proza

Marija Katalinić: Kratke priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Katalinić je rođena 1988. u Slavonskom Brodu. Odrasla je u slavonskom seocetu Trnjanski Kuti okružena poplavama, starim bakama i djedovima, zgaženim mačkama i trčećim svinjama. Srednju Ekonomsko-birotehničku školu završila je u obližnjem Slavonskom Brodu bez autostopiranja, iako tada nisu davali državnu subvenciju za prijevoz. Unatoč patetičnom i melodramatičnom prosvjedovanju svojih roditelja uz svjesni rizik odricanja većeg dijela ostatka obitelji, upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer kroatistika i sociologija koji se primiče kraju (kao hrvatska privreda). U slobodno vrijeme, između fakultetskih obveza, teških fizičkih poslova i izbjegavanja perverznjaka po Zagrebu, trudi se ostati normalna pisanjem literarnih uradaka.



Sramota je gadna stvar

 

Dida Šima Mandin se ubio.

Sat vremena poslije – ne, nije se ubio, završio je na psihijatriji. Sina je bilo stid očeva postupka pa je radije rekao da se ubio. Sramota je gadna stvar. Uostalom, sramota mu je pisala u imenu jer mu je majka bila preljubnica. Zapravo, nije bila preljubnica u strogom smislu, samo je u nedostatku planinarskih društava za vrijeme trajanja 2. svjetskog rata, brdskog biciklizma te penjanja po stijenama odlučila penjati se po visokim muškarcima. Nažalost, ljudi često osuđuju i naprečac zaključuju. Primjerice, ako kći odluči živjeti nevjenčano s dečkom, radije se govori da se udala jer je divlji brak sramota. Loš brak je dobar jer je patnja sastavni dio života i ona slamka koja čovjeka tjera dalje da uloži sve svoje napore i nadživi prvo svu svoju rodbinu, a onda i svog supružnika. Tako je i Šima Mandin nadživio svoju suprugu. Slučaj je bio čist. Policija nije previše ispitivala. Jest, bilo je neobično što je uspjela ostati zaključana unutar štale s najdraže  dvije koze za koje bi govorila da barem nečemu služe, iako je mehanizam za zaključavanje smješten izvana. Bilo je neobično i kako se poskliznula i pala točno potiljkom na sjekiru te kako je pritom istovremeno uspjela upaliti šibicu, no znamo kako su starci zaboravni i vrckavi u tim godinama. Otišla je barem spektakularno u velikom požaru, kao da je to cijeli život znala jer je uvijek govorila da će sve gorjeti dok ona ode.

Kako se više nije imao s kim tući, Šimu Mandinog počela je obuzimati tuga. Čovjek se u tim trenucima sjeća sretnih trenutaka u djetinjstvu, no on je bio većinom ganjan puškom od strane lugara zbog krađa. Upalio je Dnevnik, tj. svoj večernji ritual kojem je jedinom vjerovao i čije je riječi upijao. Kad je bio mlađi, priznavao je samo svjetovni zakon. Kad je postao stariji, počeo je vjerovati u Crkveni zakon. No, kad je vidio da ga niti Crkveni zakon neće spasiti od smrti, više nikoga i ništa nije priznavao. Osim Dnevnika, naravno. Nešto su tamo govorili o obrocima koje neka djeca u školi ne dobivaju i tabletama na koje pišu. Jest, čudno je da se piše na tabletama, no koji vrag bi danas znao tu tehnologiju. On je pisao kredom po pločici koje su se dobivale u školi namakajući spužvicu slinom kao pravo muško, a ne danas dok se svi skupa s tim tabletama drogiraju.

U trenutku kad je ugledao sinovljevu kemijsku na stolu, taj je 90-ogodišnjak smislio opaki plan – napravit će najveličanstvenije samoubojstvo. Uostalom, reklama za gotovinske kredite uz najnižu kamatnu stopu mu je sugerirala pokrenite se. Obukao je najbolju odjeću i obuću – pamučnu trenirku i otvorene papuče pomoću kojih dobije ubrzanje od 1,6km/h jer mu je vrijeme bilo dragocjeno. Od ove druge odjeće dobije osip po intimnim dijelovima, a u zatvorenu obuću ne može ući jer nokti i prsti vuku svaki na svoju stranu kao ideološki suprostavljene političke stranke. Ugledao je kvalitetne novine na stolu. Pod kvalitetom se ne podrazumijeva sadržaj, nego veliki listovi koji imaju više namjena, poput brisanja prozora. Potrgao je novine s manje ispisanom stranom na kojoj se nalazi pornjava, kako je on smatrao, jer nije mogao prihvatiti novine u boji koje su bile kapitalistički toksin u doslovnom smislu. Naime, novine stare jedan dan u crno-bijeloj varijanti je u socijalizmu koristio za zamatanje sadnica rajčica za prodaju, kao i za puhanje nosa. Često istovremeno. Za vrijeme posljednjeg rata, prodaja sadnica išla je najbolje – ljudi bi zgrabili nabrzinu sadnice po bilo kojoj cijeni bez puno pregovaranja i nije bilo nikakvih fiskalnih blagajni niti poreznika dok su granate okolo frcale. Kapitalistička gamad je uništila posljednju razonodu i biznis mu je propao u trenutku kad je zbog lošije kvalitete tinte i papira prilikom ispuhivanja nosa počeo imati na sebi otisnute face političara s oglasima za motokultivator, skidanje uroka i kredite od raznih lihvara davno prije preslikača koje su se dobivale u žvakaćama i printa u fotokopiraonicama. Na ulaznim vratima je zalijepio “Ja sam mrtav” ispod članka u novinama u kojem piše kako se neki lik oženio za bundevu od 125 kilograma. Po putu je polijepio papir s iscrtanim strelicama kako se slučajni prolaznik ne bi izgubio. Gutanje 10-ak aspirina je išlo malo teže te ih je morao rastopiti u svom Miralemu, kako je zvao Mileram. Legao je na stol koji se inače razvlači samo za izvanredne goste te je izvukao najbolji stolnjak koji se prostire samo za Uskrs i blagoslov kuća. Zaspao je vječnim snom, kao i svakoga poslijepodneva.

Uskoro je došla Hitna i malo je bio na psihijatriji sa začepljenim crijevima. Uz nešto ricinusa i to se riješilo. Nužda zakon ne pita.  Osjeća mali sram jer sad neki misle da je drogeraš, ali slava je slava.

 

 

Grobna galama

 

“Izgubili smo mrtvaca. Zna li netko čiji je?”

Tako je službeno glasio završetak obavijesti prije Zdravo Marije na nedjeljnoj misi, a odmah poslije najave vjenčanja zbog braka iz interesa jer je budući mladoženja jedini živući pokretni udovac u selu. Svećenika je ljutilo što čim ode na duhovne vježbe ili drugdje po dužnosti, tajanstveno se netko ukopa na lokalno groblje bez upisa u crkvene knjige umrlih. Tako se izbjegava plaćanje skupe ležarine u gradu. Intelektualci nikako nisu mogli shvatiti kako ih lako prokljuvi – ako je pokopan netko s prezimenom Perić, velike su šanse da je pokojnik u rodbinskim vezama s dotičnim živućim Perićem. Ukoliko je riječ o prezimenu koje ne postoji u mjestu otprije, upozorava se na sramotu nakon čega svi propričaju jer, kao što znamo, sramota je gadna stvar.

Tako je i “izgubljena” baba Ljerka bila pokopana na lokalnom groblju. Znali smo je iz viđenja dok bi u susjedstvo donosila zelenu neprženu kavu uvjeravajući nas da će i kod nas to stići, baš kao i u njezinoj voljenoj Njemačkoj. Jedina poveznica s mjestom bio je novac koji ne poznaje države, religije, nacije i jezike. I, naravno, njen nećak  u petnaestom koljenu koji je slučajno vijećnik u lokalnoj samoupravi. Svećenik iz druge župe ju je ukopao jer ne može kršteni čovjek ostati neblagoslovljen od svećenika, pogotovo ako se nije ubio, a ona nikako nije bila samoubilački tip. Čak dapače, zadnjih nekoliko godina počela se regenerirati te savjetovati mlađu žensku unučad da će muškarca zadržati uz malo alkohola, crvene tange i periku ako je kosa otišla na drugi svijet odavno.

Bijah svjedokom tog nakaradnog pogreba gdje su svi lamentirali o veličini voljene tetke, a zatim su brzo odjurili na klopu gdje se kuhala sarma te posluživala pita i pečenka. Postojao je sićušni problem oko grobnog mjesta, budući da je dotično mjesto pripadalo nekoj drugoj osobi, i to živućoj. Nije neobično da ljudi unaprijed kupe grobna mjesta i onda uokolo okapaju, sade cvijeće i pokazuju mlađoj generaciji da jako žele da im i oni sade cvijeće i gledaju njihove profilne slike na spomenicima dok su bili u 30-ima ili 40-ima, no ovdje je bio drukčiji slučaj. Marko je, spletom okolnosti, živio na groblju jer nije imao nekretninu koju je mogao prijaviti kako bi dobio socijalnu pomoć. Kad je umrla baba Kata, novom svećeniku je srce palo u pete nakon što je vođa pogrebne povorke povikao: “Ustani, gdje god bio!” Nadgrobni spomenik se počeo pomicati i Marko je provirio ispod ulaštenog mramora. Počeo se skrušeno ispričavati što kasni jer se, eto, prisjećao starih dana s poštarom koji je umro 70-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što je svećenik došao k sebi, svi su u njega gledali kao da je on lud jer mu nije bilo jasno zašto taj čovjek tu živi. Na to se nadovezao lokalni mesar Petar: “Pa, onda ga Vi primite.” U tim se trenucima čovjek pretvara da neke stvari nije vidio ni čuo jer graniče s razumom. Komunalci i socijalna služba nisu ga dirali, a on si je donio i dekicu dolje. K tome, besplatno je čuvao groblje, a zauzvrat dobivao hranu i tuširanje te su svi bili sretni i zadovoljni jer je dotad bilo puno slučajeva krađe plastičnog cvijeća, kao i onoga pravoga, te okrivljavanja razne vrste divljači da je u zubima slučajno odnijela samo one grobne dodatke koje pripadaju etničkim i nacionalnim manjinama.

 

 

Pablik rilejšns

 

Tjeranje urinatora od stražnjeg zida trgovine – tako bi se trebalo zvati moje novo radno mjesto na odjelu s tiskovinama, a ne upravljanje odnosima s klijentima jer jedino čime upravljam jest smjer njihovog mlaza, i to ne uvijek uspješno. Ipak, nemam se na što žaliti. Pomalo jest neobično dobivati 2500 kn i glumiti višu klasu, ali barem ne dobivam košaricu s hranom umjesto trećine plaće te ne moram misliti o tome da će netko tko je malo popio zapaliti slučajno i sebe i palete u pilani dok paralelno vozi viličara i jede sendvič s ajvarom. Poslodavac mi je odlučio plaćati čak i troškove prijevoza te su dani stopiranja i kupljenja od strane sumnjivih vozača koji dave pričama o svojim babama i ratu iza mene. Iza mene su i dani susreta s policijom kojoj bezočno lagah kako me ljubav života ostavila na cesti te neka me usput i povezu do doma kad su već pitali kuda idem, a odgovor o stopiranju im ne smijem dati jer je kažnjivo (nitko ne mora znati da idem na posao).

U početku je bilo malih trzavica na poslu, kao i kod svakoga posla ovdje. Na razgovoru za posao i tijekom prvog tjedna vršenja mojih novih dužnosti bezazleno su mi prijetili kako se moram pokoravati svim zapovijedima poslodavca, uključujući i kontrolu tjelesnih funkcija. Odbila sam modificirati fizičke karakteristike ne samo zbog sebe, nego zato što i ne vjerujem u temeljne zapovijedi poslodavca koji nudi umanjen novac jer smatra da njegov novac vrijedi više od običnih smrtnika budući da je taj novac čaroban. Probali mu mi prišiti krađu banana na drugom odjelu, no optužba je pala u vodu jer imam alergiju na njih i netko drugi je bio snimljen na nadzornim kamerama. Suočih se i s optužbama o drogiranju; naime, moje izraze lica su povećavali u kontrolnoj sobi i utvrdili da nitko ne može biti sretan dok radi te da je vjerojatno stvar u meni. Optužbe, no ne i sumnje, pale su u vodu kad se pokazalo da nitko ne zna, osim mene, napraviti točan obračun.

Uglavnom, zasad je dobro na poslu. Neki urinatori su me počeli pozdravljati.

 

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg