolje Čovjek-Trokurac svetitelja a ovaj sav u bijeloj kao snijeg odori, sa ognjenim mačem u ruci, sasvim nalik Anđelu Božijem koji mu se onomad u snu ukazao. No ipak ne sasvim: ispod skuta mu namjesto dandala ispada veliki dlakavi rep, kojim sve ukrug vrti i doziva! I opet odluči on da posluša svetog Sisoja i učini sve kako je ovaj tražio;  zadigne, dakle, Lelemud bijele skute i proviri pod svetiteljev rep, kadli ima što vidjeti: podno repa zjapi pizdurina velika, rundava i mračna kakve nigdje na svijetu ne ima! Trokur kakvim ga je Bog stvorio, namjeri se on nahraniti to razjapljeno gladno ždrijelo: haiku  da zamezi, deseterac da se ljudski omrsi, heksametar ko tepsiju baklave! Al ništa od svega: kako li je koji kurac stavljao tako je taj dublje u rundulju Sisojevu propadao; smisli onda on da doda i prste, no ni od njih nikakve vajde! Stavi nesretni Čovjek-Trokurac najposlije tamo i cijelu šaku, pa i ruku, no i njih proguta mrak svetiteljev donji. «Nuto jada», pomisli on opet tiho u sebi, spuštajući glavu ne bi li vidio gdje mu nestadoše kurčevi, šaka i ruka: turi najzad glavu na sam ulaz pizdurine te, i zvirnu,  ama u trenu propade čitav u njoj!

        Obre se sad Kurajlo-Vukajlo-Mihajlo u mrklom mraku, nigdje ni tračka svjetlosti, svud unaokolo mukla tišina. U neko doba učini mu se da u daljini nešto šuška i kao neko kandilo da žmiri; poviče Čovjek-Trokurac koliko ga bijelo grlo nosi:

     - Ovamote, pobratime, za Boga miloga! Znadeš li izlaza iz ovoga ždrijela, iz ove rundulje, iz ove mračne pizdurine?

     A glas iz daljine, kao iz nekog vihora, odazva se:

     - Ja sam ti se ovdje, pobro, prije  mnogo ljeta izgubio: pošao sam tražiti svog konja koji je svetom Sisoju pod rep upao, i evo me gdje ga još uvijek tražim! No tvrdom se vjerom zavjerih da ću ga naći, makar sam kroz svo to vrijeme i osijedio, i bezkur ostao...

     Na poslednje riječi Čovjek-Trokurac kao da je zanijemio: neće li i on dovijeka ostati izgubljen ovdje, poput ovog što tako dugo luta tražeći svog konja? «Pođi za kurčevim zdravljem, završićeš u pjesmi», promrmlja on sam sebi  u muda, a nova misao ošinu ga kao munja iz mošnji: «No pođeš li onda za pjesmom, nestaćeš bez traga: u mrklome mraku, bez tračka svjetlosti, usred mukle tišine...»

 

     ... I na čast ti laž, na čast ti pizdurina sveta, na čast ti sićani haiku, i ponosni deseterac, i starostavni heksametar! I  Mindža Karamehmedović, i Anđeo Božji u snu, i savjeti vještice-babe, i Sprčeni đak Ćopo! I naravno Sava Damjanov: na čast ti najlažnije laži Laž!

 

 

------------------------------------

 

Sava Damjanov

 

Sava Damjanov (1956, Novi Sad) je diplomirao na Filozofskom fakultetu (1980) Grupu Jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Doktorirao je 1996. Na ovom Fakultetu je sada profesor.

Damjanov piše prozu, književne kritike i studije iz povijesti književnosti. Njegov znanstveni rad usmjeren je, prvenstveno, na kjiževnu fantastiku, erotske i jezičke eksperimentalne slojeve u srpskoj tradiciji, teoriju recepcije, postmodernizam, kao i komparativne studije.

Pored brojnih tekstova u domaćoj i stranoj periodici, objavio je veliki broj knjiga, studije, romane, knjige priča, eseja i kritika.

Tekstovi su mu prevedeni na engleski, francuski, njemački, ruski, poljski, češki, mađarski, slovački, rusinski, ukrajinski, bugarski, slovenski, rumunjski i makedonski jezik.

Za svoj književni rad dobio je mnogobrojne nagrade. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg