proza

Nina Bajsić: Šesto četrdeset i osam sati

Nina Bajsić (1994., Zagreb) studira dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autorica je dramskog teksta „Ni tu ni tamo“ (2013.) izvedenog na Dramskoj sekciji studenata ADU, Kazališnoj reviji ADU i u Studentskom ateljeu kazališta Dubrava, i scenarija za kratkometražni film u produkciji „Ne gledaj iza“. Kao glazbenica sudjeluje u scensko-eterskoj izvedbi dokumentarne radio-drame „Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje)“ (2013.), te na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama, u projektu „Pisci u Sponzi“, (2013.) ostvarenom u suradnji festivala sa Hrvatskim društvom pisaca.



 

Šesto četrdeset i osam sati

 

Bistra, crna tekućina, ostala je bez posljednjeg mjehurića.

Tako bi moglo izgledati nebo promatrano s Mjeseca. Na Mjesecu ne postoji nebo plavo kao ovo iznad tebe i mene. Postoji samo crno bistro nebo, poput ishlapljele coca-cole u mojoj limenci.

Šutiš već neko vrijeme i ne razmišljaš o tome postoje li na Mjesecu atmosfera, oblaci ili vjetar koji će ti za nekoliko trenutaka naježiti kožu. Sjediš pored mene, i još prije nekoliko trenutaka bili smo zajedno, a onda smo se ponovo počeli tražiti. Već neko vrijeme događa se da u jednom trenutku odeš, pa dok sjedim kraj tebe i čekam da se vratiš, odem i ja. Najčešće te pokušavam pronaći u ovom trenutku, ali u nekim prostorima daleko odavde, u mreži podzemnih željeznica maglovitih gradova ili na višestoljetnim širokim mostovima. Među strmim kamenim uličicama toliko duboko sakrivenim da se više ne znamo vratiti. Ništa se ne čini dovoljno daleko pa opet podižem pogled i pokušavam nas pronaći negdje dalje.

Možda na nekom drugom nebeskom tijelu.

Ti se ne mičeš, tražiš nas kroz vrijeme. Preskačeš godine, zamišljaš nas na istoj drvenoj klupici, koja poput naše zapanjenosti danima koji dolaze, polagano truli među žutim zgradama i plavim tramvajima. Brojiš koliko su puta ptice šuštale u izgaženom lišću, koliko ih je puta istjerala hladnoća, koliko je puta njihov pjev nadglasala tišina snijega koji je prekrio našu klupicu. Brojiš lica koja iznova gledamo, ravnodušna lica koja su odavno prestala postavljati pitanja, lica nepoznatih prolaznika koja nam polako postaju poznata, ali njihov prazan pogled i dalje nam je stran.

Ponekad, kad se umoriš od brojanja, odlaziš na kolodvor i čekaš vlakove koji pristižu iz što daljih mjesta. Ondje se nadaš novim, nepoznatim licima. Stojiš nekoliko metara ulijevo od ploče s rasporedom dolazaka, u glavi izgovaraš imena velikih gradova i zamišljaš lica koja ne isijavaju tromost. Poželiš se izgubiti među tim licima. Večeras bi mogao stići jedan takav vlak, kažeš mi. Vlak stiže, stojiš po strani kao da nekoga čekaš, putnici iz dalekih mjesta silaze na peron, ti se trudiš ugledati barem jedno lice, ali ne uspijeva ti. Blijeda svjetlost starog, požutjelog električnog natpisa na kojem crnim slovima piše ime našeg rodnog grada, reflektira se u poremećenoj izmjeni paljenja/gašenja na njihovim licima. Stranci prolaze, a ti ne vidiš ništa osim blijede svjetlosti koja im proždire lice. Napokon ustaješ, jer ne možeš podnijeti osjećaj nepomičnosti koji ti ulijeva ta ista svjetlost pokvarenog natpisa iznad tebe.

Ne primjećuješ to, ali dopuštaš strahu da započne jednu malu liniju između tvojih očiju. Tanku boru koja će se izoštriti i svoj konačan oblik postići jednog dana kada ćemo vikati glasnije no ikad i reći si stvari koje ne mislimo. Onda ćemo si oprostiti i zaboraviti na te riječi, ali one će ostati upisane negdje na našim licima. Voljet ćemo te linije isto koliko i one koje će upisati sretniji dani, u kojima ćemo živjeti daleko od naših započetosti.

 

Ispijam posljednje kapljice iz svoje limenke, vrijeme prolazi, a mi i dalje sjedimo na istoj drvenoj klupici. U jednom trenutku napokon nas svladava umor i zaista odlazimo.

Odlazimo tamo gdje nema nikoga, na onu stranu Mjeseca koja se sa Zemlje ne može vidjeti, daleko od poznatih lica i stranih pogleda, daleko od zagušljive stvarnosti kroz koju svaki dan koračamo kao kroz duboki, neprohodni snijeg, gdje nije bitno na koje smo načine započeti, i gdje nas neće uvjeravati da udišemo nečiji tuđi zrak. Vrtimo se šesto četrdeset i osam sati oko Zemljine osi, svaki puta ispočetka, dok nam se ne zavrti u glavi od ljubavi.

 

 

 

U sredini

 

 

Za početak, željela bih da ovo pismo nema početak.
Ako ima početak, znači da mu u jednom trenutku mora doći kraj (to se ipak događa s većinom stvari koje jednom započnu).

S obzirom da kraj ne želimo ni ti ni ja, možemo se najprije dogovoriti da ne postoje stranice. 

Ako ne postoje stranice, onda ne postoji ni ona zadnja koju svaki puta s grčem držimo u ruci, na kojoj se rečenice počinju raspadati poput orkestra koji je izgubio tempo. I svaki put kad na posljednjoj stranici čitam tvoje riječi u shizofrenoj izmjeni acceleranda i ritardanda, znajući da se rub stranice približava, uhvatim se kako ne razmišljam o tome što piše, već na koje bih načine mogla izbjeći kraj.

Nekoć sam mislila da je izvor svih mojih problema s krajevima u tome što ih ne znaš pisati, ali zapravo ih ja ne znam čitati.

Sad kad je odlučeno da ne postoje stranice, možemo se praviti da su sva naša pisma jedan dug, neprekinut razgovor koji beskrajno traje u vremenu. Da ja nisam ovdje, a ti ondje, i da smo usred jednog takvog razgovora upravo sada.

Dugo nisam mogla razumjeti zašto inzistiraš na komuniciranju putem pisama, ali prihvatila sam to kao i sve ostale romantičarske pokušaje suočavanja sa svijetom koje neumorno prakticiraš.

(Jednom, kad ću se usuditi osvrnuti na svoj život, priznat ću ti da su tvoja inzistiranja na tim naizgled naivnim pokušajima zaslužna za sve dobro što ću napraviti otkad te poznajem).

A onda sam shvatila što se krije ispod tinte na papiru, o čemu govoriš kad govoriš o pismima. Otkrila sam prostor koji ne postoji u vremenu, koji ne razumije fizičke odrednice udaljenosti. Odlučila sam da te neću nazvati, nego napisati ti pismo. Kad bih te nazvala, vjerojatno bih osim tvog glasa u pozadini čula nešto što bi me podsjetilo na udaljenost i trenutnu nemogućnost zajedničkog postojanja na istom mjestu u isto vrijeme; sitno nasjeckani luk koji pirja na tavi, cvilež dvanaestice koju čekaš u Frankopanskoj ili tišinu prostorije u kojoj čitaš. A ovdje gdje sam ja tišinu svakih nekoliko trenutaka prekidaju glasovi izgubljenih turista (samo misle da su izgubljeni jer još uvijek ne znaju da ovdje postoje svega četiri ulice).

Odlučila sam započeti razgovor s tobom kao da nisi ondje, a ja ovdje pod borovom sjenom, na brežuljku nadmorske visine od dvjestotinjak metara, na jednoj kamenoj klupici u gradu umjetnika (tako ga barem zovu, ja bih ga prije nazvala gradom mačaka).

Razmišljam o čemu bih razgovarala s tobom da sjediš kraj mene. Možda bih ti priznala da zavidim leptiru kojeg sam maločas uhvatila kako oprezno leti oko mog pisma (možda i ne bih jer pisma ne bi bilo da si ovdje, a ne ondje) i kako je to lijepo imati samo sedam dana života. Onda bih uhvatila tvoj zabrinuti pogled, i dovršila misao time da u sedam dana ne stigneš zavoljeti nekoga koga ćeš jednom izgubiti. Tada bih shvatila da nema smisla govoriti o kraju, kao ni o početku, jer su i jedan i drugi daleko od nas.

A mi smo tu.

Sjedimo na kamenoj klupici, i pogled nam leti preko zelenih površina. Možda sjedimo u tišini, razmišljajući o svim mjestima osim o ovom u kojem se nalazimo. Možda ću ti za nekoliko trenutaka šapnuti kako bih voljela razmišljati o nama kao jednoj od onih stvari koje imaju početak, ali ne i kraj.

Nekih petnaestak kilometara dalje nazire se i more.

Tu smo, u stanu u Zagrebu, razmišljamo treba li upaliti grijanje ili stisnuti se još čvršće, još bliže.

Nadam se da ne čitaš ove riječi kao da su posljednje, jer ovo pismo nema kraj, kao ni početak.

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg